Poslovni broj Gž R-365/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Makaroviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Zagrebački električni tramvaj iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB 85584865987, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Krajinović i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2595/12-61 od 11. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2595/12-61 od 11. studenog 2016. ukida u točkama I. i II. izreke, kao i u dijelu točke III. izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 331,81 EUR / 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena tuženikova Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2012. kao i tuženikova Odluka od 10. srpnja 2012. kojom nije udovoljeno tužiteljevom zahtjevu za ostvarivanje prava te je utvrđeno da tužiteljev radni odnos kod tuženika nije prestao (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove radnog mjesta referenta prodaje u Uredu karata (točka II. izreke), kao i nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 3.815,78 EUR / 28.750,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Pravovremenu žalbu protiv presude izjavio je tuženik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi žalbi predlažući njezino odbijanje.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu i odluke tuženika kojom je odbijen zahtjev tužitelja za ostvarenjem prava iz radnog odnosa (utvrđenjem da radni odnos nije prestao), te posljedično tome, zahtjev za povratkom tužitelja na dotadašnje radno mjesto.

6. U ovom postupku prvostupanjski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu presudom pod poslovnim brojem Pr-2595/12-61 od 11. studenog 2016. na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu i odluke kojom nije udovoljeno zahtjevu tužitelja za ostvarivanjem prava iz radnog odnosa, te je utvrđeno da radni odnos tužitelja nije prestao, a tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na dotadašnje radno mjesto referenta prodaje u Uredu karata i naknaditi tužitelju trošak postupka od 3.815,78 EUR / 28.750,00 kn.

7. Presudom ovog suda poslovni broj Gž R-807/2016-2 od 31. svibnja 2017., žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena, izuzev odluke o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke koja je djelomično preinačena tako da je zahtjev tužitelja za naknadom troškova poviše dosuđenih 331,81 EUR / 2.500,00 kn odbijen kao neosnovan.

8. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr- 863/2017-3 od 22. svibnja 2024., prihvaćena je revizija tuženika te je ukinuta ranije citirana presuda ovog suda u točki I. izreke kojom je odbijena žalba tuženika, uz obrazloženje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, revizijski sud ukazuje da je pogrešno ocijenjeno da je pravo radnika dobiti pisano upozorenje prije otkazivanja na temelju kolektivnog ugovora, „pravo iz radnoga odnosa“ koje ima u vidu članak 7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i 61/11, na snazi u vrijeme donošenja spornih odluka tuženika, dalje: ZR). Stoga nije odlučno ni to što odredbe članka 131. stavka 1. Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a (dalje: KU) i članka 130. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba (dalje: TKU) propisuju da redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika uvijek mora prethoditi upozorenje, odnosno što nije predviđena mogućnost redovitog otkazivanja ugovora o radu bez prethodnog upozorenja. U citiranoj odluci povodom izvanrednog pravnog lijeka, ukazano je i da ovaj žalbeni sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razmatrao sve okolnosti koje utječu na odluku o tužbenom zahtjevu, odnosno nije razjasnio je li se tuženik o otkazu savjetovao sa sindikalnim povjerenikom koji sukladno članku 152. stavku 3. ZR preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća, jer u tom dijelu postoji samo šturo obrazloženje da zaključak suda prvog stupnja u tom dijelu nije prihvatljiv.

9. Donoseći osporavanu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev i analizirajući provedeni dokazni postupak sukladno članku 8. ZPP, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj počinio povrede radne obveze koje mu se stavljaju na teret, zloupotrebljavajući povjerenje poslodavca i prekoračujući ovlaštenja, kao i da tužitelj povjerene poslove nije obavljao savjesno i stručno čime je povrijedio obveze iz članka 122. stavka 1. točka 1., 3. i 11. TKU. Međutim, prvostupanjski sud ipak utvrđuje da tuženikov otkaz ugovora o radu i odluka kojom nije usvojio kasniji zahtjev tužitelja za zaštitu prava, predstavljaju nedopuštene odluke. Navedeno iz razloga što je tuženik odluku o redovitom otkazu donio bez da je prethodno tužitelju dao pisano upozorenje o povredi obveza iz radnog odnosa, na što je bio obvezan odredbama TKU i KU , pa kako su te odredbe povoljnije za tužitelja, zaključuje da je tuženik stoga dužan primjenom članka 116. ZR vratiti tužitelja na rad. Podredno, prvostupanjski sud ukazuje i da je tuženik odluku o otkazu donio bez prethodnog savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom pa se radi o povredi članka 149. stavka 2. u vezi članka 152. stavka 3. ZR zbog čega bi odluke tuženika također bile nezakonite.

