Poslovni broj: Us I-1082/2026-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Radojke Ćupurdija kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Jadri Striki, odvjetniku iz Zadra, Klaićeva 9, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi izdavanja uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968., nakon javne i usmene rasprave zaključene 1. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-361-05/25-02/176, urbroj: 531-03-26-2 od 2. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 6. svibnja 2026. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-361-05/25-02/176, urbroj: 531-03-26-2 od 2. ožujka 2026., tužiteljica u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, pa navodi kako je tuženik potvrdio prvostupanjsko rješenje uz obrazloženje da tužiteljica ne može biti stranka u postupku za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. iz razloga što u nedostatku izričite odredbe tko bi mogao biti stranka u navedenom postupku treba primijeniti odredbe Zakona o gradnji vezano za izdavanje redovite uporabne dozvole, a to su investitor ili vlasnik nekretnine. Takvo stajalište upravnih tijela, tužiteljica smatra nezakonitim. Nije točno da ne postoji izričita odredba tko je stranka u postupku izdavanja uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. Ne postoji ista u Zakonu o gradnji, ali postoji u Zakonu o općem upravnom postupku. Za provođenje postupka izdavanja uporabne dozvole za građevine izgrađene prije 15. veljače 1968. primjenjuje se Zakon o općem upravnom postupku, a Zakon o gradnji kao lex specialis se primjenjuje za posebitosti koje je zakonodavac htio posebno odrediti s obzirom na specifičnost područja o kojem se radi. U takvoj pravnoj situaciji, upravno tijelo je trebalo na sve ono što nije posebno uređeno lex specialisom primijeniti lex generalis, a ne kreirati vlastite odredbe odnosno stavljati se u poziciju zakonodavca kao što je napravilo u ovom slučaju. Tko je stranka u upravnom postupku propisano je čl. 4. Zakona o općem upravnom postupku. U st. 1. navedenog Zakona stoji da je stranka u upravnom postupku fizička ili pravna osoba na čiji zahtjev je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Postupak izdavanja uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. je specifičan institut uveden da se uvede reda u smislu zakonitosti takvih objekata i njihove opstojnosti u prostoru. Zakonodavac je očito svjestan takve situacije, slično kao i u Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, ostavio mogućnost da svatko tko ima pravni interes može podnijeti takav zahtjev. Ne može se na takvu društvenu situaciju odnosno zakonom uređenu situaciju primijeniti odredbe zakona koje su predviđene za redovni tijek stvari u izgradnji u kojem se točno zna tko je ovlašten biti podnositelj građevinske dozvole, pa tako i posljedično tko ima pravni interes za izdavanje uporabne dozvole koja je zakonska obveza upravo za onog tko je nositelj građevinske dozvole odnosno tko je vlasnik nekretnine. Kako je rečeno, upravna tijela smatraju da tužiteljica nema pravo zatražiti izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968., jer ista ne može biti stranka u postupku s obzirom da nije vlasnik ni investitor. Najprije, ukoliko je to točno, tada da bi se njen zahtjev morao odbaciti, a ne odbiti. No, upravo su upravna tijela priznala tužiteljici pravo da bude stranka u postupku, pa se postavlja pitanje kako to da su joj meritorno odbili njen zahtjev zbog toga što ne može biti stranka u postupku. Tužiteljica drži da su joj kao osobi koja ima pravni interes i radi se o pretpostavljenoj vlasnici kojoj navedeno izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. potrebno kako bi zaštitila svoja vlasnička prava pred sudom, upravna tijela nezakonito odbila njen zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, te da ista ima pravo sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o gradnji podnijeti zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. Nadalje, upravna tijela olako preskaču očitovanje o bitnim povredama postupka jer ne daju valjana obrazloženja o dokazima pravnog interesa tužiteljice. Dapače, u svojim rješenjima niti ne navode sve isprave iz kojih taj pravni interes tužiteljice proizlazi. Prema ugovoru o uspostavi etažnog vlasništva na predmetnoj nekretnini stoji da je potpisnik istog osim prednika tužiteljice (KO) upravo trenutno upisani suvlasnik ĆO, te DO čiji dio je kupila VOU (u upravnom spisu se nalazi odnosno trebao bi se nalaziti predmetni ugovor), a njeni sljednici su ĆO i IO (u upravnom spisu je povijesni zk. ul. za predmetnu nekretninu). Dakle, ĆO kao upisani suvlasnik je priznao predniku tužiteljice KO da je suvlasnik navedene nekretnine i vlasnik posebnog dijela koji je nakon toga svoj suvlasnički udio prenio na tužiteljicu. Pravo suvlasništva tužiteljici odnosno njenom pravnom predniku priznala je i DO koja je svoj suvlasnički udio prenijela na VOU, a čiji pravni sljednici su upravo IO i ĆO. Nadalje, tužiteljica je priložila dokaz da protiv upisanih suvlasnika vodi postupak radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa jer u tijeku postupka obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], „netko“ podnio zahtjev za cijepanje čest. 1301 k. o. [katastarska općina] na sadašnje čest. 1301/1 i 1301/4 obje k. o. [katastarska općina], i na taj način tehnički spriječio provedbu upisa prava vlasništva u korist tužiteljice, učinivši perfektne isprave kojima tužiteljica raspolaže neprovedivim u zemljišnoj knjizi zbog promjene broja k.č. i površine. S druge strane sada joj se opet odlukama upravnih tijela „tehnički“ onemogućuje da upiše vlasništvo svog posebnog dijela jer tobože nema interes pribaviti predmetnu uporabnu dozvolu, a koja je preduvjet uspostavi etažnog vlasništva u njenu korist u zemljišnoj knjizi i donošenje takve odluke u sudskom postupku. Dakle, ukoliko bi se prihvatilo stajalište upravnih tijela, osobe koje imaju pravnu osnovu upisati svoje vlasništvo to nikad ne bi mogle ostvariti jer ne mogu dobiti potrebne isprave koje tuženik izdaje, a tuženik ih odbija izdati jer te osobe nisu upisane kao vlasnici. Slijedom naprijed iznesenoga, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenja tuženika, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi joj trošak spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

