Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1007/2024-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j.t.d. iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB 23057039320, zastupani po Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 24. listopada 2025. i izvršene objave 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. stavku 3. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103734615 od dana 20.11.2007. godine, sklopljen sa Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 20.11.2007. godine pod poslovnim brojem OV- 29233/2007, a koja glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 8. stavku 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103734615 od dana 20.11.2007. godine, sklopljen sa Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 20.11.2007. godine pod poslovnim brojem OV- 29233/2007, a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 10. stavku 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103734615 od dana 20.11.2007. godine, sklopljen sa Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 20.11.2007. godine pod poslovnim brojem OV- 29233/2007, a koja glasi: „Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.''

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od

15,35 € od 20. svibanj 2009.

- na iznos od

15,35 € od 09. lipanj 2009.

- na iznos od

15,35 € od 16. srpanj 2009.

- na iznos od

15,34 € od 17. kolovoz 2009.

- na iznos od

15,34 € od 17. rujan 2009.

- na iznos od

15,34 € od 19. listopad 2009.

- na iznos od

15,33 € od 20. studeni 2009.

- na iznos od

15,33 € od 16. prosinac 2009.

- na iznos od

15,33 € od 18. siječanj 2010.

- na iznos od

15,33 € od 22. veljača 2010.

- na iznos od

15,33 € od 22. ožujak 2010.

- na iznos od

15,32 € od 01. travanj 2010.

- na iznos od

15,33 € od 20. svibanj 2010.

- na iznos od

15,32 € od 16. lipanj 2010.

- na iznos od

15,32 € od 19. srpanj 2010.

- na iznos od

15,32 € od 13. kolovoz 2010.

- na iznos od

30,61 € od 05. listopad 2010.

- na iznos od

4,60 €

od 15. studeni 2010.

- na iznos od

4,59 €

od 15. prosinac 2010.

- na iznos od

4,59 €

od 14. siječanj 2011.

- na iznos od

4,59 €

od 15. veljača 2011.

- na iznos od

4,58 €

od 15. ožujak 2011.

- na iznos od

4,58 €

od 15. travanj 2011.

- na iznos od

4,58 €

od 13. svibanj 2011.

pa do 29. rujna 2015. i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

4,53 €

01. veljača 2008.

- na iznos od

7,82 €

01. ožujak 2008.

- na iznos od

0,79 €

18. ožujak 2008.

- na iznos od

0,05 €

01. travanj 2008.

- na iznos od

10,04 €

14. travanj 2008.

- na iznos od

0,56 €

05. svibanj 2008.

- na iznos od

0,01 €

01. lipanj 2008.

- na iznos od

3,32 €

04. lipanj 2008.

- na iznos od

0,07 €

01. srpanj 2008.

- na iznos od

2,29 €

03. srpanj 2008.

- na iznos od

0,33 €

01. listopad 2008.

- na iznos od

5,18 €

03. listopad 2008.

- na iznos od

1,99 €

01. studeni 2008.

- na iznos od

20,22 €

05. studeni 2008.

- na iznos od

0,16 €

01. prosinac 2008.

- na iznos od

14,53 €

03. prosinac 2008.

- na iznos od

0,28 €

22. prosinca 2008.

- na iznos od

24,86 €

07. siječanj 2009.

- na iznos od

1,98 €

13. siječanj 2009.

- na iznos od

30,71 €

04. veljača 2009.

- na iznos od

3,34 €

21. veljača 2009.

- na iznos od

31,97 €

04. ožujak 2009.

- na iznos od

3,74 €

10. ožujak 2009.

- na iznos od

26,60 €

03. travanj 2009.

- na iznos od

2,12 €

21. travanj 2009.

- na iznos od

0,01 €

01. svibanj 2009.

- na iznos od

28,29 €

20. svibanj 2009.

- na iznos od

25,83 €

09. lipanj 2009.

- na iznos od

25,91 €

16. srpanj 2009.

- na iznos od

0,01 €

01. kolovoz 2009.

- na iznos od

23,10 €

17. kolovoz 2009.

- na iznos od

24,87 €

17. rujan 2009.

- na iznos od

21,37 €

19. listopad 2009.

- na iznos od

26,66 €

20. studeni 2009.

- na iznos od

25,04 €

16. prosinac 2009.

- na iznos od

33,73 €

18. siječanj 2010.

- na iznos od

0,01 €

01. veljača 2010.

- na iznos od

36,32 €

22. veljača 2010.

- na iznos od

41,47 €

22. ožujak 2010.

- na iznos od

44,25 €

01. travanj 2010.

- na iznos od

0,01 €

01. svibanj 2010.

- na iznos od

49,97 €

20. svibanj 2010.

- na iznos od

48,75 €

16. lipanj 2010.

- na iznos od

0,02 €

01. srpanj 2010.

- na iznos od

60,54 €

19. srpanj 2010.

- na iznos od

0,01 €

01. kolovoz 2010.

- na iznos od

61,89 €

13. kolovoz 2010.

- na iznos od

0,03 €

01. rujan 2010.

- na iznos od

24,34 €

21. rujan 2010.

- na iznos od

0,43 €

23. rujan 2010.

- na iznos od

115,02 €

05. listopad 2010.

- na iznos od

17,98 €

02. studeni 2010.

- na iznos od

49,86 €

15. studeni 2010.

- na iznos od

11,66 €

01. prosinac 2010.

- na iznos od

72,82 €

15. prosinac 2010.

- na iznos od

0,44 €

03. siječanj 2011.

- na iznos od

90,34 €

14. siječanj 2011.

- na iznos od

2,31 €

01. veljača 2011.

- na iznos od

78,64 €

15. veljača 2011.

- na iznos od

6,48 €

01. ožujak 2011.

- na iznos od

79,00 €

15. ožujak 2011.

- na iznos od

32,24 €

01. travanj 2011.

- na iznos od

1,18 €

02. travanj 2011.

- na iznos od

50,38 €

15. travanj 2011.

- na iznos od

93,88 €

13. svibanj 2011.

- na iznos od

4,68 €

01. lipanj 2011.

- na iznos od

4,91 €

06. lipanj 2011.

