Poslovni broj: Us I-1300/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Radojke Ćupurdija kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, A. Hebranga 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Ston, OIB: 36162371878, Ston, Put braće Mihanovića 1, radi protjerivanja iz europskog gospodarskog prostora, nakon javne i usmene rasprave zaključene 9. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice zamjenika opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Ston, KLASA: NK-UP/I-216-04/26- 01/2404, URBROJ: 511-03-08-26-1 od 4. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja zaprimljenoj kod ovog suda 27. svibnja 2026. protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Ston, KLASA: NK-UP/I-216-04/26- 01/2404, URBROJ: 511-03-08-26-1 od 4. svibnja 2026., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako tužbu podnosi iz svih zakonom propisanih razloga, a prvenstveno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene odredbi postupka. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je utvrđeno kako tužitelj kao državljanin treće zemlje, nezakonito boravi u [adresa], budući nije na kratkotrajnom boravku te je samim time dužan bez odgađanja napustiti Republiku Hrvatsku. Nadalje, provedenim upravnim postupkom utvrđeno je da je tužitelj iskoristio 90 dana boravka u vremenskom razdoblju od 180 dana koje prethodi svakom danu boravka. Također, utvrđeno je da je tužitelj imao odobrenu sezonsku dozvolu za boravak i rad u RH u ugostiteljskom obrtu „ [obrt]“ iz mjesta [adresa], općina Orebić koja mu je vrijedila za period od 7. srpnja 2025. do 4. listopada 2025. Nakon prestanka ugovora o radu i prestanka radnog odnosa tužitelj je 1. studenog 2025. napustio RH/EGP u pravcu Bosne i Hercegovine preko MCGP Metković. Nadalje je utvrđeno de se tužitelj vratio u RH 29. siječnja 2026. kada je ušao u RH preko MCGP Zaton Doli od kojeg dana nije napuštao područje RH/EGP, a što je utvrđeno 1. svibnja 2026., po zaustavljanju od strane policijskih službenika PP Ston. Stoga, tužitelj da je na području Republike Hrvatske boravio 93 dana, čime da je iskoristio kratkotrajni boravak u trajanju od 90 dana, pa samim time i nezakonito boravi u [adresa]. Ono što tuženik zanemaruje prilikom donošenja rješenja, a iako navodi u obrazloženju, je da je od strane poslodavca LŽ, vlasnika ugostiteljskog obrta „ [obrt]“ iz mjesta [adresa], 3. svibnja 2026. podnesen zahtjev za odobrenje dozvole za boravak i rad u RH, već samo navodi zahtjev da je podnesen u vremenu kada je za državljanina Bosne i Hercegovine utvrđeno da je u nezakonitom boravku u RH. Naime, prvo što tužitelj ističe u ovom postupku da se nezakoniti boravak (odnosno sami prelazak dopuštenog broja dana od 90) dogodio isključivo greškom knjigovodstvenog servisa UŽ, a koji je obavljao knjigovodstvene usluge za LŽ kao vlasnika naprijed spomenutog obrta „ [obrt]“ jer nije u vrijeme kad mu je dan nalog od strane LŽ, podnio zahtjev za odobrenjem dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj, a što je rezultiralo prekoračenjem broja dana, što je jedini i isključivi razlog. Ono što tužitelj smatra odlučujućim u ovoj pravnoj stvari je svakako da je rješenje o protjerivanju doneseno na temelju odredbe iz članka 190. stavkom 2. Zakona o strancima, kojom je propisano da se državljanina treće zemlje može protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska državne granice. Iz naprijed navedene odredbe da se iščitati da donošenje pobijanog rješenja nije obvezatno, već se treba donositi prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Prvenstveno se ističe manjkavost obrazloženja, a na kojem se temelji pobijano rješenje. Naime, kako nije riječ o obvezatnom protjerivanju, to je tuženik bio dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a ne primijeniti čl. 190. st. 2. bez provođenja postupka, što je pak suprotno čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku jer nisu utvrđene sve okolnosti i bitne činjenice za zakonito i pravilno rješavanje stvari. U bitnome, ističe se da je rješenje doneseno po automatizmu, mehanički i isključivo slijedom činjenice da je tužitelj u prekoračenju od 3 (tri) dana, a bez ikakve dodatne individualizirane analize i obrazloženja donesenog rješenja o protjerivanju. Tužitelj je stava da prilikom donošenja rješenja nije razmotrena ni primjena pravila razmjernosti u vidu čl. 6. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku. Pri donošenju pobijanog rješenja, a sve na štetu tužitelja, tuženik nije u cijelosti postupio prema odredbama iz čl. 8., čl. 9. st. 2., čl. 30. st.1., čl. 47., čl. 52., te čl. 98. st. 5., vezano uz čl. 5. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, što rješenje čini nezakonitim. Naime, ono što tuženik gubi iz vida, osim naprijed navedenog svakako su i odredbe iz čl. 191. Zakona o strancima, odnosno da se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju mora uzeti u obzir i duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturna integracija u Republici Hrvatskoj. Nadalje, tuženik je u cijelosti zanemario i odredbu iz čl. 191. st. 2. , a to je da tužitelj ima prijavljeno boravište u [adresa], da je imao dozvolu rada boravka i rada u RH, te da je stanovao u [adresa], da je u prekoračenju bio 3 dana, i to čak ne svojom krivnjom ili krivnjom poslodavca, a o čemu je dostavljen materijalni dokaz, a predloženo je saslušanje svih uključenih, da je podnesen zahtjev za odobrenje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj istog dana kada je utvrđen (kada je tužitelj i saznao da je u prekršaju) nezakonit boravak te da je stupanj prekoračenja i krivnje u navedenom prekršaju toliko nizak da naprosto ne opravdava donošenje pobijanog rješenja. Tužitelj nikada za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj nije imao problema sa zakonom, a i u cijelosti se i integrirao. Dapače, jedini prekršaj koji mu je stavljen na teret jest vožnja neregistriranog vozila kojeg nije vlasnik i za kojeg uistinu i nije znao da je neregistrirano. Kako je to i naprijed navedeno, tuženik je u obrazloženju rješenja prepisao zakonske članke, ne sagledavši sve okolnosti i donio rješenje o protjerivanju. Tuženik je trebao uzeti u obzir da je tužitelj u Republiku Hrvatsku došao (zakonito) raditi, da nema, a niti je ikada imao problema sa zakonom, osim naprijed navedenog propusta za što je i osuđen, pa se prema njemu već primijenila sankcija. Donošenjem neosnovanog rješenja o protjerivanju iz Republike Hrvatske, istom se onemogućava, a uistinu bezrazložno, mogućnost za rad te skrb kako o sebi, tako i o obitelji. Ujedno, a ono što tuženik u donesenom rješenju propušta, a tužitelj nanovo ističe, u slučaju iz čl. 190. st. 2. ne radi se obveznom protjerivanju, te bi donošenje takve odluke moralo počivati na individualizaciji svakog pojedinog slučaja, a ne samo na zadovoljavanju forme, pa tako tužitelj nije saslušan o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari, u smislu čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku. Tuženik je bio dužan u obrazloženju svog rješenja obrazložiti okolnosti koje bi opravdale izricanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj kroz tako dugo razdoblje, a samo pozivanje na tako minorno prekoračenje naprosto ne opravdava donošenje rješenja. U ovom slučaju, riječ je kršenju načela razmjernosti prilikom donošenja rješenja, a upravo na štetu tužitelja, tim više što se u vrijeme predviđene zabrane odvija turistička sezona, a tužitelj je bio (i ponovo trebao biti) zaposlen kao radnik u ugostiteljskoj djelatnosti. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi mu trošak upravnog spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom osporio sve tužbene navode tužiteljice pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, pa je predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3.U sporu je održana rasprava 9. srpnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila zamjenica zamjenika opunomoćenika tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da ga se u ovom sporu sasluša u svojstvu stranke, te da se u svojstvu svjedoka saslušaju UŽ iz [adresa] i LŽ iz [adresa], to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Ston, KLASA: NK-UP/I-216-04/26-01/2404, URBROJ: 511-03-08-26-1 od 4. svibnja 2026., točkom 1. tužitelj se protjeruje iz Europskog gospodarskog prostora (EGP) za kojeg je utvrđeno da nezakonito boravi u [adresa], točkom 2. tužitelju se određuje zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od jedne 6 (šest) mjeseci računajući od dana napuštanja EGP-a, odnosno RH u roku koji mu je određen, točkom 3. tužitelju se određuje rok za dragovoljni odlazak od 7 (sedam) dana koji počinje teći prvoga dana od dana dostave ovog rješenja u kojem vremenu je dužan napustiti EGP, točkom 4. tužitelj se dužan prijaviti na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno, konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a, dok je točkom 5. riješeno da protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor, te je osporeno rješenje doneseno pozivom na odredbu članka 193. stavka 1. Zakona o strancima ("Narodne novine" broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25).