10. Odlučujući o žalbi tuženika, a vodeći računa i o pravnom stavu iznesenom u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud prije svega ukazuje da su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem sud prvog stupnja drži da je tuženik kao poslodavac, sukladno članku 131. stavku 1. TKU i članku 130. stavku 1. KU, trebao prije redovitog otkazivanja ugovora o radu tužitelju, prethodno ga pisano upozoriti na povredu obveza iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povreda te obveze.

11. Naime, točno je da je odredbom članka 7. stavka 3. ZR propisano da se u slučajevima gdje je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Međutim, pravilnim tumačenjem prethodno citirane odredbe proizlazi da se ona odnosi jedino na prava priznata zakonom kojima se može pružiti zaštita u samostalnom sudskom postupku, dakle riječ je o pravima radnika koja su takvog značaja da se ostvaruju kroz sudsku zaštitu. Pisano upozorenje koje prethodi odluci o otkazu ugovora o radu je postupovna odredba i ona sukladno jasnom tumačenju sudske prakse, po svojoj pravnoj prirodi nije pravo radnika koje bi se posebnim tužbenim zahtjevom moglo ostvarivati u zasebnoj parnici i zbog čega pravo radnika dobiti pisano upozorenje prije otkazivanja na temelju kolektivnog ugovora ne predstavlja „pravo iz radnoga odnosa“ koje ima u vidu članak 7. ZR.

12. Stoga se u odnosu na pitanje je li tuženik prethodno tužitelju trebao izreći pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa primjenjuju odredbe Zakona o radu. Člankom 111. stavkom 1. ZR propisano je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

13. U konkretnom slučaju iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je ova odluka uslijedila iz razloga što je tužitelj u vremenu od gotovo dvije i pol godine, omogućio da 67 osoba kupe umirovljeničke, odnosno studentske kupone za prijevoz na koje nisu imale pravo jer nisu imale status umirovljenika ili studenta, na koji način je nanio štetu poslodavcu od 175.276,16 kn, odnosno zbog toga što je osobama kojima je prije 1. srpnja 2011. dodijelio profil studenta, produživao besplatne studentske godišnje kupone.

14. Odredbom članka 5. stavka 1. ZR određeno je da je radnik dužan obavljati rad prema uputama poslodavca, danim u skladu s naravi i vrstom rada, a opća načela obveznog prava o zabrani prouzrokovanja štete brane obavljanje rada na način da se poslodavcu uzrokuje namjerna šteta. Prema članku 107. stavku 1. točki 3. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) između ostalog, i ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

15. Ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja o tome da je tuženik dokazao da bi tužitelj zaista počinio opisane povrede obveza iz radnog odnosa, obzirom da su spisu priložene izjave od 5. travnja 2012. i 21. svibnja 2012. godine potpisane od strane tužitelja, kojima tužitelj priznaje počinjene povrede, a o istome je sud prvog stupnja saslušao i svjedoke FJ i AJ. Prema tome, polazeći od prethodno iznesenih činjeničnih utvrđenja suda nižeg stupnja da je tužitelj koristeći se svojom funkcijom izrađivao kupone za povlašteno korištenje usluga tužitelja osobama koje nisu imale umirovljenički ni studentski status i to u većem obujmu i dužem vremenskom razdoblju, čime je tuženiku nanio znatnu materijalnu štetu i što je i sam tužitelj priznao u izjavama danim poslodavcu, to je jasno da je tužitelj postupao protivno izričitim i jasnim zakonskim normama te uputama poslodavca, pa je pravna ocjena ovog žalbenog suda da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti zbog kojih na strani tuženika nije bilo opravdano očekivati da tužitelju prije otkaza ugovora o radu, izrekne upozorenje na obveze iz radnog odnosa (članak 111. stavak 1. ZR).