- na iznos od

95,13 €

15. lipanj 2011.

- na iznos od

4,12 €

01. srpanj 2011.

- na iznos od

101,31 €

15. srpanj 2011.

- na iznos od

20,14 €

01. kolovoz 2011.

- na iznos od

154,91 €

12. kolovoz 2011.

- na iznos od

2,25 €

01. rujan 2011.

- na iznos od

111,92 €

15. rujan 2011.

- na iznos od

2,83 €

03. listopad 2011.

- na iznos od

101,32 €

14. listopad 2011.

- na iznos od

99,46 €

15. studeni 2011.

- na iznos od

7,76 €

01. prosinac 2011.

- na iznos od

93,50 €

15. prosinac 2011.

- na iznos od

110,07 €

13. siječanj 2012.

- na iznos od

7,25 €

01. veljača 2012.

- na iznos od

87,10 €

15. veljača 2012.

- na iznos od

19,65 €

01. ožujak 2012.

- na iznos od

98,37 €

15. ožujak 2012.

- na iznos od

11,92 €

02. travanj 2012.

- na iznos od

108,77 €

13. travanj 2012.

- na iznos od

0,86 €

02. svibanj 2012.

- na iznos od

111,65 €

15. svibanj 2012.

- na iznos od

54,36 €

01. lipanj 2012.

- na iznos od

59,60 €

15. lipanj 2012.

- na iznos od

7,33 €

02. srpanj 2012.

- na iznos od

103,40 €

13. srpanj 2012.

- na iznos od

1,90 €

01. kolovoz 2012.

- na iznos od

107,46 €

14. kolovoz 2012.

- na iznos od

2,85 €

03. rujan 2012.

- na iznos od

100,36 €

14. rujan 2012.

- na iznos od

1,59 €

01. listopad 2012.

- na iznos od

107,40 €

15. listopad 2012.

- na iznos od

1,30 €

02. studeni 2012.

- na iznos od

110,91 €

15. studeni 2012.

- na iznos od

0,79 €

03. prosinac 2012.

- na iznos od

109,09 €

14. prosinac 2012.

- na iznos od

107,22 €

15. siječanj 2013.

- na iznos od

1,66 €

01. veljača 2013.

- na iznos od

0,15 €

11. veljača 2013.

- na iznos od

104,69 €

15. veljača 2013.

- na iznos od

0,32 €

01. ožujak 2013.

- na iznos od

1,13 €

06. ožujak 2013.

- na iznos od

103,85 €

15. ožujak 2013.

- na iznos od

111,68 €

15. travanj 2013.

- na iznos od

2,22 €

02. svibanj 2013.

- na iznos od

99,35 €

15. svibanj 2013.

- na iznos od

0,91 €

03. lipanj 2013.

- na iznos od

99,98 €

14. lipanj 2013.

- na iznos od

0,44 €

01. srpanj 2013.

- na iznos od

100,25 €

15. srpanj 2013.

- na iznos od

1,73 €

01. kolovoz 2013.

- na iznos od

102,56 €

03. rujan 2013.

- na iznos od

108,60 €

27. rujan 2013.

- na iznos od

106,35 €

15. listopad 2013.

- na iznos od

0,03 €

01. studeni 2013.

- na iznos od

106,97 €

15. studeni 2013.

- na iznos od

112,02 €

13. prosinac 2013.

- na iznos od

107,68 €

15. siječanj 2014.

- na iznos od

0,18 €

01. veljača 2014.

- na iznos od

97,99 €

14. veljača 2014.

- na iznos od

0,85 €

20. veljača 2014.

- na iznos od

99,05 €

14. ožujak 2014.

- na iznos od

100,92 €

15. travanj 2014.

- na iznos od

96,34 €

15. svibanj 2014.

- na iznos od

0,87 €

01. lipanj 2014.

- na iznos od

95,71 €

13. lipanj 2014.

- na iznos od

2,10 €

01. srpanj 2014.

- na iznos od

96,79 €

15. srpanj 2014.

- na iznos od

2,51 €

01. kolovoz 2014.

- na iznos od

97,84 €

14. kolovoz 2014.

- na iznos od

2,52 €

01. rujan 2014.

- na iznos od

98,46 €

15. rujan 2014.

- na iznos od

2,27 €

01. listopad 2014.

- na iznos od

100,37 €

15. listopad 2014.

- na iznos od

1,86 €

01. studeni 2014.

- na iznos od

103,08 €

14. studeni 2014.

- na iznos od

0,76 €

01. prosinac 2014.

- na iznos od

104,46 €

15. prosinac 2014.

- na iznos od

106,27 €

15. siječanj 2015.

- na iznos od

0,04 €

01. veljača 2015.

- na iznos od

105,70 €

13. veljača 2015.

- na iznos od

0,01 €

01. ožujak 2015.

- na iznos od

105,73 €

13. ožujak 2015.

- na iznos od

105,74 €

15. travanj 2015.

- na iznos od

105,74 €

15. svibanj 2015.

- na iznos od

0,27 €

01. lipanj 2015.

- na iznos od

105,47 €

15. lipanj 2015.

- na iznos od

0,20 €

01. srpanj 2015.

- na iznos od

105,53 €

15. srpanj 2015.

- na iznos od

0,14 €

01. kolovoz 2015.

- na iznos od

105,60 €

14. kolovoz 2015.

- na iznos od

0,31 €

01. rujan 2015.

- na iznos od

105,43 €

15. rujan 2015.

- na iznos od

VI. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka,

OIB: 23057039320, da tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u visini od

od 308,05 €, kao i preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u visini od 7.067,70 €,

kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose s navedenih osnova od 30. rujna 2015. pa do isplate."

VIII. Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika koji glasi:

"a) Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 119,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 06.10.2010. pa do isplate;

i to od dana 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv.