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se tužitelj protjera iz Europskog gospodarskog prostora i odredi mu se zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od 6 (šest) mjeseci, u svezi s čim je li u tom smislu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Prema odredbi čl. 183. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine", broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25), u svezi s odredbom članka 55. st. 2. istog Zakona, stranac nezakonito boravi u [adresa] ako nije na kratkotrajnom boravku, a nije na kratkotrajnom boravku ako je iskoristio vizu ili je rok važenja vize istekao, ako je u prethodnih 180 dana boravio dulje od 90 dana ili, ako je nezakonito boravio, odnosno u skladu s člankom 183. stavku 1. podstavkom 2. istog Zakona nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak. Odredbom članka 189. stavka 1. podstavkom 3. istog Zakona propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako počini prekršaj iz propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja, propisa o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, propisa o javnom redu i miru, oružju, zlouporabi droga te propisa iz područja carinskih i drugih poreznih davanja.

Odredbom članka 90. stavka 2. istog Zakona propisano je da zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad bit će odbačen rješenjem ako je podnesen za državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi sukladno članku 183. ovoga Zakona, a stavkom 3. istog članka propisano je da ako je u tijeku postupak za izdavanje dozvole za boravak i rad za državljanina treće zemlje, naknadni zahtjevi drugih poslodavaca za istog državljanina treće zemlje za izdavanje dozvole za boravak i rad bit će odbačeni rješenjem.

Odredbom članka 190. stavka 2. istog Zakona propisano je da državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz stavka 1. ovoga članka. Člankom 193. stavkom 1. istog Zakona propisano je da se državljaninu treće zemlje donosi rješenje o protjerivanju putem Ministarstva u sjedištu ili Ministarstva putem policijske uprave, odnosno policijske postaje, protiv kojeg nije dopuštena žalba ali se može pokrenuti upravni spor, a stavkom 4. istog članka propisano je da državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi ili nezakonito prijeđe ili pokuša prijeći vanjsku granicu rješenje o protjerivanju može se donijeti i bez provođenja prekršajnog postupka.