16. Naime, svrha upozorenja na obveze iz radnog odnosa je ostvarivanje prevencije i radne discipline kao i pružanje mogućnosti da radnik koji je pogriješio prilikom izvršavanja nekih radnih obveza, nakon izricanja takvog upozorenja svoje postupanje promijeni, više se angažira u izvršavanju radnih zadataka i općenito kvalitetnije obavlja rad.

17. U konkretnom slučaju razlozi otkaza ne upućuju na postupanje radnika koje bi bilo posljedica zablude ili nesporazuma, već je tužitelj postupao protivno zakonu, zloupotrijebio je ovlaštenja koja mu je poslodavac dao kako bi na štetu poslodavca omogućio trećim osobama povlašteno ili besplatno korištenje usluga poslodavca. Opisano postupanje tužitelja bilo je višestruko, trajalo je dulje od dvije godine sve dok ga tuženik kao poslodavac nije otkrio, a tuženiku je izazvalo znatnu materijalnu štetu zbog čega je protiv tužitelja podnesena i kaznena prijava. Tužitelju je svakako bila poznata nedopuštenost njegovih radnji kao i činjenica da njima izravno oštećuje poslodavca, pa je jasno da sve opisane okolnosti ukazuju da su u konkretnom slučaju povrede obveza tužitelja bile tako teške i kontinuirane, da nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da u smislu članka 111. ZR namjesto odluke o otkazu, tužitelja jedino pisano upozori i ukaže mu na mogućnost otkaza ukoliko tužitelj nastavi s opisanim postupanjem.

18. Na drugačiji zaključak ovog žalbenog suda ne utječe niti činjenica što je člankom 131. stavkom 1. TKU i člankom 130. stavkom 1. KU propisana obveza poslodavca da u svakom slučaju, prije redovitog otkazivanja ugovora o radu, radnika prethodno pisano upozori na obveze iz radnog odnosa i ukaže mu na mogućnost otkaza, jer te odredbe u smislu članka 7. stavka 3. ZR nemaju karakter prava iz radnog odnosa da bi se kao povoljnije pravo primjenjivale na tužitelja. Protivno tome, riječ je o postupovnim odredbama TKU i KU koje se jednako kao i pravo iz članka 111. ZR ne mogu ostvarivati u samostalnom sudskom postupku, kako je to ranije već obrazloženo i kako je ukazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj ukidnoj revizijskoj odluci, a zbog čega ne mogu predstavljati temelj za utvrđenje otkaza nezakonitim.

19. Međutim, tuženik je u pravu kada žalbom ukazuje da sud prvog stupnja nije razjasnio je li tuženik postupio sukladno obvezi iz članka 149. stavka 2. u vezi članka 152. stavka 3. ZR i prije donošenja odluke o otkazu proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, obzirom da je nesporno da kod tuženika kao poslodavca nije bilo formirano radničko vijeće. Ovo iz razloga što je prema članku 149. stavku 2. ZR, poslodavac dužan prije donošenja odluke važne za položaj radnika kakva odluka o otkazu ugovora o radu svakako jeste, dužan dostaviti radničkom vijeću podatke važne za donošenje odluke o sagledavanju njezinog utjecaja na položaj radnika te se savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, s time što tamo gdje radničko vijeće nije utemeljeno, sva prava i obveze radničkog vijeća preuzima sindikalni povjerenik.

