REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-146/2020-79

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Ivanu Vuković odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici IT iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i plateža , nakon javne i glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 9010599928, zaključen dana 20.06.2005. godine između tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora, a solemniziran dana 21.06.2005. godine, pod poslovnim brojem OU- 274/2005."

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010599928, zaključenog dana 20.06.2005. godine između tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora, a solemniziran dana 21.06.2005. godine, pod poslovnim brojem OU- 274/2005, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da se promjene ugovorene kamatne stope mogu vršiti jednostrano od strane tuženika u skladu s važećim odlukama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 12.581,79 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 7,19 EUR od dana 31.08.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,42 EUR od dana 30.09.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,22 EUR od dana 31.10.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 6,26 EUR od dana 30.11.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1,53 EUR od dana 31.12.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 13,66 EUR od dana 04.11.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 29,73 EUR od dana 31.12.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 36,99 EUR od dana 31.01.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,60 EUR od dana 06.03.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,50 EUR od dana 07.04.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,10 EUR od dana 06.05.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,84 EUR od dana 22.05.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 6,66 EUR od dana 15.06.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 9,22 EUR od dana 19.06.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 0,39 EUR od dana 07.07.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 11,86 EUR od dana 01.08.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1,04 EUR od dana 12.08.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 6,05 EUR od dana 04.09.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 14,22 EUR od dana 08.09.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 3,85 EUR od dana 14.09.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,95 EUR od dana 05.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,27 EUR od dana 15.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 0,03 EUR od dana 16.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od dana 05.11.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,17 EUR od dana 04.12.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 52,05 EUR od dana 08.01.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,97 EUR od dana 26.02.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,11 EUR od dana 05.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 103,58 EUR od dana 29.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,15 EUR od dana 07.04.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 100,25 EUR od dana 08.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 80,66 EUR od dana 09.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 170,11 EUR od dana 11.03.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,69 EUR od dana 06.04.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,28 EUR od dana 06.05.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1,93 EUR od dana 08.06.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 2,42 EUR od dana 07.07.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 3,94 EUR od dana 09.08.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,10 EUR od dana 07.09.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 33,24 EUR od dana 07.10.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 19,58 EUR od dana 21.12.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 4.700,04 EUR od dana 24.01.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 30,45 EUR od dana 24.09.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,90 EUR od dana 07.10.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,63 EUR od dana 15.11.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,17 EUR od dana 13.12.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,59 EUR od dana 14.01.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,17 EUR od dana 12.02.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,42 EUR od dana 11.03.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,27 EUR od dana 11.04.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,97 EUR od dana 12.05.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,88 EUR od dana 11.06.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,26 EUR od dana 11.07.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,55 EUR od dana 11.08.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,59 EUR od dana 11.09.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,63 EUR od dana 10.10.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,09 EUR od dana 11.11.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,15 EUR od dana 11.12.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 74,22 EUR od dana 09.01.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,25 EUR od dana 12.01.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 52,91 EUR od dana 04.02.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,92 EUR od dana 10.02.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,22 EUR od dana 06.03.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,37 EUR od dana 10.03.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 74,49 EUR od dana 03.04.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,30 EUR od dana 10.04.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,52 EUR od dana 08.05.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 127,33 EUR od dana 19.05.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,89 EUR od dana 09.06.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,28 EUR od dana 08.07.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od dana 07.08.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 154,12 EUR od dana 07.09.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,26 EUR od dana 08.09.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,54 EUR od dana 09.10.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,62 EUR od dana 09.11.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,82 EUR od dana 10.12.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,59 EUR od dana 11.12.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,76 EUR od dana 11.01.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,23 EUR od dana 10.02.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,89 EUR od dana 10.03.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,86 EUR od dana 08.04.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,06 EUR od dana 09.05.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,70 EUR od dana 09.06.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,04 EUR od dana 08.07.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,90 EUR od dana 08.08.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,60 EUR od dana 09.09.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,64 EUR od dana 07.10.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,26 EUR od dana 09.11.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,31 EUR od dana 09.12.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 24,16 EUR od dana 16.12.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,94 EUR od dana 10.01.