Člankom 192. stavkom 6. istog Zakona propisano je da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz članka 190. ovoga Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od pet godina.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje jer i ovaj sud drži kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve zakonske pretpostavke propisane naprijed citiranim zakonskim odredbama Zakona o strancima da bi se tužitelja protjeralo iz EGP-a i odredila zabrana ulaska i boravka u [adresa] u trajanju od 6 (šest) mjeseci, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Sud nalazi potrebnim prvenstveno istaknuti da iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu proizlazi kako je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je tužitelj kao državljanin treće zemlje iskoristio 90 dana boravka u vremenskom razdoblju od 180 dana koje prethodi svakom danu boravka, da je imao odobrenu sezonsku dozvolu za boravak i rad u RH u ugostiteljskom obrta [obrt] koja mu je vrijedila za razdoblje od 7. srpnja 2025. do 4. listopada 2025., a nakon prestanka ugovora o radu i prestanka radnog odnosa da je 1. studenog 2025. napustio RH/EGP u pravcu Bosne i Hercegovine preko MCGP Metković, potom da se vratio u RH 29. siječnja 2026. kada je ušao u RH preko MCGP Zaton Doli od kojeg dana nije napuštao područje RH/EGP. Iz podataka upravnog spisa nadalje proizlazi kako je 1. svibnja 2026. u 11,30 sati, u mjestu [adresa], općina Orebić, od strane policijskih službenika PP Ston, tužitelj kontroliran kao vozač neregistriranog osobnog vozila marke Mercedes s brojem šasije [broj šasije], kojem je isteklo važenje prometne dozvole za više od 15 dana i pritom nije koristio sigurnosni pojas na način kako je odredio proizvođač sigurnosnog pojasa čime je počinio prekršaje iz članaka 238. stavak 1. i 163. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, zbog čega mu je od strane policijskih službenika PP Ston izdan prekršajni nalog te je kažnjen novčanom kaznom. Izvršenom kontrolom zakonitosti boravka u RH utvrđeno je da od dana ulaska u RH neprekidno boravi u [adresa] do danas, te da u razdoblju od 29. siječnja 2026. do dana kontrole ukupno boravi na području RH 93 dana, što znači da je iskoristio kratkotrajni boravak u RH od 90 dana u vremenskom razdoblju od 180 dana te da nezakonito boravi u [adresa]. Iz podataka spisa nadalje je razvidno da je za tužitelja od strane poslodavca LŽ, vlasnika ugostiteljskog obrta [obrt] **.**.2026. podnesen zahtjev za odobrenje dozvole za boravak i rad u RH, a koji zahtjev je podnesen u vremenu kada je za tužitelja utvrđeno da je u nezakonitom boravku u RH budući je nastavio boraviti na području RH i nakon prestanka kratkotrajnog boravka u RH te od 29. travnja 2026. nezakonito boravi u [adresa] čime je počinio prekršaj iz članka 183. stavak 1. točka 2. Zakona o strancima, a kažnjiv po članku 253. stavak 2. istog Zakona, zbog kojeg prekršaja mu je od strane PP Ston 4. svibnja 2026. izdan obavezni prekršajni nalog uz izrečenu novčanu kaznu koju je odmah platio, te tuženik u obrazloženju osporenog rješenja navodi kako nakon što je tužitelj kao državljanin treće zemlje kažnjen novčanom kaznom da su se ispunili zakonski uvjeti za donošenje rješenja o protjerivanju iz EGP-a. Također, tuženik u obrazloženju svog akta nadalje navodi kako su prilikom donošenja rješenja, pored okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima uzete u obzir i okolnosti iz članka 191. istog Zakona, pa da tuženik ne nalazi smetnje ili prepreke za protjerivanje, jer se ne radi o osobi koja spada u kategoriju posebne zaštite od protjerivanja. Naime, donoseći predmetno rješenje tuženik da se rukovodio prethodno navedenim zakonskim odrednicama sa svrhom da državljanin treće zemlje ubuduće ne ponovi ovakav ili sličan prekršaj, te prvenstveno cijeneći činjenicu da je pokazao određen stupanj nepoštovanja pravnog poretka Republike Hrvatske. Isto tako, tuženik ocjenjuje da će se izrečenom mjerom u potrebnoj mjeri utjecati da tužitelj shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se upozoriti i drugi da se klone takvih ponašanja, dok izrečena mjera predstavlja stupanj tolerantnosti države prema nedopuštenom ponašanju počinitelja u budućnosti i ukazuje na neopravdanost i neisplativost činjenja prekršaja i kaznenih djela, pa se mora izabrati i izreći ona mjera kojom se na najbolji način postiže njezina svrha specijalne i generalne prevencije. Konačno, tuženik u obrazloženju navodi i da je u smislu odredbe članka 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine" broj: 47/09, 110/21), u provedenom postupku tužitelju omogućeno izjasniti se o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim pri donošenju rješenja o protjerivanju iz EGP-a, o čemu je sačinjen zapisnik, koji prileže upravnom spisu, slijedom čega po službenoj dužnosti donosi osporeno rješenje naprijed citirane izreke, a protiv kojeg je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