2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

"b) Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 3.579,66 CHF u protuvrijednosti 2.109,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose:

- CHF 13,8 izraženo u 8,13 EUR od 16.06.2011. pa do isplate;

- CHF 13,8 izraženo u 8,13 EUR od 16.07.2011. pa do isplate;

- CHF 13,8 izraženo u 8,13 EUR od 13.08.2011. pa do isplate;

- CHF 13,8 izraženo u 8,13 EUR od 16.09.2011. pa do isplate;

- CHF 13,79 izraženo u 8,13 EUR od 15.10.2011. pa do isplate;

- CHF 38,78 izraženo u 22,85 EUR od 16.11.2011. pa do isplate;

- CHF 38,77 izraženo u 22,85 EUR od 16.12.2011. pa do isplate;

- CHF 38,75 izraženo u 22,83 EUR od 14.01.2012. pa do isplate;

- CHF 38,73 izraženo u 22,82 EUR od 16.02.2012. pa do isplate;

- CHF 38,72 izraženo u 22,82 EUR od 16.03.2012. pa do isplate;

- CHF 38,7 izraženo u 22,81 EUR od 14.04.2012. pa do isplate;

- CHF 38,69 izraženo u 22,8 EUR od 16.05.2012. pa do isplate;

- CHF 38,67 izraženo u 22,79 EUR od 16.06.2012. pa do isplate;

- CHF 38,65 izraženo u 22,78 EUR od 14.07.2012. pa do isplate;

- CHF 38,64 izraženo u 22,77 EUR od 15.08.2012. pa do isplate;

- CHF 38,61 izraženo u 22,75 EUR od 15.09.2012. pa do isplate;

- CHF 38,59 izraženo u 22,74 EUR od 16.10.2012. pa do isplate;

- CHF 38,57 izraženo u 22,73 EUR od 16.11.2012. pa do isplate;

- CHF 38,56 izraženo u 22,72 EUR od 15.12.2012. pa do isplate;

- CHF 38,54 izraženo u 22,71 EUR od 16.01.2013. pa do isplate;

- CHF 38,52 izraženo u 22,7 EUR od 16.02.2013. pa do isplate;

- CHF 38,5 izraženo u 22,69 EUR od 16.03.2013. pa do isplate;

- CHF 38,48 izraženo u 22,68 EUR od 16.04.2013. pa do isplate;

- CHF 38,46 izraženo u 22,67 EUR od 16.05.2013. pa do isplate;

- CHF 38,44 izraženo u 22,65 EUR od 15.06.2013. pa do isplate;

- CHF 38,42 izraženo u 22,64 EUR od 16.07.2013. pa do isplate;

- CHF 76,77 izraženo u 45,24 EUR od 28.09.2013. pa do isplate;

- CHF 38,35 izraženo u 22,6 EUR od 16.10.2013. pa do isplate;

- CHF 38,33 izraženo u 22,59 EUR od 16.11.2013. pa do isplate;

- CHF 38,3 izraženo u 22,57 EUR d 14.12.2013. pa do isplate;

- CHF 38,28 izraženo u 22,56 EUR od 16.01.2014. pa do isplate;

- CHF 124,62 izraženo u 73,44 EUR od 15.02.2014. pa do isplate;

- CHF 124,51 izraženo u 73,37 EUR od 15.03.2014. pa do isplate;

- CHF 124,4 izraženo u 73,31 EUR od 16.04.2014. pa do isplate;

- CHF 124,28 izraženo u 73,24 EUR od 16.05.2014. pa do isplate;

- CHF 124,17 izraženo u 73,17 EUR od 14.06.2014. pa do isplate;

- CHF 124,06 izraženo u 73,11 EUR od 16.07.2014. pa do isplate;

- CHF 123,93 izraženo u 73,03 EUR od 15.08.2014. pa do isplate;

- CHF 123,82 izraženo u 72,97 EUR od 16.09.2014. pa do isplate;

- CHF 123,7 izraženo u 72,89 EUR od 16.10.2014. pa do isplate;

- CHF 123,58 izraženo u 72,82 EUR od 02.10.2014. pa do isplate;

- CHF 123,46 izraženo u 72,75 EUR od 02.11.2014. pa do isplate;

- CHF 123,33 izraženo u 72,68 EUR od 02.12.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u 72,6 od EUR 02.01.2015. pa do isplate;

- CHF 123,01 izraženo u 72,53 EUR od 02.02.2015. pa do isplate;

- CHF 122,94 izraženo u 72,45 EUR od 02.03.2015. pa do isplate;

- CHF 122,82 izraženo u 72,38 EUR od 02.04.2015. pa do isplate;

- CHF 122,69 izraženo u 72,3 EUR od 02.05.2015. pa do isplate;

- CHF 122,55 izraženo u 72,2 2EUR od 02.06.2015. pa do isplate;

- CHF 122,42 izraženo u 72,14 EUR od 02.07.2015. pa do isplate;

- CHF 122,29 izraženo u 72,06 EUR od 02.08.2015. pa do isplate

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja."

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 5103734615 20. studenog 2007. na iznos od 91.055,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Naveo je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, kao i valutna klauzula u valuti CHF, o čemu kao ugovorna strana nije pregovarao. Objasnio je da prethodno zaključenju ugovora nije bio upoznat o mogućem povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu.

2. Navedene odredbe ugovora, istakao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno naglasio da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost provjerom jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije objektivno u mogućnosti cijeniti aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke. Pravni osnov svog zahtjeva, temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača.

3. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

4. Nakon zaključenja predmetnoga ugovora, banka je bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane Odluke o promjeni kamatne stope za predmetni kredit, što je rezultiralo povećanjem njegove prvotne obveze prema banci. Ujedno je uslijedio skok tečaja valute CHF što je imalo za posljedicu znatno uvećanje anuiteta koje je bio obvezan podmiriti tuženiku.

5. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, smatrao je da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu kao potrošača. Smatrao je da su ranije navedene ugovorne odredbe ništetne. Također, smatrao je ništetnom i ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj prilikom zaključenja ugovora se također nije pregovaralo.

6. U odnosu na kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odredbu članka 323. ZOO-a, cijeneći da je svaka strana ugovora u obvezi vratiti ono što je temeljem ništetnog pravnog posla primila, a tuženik je pri tome kao nepoštena ugovorna strana u obvezi isplatiti i zakonske zatezne kamate na naplaćeni iznos. Stoga je smatrao svojim pravom potraživati isplatu preplaćenog iznosa s osnove nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF.