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,56 EUR od dana 09.02.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,09 EUR od dana 09.03.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,31 EUR od dana 10.04.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,20 EUR od dana 10.05.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 26,89 EUR od dana 11.05.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,41 EUR od dana 09.06.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 26,21 EUR od dana 12.06.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 19,83 EUR od dana 10.07.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,17 EUR od dana 12.07.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 49,32 EUR od dana 18.07.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,70 EUR od dana 09.08.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,66 EUR od dana 10.08.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,94 EUR od dana 08.09.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 28,97 EUR od dana 11.09.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,35 EUR od dana 09.10.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 28,98 EUR od dana 12.10.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,22 EUR od dana 13.11.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 27,98 EUR od dana 14.11.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,77 EUR od dana 11.12.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 32,98 EUR od dana 13.12.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,35 EUR od dana 21.12.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,95 EUR od dana 10.01.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 31,45 EUR od dana 11.01.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,64 EUR od dana 09.02.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,86 EUR od dana 09.03.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,57 EUR od dana 09.04.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,84 EUR od dana 09.05.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,06 EUR od dana 08.06.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,02 EUR od dana 09.07.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 42,33 EUR od dana 18.07.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 39,29 EUR od dana 31.07.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,58 EUR od dana 08.08.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,73 EUR od dana 07.09.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1,10 EUR od dana 10.09.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,03 EUR od dana 09.10.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od dana 11.10.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,08 EUR od dana 08.11.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 10,57 EUR od dana 12.11.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,35 EUR od dana 07.12.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,13 EUR od dana 20.12.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,92 EUR od dana 08.01.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,16 EUR od dana 07.02.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,34 EUR od dana 07.03.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 19,02 EUR od dana 05.04.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,11 EUR od dana 07.05.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,40 EUR od dana 08.05.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 19,24 EUR od dana 06.06.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,28 EUR od dana 07.06.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 19,21 EUR od dana 05.07.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 31,25 EUR od dana 08.07.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,41 EUR od dana 16.07.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 78,01 EUR od dana 07.08.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,40 EUR od dana 05.09.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 60,25 EUR od dana 06.09.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 19,96 EUR od dana 04.10.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 66,12 EUR od dana 07.10.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 85,40 EUR od dana 06.11.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,08 EUR od dana 06.12.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 103,60 EUR od dana 09.12.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 125,45 EUR od dana 09.01.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,26 EUR od dana 06.02.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 112,92 EUR od dana 07.02.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 137,08 EUR od dana 06.03.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 209,37 EUR od dana 07.04.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,71 EUR od dana 07.05.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,73 EUR od dana 05.06.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,20 EUR od dana 07.07.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,09 EUR od dana 07.08.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,46 EUR od dana 07.09.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,67 EUR od dana 07.10.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 214,22 EUR od dana 06.11.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,21 EUR od dana 23.11.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,41 EUR od dana 08.12.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 189,69 EUR od dana 09.12.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 211,99 EUR od dana 08.01.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,53 EUR od dana 05.02.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 206,15 EUR od dana 08.02.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 162,97 EUR od dana 05.03.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 165,84 EUR od dana 08.04.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 219,90 EUR od dana 07.05.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 259,47 EUR od dana 07.06.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od dana 06.07.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 238,24 EUR od dana 07.07.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,47 EUR od dana 06.08.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 292,12 EUR od dana 09.08.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 20,87 EUR od dana 06.09.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 283,87 EUR od dana 07.09.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,53 EUR od dana 07.10.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 288,58 EUR od dana 11.10.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,36 EUR od dana 08.11.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,91 EUR od dana 08.12.2021. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,13 EUR od dana 07.01.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,32 EUR od dana 07.02.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 24,65 EUR od dana 07.03.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,95 EUR od dana 07.04.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,21 EUR od dana 06.05.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,30 EUR od dana 07.06.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,03 EUR od dana 08.07.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,60 EUR od dana 08.08.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,68 EUR od dana 07.09.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,83 EUR od dana 07.10.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,24 EUR od dana 08.11.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,32 EUR od dana 09.12.2022. godine do potpune isplate,