14.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelji ističe kako je tuženik prilikom donošenja osporenog rješenja u cijelosti zanemario činjenicu da je od strane poslodavca LŽ, vlasnika ugostiteljskog obrta „ [obrt]“ **.**.2026. podnesen zahtjev za odobrenje dozvole za boravak i rad u RH u odnosu na tužitelja, slijedom čega je po mišljenju tužitelja osporeni akt tuženika nezakonit, za kazati je kako sud ovakve navode ne nalazi osnovanim. Naime, s tim u vezi za kazati je kako je upravo odredbom čl. 90. st. 2. Zakona o strancima propisano da će zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad bit odbačen rješenjem ako je podnesen za državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi sukladno članku 183. ovoga Zakona, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ako je u tijeku postupak za izdavanje dozvole za boravak i rad za državljanina treće zemlje, naknadni zahtjevi drugih poslodavaca za istog državljanina treće zemlje za izdavanje dozvole za boravak i rad bit će odbačeni rješenjem, pa kako tužitelj neprijeporno nezakonito boravi u [adresa] u razdoblju od 29. siječnja 2026. pa do dana kontrole, odnosno ukupno boravi na području RH 93 dana, to je pak jasno da predmetni zahtjev za odobrenje dozvole za boravak i rad u RH na koji se tužitelj poziva nije niti može biti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari u odnosu na to kako je ista riješena osporenim rješenjem tuženika.

15.Također, okolnosti zbog kojih tužitelj u konkretnom slučaju nezakonito boravi u [adresa], a koje tužitelj problematizira u tužbi u cijelosti su bespredmetne, to kod stanja stvari da niti tužitelj ne spori ključnu činjenicu i to da se on nalazi u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 29. siječnja 2026. pa do dana kontrole, odnosno ukupno 93 dana, slijedom čega je potpuno pravno irelevantno zbog kojih razloga se on nalazi u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj, s tim da je upravo odredbom članka 190. stavka 2. Zakona o strancima propisano da državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz stavka 1. ovoga članka, dok je odredbom članka 193. stavka 4. istog Zakona propisano da državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi ili nezakonito prijeđe ili pokuša prijeći vanjsku granicu rješenje o protjerivanju može se donijeti i bez provođenja prekršajnog postupka, kod kojeg nedvojbenog stanja stvari i ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da tuženik donese rješenje da se tužitelj protjera iz Europskog gospodarskog prostora i odredi mu se zabrana ulaska i boravka u [adresa], zbog čega sud ne nalazi da bi donošenjem akta tuženika došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

16.Glede tužbenih navoda u kojima tužitelj ističe kako su u osporenom rješenju izostali obrazloženi razlozi zbog kojih se tužitelj protjeruje iz Europskog gospodarskog prostora i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u EGP-u, to posebice kod stanja stvari da je odredbom članka 190. stavka 2. Zakona o strancima propisano da državljanina treće zemlje može se protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz stavka 1. ovoga članka, slijedom čega da se ne radi o obveznoj, već o fakultativnoj mjeri, za kazati je kako sud niti ovakve navode ne nalazi osnovanim.

17.S prethodnim u vezi, sud primjećuje da je tuženik u obrazloženju svog rješenja naveo dostatne razloge zbog kojih je odlučio tužitelja protjerati iz Europskog gospodarskog prostora i odrediti mu zabranu ulaska i boravka u EGP-u, a sa kojim razlozima je suglasan i ovaj sud, to najprije iz razloga što se izricanjem mjere koja je tužitelju izrečena šalje poruka kako tužitelju, tako i svim ostalim državljanima trećih zemalja da Republika Hrvatska neće tolerirati nezakonit boravak na njezinom teritoriju, koja mjera dakle ima karakter specijalne i generalne prevencije, posebice u situaciji kada državljanin treće zemlje pokaže i određeni stupanj nepoštivanja pravnog poretka Republike Hrvatske s obzirom da je tužitelj prije donošenja osporenog rješenja kažnjen novčanim kaznama zbog tri različita prekršaja i to iz članaka 238. stavak 1. i 163. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te iz članka 183. stavak 1. točka 2., kažnjivog po članku 253. stavak 2. Zakona o strancima. Također, sud ne nalazi osnovanim niti tužbene navode kako izrečena mjera nije individualizirana, to pak stoga što je odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o strancima propisano da se državljanina treće zemlje može protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz stavka 1. ovoga članka, dok je odredbom čl. 193. st. 4. istog Zakona propisano da se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi ili nezakonito prijeđe ili pokuša prijeći vanjsku granicu rješenje o protjerivanju može donijeti i bez provođenja prekršajnog postupka, pa ovaj sud zaključuje da su u konkretnoj upravnoj stvari bile ispunjene pretpostavke za donošenjem osporenog rješenja, posebice kada se uzme u obzir da je tužitelj prije donošenja osporenog rješenja kažnjen novčanim kaznama zbog naprijed navedena tri različita prekršaja.