7. Iako su stranke sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, zaključile Aneks broj 1. Ugovora o kreditu i provele konverziju, smatrao je da nije u cijelosti podmireno dugovanje nastalo ranije navedenim preplatama s osnova ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, zbog čega je cijenio da ima pravni interes za pokretanje ovakve vrste spora. Također, smatrao je da je u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu Eur došlo do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu istoga kao potrošača. Istakao je da je tuženik izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za istoga umjesto da je glavnicu izračunao po početnom tečaju CHF/HRK.

8. Predložio je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnim ugovornu odredbu, odnosno dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu ( članak 7. stavak 3., članak 8. stavak 2. i članka 10. stavak 2.) o valutnoj klauzuli u valuti CHF promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i jednokratnoj naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, uz obvezu tuženiku na isplatu nepripadno primljenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, odnosno s osnove tečajne razlike valute CHF, sve uvećano za sporedna davanja tekuća od dospijeća svakog pojedinog uplaćenog iznosa pa do isplate. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva, pozvao se na odredbe procesnog zakona koje uređuju stupnjevitu tužbu, ističući obvezu da tijekom postupka postavi sa navedene osnove određeni tužbeni zahtjev. Također, potraživao je naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća o presuđenja, pa do isplate.

9. Ustrajući kod činjeničnog supstrata utuženja, kao i kod ranije navedene pravne osnove utuženja, tužitelj je nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem postavio konačan tužbeni zahtjev u podnesku kojeg je priložio na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. listopada 2025. Ustrajao je kod ranije navedenog deklaratornog zahtjeva, dok je iznose pojedinih dijelova kondemnatornog zahtjeva uskladio sa nalazom vještaka. Tako je s osnove preplaćenih kamata potraživao iznos u visini od 308,05 Eura, dok je s osnove tečajne razlike potraživao isplatu iznosa u visini od 7.067,70 Euro. Ustrajao je kod ranijeg zahtjeva za isplatom sporednih davanja na svaki zatraženi iznos od dospijeća pa do isplate, kao i kod zahtjeva za naknadom parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

10. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je osporio osnovanost osnova, kao i visinu postavljenog zahtjeva predloživši odbijanje postavljenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

11. Istakao je da su ugovorne stranke nakon zaključenja Ugovora o kreditu zaključile Aneksa broj. 1 Ugovora o kreditu, čime je tužitelj pristao na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro sukladno odredbama ZID ZPK 102 /15. Sklapanjem navedenog aneksa, smatrao je da je došlo do promjene valute kredita iz CHF u Euro, kao i do promjene kamatne stope, čime je otpala sama osnova potraživanja tužitelja na koju se isti u tužbi poziva. Cijenio je da je izmijenjeni osnovni ugovor bez značaja obnove, što je tužitelj prihvatio. Pojasnio je da je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno zakonu, početno utvrđen otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u Eur, uzimajući pri tome u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana o kreditu i anuiteta, što je značilo da je prilikom izračuna konverzije obuhvaćena i glavnica i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

12. Time je smatrao da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane riješile pitanje iznosa koje je tužitelj možebitno preplatio radi neosnovanog povećanja stope ugovorene kamate i promjene u tečaju na način da su ti iznosi priznati i uračunati u povrat kredita, sada sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

13. Ukoliko bi sud smatrao osnovanim zahtjev tužitelja, istakao je prigovor zastare, cijeneći da u konkretnom slučaju valja primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan kod instituta naknade štete. Podredno je smatrao da na strani tužitelja u opisanoj situaciji nije nastala šteta koju bi mu trebalo naknaditi, a posebno da je izostala njegova odgovornost za eventualni nastanka iste.

14. Također je smatrao da tužitelju i u slučaju ocjene osnovanosti kondemnatornog zahtjeva ne bi pripadao sav zatraženi iznos s osnove preplaćenog po osnovi osnovnog ugovora, a to stoga jer je iz izvršenih uplata tijekom trajanja ugovornog odnosa vidljivo da je dio uplata izvršen od strane treće osobe (TŠ ) zbog čega tužitelj ne bi bio ovlašten potraživati cjelokupni iznos.

15. Cijeneći navedeno, smatrao je da tužitelj nema pravni interes za pokretanje ovosudnog spora te da isti nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po osnovi prvotno zaključenog ugovora o kreditu budući su navedeni iznosi iskorišteni za namirenje Euro kredita. Pojasnio je da konverzija djeluje ex tunc te da je ugovorni odnos potpisom dodatka ( Aneksa ) u cijelosti izmijenjen između ugovornih strana, zbog čega su prestale i obveze preuzete ranijim ugovorom o kreditu. Valja cijeniti da je tužitelj po izvršenju konverzije isključivo korisnik Euro kredita. Stoga, kako je prestao postojati CHF kredit i posljedično kamata, više ne može egzistirati niti tražbina koja se odnosi na CHF, jer je otpao navodni razlog koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i posljedično kamate.

16. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužitelj u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu.

17. U odnosu na pravne učinke presude u kolektivnom sporu, smatrao je da tužitelj pogrešno drži da bi se na pravna pitanja i činjenična utvrđenja u konkretnom postupku trebalo primijeniti činjenična utvrđenja i pravne stavove iz parnice Potrošač. Cijeneći odredbe članka 502 c. ZPP-a, kao i odredbe članaka 138 a. i 118. ZZP-a, smatrao je da se ranije navedene odluke odnose na pojedinačne postupke pokrenute radi naknade štete te da se na temelju istih ne može tražiti isplata s kakve druge pravne osnove. Podredno je istakao da pretpostavke za ostvarivanje naknade štete u konkretnom slučaju nisu dokazane od strane tužitelja.