- na iznos od 25,29 EUR od dana 10.01.2023. godine do potpune isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.178,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od tekućim od 14. srpnja 2026., kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 1.375,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu u kojoj u bitnom navod da su 20.06.2005. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 9010599928, koji je solemniziran dana 21.06.2005. godine kod Javne bilježnice Nataše Jelić-Veršić iz [adresa], pod posl. brojem OV-274/05. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit za izgradnju i dovršenje stambenog objekta u iznosu od 183.974,99 CHF (slovima: stoosamdesettritisućedevetstosedamdeset četiri CHF i devedesetdevet C) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu, i to odredbama članka 2. Ugovora određena je kamatna stopa u visini od 4,70% godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana. Tužitelj je predmetni kredit uredno otplaćivao do siječnja 2012. godine kada je zbog ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, a koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu promjenjivu sukladno jednostranoj Odluci Banke i naročito vezanje otplate Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, tužitelju postalo nemoguće daljnje plaćanje pa mu je kredit otkazan i dospio je na naplatu u cijelosti. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćno presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula ud ruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donijeta 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO -a. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna od redba ništetna. Odredbe čl. 1., 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu djelomično su nepoštene ugovorne odredbe budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove iznos od 76.800,72 kuna. S obzirom da je ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.godine i 31.12.2008..godine, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što prim io na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „…Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika….” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud utvrdi da su djelomično ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010599928, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak (CHF). Tužitelj posebno naglašava činjenicu kako se u predmetnom Ugovoru o kreditu nalaze ugovorene nepoštene i ništetne odredbe uslijed postojanja kojih je čitav Ugovor o kreditu ništetan. Naime, ništetne su i nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika (Banke). Ista odluka nije bila podložna nikakvoj kontroli, bilo ugovornih stranaka ili neke treće nepristrane osobe ili tijela. Ugovorena kamatna stopa sukladno odredbama čl. 1022. ZOO -a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu, a tuženik je bio ovlašten sam, bez ikakve suglasnosti tužitelja i uz ignoriranje istog, samovoljno mijenjati kamatnu stopu. Anuiteti koje je tužitelj trebao otplaćivati tako su se mijenjali s početnog u iznosu od 997,94 CHF, na iznos 1.090,34 CHF pa na iznos od 1.169,67 CHF, zatim na iznos od 1.155,60 CHF te konačno na iznos od 1.131,59 CHF. Nadalje, a kako je tužitelj već istaknuo u ovoj tužbi, tuženik je sastavio Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu, uz ugovaranje otplate kredite vezane uz valutu CHF. Kredit koji je temeljem Ugovora o kreditu br. 9010599928 isplaćen tužitelju, faktički je kunski kredit jer je tužitelju na račun isplaćen u valuti hrvatska kuna, a ne valuti švicarski franak. U samom Ugovoru o kreditu je navedeno kako je isplata kredita tužitelju izvršena u valuti hrvatska kuna (čl. 1.) dok je sam tužitelj kredit i vraćao također plaćanjem anuiteta u hrvatskim kunama (čl. 7.). Stoga, prilikom plasmana predmetnog kredita, tuženik nije imao švicarske franke i plasirao kredit u toj valuti, već je kredit isplaćen u hrvatskim kunama. Tuženik je pritom otplatu kredita vezao uz valutu švicarski franak i kretanje istog na svjetskim monetarnim tržištima, a o čemu nije izv ijestio tužitelja niti ga upozorio da sudjeluje u složenom financijskom poslu s visokim rizikom. Ovakvo sklapanje Ugovora o kreditu br. 9010599928, koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa je tako tužitelj doveden praktički do financijskog sloma i nemogućnosti daljnje otplate kredita, dok je istovremeno tuženik ostvarivao ekstra profit. Tužitelj posebno napominje kako je on sam u ugovorni odnos sa tuženikom stupio pouzdajući se u načelo savjesnosti i poštenja pa je i s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Pritom, naglašava se kako je je tužitelj tek kasnije utvrdio da mu tuženik tijekom pregovaranja nije pružio i dao sve potrebno i potpune informacije i nije ga upozorio na postojanje izvjesnog rizika. Tužitelju je samo prezentirano da se ovaj kredit koji podiže ni u čemu ne razlikuje od kunskog kredita te da je isti iznimno siguran jer je valuta CHF stabilna. Prilikom samog odobravanja kredita, ističe se kako je tuženik tužitelju ukazivao na to da bi isti bio kreditno nesposoban za podizanje kredita u kunama ili vezanog uz valutu euro, dok je istovremeno bio itekako kreditno sposoban podići kredit vezan uz valutu CHF. Odredbama čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisano je da su bitni sastojci Ugovora o kreditu novčani iznos koji je predmetom obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Budući da su ništetni bitni sastojci Ugovora, jasno je kako je ništetan cijeli Ugovor o kreditu br. 9010599928 jer Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe bitne za postojanje samog Ugovora. Tužitelj stoga predlaže naslovnom Sudu da nakon provedenog postupka utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj: 9010599928, zaključenog dana 20.06.2005. godine između tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora, a solemniziran dana 21.06.2005. godine, pod poslovnim brojem OU-274/2005 u cijelosti, podredno da utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog, ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da se promjene ugovorene kamatne stope mogu vršiti jednostrano od strane tuženika u skladu s važećim odlukama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te u kondemnatornom dijelu isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetne valutne klauzule zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Potražuje trošak.