3.U sporu je održana rasprava 1. srpnja 2026., čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik opunomoćenika tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, klasa: UP/I-361-05/23- 30/000026, urbroj: 2198-07-08/5-25-0013 od 14. srpnja 2025. odbijen je zahtjev tužiteljice za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. godine za zgradu stambene namjene na katastarskim česticama katastarskim oznaka k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] ([adresa]).

9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-361-05/25-02/176, urbroj: 531-03-26-2 od 2. ožujka 2026. postupajući po žalbi tužiteljice iz ovog spora njezina žalba je odbijena, te je time potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, koje je tuženik stoga ocijenio pravilnim i zakonitim.

10.Među strankama ovog spora spornim se isključivo ukazuje je li tužiteljica bila ovlaštena za podnošenje zahtjeva za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. godine, dakle sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom čl. 184. st. 1. Zakona o gradnji ("Narodne novine", broj 153/13, 20/17, 39/19, 125/19 i 145/24) propisano je da se građevina izgrađena do 15. veljače 1968, smatra izgrađenom na temelju pravomoćne građevinske dozvole. Stavkom 2. istog članka propisano je da se vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje uporabnom dozvolom za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. koju po zahtjevu stranke izdaje tijelo graditeljstva odnosno u drugom postupku u kojem je to potrebno utvrditi, a koji provodi to tijelo ili građevinska inspekcija. Stavkom 3. da uz zahtjev za izdavanje dozvole iz stavka 2. ovoga članka podnositelj zahtjeva prilaže: 1. kopiju katastarskog plana za katastarsku česticu na kojoj je građevina izgrađena i 2. dokaze kojima raspolaže da je građevina izgrađena do 15. veljače 1968.

Stavkom 4. da tijelo graditeljstva vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje uvidom u Državnu snimku iz zraka učinjenu prije 15. veljače 1968. ili drugu odgovarajuću službenu kartografsku podlogu Državne geodetske uprave te po potrebi izvođenjem drugih dokaza.

Odredbom članka 138. istog Zakona propisano je da je stranka u postupku izdavanja uporabne dozvole investitor ili vlasnik građevine na čiji je zahtjev pokrenut postupak izdavanja te dozvole, dok je odredbom članka 49. stavka 1. tog Zakona propisano da je investitor pravna ili fizička osoba u čije ime se gradi građevina. Odredbom članka 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 14 6/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14) propisano je da se vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužiteljice iz ovog spora istu odbio, te potvrdio prvostupanjsko rješenje, a ovo stoga što i ovaj sud nalazi da u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke za izdavanje tražene uporabne dozvole s obzirom da tužiteljica niti po shvaćanju ovog suda nije bila aktivno legitimirana za podnošenje predmetnog zahtjeva, slijedom čega je tuženik pravilno postupio kada je odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv rješenja tijela prvog stupnja, pa ovaj sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

13.Sud nadalje nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužiteljica iz ovog spora prvostupanjskom tijelu 18. siječnja 2023. podnijela zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. za zgradu stambene namjene na k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], koji zahtjev je prvostupanjsko tijelo odbilo uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje tražene uporabne dozvole s obzirom na to da stranka u postupku koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne zgrade nije suglasna s izdavanjem uporabne dozvole, a što je vlasnikovo pravo prema Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Iz upravnog spisa je također razvidno kako je tužiteljica uz zahtjev za izdavanje uporabne dozvole i tijekom upravnog postupka dostavila: uvjerenje izdano po Državnoj geodetskoj upravi, Područnom uredu za katastar Zadar, Odjelu za katastar nekretnina Biograd na Moru, klasa: 938-08/24-02/194, urbroj: 541-24-04/7-24-2 od 28. listopada 2024., čiji su sastavni dio izvod iz katastarskog plana i preslika snimke iz zraka, potvrdu o etažiranju izdanu po Upravnom odjelu za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Zadarska županije, Ispostave Biograd na Moru, klasa: 361-01/10-02/31, urbroj:

2198/1-11-2/3-11-4 od 21. travnja 2011., Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine sklopljen 31. ožujka 2014, između KO iz [adresa], kao prodavatelja, i VO, ovdje tužiteljice, kao kupca. Budući je u postupku utvrđeno da tužiteljica nije upisana u vlastovnici zemljišnoknjižnog izvatka za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], prvostupanjsko tijelo joj je zaključkom od 24. prosinca 2024. naložilo da dopuni zahtjev za izdavanje uporabne dozvole dokazom pravnog interesa. Postupajući po citiranom zaključku tužiteljica je dostavila sljedeću dokumentaciju: izvadak iz baze zemljišnih podataka Općinskog suda u Zadru za k. č. br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], izvadak iz baze zemljišnih podataka Općinskog suda u Zadru za k. č. br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Ugovor o kupoprodaji suvlasničkog udjela po nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] sklopljen 18. rujna 2013. između ĐO iz [adresa], VOU iz [adresa], tužbu tužiteljice radi ispravka zemljišnoknjižnog stanja protiv tuženika ĆO iz [adresa] i IO iz [adresa], pri Općinskom sudu u Zadru te zapisnik od 21. ožujka 2024. o održanoj glavnoj raspravi pred Općinskim sudom u Zadru, Stalnom službom u Biogradu na moru, posl.br. P-1885/21. Također, prvostupanjsko tijelo je provelo očevid na terenu 26. svibnja 2025., o kojem je sastavljen zapisnik koji prileže spisu predmeta, na kojem je utvrđeno da predmetna zgrada nema vidljivih dogradnji i nadogradnji te da stilom gradnje odgovora stilu gradnje prije 15. veljače 1968. Također predmetnom očevidu pristupio je IO, upisan u vlastovnici prethodno navedenih zemljišnoknjižnih uložaka, koji se očitovao da nije suglasan s izdavanjem uporabne dozvole za građevinu izgrađenu prije 15. veljače 1968. za predmetnu zgradu. Prvostupanjsko tijelo potom svojim rješenjem od 14. srpnja 2025. odbija predmetni zahtjev tužiteljice, protiv kojeg rješenja je tužiteljica izjavila žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je tužiteljica pokrenula predmetni upravni spor.

14.Sud nadalje primjećuje da su tužbeni prigovori koje tužiteljica ističe u tužbi zapravo identični onima koje je već istaknula u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a koje je pak tuženik pravilno otklonio u obrazloženju svog akta, koje obrazloženje je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, kod kojeg stanja stvari tužbeni prigovori tužiteljice koje ponovno ističe u ovom sporu nisu, niti mogu biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari.

15.Naime, glede temeljnih, a zapravo i jedinih tužbenih prigovora u kojima tužiteljica ukazuje da joj je trebala biti priznata aktivna legitimacija za podnošenje predmetnog zahtjeva za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. godine za zgradu stambene namjene na katastarskim česticama katastarskim oznaka k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] i to iz razloga koje detaljno elaborira u tužbi, za kazati je kako sud takve navode ne nalazi osnovanima.

16.S prethodnim u vezi najprije je za navesti kako je stajalište i ovoga suda da u predmetnoj upravnoj stvari tužiteljica nije dokazala da je trebala biti stranka u postupku izdavanja uporabne dozvole za građevinu izgrađenu prije 15. veljače 1968. godine, odnosno da je bila aktivno legitimirana na podnošenje takvog zahtjeva. Naime, u tom pravcu prvenstveno je za naglasiti kako je odredbom članka 138. Zakona o gradnji izričito propisano da je stranka u postupku izdavanja uporabne dozvole investitor ili vlasnik građevine na čiji je zahtjev pokrenut postupak izdavanja te dozvole, dok je odredbom članka 49. stavka 1. istog Zakona propisano da je investitor pravna ili fizička osoba u čije ime se gradi građevina. Stoga, kod izloženog stanja stvari, potpuno je jasno da u postupku izdavanja uporabne dozvole, bez obzira radi li se o izdavanju uporabne dozvole za građevinu izgrađenu prije 15. veljače 1968. godine ili o nekoj drugoj uporabnoj dozvoli kakve u vidu ima citirani Zakon, stranka u takvim postupcima može biti isključivo vlasnik ili investitor, a što je pak u suglasju s dugogodišnjom upravno sudskom praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koju prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud, pa kako tužiteljica nije dokazala da bi ona bila vlasnik ili investitor, jasno je da je pravilan zaključak upravnih tijela kako ona nije ovlaštena za podnošenje zahtjeva za izdavanje predmetne uporabne dozvole.