18.Pored toga, dodatno je za navesti kako je tuženik prije donošenja osporenog rješenja utvrdio da ne postoje smetnje za protjerivanje tužitelja, a koje su normirane odredbama čl. 182. i 191. st. 1. Zakona o strancima i koje su jednino relevantne za predmetnu upravnu stvar, a sa kojim utvrđenjem je suglasan i ovaj sud s obzirom da niti ovaj sud ne nalazi da bi se ovdje radilo o ranjivoj osobi budući nije riječ o maloljetniku, osobi s invaliditetom, osobi starije dobi, trudnici, članu jednoroditeljskie obitelji s maloljetnom djecom, žrtvi trgovanja ljudima, žrtvi mučenja, silovanja ili drugog oblika psihičkog, fizičkog ili spolnog nasilja kao što su žrtve sakaćenja ženskih spolnih organa te osobe s duševnim smetnjama, s tim da je prilikom donošenja osporenog akta tuženik nedvojbeno uzeo u obzir duljinu boravka, starosnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalnu i kulturalnu integraciju u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla, jer je svojim rješenjem u tom smislu tužitelju odredio mjeru zabrane ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od 6 mjeseci, koja mjera je znatno bliža minimumu, nego maksimumu iste budući je odredbom čl. 192. stavkom 6. Zakona o strancima propisano da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz članka 190. ovoga Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 5 godina, slijedom čega je potpuno jasno da je predmetna mjera individualizirana s obzirom na sve relevantne parametre koje je tuženik nesumnjivo uzeo u obzir kada je donosio osporeno rješenje.

19.Nadalje, neosnovano tužitelj ističe i da njemu u provedenom postupku nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima relevantnim za rješavanje predmetne upravne stvari, to pak iz razloga što iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu nedvojbeno proizlazi da je tuženik prije donošenja osporenog rješenja upravo postupio sukladno odredbi čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) budući je prije donošenja osporenog rješenja tužitelja saslušao u svojstvu stranke, o čemu je sastavljen zapisnik koji prileže upravnom spisu kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, slijedom čega je neprijeporno da je tužitelju u provedenom upravnom postupku omogućeni izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari, zbog čega su navodi tužitelja u kojima tvrdi suprotno u cijelosti neosnovani.

20.Konačno, vezano za tužbene navode u kojima tužitelj ukazuje na manjkavost obrazloženja osporenog rješenja, za kazati je kako ovaj sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je obrazloženje osporenog rješenja u suglasju s mjerodavnom odredbom čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, kojom odredbom je pak propisano da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, to stoga što je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i konkretne razloge o utvrđenom činjeničnom stanju, kao i razloge zbog kojih se donosi predmetno rješenje te je utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu s mjerodavnim materijalnim pravom, pa je uslijed navedenog i obrazloženje osporenog akta u cijelosti pravilno i zakonito.

21.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe, s tim da sud ne nalazi ni da bi u provedenom upravnom postupku došlo do povrede bilo kojeg načela upravnog postupka kakva u vidu ima Zakon o općem upravnom postupku, pa tako niti onih koje tužitelj problematizira u tužbi, uslijed čega sud takve navode nalazi paušalnim i ničim argumentiranim, koji su stoga u cijelosti neutemeljeni.

22.Konačno, vezano za pozivanje tužitelja na sudsku praksu ovoga suda, konkretno na presudu poslovni broj: Us I-1853/2025-8 od 7. siječnja 2026., koju je zamjenica zamjenika opunomoćenika tužitelja priložila u spis na održanoj raspravi, za kazati je kako se radi o identičnoj upravnoj stvari, međutim ne radi se o identičnim niti sličnim okolnostima zbog kojih je doneseno rješenje o protjerivanju iz europskog gospodarskog prostora, kod kojeg stanja stvari sud ne nalazi da bi navedena sudska praksa bila primjenjiva i na konkretnu upravnu stvar, slijedom čega se pozivanje tužitelja na citiranu presudu ukazuje bespredmetnim.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 14. srpnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, Ž

6, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Policijskoj postaji Ston, Ston, Put braće Mihanovića 1, uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.