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9010599928 koji je zaključen 20.06.2005.g (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Tuženi se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom te predlaže isti odbaciti podredno odbiti uz naknadu troškova ovog parničnog postupka i to prvotno postavljenom i kumuliranom tužbenom zahtjevu. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovora o kreditu 9010599928 koji je zaključen 20.06.2005.g. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Iz odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) (dalje u tekstu ZPP) jasno proizlazi da "...fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za NAKNADU ŠTETE pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi..." Tako i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) (dalje u tekstu ZZP) proizlazi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi NAKNADE ŠTETE koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi ISPLATE, to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete. Slijedom navedenog, a kako se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi radi isplate, ova su pozivanja tužitelja u potpunosti pravno irelevantna čime je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i neuredan. Za naglasiti je da isplata temeljem stjecanja bez osnove isključuje mogućnost traženja naknade štete, obzirom se radi o dvije različite pravne osnove, odnosno o dva različita pravna instituta za koje postoje bitno različiti uvjeti i pretpostavke prilikom utvrđivanja koji se međusobno isključuju. Prema tome potpuno je pogrešna tvrdnja tužitelja da bi Naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa u slučaju "Potrošač", jer zakon u svojoj kogentnoj odredbi i to u čl.502c Zakona o parničnom postupku jasno navodi da u konkretnom slučaju to tužitelj nema nikakvo pravo jer potražuje isplatu. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu sklopljen 20.06.2005. godine, te da je u potpunosti konzumiran i zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP -a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P - 1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Slijedom navedenog potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpili zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) koji se primjenjivao od 1.1.1980. godine do 31.12.2005. godine i to baš u odredbi članka 394. kojom je bilo propisano da kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi izuzev kada zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima jasno je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnom sustavu. Navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. (tako i VSRH u odluci Rev-42/96 od 22.4.1999.). Slijedom navedenog potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bio dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Naime, banka je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo je radi toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%. A sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti. Prema tome, ne samo da je valutna klauzula dopuštena i određena zakonom, ista je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranje bilo je poticano i od strane monetarne vlasti. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju primjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona je i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače radi se o čestoj i uobičajenoj odredbi. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je poštena, jer je jasna i ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako ista u ugovoru glasi. Odredbom članka 319. st.1 ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumljivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 12. Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Iz tužbe proizlazi da bi Ugovor o kreditu bio nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i pos ljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, oc ijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao protošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. " Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 7. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 324 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakovog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno člankom 4. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,70% godišnje. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu , i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, izjavljuje da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih Banka obavijestiti putem distribucijskih kanala. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prem aodredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vez i sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tako je i sudska praksa u predmetu VSRH, Revt-249/14 utvrđuje " polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje, a sve s obzirom na brojne ekonomske činbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu

- kamatnu stopu čija se visina mijenja prema odluci uprave banke." Prema tome svaka osoba i svaki potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno i svojevoljno je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, važno je znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te su potrošači toga bili i jesu svjesni. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Samim time potpuno je suprotno volji ugovornh stranaka i jasnim odredbama ugovora o kreditu da se potražuje fiksna ugovorna kamata - dapače to bi dovelo do potpune neravnoteže u odnosu stranaka. Sama kamatna stopa (različita za fiksne i promjenjive ugovorne kamate ) odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta, a banka uobičajeno usklađuje svoje kamatne stope u skladu sa promjenjivim prilikama i s tržištem kapitala i to kako u pogledu postojećih ugovora, a tako i u pogledu novih. Stranke su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle jasno je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu čini činidbu određenom odnosno odredivom. (tako i VSRH u svojoj odluci Gzz- 2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška....stopa ugovorene kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više od godinu dana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovoraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.") Konkretno se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala je kamatnu stopu, jer je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama. Ponovno se naglašava da je tužitelj izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženika, o kojoj promjeni je tuženik uredno tužitelju slao obavijesti i pripadajući otplatni plan. Tužitelj tužbu temelji na tvrdnjama da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer predstavlja neodredivu činidbu koja je nepoštena, ističemo da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom." (2./točka c.prilog direktive 93/13) Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzora tuženika, tako je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska. Odredbom članka 26.st.3 ZOO-a predviđena je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. (Zakon o obveznim odnosima - članak 26 st.3" Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata....") Za zaključiti je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbama ugovora vezano uz visine ugovornih kamatnih stopa. Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već je postojao (kao što i danas postoji) zakonski okvir odnosno limit postavljen jasnim i kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da se nikako ne može govoriti o jednostranim i nepoštenim te p roizvoljnim odlukama tuženika, a kako to tužitelj pokušava u svojoj tužbi pogrešno izvesti i zaključiti, te navesti sud da to tako, van smisla realne situacije u trenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonske regulative u trenutku sklapanja ugovora, pogrešno zaključi. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008.g. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004.g. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promijenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Ističe se također da sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženiku nije u interesu, kao pravno osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika. U konkretnom je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB- a, nikako se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. Stranke su odabrale Ugovor o kreditu baš takovog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se nalog kakav tužitelj u tužbi predlaže za isplatu imao smatrati predlaganjem promjene ugovornog odnosa na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određ ivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišn joj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može prom ijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može prim ijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308 st.1 ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženi je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što nije učinio već je ugovor u cijelosti ispunio. Tužitelj u tužbi pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornim odredbama koje kao javna isprava obvezuju stranke. Međutim, kad bi sud eventualno i zaključio, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka donesenih u predmetu Potrošač, da je ugovorna odredba o mijenjanje kamatne stope temeljem jednostrane odluke Banke ništetna ali samo u dijelu koji se odnosi na jednostranu odluku Banke, dio odredbe koji ne bi bio oglašen ništetnim je da je ugovorna kamata promjenjiva. A ako je valjana odredba da je kamata promjenjiva, tada je na tužitelju teret dokaza koji je iznos (stopa) promjenjive kamate koja je tijekom otplate kredita trebala biti naplaćivana, ukoliko to nije onaj iznos (stopa) koji se navodi u jednostranim odlukama Banke. Međutim, tužitelj uopće ne pokušava ići tim putem da dokaže koja bi stopa promjenjive kamate kao dopuštena trebala biti p rimijenjena tijekom otplate kredita, već potpuno neosnovano promjenjivu kamatnu stopu pokušava svesti na fiksnu. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca " u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu. Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Početna kamatna stopa nije ugovorena kao fiksna, te ostaje na tužitelju dokazati koja bi to promjenjiva kamatna stopa bila zakonita. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu) ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postupati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Osim toga sam tužitelj se u tužbi poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu P-1401/2012 (uz popratne odluke viših sudova i Ustavnog suda RH) i Direktivu 93/13 koje potpuno pogrešno tumači i u potpunosti zanemaruje činjenicu da je upravo u predmetu P-1401/2012 kada je o istome odlučivao Visoki trgovački sud RH ukinut dio odluke u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora. Slijedom navedenog jasno proizlazi da tuženi nema niti jedan osnov, te ne postoji osnovano pravo zahtijevati da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos i to u kunama koji predstavlja razliku između ugovorene kamate i proizvoljno određene fiksne kamatne stope koju je tužitelj sam jednostrano naznačio kao fiksnu, odnosno potvrdio je zakonitost promjenjive kamate stope. Na tužitelju je teret dokaza, te ukoliko tvrdi da je ugovorena kamatna stopa koja je kao promjenjiva ugovorena, na neki način nepoštena, na istome je da dokaže koja je to promjenjiva stopa koja bi bila poštena kroz razdoblje otplate i trajanja Ugovora o kreditu i na čemu se ista temelji, a sve kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dopuštena i u skladu sa zakonom. Dakle, nikako se ne može potraživati isplata prema fiksiranoj stopi iz gore jasno navedenih razloga, a ako tužitelj tvrdi da stopa nije bila poštena i pravična isti je dužan dokazati i zatražiti onu promjenjivu stopu koja bi bila, prema njegovim tvrdnjama, poštena i pravična, a ne tražiti fiksnu kamatnu stopu koja bi značila promijenu cjelokupnog ugovornog odnosa i promijenu njegova identiteta bez volje i dogovora stranaka. Iz niti jednog dokaza i navoda tužbe ne proizlazi točno na koji je način tuženik nepošteno odredio kamatnu stopu i za koji bi to bilo iznos. Niti iz jedno dokaza koji je dostavljen uz tužbu ne proizlazi koja je to kamata koja bi bilo navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te se stoga istom dokazu tuženi protivi u cijelosti. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., Š, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utužen ja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obvezn im odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. V. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u c ijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u c ijelosti neosnovan jer:

- se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača;

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna kaluzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne kaluzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumljivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom kaluzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje;

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništatna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate;

- je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka; Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. Podneskom od 30. rujna 2025. godine tužitelj je naveo da nema primjedbi na pisani nalaz knjigovodstveno financijskog vještaka, sukladno kojem te promjeni službene valute RH iz kuna u euro specificira podredni tužbeni zahtjev u kodmenatornom dijelu tako da na ime pretplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule u ukupnom iznosu od preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 12.581,79 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. Raspravnim rješenjem na ročištu od 27. svibnja 2026. odlučeno je da zbog toga što stranke koje su pozvane na platež predujma za provođenje dopunskog knjigovodstveno financijskog vještačenja, isti nisu platile, se neće provesti predloženo dopunsko financijsko knjigovodstveno vještačenje, koje prema mišljenju ovog suda nije nužno za donošenje odluke u ovom postupku, obzirom isplata s osnove odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog predmeta.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, izvadci iz zemljišnih knjiga, plan otplate, dopisi, knjigovodstvena kartica /list 14-105/, stručni članci /list 161-163/, analiza tužbenog zahtjeva /225-242/, pregled uplata po kreditu /list 333-355 i priložena sudska praksa, saslušan je tužitelj osobno /list 244/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za ekonomske poslove, grane računovodstva i financije Zoranu Milobari iz Križevaca: nalaz/304-312/, dopuna nalaza /367-375/, očitovanje

/383-384 i 396-408/ te iskaz /385-286/.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti u cijelosti Ugovora o kreditu broj: 9010599928, zaključenog dana 20.06.2005. u nije osnovan, dok je alternativni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Tijekom ovog postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 20. lipnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9010599928, za izgradnju i dovršenje stambenog objekta temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 183.974,99 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom u roku od 324 mjeseca. Nadalje nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ovim ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,70% godišnje, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke. Također je nesporno da je ovim ugovorom ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima , a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju kao klijentu po isplati kredita , da je predmetni Ugovor raskinut i da dugovanje po istom tužitelj i nadalje otplaćuje.

8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu Poslovni broj: P-668/2021-34. potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, da li je predmetni Ugovor o kreditu ništetan i bez pravnog učinka, da li su odredbe Ugovora kojim je ugovorena valutnu klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa valutne klauzule, da li je osnovan prigovor zastare, da li tužitelj ima status potrošača te da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu.

9. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 20. lipnja 2005. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje člankom 83. ovog zakona propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor u naprijed pripremljen od strane banke.

11. Sadržaj ostalih isprava u spisu među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

12. Sud je u ovom postupku odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Zoranu Milobari dipl. oec. iz [adresa], a kako bi utvrdio preplatu kredita od strane tužitelja s osnova valutne klauzule.

13. Vještak Zoran Milobara je u dopuni svojeg nalaza i mišljenja od 3. rujna 2025., koji je sačinio nakon dostave potpune i cjelovite knjigovodstvene dokumentacije od strane stranaka, kao konačan zaključak utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita temeljem Ugovor o kreditu broj 9010599928, 20. lipnja 2005. godine, preplatio po valutnoj klauzuli iznos od 12.581,79 eura, dok je na ime negativne razlike zbog promjene tečaja CHF u razdoblju kad tečaj bio niži od početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita utvrdio postojanje iste u iznosu od 926,29 eura.

14. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije stavio prigovore, dok je tuženik istome prigovorio navodeći da nalaz i mišljenje vještaka ne pridonosi rješenju ovog spora jer je nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom, iako je nesporno da su ugovorile kredit vezan uz valutu CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, a vještak u svojem izračunu nije isključio utjecaj promjenjive kamatne stope na iznose tečajne razlike.

15. Sud je ovakav nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio jer smatra da je izrađen nepristrano i objektivno od stručne osobe po pravilima struke na temelju vjerodostojne dokumentacije.