18. Ukoliko bi sud cijenio suprotno stavu tuženika i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, kao i da su određene odredbe ugovora o kreditu prije izvršene konverzije bile ništetne, smatrao je da je pravna osnova naknadno stvorena intervencijom zakonodavca donošenjem ZID ZPK NN 102/15. Ukoliko bi potrošač imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, isti bi neosnovano ostvarivao dvostruku korist na štetu druge ugovorne strane, čime bi bi se banci nametnula neosnovana dvostruka obveza.

19. Posebno je istakao da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli u CHF pregovarale te da je tužitelj bio upućen u sve eventualne rizike takvog ugovaranja. Radi se o jasnim, razumljivim i lako uočljivim odredbama. Posebno je naglasio da je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi skladno Odluci banke u skladu sa zakonskim odredbama, slijedom čega se ne mogu utvrditi pravno nevaljanim. U odnosu na ugovornu odredbu o naknadi u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita, istakao je da tužitelja takvu naknadu nije niti podmirio.

20. Kada bi sud utvrdio predmetnu ugovornu odredbu valutne klauzule u CHF ništetnom, izjavio je prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova razlike u depozitu koji je uplaćen na partiju kredita, koja razlika je iznosila 743,42 kn više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita. Svoju tražbinu s navedene osnove istakao je u ranije navedenom iznosu uvećanom za sporedna davanja tekuća od 6. listopada 2010. pa do isplate.

21. U odnosu na eventualno utvrđenje ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko bi sud smatrao osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom sa navedene osnove, istakao je protutražbinu prema tužitelju budući da bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorene kamatna stopa od 5,05 % pa bi tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 01.05.2011. pa nadalje, jer je istome kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene od toga datuma. Stoga je predložio da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 3.579,66 Eur sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos tražbine.

22. U oba slučaja predložio je da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine s tražbinom tužitelja.

23. Tijekom postupka tuženik je postavio konačan iznos svojih protutražbina u odnosu na tužitelja. Podneskom od 22. svibnja 2024. s osnove razlike u depozitu uslijed eventualne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli istakao je prigovor radi prebijanja tražbine u visini od 898,80 Eura, dok je s osnove razlike uslijed eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi istakao tražbinu od 2.109,43 Eura. Ustrajao je kod ranijeg zahtjeva da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegovih tražbina sa tražbinama tužitelja.

24. U odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja, nije imao posebnog očitovanja.

25. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužitelj je u cijelosti otklonio kao neosnovane, smatrajući da se radi o paušalnim prigovorima. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju presuda donesena u postupku Potrošač ne bi bila primjenjiva, smatrao je neosnovanim pri čemu je naveo da je svoj zahtjev mogao temeljiti na svim mogućim dopuštenim osnovama, slijedom čega je sasvim irelevantno je li se isplata preplaćenog iznosa temelji na stjecanju bez osnova ili na naknadi štete, tim više što sud prema procesnim pravilima nije dužan cijeniti pravni osnov utuženja. Pri tome je ukazao na potrebu postupanja skladno odredbi članka 502c ZPP-a.

26. Suprotno tuženiku, cijenio je da izvršenom konverzijom isti kao potrošač nije obeštećen, jer iako je smanjena preostala glavnica, nisu vraćene preplate učinjene s osnove razlike u tečaju, odnosno promjeni kamatne stope. Samom konverzijom nije stoga uklonjena nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika otklonio je u cijelosti, kao i prigovor radi prijeboja. Smatrao je da u konkretnom slučaju valja primijeniti opći zastarni rok s obzirom da zahtjev usmjeren prema tuženiku nije postavljen s osnove naknade štete već stjecanja bez osnove.

28. Istaknuti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, tužitelj je u cijelosti otklonio, smatrajući irelevantnim osobu koja je vršila plaćanja s obzirom da su sva plaćanja vršena u ime tužitelja kao korisnika kredita. Istaknuti prigovor radi prebijanja tužitelj je u cijelosti smatrao neosnovanim.

29. Kako tuženik nije izjavio protivljenje konačnom postavljenom zahtjevu s osnove kondemnatornog dijela, već se upustio u raspravljanje o istome, sud se nije upuštao u ocjenu je li time izvršena preinaka prvotno postavljenog zahtjeva, odnosno njegova precizacija te u svezi s time nije donosio odluku o eventualnoj preinaci zahtjeva.

30. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu i Aneks broj 1. ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate činjene povodom izvršenja preuzete ugovorne obveze, čitanjem Obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke te pismenog očitovanja vještaka na primjedbe stranaka na nalaz i mišljenje.

31. Iako je sud na pripremnom ročištu odredio provođenje dokaza saslušanjem predloženog svjedoka po tuženiku ŽŠ, tijekom postupka nije proveden navedeni personalni dokaz s obzirom da je tuženik odustao od takvog prijedloga. Sud prema odredbama procesnog zakona nije u mogućnosti provoditi dokaze po službenoj dužnosti, već ih je pozvan provoditi po prijedlogu stranaka. Kako je izostala takva aktivnost stranaka u tom smjeru, sud nije bio u mogućnosti provoditi takav dokaz iako je isti predložen na okolnost pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju pravnog posla. Također, sud nije prihvatio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka ĆŠ, a to iz razloga jer je tijekom postupka utvrđeno da je ista bila rukovoditelj kod tuženika u kritično vrijeme te nije obavljala poslove pregovaranja sa potrošačima, slijedom čega ista ne bi imala saznanja o pregovaranju između tužitelja i banke u svezi konkretnog pravnog posla.

32. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačni zahtjev tužitelja usmjeren na deklaratoran segment osnovan, dok je kondemnatorni dio zahtjev ocijenio djelomično osnovanim. osnovanim.

33. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru.

34. U odnosu na meritum, sporan je osnov, kao i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog. Također je sporno isticanje tužitelja da se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu. Sporno je pitanje djelomične aktivne legitimacije tužitelja, njegov pravni interes, kao i je li zahtjev postavljen u za to predviđenom roku.

35. Prilikom donošenja odluke o prigovoru pomanjkanja pravnog interesa tužitelja za pokretanje ovosudnog postupka, sud je posebno cijenio prigovor u odnosu na deklaratoran, odnosno kondemnatoran dio zahtjeva.