17.Ujedno, za nadodati je kako tužiteljica ne spori da ona nije investitor, no isto tako ona nije ni vlasnica zgrade za koju je podnijela zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, to pak stoga što u smislu odredbe članka 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije, pa s obzirom da tužiteljica nije upisana u vlastovnici zemljišnoknjižnog izvatka za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ona se nikako ne može smatrati vlasnicom predmetne zgrade, zbog čega ne može biti ni stranka u postupku izdavanja uporabne dozvole budući da nije vlasnica niti investitorica u odnosu na zgradu za koju je podnijela zahtjev za izdavanje uporabne dozvole s obzirom da ona u provedenom upravnom postupku nije dokazala svojstvo vlasnice niti investitorice. Isto tako, za napomenuti je kako isprave koje je tužiteljica dostavila u upravni spis u svrhu dokazivanja stjecanja vlasništva na predmetnoj zgradi na temelju pravnog posla, te dokumentacija iz koje proizlazi da se o izmjeni upisa u zemljišnim knjigama vodi parnični postupak, kao i druga dokazna dokumentacija nije pravno relevantna za ovu upravnu stvar s obzirom da iz tih isprava nije razvidno da bi tužiteljica bila vlasnica ili investitorica predmetne zgrade, s čim u vezi je za nadodati kako se aktivna legitimacija stranke ocjenjuje prema okolnostima koje postoje u trenutku podnošenja zahtjeva i vođenja postupka, pa ukoliko dođe do promjene, odnosno ukoliko se tužiteljica naknadno utvrdi vlasnicom predmetne zgrade, ona tada ima na dispoziciji pokrenuti novi postupak izdavanja uporabne dozvole.

18.Nadalje, pozivanje tužiteljice na odredbu članka 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) u pogledu njezine stranačke legitimacije u cijelosti je bespredmetno, to pak stoga što se u konkretnoj upravnoj stvari kao lex specialis primjenjuje Zakona o gradnji, a koji pak propis jasno i nedvojbeno propisuje tko može biti stranka u postupku izdavanja uporabne dozvole s obzirom da je odredbom čl. 138. tog Zakona propisano da je stranka u postupku izdavanja uporabne dozvole investitor ili vlasnik građevine na čiji je zahtjev pokrenut postupak izdavanja te dozvole, slijedom čega nema mjesta primjeni Zakona o općem upravnom postupku kao lex generalisa, s tim da niti pravni interes kakvog ima u vidu odredba čl. 4. Zakona o općem upravnom postupku ne može biti bilo kakav, već taj interes mora biti pravni interes, pa kako tužiteljica nije vlasnik niti investitor, jasno je da ona ne može imati pravni interes za izdavanje uporabne dozvole u odnosu na predmetnu zgradu.

19.Konačno, u svezi tužbenih navoda tužiteljice u kojima ističe kako u okolnostima kada njoj nije bio priznat status stranke u postupku, da njezin zahtjev nije trebalo odbiti, već ga je trebalo odbaciti, najprije za navesti kako time što bi njezin zahtjev bio odbijen, a ne odbačen, tužiteljica ne može biti oštećena jer je na takav način zapravo ostvarila veća prava nego što joj po zakonu pripadaju s obzirom da je o njezinom zahtjevu meritorno odlučeno. Međutim, sud nalazi da je zahtjev tužiteljice u konkretnom slučaju pravilno odbijen s obzirom da je odredbom čl. 47. st. 4. Zakona o općem upravnom postupku propisano da kad stranka nije u ostavljenom roku dostavila zatražene dokaze, a postupak je pokrenut na zahtjev stranke, službena osoba ocijenit će od kakve je to važnosti za rješavanje upravne stvari, pa ako se bez tih dokaza ne može udovoljiti zahtjevu stranke, zahtjev će se rješenjem odbiti, te kako je tužiteljica u konkretnom slučaju zaključkom prvostupanjskog tijela od 24. prosinca 2024. bila pozvana da dopuni zahtjev za izdavanje uporabne dozvole dokazom pravnog interesa, kakav dokaz ona nije dostavila, jasno je da je njezin zahtjev u smislu odredbe čl. 47. st. 4. Zakona o općem upravnom postupku pravilno odbijen prvostupanjskim rješenjem, slijedom čega nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 73. istog Zakona na temelju koje bi se zahtjev mogao odbaciti, ali samo u situaciji ukoliko je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ.

20.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa kako tužiteljica u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje tužbe tužiteljice.

21.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 14. srpnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Jadri Striki, odvjetniku iz Zadra, Klaićeva 9, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 1. srpnja 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.