16. Iako je knjigovodstveno financijski vještak u svom nalazu izračunao i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblje kada je CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, sud smatra da i u slučaju nižeg tečaja CHF od početnog, tužitelj nije stekao ništa bez osnove, te zbog toga ne postoji niti obveza na povrat navedenog iznosa jer tuženik u konkretnom slučaju nije postavio odgovarajući zahtjev, niti je bilo moguće primijeniti građansko pravni prijeboj potraživanja tužitelja i tzv. negativnih razlika jer tuženik ne priznaje tražbinu tužitelja u bilo kojem dijelu, a hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege. Također tuženik nije niti decidirano i specificirano postavio takav zahtjev radi prebijanja.

17. Tužitelj ET saslušan kao stranka iskazivao je:

"Meni je taj kredit bio neophodno potreban jer smo supruga i ja morali renovirati stan zbog bolesti sina koji je bio oko 5 godina stalno na liječenju po bolnicama i bio mu je potreban adekvatan prostor za život. Stan je bio u derutnom stanju pa smo se moral i odlučiti na renoviranje, raspitivao sam se o mogućnosti dobivanja kredita i u drugim bankama koje imaju poslovnicu u Križevcima, ali nisam nigdje ispunjavao uvjete pa sam se stoga odlučio za Privrednu banku koja ima također poslovnicu u Križevcima ali krediti se odobravaju u podružnici Ivanić Grad. Meni je ponuđen kredit u švicarskim francima, rečeno mi je da jedino taj kredit mogu dobiti jer je to kredit sa najnižom kamatom. Ja nisam imao nikakvog saznanja o švicarskim francima, znao sam da je kredit vezan za švicarske franke, da rata ovisi o padu ili rastu, ali nisam znao da je moguć tako veliki rast. Na to me nitko nije upozorio i uopće nije bilo takvog razgovora. Isto tako što se tiče kamate, kamata je početno bila ugovorena na 4,70 kasnije je nešto smanjena jer su mi prodali neki paket usluga pa pod uvjetom da kupim isti malo je smanjena kamata. Međutim kamata je za jedno par godina počela rasti, kasnije je povećan tečaj švicarskih franaka tako da je od početne rate od 4.800,00 kuna rata narasla na 6.800,00 kuna. Supruga i ja nismo više to mogli otplaćivati. U 8 -mom mjesecu 2010. godine platili smo zadnju ratu, već 15.10.2010. godine banka je blokirala u potpunosti naše račune i nismo dobivali ništa od plaća, kasnije se to nešto promijenilo. Ja sam moguće 2015. godine dobio iz banke neku kovertu s obavijesti da postoji mogućnost konverzije kredita u EUR-e to nije bio poziv da dođem u banku na razgovor ili sl. već samo obavijest. Tu je trebalo platiti nekih čini mi se 2.000,00 kuna što mi je u to vrijeme bio problem i nisam bio u mogućnosti to platiti, nisam otišao u banku, a banka me nije poslije zvala. Prilikom potpisivanja ugovora u banci nam nije ništa posebno objašnjavano vezano za ugovor, ugovor nas je već čekao pripremljen bilo je uzmi ili ostavi, javni bilježnik je na brzinu ugovor pročitao znali smo da se radi o hipotekarnom kreditu javni bilježnik nam također nije objašnjavao pojedine ugovorne odredbe. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovaram da meni u banci nije bilo pojašnjeno koji će biti to parametri na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa. Ja sam znao što znači promjenjiva kamatna stopa ali nisam očekivao takav rast, nitko me nije u banci upozoravao da bi to mogao biti znaniji rast kamatne stope, a niti su me upozoravali na valutu. Ništa vezano za eventualno povećanje tečaja švicarskih franaka nije mi objašnjeno. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovaram da sam išao se raspitivati za kredit i u druge banke, ja sam po zanimanju profesor obrane i zaštite, radim u Ministarstvu obrane na radnom mjestu vezanom za vojna pitanja, dakle nemam doticaja niti sa računovodstvom, a niti sa pravnim poslovima. dalje odgovaram da je nama bio potreban upravo iznos kredita koji smo podigli za adaptaciju stana manji iznos nam ne bi bio dovoljan za ono što smo trebali adaptirati. U razdoblju od 2005. godine do 2007. godine rate su bile niže od početne. Kada mi se predočava obavijest banke o prihvatu izračuna konverzije koji sam ja navodno potpisao mogu reći da se ja toga ne sjećam i ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je na toj obavijesti moj potpis."

