REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] B 5

Poslovni broj: Us I-61/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Marko Marković, odvjetnik u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 15, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi prava na starosnu mirovinu, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II 140-02/25-01/0309825568, URBROJ: 341-99-05/3-25-4922 od 17. studenoga 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/25-01/0309825568, URBROJ: 341-14-05/3-25-13722 od 1. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/25-01/0309825568, URBROJ: 341-99-05/3-25-4922 od 17. studenoga 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/25-01/0309825568, URBROJ: 341-14-05/3-25-13722 od 1. srpnja 2025. kojim je priznato tužitelju pravo na starosnu mirovinu od 1. ožujka 2025. u iznosu od 1.065,85 eura mjesečno uz ostale prateće odluke.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok činjenično stanje smatra nespornim. Obrazlaže da je, kao korisnik prijevremene starosne mirovine, nakon ostvarene dodatne tri godine staža osiguranja na pola radnog vremena nakon umirovljenja i navršenih 67 godina života , ispunio uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu prema čl . 33. Zakona o mirovinskom osiguranju. Smatra da su tijela pogrešno primijenila čl. 100. st. 7. ZOMO- a te zadržala polazni faktor 0,8470 iz prijevremene starosne mirovine umjesto polaznog faktora 1,0 koji se, prema njegovu stajalištu, primjenjuje kod starosne mirovine na temelju čl. 100. st. 1. ZOMO-a. Navodi da prvostupanjskim rješenjem nije izvršen stvarni preračun mirovine jer nisu uzeti u obzir dodatno ostvareni staž osiguranja i činjenica da je ispunio uvjete za starosnu mirovinu te da je visina određene starosne mirovine istovjetna onoj koju je primao s osnove prijevremene starosne mirovine. Nadalje ističe da se prvostupanjsko tijelo pogrešno pozvalo na čl. 100. st. 4. ZOMO-a, što je drugostupanjsko tijelo i priznalo, ali je pogrešku otklonilo pozivanjem na st. 7. istoga članka, a koji stavak se, prema mišljenju tužitelja, na njegov slučaj ne može primijeniti. Mišljenja je da se čl. 100. st. 7. ZOMO-a odnosi na korisnike mirovina ostvarenih prema posebnim propisima, dok je on pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ostvario prema ZOMO-u, zbog čega je trebalo primijeniti čl. 100. st. 1. ZOMO- a koji uređuje određivanje nove starosne mirovine korisnicima prijevremene starosne mirovine nakon ispunjenja propisanih uvjeta. Navodi da iz tih odredbi proizlazi primjena polaznog faktora 1,0 sukladno čl. 85. ZOMO-a. Slijedom navedenog smatra da su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo pogrešnom primjenom materijalnog prava nepravilno odredili polazni faktor što je rezultiralo pogrešnim izračunom mirovine na štetu tužitelja. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te sam riješiti upravnu stvar.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Ističe kako tužitelj nije ostvario pravo na starosnu mirovinu temeljem čl. 33. ZOMO-a kao osiguranik budući da je od 1. rujna 2018. imao status korisnika prijevremene starosne mirovine, a ne osiguranika, slijedom čega mu je pravo na starosnu mirovinu pravilno priznato primjenom čl. 100. ZOMO-a. Osporava tvrdnju tužitelja da nije izvršen stvarni preračun mirovine te ističe da je izračun nove mirovine obrazložen u prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju uz prikaz svih relevantnih elemenata za njezino određivanje. Nadalje navodi da se čl. 100. st. 1. ZOMO-a ne može promatrati odvojeno od stavka 2. istoga članka prema kojem se polazni faktor povećava samo za razdoblje u kojem je isplata prijevremene starosne mirovine bila obustavljena zbog zaposlenja, najviše do 1,0. Kako tužitelju isplata prijevremene starosne mirovine nije bila obustavljena jer je radio do polovice punog radnog vremena uz isplatu mirovine, smatra da nije ispunio uvjete za povećanje polaznog faktora. Slijedom navedenoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS - a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U ovom upravnom sporu sporna je primjena materijalnog prava, konkretnije je li tuženik pravilno primijenio odredbe čl. 100. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.; dalje: ZOMO), na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, prilikom određivanja starosne mirovine tužitelju, odnosno je li prilikom izračuna pravilno primijenjen polazni faktor iz prijašnje prijevremene starosne mirovine.

8. Iz utvrđenog (nespornog) činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelju rješenjem Područne službe u Rijeci, broj 272124, od 11. listopada 2018. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. rujna 2018. Nakon ostvarivanja prava na mirovinu tužitelj je ostvario dodatni staž osiguranja (najmanje jednu godinu) radom na polovicu radnog vremena uz korištenje mirovine te je 26. ožujka 2025. podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.