20. U tom smislu žalitelj pravilno ukazuje da je sud prvog stupnja neopravdano odbio saslušati u svojstvu svjedoka GJ, za kojeg tuženik tvrdi da je u to vrijeme bio sindikalni povjerenik Sindikata Zagrebačkog holdinga – Zagrebački električni tramvaj Zagreb i predsjednik te sindikalne organizacije, kao i VJ, trenutnog predsjednika istog sindikata, sve na okolnost provedenog savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom podružnice. Naime, žalitelj navodi da je saslušani svjedok LJ, bio sindikalni povjerenik organizacijske jedinice Zagrebačkog električnog tramvaja – Ureda karata, s kojim nesporno savjetovanje nije provedeno, no da je umjesto toga, savjetovanje provedeno sa sindikalnim povjerenikom cjelokupne podružnice Sindikata Zagrebačkog holdinga – Zagrebačkog električnog tramvaja Zagreb, GJ, koji je ujedno bio i predsjednik tog sindikata.

21. S tim u vezi, ovome sudu za sada nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, odnosno da GJ nije bio sindikalni povjerenik kod tuženika. To stoga što nije razjašnjeno je li GJ, predsjednik sindikata, istovremeno izabran za sindikalnog povjerenika te je li tuženik kao poslodavac bio obaviješten o tome da bi GJ bio sindikalni povjerenik.

22. Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja kao nesporno jedino proizlazi da kod tuženika nije formirano radničko vijeće, dok nije jasno tko su bili sindikalni povjerenici u spornom vremenu, odnosno jesu li oni uopće imenovani . Sudu prvog stupnja pritom se ukazuje da u situaciji kad kod poslodavca djeluje više sindikata koji prema odredbi članka 153. stavka 3. i 4. nisu izabrali sindikalnog povjerenika ili povjerenike, a što je u ovom slučaju također ostalo nerazjašnjeno, tuženik se o namjeravanom otkazu ugovora o radu morao savjetovati barem s jednim sindikalnim povjerenikom bilo kojeg od sindikata koji djeluje kod poslodavca (jednako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1914/2013 od 25. listopada 2016., kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr-144/2018 od 2. srpnja 2019.).

23. Također, napominje se da postojanje različitih povjereničkih vijeća sindikata koji imaju ulogu u vođenju poslova sindikata kao i postojanje sindikalnih povjerenika – volontera, na što upire tuženik u tijeku postupka ukazujući na odredbe članka 28., 29. i 40. Statuta Sindikata Zagrebačkog holdinga – ZET Zagreb od 20. svibnja 2008., nije isto što i sindikalni povjerenik iz članka 152. stavka 3. ZR kojeg biraju sindikati, o tome donose odluke i o toj odluci obavještavaju tuženika kao poslodavca.

24. Stoga će prvostupanjski sud u ponovnom postupku zakazati pripremno ročište gdje će ovisno o procesnim dispozicijama stranaka, u slučaju da tuženik ustraje kod dosadašnjih dokaznih prijedloga, provesti preostale dokaze saslušanjem svjedoka GJ, a po potrebi i svjedoka VJ, te će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka razjasniti je li kod tuženika u konkretnom razdoblju postupka redovitog otkazivanja ugovora o radu tužitelja postojao sindikalni povjerenik, tko je bio imenovan sindikalnim povjerenikom, odnosno je li to bio GJ, CJ ili neka treća osoba, nakon čega će ocijeniti je li postupak savjetovanja prije otkaza ugovora o radu pravilno proveden. Osim toga, sud prvog stupnja će u ponovnom postupku provesti i druge dokaze koje stranke na pripremnom ročištu predlože radi razjašnjenja ovih spornih okolnosti, a koje ocijeni potrebnim, pri čemu će voditi računa da je člankom 108. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22) određeno da će se u svim parničnim postupcima koji su započeti prije 1. travnja 2013. kao što je ovaj, a u kojima je ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen na ponovno suđenje, u roku od najviše šest mjeseci od dana dostave drugostupanjske odluke, održati pripremno ročište na kojem će se zaključiti prethodni postupak i nakon čega će sud tek održati novu glavnu raspravu.

25. Slijedom navedenog valjalo je primjenom članka 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke, a zbog ukidanja odluke o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke pobijane presude u dijelu u kojem nije postala pravomoćna donošenjem prethodne odluke ovog žalbenog suda.

26. Iz izloženih je razloga, riješeno kao u izreci.

U Rijeci, 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Lidija Oštarić Pogarčić