18. Dakle, iz iskaza tužitelj je očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin, pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu su za korisnika kredita bile neodređene i nejasne i isti nije mogao ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu. Također i iz iskaza tužitelj je nesporno da tužitelj nije konvertirao predmetni kredit.

19. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane zaposlenika tuženika. Tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno da postoji rizik da će tečaj tijekom trajanja otplate kredita rasti, a on kao prosječni građanin to nije mogao predvidjeti, što je posljedično dovelo do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta, a također nije mogao niti pregovarati o obvezi plaćanja jednokratne naknade i troška upisa prijenosa prava vlasništva, niti o visini istih. Tužitelj je očito imao potpuno povjerenje u zaposlenike banke.

20. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da mu je prikazano da su to vrlo povoljni krediti, da jet kredit kojeg jedino može dobiti, jer je to kredit s najnižom kamatom da istovremeno nije bio upozoren na rizike vezane za eventualni porast tečaja franaka , posebno zbog toga što mu nije bilo omogućeno da pregovara o visini i obvezi plaćanja navedenih naknada i troškova.

21. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor kako tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Takav prigovor tuženika nije osnovan obzirom da se sukladno čl. 4 Zakona o zaštiti potrošača potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je tijekom postupka utvrđeno da je namjena predmetnog Ugovora o kreditu, bila adaptacija i dogradnja obiteljske kuće u kojoj tužitelj i danas živi sa svojom obitelji, a tužitelj u vrijeme ugovaranja i tijekom otplate kredita, nije bio vlasnik obrta, niti trgovačkog društva.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nada lje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima poslovni broj: 26 Gž-324/2020-3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a.

23. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu zaključenih između tužitelja i tuženika, a vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, te je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ovdje tužitelja. Obzirom na navedeno sud je u toč. I/ izreke ove presude utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

24. Međutim, sud ne smatra da zbog ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu utvrditi ništavost predmetnog Ugovora u cijelosti i to iz razloga što je predmetni kredit u cijelosti konzumiran i otplaćen, pa bi utvrđenje ništavim cijelog Ugovora unijelo dodatnu nesigurnost u predmetni kreditni odnos, koji prema mišljenju ovog suda može egzistirati, ukoliko se samo pojedine odredbe Ugovora oglase ništavim.

25. Obzirom na navedeno sud je u toč. I izreke ove presude odbio kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev da se navedeni ugovor u cijelosti utvrdi ništavim i bez pravnog učinka, dok je usvojio alternativni tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i naplaćene naknade za obradu i osiguranje kredita.

26. Nadalje, ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

27. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u izreci ove presude u odnosu na ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

28. Temeljem navednog, sud zaključuje da je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj preplatio tuženiku iznos od 12.581,79 eura na ime valutne klauzule, to mu je tuženik dužan isplatiti navedene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog iznosa do plateža.

29. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji u ovoj parnici s podrednim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 20. kolovoza 2021. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 4. svibnja 2022. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 8. kolovoza 2022. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 18. listopada 2023. 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 26. veljače 2024 26. srpnja 2024. 23. kolovoza 2024., 20. svibnja 2025., 12. lipnja 2025., 30. rujna 2025., 15. listopada 2025. i 29. listopada 2025. u vrijednosti 25 bodova svaki (Tbr.8. t.4. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 5. listopada 2021. (Tbr.9. t.1. i 54 OT), u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 18. siječnja 2022. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 5. travnja 2022. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.2. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 8. lipnja 2022. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 9. srpnja 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 17. svibnja 2026. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), što iznosi 1450 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 2.900,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 725,00 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,00 eura, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 4.178,00 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 14. srpnja 2026. godine pa do plateža.

30. Nije osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženi naknade trošak sastava podneska od 26. veljače 2024., 26. srpnja 2024. 23. kolovoza 2024., 20. svibnja 2025., 12. lipnja 2025., 30. rujna 2025., 15. listopada 2025. i 29. listopada 2025. preko dosuđenog iznosa od 25 bodova svaki podnesak, uvećano za PDV, sve Temeljem odredbe (Tbr.8. t.4. i 54 OT Također nije osnovan niti zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu od 29. siječnja 2021. u vrijednosti 100 bodova, uvećano za PDV, obzirom je isto odgođeno.

31. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 14. srpnja 2026.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).