36. Isticanje tuženika da je zaključenjem Aneksa tijekom 2016., kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita, ugovorni odnos u cijelosti izm ijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužitelj zaključenjem Aneksa od početka ugovornog odnosa ( 16. svibnja 2006. ) isključivo korisnik valute Eura, slijedom čega isti nema osnova potraživati utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno dijelova ugovora o kreditu jer više ne postoji tražbina vezane za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

37. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana ne proizlazi iz odredaba Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačima, kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona , na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Aneks, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Valja posebno naglasiti da nije zakonom propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

38. U svezi navedenog, tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora.

39. Tužitelj je ovosudnim postupkom zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. Ispravno je isticanje tuženika da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

40. Tužitelj stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu deklaratorni zahtjev, odnosno tražiti utvrđenje ništetnosti d ijelova osnovnog ugovora jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO -a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

41. Slijedom navedenog, tužitelj imao pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijelova istoga, kako je to i zatražio postavljenim zahtjevom. Pri tome valja istaknuti da je za ocjenu takvog interesa sasvim irelevantna činjenica da isti nije po zaključenju osnovnog Ugovora podmirio tuženiku ugovorenu naknadu za prijevremenu isplatu.

42. Kada govorimo o pravnom interesu tužitelja za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 koji daje primat apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018,o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju. Takav pravni stav zauzeo je i VSRH u odluci Rev1096/2022 od 8. studenog 2022.

43. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ili aneksa osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije. Podredno se ističe da je i odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

44. Predmetnim Aneksom kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro.

45. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u c ijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe .

46. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.

47. Isticanje tuženika da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja, cijeniti odluke donesene u navedenom postupku, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

48. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

49. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

50. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

51. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

52. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP -a, koja obvezuje sud primijeniti prilikom donošenja odluke o zahtjevu pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantna s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.

53. Isticanje tuženika o neprimjenjivosti odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev temeljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Tužiteljev zahtjev se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane ( potrošača ) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje obveze je ispunio temeljem pravno nevaljanih odredbi. Kondemnatornim zahtjevom potražuje da mu se isplati imovinu koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.

54. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope koja je ugovorena člankom 8. citiranog ugovora. Banka je člankom 8. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno važećim Odlukama banke. Također, banka je ovlaštena i prije navedenog razdoblja izvršiti promjenu kamatne stope ukoliko se korisnik kredita ne bude pridržavao svih ugovorenih obveza. U članku 7. citiranog ugovora, ugovorne strane ugovorile su otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa u valuti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja.

55. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužitelj bio od strane banke informiran o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužitelj od strane banke bio upoznat sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja zbog čega je isti mogao shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora.

56. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužitelja koji je isticao da ga banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njegove buduće obveze.

57. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja od strane tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope te naknade povodom prijevremene otplate kredita.

58. Iz iskaza saslušanog tužitelja, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđena je da je djelatnik banke predložio tužitelju zaključenje ugovora o kreditu u valuti CHF ističući da se tada radilo o vrlo povoljnom načinu kreditiranja. Isti je prihvatio istaknutu ponudu i zaključio osnovni ugovor o kreditu. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarao povodom zatražene usluge, stekao je saznanje da je valuta CHF stabilna te da je tečaj dugo vremena stabilan. Nije mu objašnjena razlika uzimanja kredita u valuti Euro od kredita u valuti CHF. Nije mu objašnjena uloga HNB prilikom praćenja tečaja valuta, kao niti razlika kreditiranja u valuti Euro, odnosno valuti CHF .Ugovor mu je predočen po odobrenju već sastavljen od strane banke radi potpisivanja.

59. Nakon potpisivanja ugovora, nakon što ga je pročitao i ne sasvim razumio, započeo je sa ispunjavanjem ugovorom preuzete obveze prema banci. Ubrzo je uslijedila znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenoga što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem istoga.

60. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužitelj je prihvatio zaključenje Aneksa broj 1. ugovora kako bi mu se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro.

61. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužitelja prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao. Kao što je ranije navedeno, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svojeg djelatnika koji je u konkretnom slučaju pregovarao sa tužiteljem. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo je moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja, kao jednog od sudionika pregovaranja.

62. Sud smatra utvrđenim da je tužitelju upravo tuženik ponudio zaključenje osnovnog ugovora sa valutom CHF te da to nije bila volja samog tužitelja. Isti je za to pružio argumentaciju koja je životna i logična. Tužitelj je to prihvatio s obzirom na potrebna sredstva radi financiranja stambenog rješenja. Time je dokazan njegov status potrošača.

63. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

64. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno je ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

65. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

66. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

67. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

68. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora, iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa eventualno godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.

69. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

70. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.

71. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba, na koju ukazuje tužitelj, sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

72. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba ZZP-a ništetna.

73. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.

74. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

75. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

76. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

77. Stav je ovoga suda da je odredba članka 7. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku. To stoga jer je tužitelj u situaciji adekvatne informiranosti bio pozvan odlučiti o navedenoj ponudi cijeneći predočene mu rizike koje takvo prihvaćanje nosi za njega, a što je izostalo zbog nedovoljne informiranosti istoga od strane drugog ugovaratelja.

78. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također u tom dijelu ništetna.

79. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja, kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

80. Stoga je sud zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi članka 8. i 7. koji se odnose na tečajnu razliku u valuti CHF, odnosno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu cijenio u cijelosti osnovanim, zbog čega je odlučeno kao u stavku I i II izreke presude.

81. Sud je cijenio ništetnom i dio ugovorene odredbe članka 10. gdje je u stavku 2. ugovorena naplata jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata. Tuženik nije dokazao da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Radi se o standardnoj, odnosno tipskoj ugovornoj odredi, o kojoj u ugovoru nije jasno navedeno od čega se ona sastoji, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura eventualnog troška i od čega se isti sastoji. Radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi prosječnom potrošaču koja je svakako uzrokovala neravnotežu obveza na strani potrošača, ovdje tužitelja.

82. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.