9. Prilikom odlučivanja o zahtjevu prvostupanjsko tijelo je primijenilo odredbe čl. 100. ZOMO-a, pri čemu je kao polazni faktor prilikom izračuna starosne mirovine primijenilo faktor 0,8470, odnosno faktor prema kojem je bila određena prijašnja prijevremena starosna mirovina tužitelja. Pri tome se to tijelo pogrešno pozvalo na stavak 4. rečenoga članka, a što je tijekom postupka ispravilo drugostupanjsko tijelo pozivom na stavak 7. istoga članka ZOMO-a.

10. Sud je mišljenja da okolnost što je tužitelj nakon ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu navršio dodatni staž osiguranja i godine života i u međuvremenu ispunio uvjete za starosnu mirovinu sama po sebi ne znači da mu pripada primjena polaznog faktora 1,0 sukladno čl. 85. ZOMO-a. Naime, kod određivanja nove mirovine korisniku koji je već ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu primjenjuju se posebne odredbe čl. 100. ZOMO-a.

11. Odredbom čl. 100. st. 1. ZOMO-a propisano je da korisnik prijevremene starosne mirovine koji je nakon stjecanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja može, nakon prestanka zaposlenja, ostvariti pravo na novu starosnu mirovinu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu, ako su ispunjeni propisani uvjeti godina života i mirovinskog staža. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj navedene posebne uvjete ispunio. Navedenom odredbom je propisano i da će se nova mirovina odrediti prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. toga Zakona, prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na mirovinu.

12. Međutim, način određivanja nove mirovine u konkretnom slučaju nije uređen samo stavkom 1. članka 100. ZOMO-a, već i stavkom 7. istoga članka, koji se primjenjuje na korisnika prijevremene starosne mirovine kojemu je za vrijeme zaposlenja mirovina bila isplaćivana primjenom čl. 99. st. 3. ZOMO-a. Tom je odredbom izrijekom propisano da se nova mirovina određuje prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na prijašnju mirovinu, s time da se polazni faktor određuje u visini polaznog faktora prema kojemu je bila određena prijašnja mirovina .

13. Među strankama nije ni sporno da je tužitelj nakon umirovljenja radio do polovice punog radnog vremena te da mu je za to vrijeme prijevremena starosna mirovina bila isplaćivana primjenom čl. 99. st. 3. ZOMO-a. Slijedom toga, na njegov se slučaj neposredno primjenjuje odredba čl. 100. st. 7. ZOMO-a koja izričito propisuje da se prilikom određivanja nove mirovine zadržava polazni faktor prema kojemu je bila određena prijašnja mirovina.

14. Sud pritom ne prihvaća tužiteljev navod da se čl. 100. st. 7. ZOMO-a odnosi isključivo na korisnike mirovina ostvarenih prema posebnim propisima. Naime, iz tumačenja navedene odredbe proizlazi da ona obuhvaća tri skupine korisnika: korisnike prijevremene starosne mirovine, korisnike starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika te korisnike starosne mirovine ostvarene prema posebnim propisima, pri čemu se izraz „ostvarene prema posebnim propisima“ odnosi samo na posljednju od navedenih skupina.

15. U odnosu na pozivanje tuženika tijekom upravnog spora na odredbu čl. 100. st. 2. ZOMO-a, sud smatra da navedena odredba nije mjerodavna za rješavanje ovog spora. Naime, njome je uređena drukčija pravna situacija, odnosno slučaj korisnika kojemu je tijekom zaposlenja bila obustavljena isplata prijevremene starosne mirovine zbog zaposlenja ili obavljanja djelatnosti, pa se u tom slučaju polazni faktor povećava za 0,3 % po mjesecu obustave, najviše do 1,0. Budući da tužitelju isplata prijevremene starosne mirovine nije bila obustavljena, već mu je mirovina tijekom zaposlenja bila isplaćivana primjenom čl. 99. st. 3. ZOMO-a, na njegov se slučaj primjenjuje čl. 100. st. 7., a ne st. 2. ZOMO-a.

16. Slijedom navedenoga, sud ocjenjuje da je tuženik u drugostupanjskom rješenju pravilno otklonio pogrešno pravno uporište prvostupanjskog rješenja (st. 4. čl. 100. ZOMO-a) te pravilno primijenio materijalno pravo (st. 7. čl. 100. ZOMO-a) kada je prilikom određivanja nove starosne mirovine tužitelju zadržao polazni faktor prema kojemu je bila određena njegova ranija prijevremena starosna mirovina. Sud pritom napominje da tužitelj tijekom upravnog postupka i u ovom upravnom sporu nije osporavao pravilnost izračuna mirovine u odnosu na ukupno utvrđeni mirovinski staž, ostvarene vrijednosne bodove i ostale elemente izračuna, već isključivo primjenu polaznog faktora.

17. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, odnosno na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

18. O trošku upravnog spora sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

19. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe jer su stranke u ovoj vrsi upravnih sporova oslobođene plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).