83. Kondemnatornim dijelom tužbenim zahtjevom, tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, neovisno od izvršene konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji isti oštećen primitkom iznosa od strane tuženika za što nema osnove.

84. U svom nalazu i mišljenju izrađenom po zadanoj zadaći suda, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Dubravka Tomljanović- Butković, kojeg je ovaj sud ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom kamate u odnosu na rast anuiteta. Povećanjem kamatne stope povećava se kamata, umanjuje otplata glavnice te sveukupno povećava iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu kako bi postigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Po kazivanju vještaka, razdoblje manje ili veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutralizira, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku je različita od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore navedenog .

85. U praćenom razdoblju otplate kredita, tužitelj je po vještaku preplatio na ime kamata iznos od 308,05 Eura.

86. U razdoblju od odobravanja kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF se mijenjao te je bio različit od visine tečaja prilikom plasiranja kredita. Do izvršene konverzije, u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj valute nije mijenjao, vještak je istakao da je tužitelj na ime tečajnih razlika preplatio iznos od 7.067,70 Eura.

87. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15) te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u EUR. Provjerom je utvrdio da je konverzija urađena u skladu sa Zakonom.

88. Suština konverzije je u tome da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita koji za pretpostavku ima stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita. Na simulirani kredit EUR banka je primijenila kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Prema takvim pretpostavkama, simulirani kredit postaje konvertirani uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema simuliranom ugovoru naveden je u aneksu te je neovisan od izvršenih uplatama tužitelja. Isti predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu.

89. Prilikom donošenja odluke o kondemnatornom dijelu zahtjeva tužitelja, sud je bio pozvan cijeniti pravni stav proširenog vijeća sudaca VSRH iznijet u odluci broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. prema kojem sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 je prestala obveza banke na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja obveza bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava ( članak 1111. stavak 1. ZOO ), zbog čega više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini banke.

90. Prošireno vijeće VS RH u svojoj odluci ističe da je ZID ZPK/15 u odredbama članka 19.d i članka 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj takvog Ugovora, zbog čega je potrošač bio u prilici prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. Zauzima stav da svote koje su plaćene na temelju ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate i valutne klauzule u CHF se ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu i to na način kako je to određeno odredbama ZID ZPK/15.

91. Prošireno vijeće VS RH u svojoj odluci navodi da je u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavila stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako potrošača, tako i banke kao trgovca, jer je omogućila donošenje informirane odluke o sklapan ju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pri tome, posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Vijeće zaključuje u svojoj odluci da učinak konverzije prema Zakonu omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštenih ugovornih odredaba. Interveniranje u takav pravni odnos na način kako to predlaže potrošač u ovakvoj vrsti spora - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u svezi s člankom 19.e ZID ZPK/15, po proširenom vijeću bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koje izvire iz slobode ugovaranja.

92. Prema stavu proširenog vijeća VSRH nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one potrošače koji nisu, jer je to izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju takvog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Radi se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu je sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita, navedeni zakonski okvir nije moguće primijeniti te se po stavu vijeća ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

93. U odnosu na zahtjev za isplatom zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, prošireno vijeće VSRH iznijelo je pravno shvaćanje da navedeni zahtjev nije obuhvaćen obračunom o konverziji, niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev potrošača za isplatom na temelju općeg propisa iz članka 1111. i članka 1115. ZOO-a. Stoga potrošaču pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita ( 30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a koje iznose je potrošač plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Takav iznos mu pripada u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

94. Cijeneći ranije navedeni pravni stav proširenog vijeća VSRH, zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule u valuti CHF u iznosu od 7.067,70 Eura, kao i s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 308,05 Eura, a koja isplata se temelji na ništetnim ugovornim odredbama osnovnog Ugovora, valjalo je odbiti kao neosnovan.

95. Valja navesti da odluka VSRH na koju se sud referira, nije donijeta u revizijskom postupku od strane pojedinog vijeća suda, već je skladno odredbi članka 390. ZPP-a, donesena od strane proširenog vijeća od trinaest sudaca VSRH. Takvu odluku koja se donosi u vezi pravnog pitanja o kojem do tada postoji nejedinstvena praksa nižih sudova, ovaj sud je dužan u potpunosti cijeniti prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu.

96. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavcima VII. izreke presude.

97. Skladno stavu proširenog vijeća VSRH, tužitelju temeljem odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, pripada pravo na isplatu zateznih kamata tekućih na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od dospijeća pa do izvršene konverzije ( 30. rujna 2015. ). To stoga jer taj dio zahtjeva nije obračunat u konverziji, a niti je uređen Zakonom.

98. Prilikom postavljanja kondemnatornog dijela zahtjeva, tužitelj je istakao zahtjev za isplatom određenog iznosa glavnice u vidu preplaćenog s osnova ništetnih ugovornih, dok u odnosu na daljnji zahtjev za isplatom sporednih davanja u vidu zateznih kamata nije postavio zahtjev u određenom iznosu, već je isto potraživao od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

99. Iako tužitelj nije postavio numerički zahtjev s navedene osnove, o kojem iznosu se vještak izjasnio u svom nalazu i mišljenju, ovaj sud smatra da je zahtjev dovoljno određen da se o istome može odlučivati. Naime, valja cijeniti da je tužitelj postavio konačan zahtjev u vrijeme kada nije bila donesena odluka proširenog vijeća VSRH po tom pitanju te je praksa nižih sudova bila različita. Smatrajući osnovanim zahtjev za isplatom glavnog potraživanja, stranka je istakla u skladu sa time i daljnji sporedni zahtjev koji se odnosio na zatezne kamate, a koji je i postavljen na način da prati glavnicu potraživanja.

100. Cijeneći sudsku praksu ( odluka Županijski sud u Varaždinu poslovni broj: Gž-1301/2024) sud je tužitelju dosudio zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos s ranije navedenih osnova od dospijeća pa do izvršene konverzije (30. rujna 2015. ).

101. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku IV. i V. izreke presude.

102. Tužitelju skladno iznijetom stavu ne pripada isplata daljnje zatezne kamate koja bi se odnosila na razdoblje nakon izvršene konverzije kredita. Stoga je u tom dijelu zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

103. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku VII. izreke presude.

104. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

105. Tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenjem ništetnosti određenih dijelova ugovora, kao i daljnji zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa ( zatezne kamate ) valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

106. Pogrešno tuženik smatra da bi valjalo cijeniti trogodišnji zastrani rok propisan kod instituta naknade štete. Restitucijski zahtjev temelji se na institutu stjecanja bez osnove, a za koju tražbinu je zakonodavac propisao opći zastarni rok skladno odredbama ZOO-a, zbog čega je valjalo primijeniti kod ocjene navedenog prigovora petogodišnji zastarni rok.

107. Istaknuti prigovor radi prijeboja s osnove razlike u depozitu, odnosno s osnova snižene kamatne stope ispod početno ugovorene, ovaj sud je smatrao u cijelosti neosnovanim. Isticanje da bi se radilo o tražbini koja se temelji na stjecanju bez osnove jer da je promjenom kamatne stope , odnosno visine depozita uslijed tečajnih razlika, na strani tužitelja nastalo određeno primanje je neosnovane. Radi se isključivo o matematičkoj apstraktnoj konstrukciji koja ne dokazuje da je na strani tužitelja kao potrošača došlo do stjecanja imovine koje stjecanje ne bi imalo osnovu.

108. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti takav prigovor te je odlučeno kao u stavku VIII. izreke presude.

109. U odnosu na zahtjev za naknadom parničnog troška valja cijeniti da je tužitelj uspio u cijelosti sa deklaratornim dijelom zahtjeva i djelomično sa kondemnatornim dijelom zahtjeva koji se odnosio na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose koji su obuhvaćeni Aneksom ugovora o kreditu i to do 30. rujna 2015., dok je u odnosu na preostali dio zahtjeva usmjeren na isplatu sporednih davanja od 30. rujna 2015. pa do isplate, kao i u odnosu na isplatu samih preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužiteljica odbijena. Valja cijeniti da je tuženik odbijen sa prigovorom radi prijeboja, slijedom čega proizlazi da je tužiteljica uspjela u odnosu na navedeni segment zahtjeva, dok je tuženik uspio s dijelom zahtjeva usmjerenim na isplatu glavnice (preplaćenim iznosom).

110. U konkretnom slučaju cijeneći uspjeh u sporu stranaka bilo bi potrebno poći od odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, gdje je zakonodavac propisao da ukoliko stranke djelomično uspiju u parnici sud je pozvan utvrditi postotak uspjeha svake stranke te potom od postotka uspjeha one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one koja je u manjoj mjeri uspjela. Na opisani način dosuđena bi bila naknada parničnoga troška koji je preostao nakon takvog obračuna postotaka. Zakonodavac je predvidio da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći pri tome računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

111. Prilikom dosuđivanja naknade parničnog troška, skladno ranije citiranoj zakonskoj odredbi, a cijeneći visinu pojedinog zahtjeva, proizlazi da bi tužitelj trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka s obzirom da je uspjo cijeneći odbijen zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, u manjem omjeru od tuženika kome neuspjeh istoga u tom segmentu predstavlja uspjeh u sporu. Posebno valja cijeniti da se radi o visokom iznosu VPS-a, a koji iznosi 7.375,75 EUR.

112. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, visinu svih troškova koje je snosio tužitelj (financijsko vještačenje) i one koje bi morala podmiriti tuženiku cijeneći njegov uspjeh u sporu, isti bi se našao u pravnoj situaciji da je u obvezi isplatiti naknadu parničnog troška tuženiku u većem omjeru od dosuđenih zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu.

113. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao "imovina" zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te znatno smanjuje iznos tog potraživanja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka. Nametanje takve obveze tužitelju predstavljalo bi miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva, o čemu se izjasnio i Europski sud za ljudska prava u predmetima B protiv RH, odnosno T protiv RH, koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Ž protiv RH.

114. Valja istaći, da je sud cijenio situaciju u kojoj se našao tužitelj pokrećući ovakvu vrstu spora, odnosno činjenicu da postoji neujednačena praksa sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Valja istaći da tužitelj u trenutku pokretanja spora nije mogao imati saznanja o odluci proširenoga vijeća VS RH donijetoj tijekom 2026. U takvim okolnostima u kojima pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno ne može se zaključiti da je tužba tužitelja bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog navedenog, bi terećenje tužitelja za naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, predstavljalo ograničenje konvencijskoga prava, a nametanje znatnog financijskog opterećenja po završetku postupka prema stavu ESLJP-a može predstavljati ograničenja prava na pristup sudu koje je zajamčeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.

115. Cijeneći potrebu ispitivanja je li takvo ograničenje, odnosno miješanje predviđeno zakonom, težilo legitimnome cilju i bilo razmjerno, valja istaći da je predviđeno zakonom (odredbe ZPP-a), ali da legitimni cilj u vidu izbjegavanja neopravdanog parničenja nije primjenjivo u ovosudnom predmetu. Ključno pitanje razmjernosti kod djelomičnoga uspjeha, odnosno neuspjeha po stavu Europskog suda za ljudska prava je postoje li važni razlozi da stranci troškovi postupka "progutaju" znatan dio dosuđene naknade, odnosno postoje li opravdani razlozi zbog kojih stranka, koja nije uspjela sa znatnim dijelom zahtjeva, nije mogla predvidjeti takav ishod.

116. Ovaj sud smatra da takvi važni i opravdani razlozi na strani tužitelja postoje, s obzirom da isti u vrijeme pokretanja sudskoga spora 2019. nije mogao znati o krajnjem ishodu ovosudnoga spora, posebno cijeneći da tada nije postojala odluka proširenog vijeća VS RH iz 2026. koja je odlučila o krucijalnim pitanjima glede obeštećenja potrošača koji su zaključili Aneks Ugovora o kreditu prihvativši konverziju.

117. Slijedom navedenog, a cijeneći sve ranije navedeno, ovaj sud je temeljem odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a, dosudio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

118. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku VI. izreke presude.

U Rijeci, 14. srpnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte