REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] U 5

Poslovni broj: Us I-1170/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja UK, iz [adresa], smješten u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenik Mate Beus, odvjetnik u Zagrebu, Trg Vladka Mačeka 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi određivanja ograničenja slobode kretanja, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/26-06/4145, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 18. lipnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju DK u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćeniku tužitelja Mati Beusu, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.000,00 (tisuću) eura u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

II. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/26-06/4145, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 18. lipnja 2026. toč. 1. izreke tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.2005., državljaninu Republike Turske, izrekao mjeru ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (u nastavku teksta: Prihvatilište). Točkom 2. izreke je određeno da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Točkom 3. izreke je određeno da se ograničenje slobode kretanja određuje za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja.

2. Tužitelj je ovom sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika. U tužbi u prvom redu napominje kako samo utvrđenje da postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a (kakav zaključak tužitelj izričito osporava) ne znači samo po sebi da se mora odrediti mjera ograničenja slobode kretanja, budući svako ograničenje temeljnih ljudskih prava mora biti nužno za postizanje zakonom propisane svrhe i razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Nadalje, ističe kako je tužitelj stava da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge na kojima temelji stav da se niti jednom drugom blažom mjerom ne može ostvariti svrha dostupnosti, već samo generično navodi kako je utvrđena nemogućnost primjene istih. Također, tuženik je u pobijanom rješenju propustio individualizirano cijeniti razloge koji utječu na stav tuženika da se prisutnost tražitelja može osigurati mjerom ograničenja slobode kretanja već se tuženik bez individualiziranog pristupa tužitelju, oslanja na statistiku u kojem se udjelu odobrava međunarodna zaštita za državljane islamske Republike Turske te na tome temelji svoj zaključak da je u konkretnom slučaju nužno provesti granični postupak, a tijekom predmetnog postupka primijeniti mjera ograničenja slobode kretanja boravkom u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite.

3. Slijedom navedenog, predloženo je sudu donošenje presude kojom će poništiti rješenje tuženika te predmet vratiti na ponovni postupak. Ujedno je zatraženo odobriti tužitelju besplatnu pravnu pomoć u predmetnom upravnom sporu.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj 17. lipnja 2026. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a tijekom dubinske provjere utvrđeno je da će se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrati u graničnom postupku. Utvrđeno je da je tužitelj državljanin Republike Turske, države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20% ili manje, zbog čega se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu, sukladno čl. 45. u vezi s čl. 42. st. 1. toč. (j) Uredbe (EU) 2024/1348, razmatra u graničnom postupku. U konkretnom slučaju određeno je da tražitelj boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu kao mjestu određenom za provedbu graničnog postupka. Slijedom navedenog, nacionalnu pravnu osnovu za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja predstavlja čl. 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, dok čl. 54. Uredbe (EU) 2024/1348 propisuje obvezu boravka tražitelja na lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka. Uzimajući u obzir da se zahtjev za međunarodnu zaštitu tražitelja razmatra u graničnom postupku, potrebno je osigurati njegovu dostupnost nadležnim tijelima tijekom provedbe svih postupovnih radnji, uključujući registraciju zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Također je potrebno osigurati njegovu prisutnost na mjestu na kojem se provodi granični postupak tijekom njegova trajanja. Navedeno je nužno radi osiguravanja njegove prisutnosti tijekom provedbe postupaka propisanih Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Prilikom procjene osobnih okolnosti tražitelja utvrđeno je da nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj niti druge okolnosti koje bi samostalno osigurale njegovu dostupnost nadležnim tijelima tijekom provedbe graničnog postupka. Nadalje, utvrđeno je da nema posebne prihvatne niti postupovne potrebe te su mu pružene informacije o pravima i obvezama u postupku međunarodne zaštite. Ministarstvo je razmotrilo mogućnost primjene drugih mjera propisanih čl. 54. st. 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, uključujući obvezu osobnog javljanja nadležnim tijelima i polaganje financijskog ili drugog jamstva. Ocijenjeno je da se navedenim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha osiguravanja stalne dostupnosti tražitelja tijekom provedbe graničnog postupka jer se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji i zahtijevaju njegovu neposrednu dostupnost nadležnim službama tijekom trajanja postupka. Nadalje, radnje u graničnom postupku mogu se poduzimati u kratkim rokovima, zbog čega je nužno osigurati njegovu stalnu prisutnost na lokaciji određenoj za provedbu postupka. U skladu s načelom razmjernosti utvrđeno je da je mjera ograničenja slobode kretanja prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja te da se svrha osiguravanja prisutnosti tražitelja u konkretnom slučaju ne može jednako učinkovito postići blažim mjerama. Istodobno je ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale određivanje mjere zadržavanja. Mjera je određena za razdoblje od 12 tjedana, uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim pravom Europske unije i nacionalnim zakonodavstvom. Navedeno razdoblje odgovara najduljem predviđenom trajanju graničnog postupka u konkretnoj fazi postupka te je određeno radi osiguravanja učinkovite provedbe svih postupovnih radnji. Također je istaknuo kako će tijekom trajanja mjere kontinuirano pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu. Opunomoćenik tužitelja u tužbi navodi kako samo utvrđenje da postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a (što tužitelj osporava) ne znači samo po sebi da se mora odrediti mjera ograničenja slobode kretanja, budući da svako ograničenje mora biti nužno za postizanje zakonom propisane svrhe i razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinačnom slučaju. Na kraju napominje kako rok za ograničenje nije valjano obrazložen. Također, da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge na kojima temelji stav da se niti jednom drugom blažom mjerom ne može ostvariti svrha dostupnosti. Vezano uz navode tužitelja, tuženik ističe kako određena mjera ne predstavlja mjeru zadržavanja niti lišenja slobode, već ograničenje slobode kretanja propisano Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ministarstvo je u konkretnom slučaju primijenilo najblažu mjeru kojom se u može ostvariti svrha osiguravanja prisutnosti tražitelja tijekom provedbe postupka. Prilikom donošenja osporavanog rješenja uzeta je u obzir i činjenica da je tužitelj zatečen na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu, kao i podatak iz obrasca dubinske provjere, koji je sastavni dio spisa, prema kojem mu je odredišna država Francuska Republike. Navedeno pokazuje da tužitelj nije imao namjeru ostati u Republici Hrvatskoj niti izraziti namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, niti podnijeti zahtjev što upućuje na postojanje rizika od bijega, odnosno da se tužitelj ne bi zadržao na teritoriju Republike Hrvatske do okončanja postupka granične procedure. Sukladno navedenome, procijenjeno je kako primjena blažih mjera ne omogućila dostupnost tužitelja za vrijeme trajanja graničnog postupka, koji se provodi u kratkim rokovima te zahtijevaju njegovu neposrednu dostupnost nadležnim službenicima. Mjera u trajanju od 12 tjedana određena je sukladno Uredbi 2024/1348, kao i nacionalnom zakonodavstvu te predstavlja najdulje propisano trajanje graničnog postupka, unutar kojeg će biti provedene sve faze postupka međunarodne zaštite. Navedeno ne znači da će mjera nužno trajati 12 tjedana. Tijekom cijelog trajanja mjere Ministarstvo kontinuirano prati postoje li razlozi za njezino daljnje određivanje te će je ukinuti čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu. Opunomoćenik tužitelja navodi kako se tuženik u pobijanom rješenju, bez individualiziranog pristupa tužitelju, oslanja na statistiku u kojem se udjelu odobrava međunarodna zaštita za državljane Republike Turske te na tome temelji svoj zaključak da je u konkretnom slučaju nužno provesti granični postupak, a tijekom postupka primijeniti mjera ograničenja slobode kretanja boravkom u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite. Vezano uz navode opunomoćenika tužitelja da se osporavano rješenje temelji isključivo na statističkim podacima o stopi odobravanja međunarodne zaštite državljanima Republike Turske, tuženik ističe kako su navedeni podaci uzeti u obzir isključivo radi utvrđivanja jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za vođenje graničnog postupka. Naime, čl. 42. st. 1. toč. (j) u vezi s čl. 45. Uredbe (EU) 2024/1348 propisano je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može razmatrati u graničnom postupku kada posljednji dostupni godišnji podaci Eurostata pokazuju da je stopa odobravanja međunarodne zaštite za državljane određene treće zemlje na razini Europske unije 20% ili manja. Isto pokazuje kako osporavano rješenje nije temelj proizvoljne ocjene tuženika niti čiste statistike, već primjene Uredbe (EU) 2024/1348.

5. U sporu je održana rasprava 13. srpnja 2026. čime je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24 i 39/26, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.

7. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredba čl. 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba), koja nosi naziv "Lokacije za provedbu postupka azila na granici" glasi: Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju čl. 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin čl. 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice (st. 1.). Ne dovodeći u pitanje čl. 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346 (st. 2.). Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje čl. 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih čl. 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena (st. 3.). Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa st. 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu (st. 4.). Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice (st. 5).

9. Odredbom čl. 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta: ZMPZ), kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz čl. 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348 (st. 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu čl. 43. st. 2. Uredbe (EU) 2024/1348. (st. 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz čl. 59. st. 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (st. 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. ovoga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (st. 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (st. 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (st. 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (st. 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s čl. 51. st. 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (st. 8.).

10. Odredbama čl. 54. st. 1. i 2. ZMPZ-a, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku (st. 1.). Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

11. Iz posebnih odredaba čl. 54. Uredbe i čl. 42. ZMPZ-a proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila, a što tužitelj u konkretnom slučaju nije učinio.

12. Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u pobijanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće.

13. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog suda upravno tijelo pravilno postupilo odlučivši kao u pobijanoj odluci, dok prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane odluke, te je stoga na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

14. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26) te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine" broj: 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik).

15. Iz podataka sadržanih u spisu upravnog postupka proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

16. Kao radnje u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznati su sastav tužbe i zastupanje na raspravi i to u ukupnom zbrojenom iznosu od 1.000,00 € (čl. 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 38/23 i 107/25). Tužitelj je zatražio i naknadu troška podneska očitovanja na odgovor na tužbu tuženika međutim zatraženi trošak sastava podneska tužitelju nije priznat iz razloga što se u upravnom sporu dodjeljuju troškovi koji su nužni i opravdani, a navedeni podnesak sud ne smatra opravdanim troškom (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Usž-4218/2022-2 od 18. siječnja 2023.). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke ove presude.

17. Tužitelj je u okviru tužbe podnio i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, odnosno privremene mjere, a kako bi se odgodilo izvršenje pobijanog rješenja tuženika do pravomoćnog okončanja ovog spora ističući kako je izvršenjem pobijanog rješenja tužitelju bitno ograničena sloboda kretanja, a pri čemu istodobno postoje uvjeti za primjenu blažih mjera kojima se može ostvariti svrha koja se nastoji ostvariti izricanjem mjere ograničenja slobode kretanja na način da tužitelj boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi dol.

18. Prijedlog tužitelja nije osnovan.

19. Odredbom čl. 42. st. 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. Odredbom st. 2. istog članka je propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Odredbom st. 3. istog članka propisano je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki.

20. Tužitelj navodima u tužbi nije dokazao koju bi to teško popravljivu štetu pretrpio izvršenjem pobijanog rješenja, odnosno u čemu se sastoji navedena šteta.

21. Stoga u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe ili privremene mjere iz citirane odredbe čl. 42. st. 1., 2. i 3. ZUS-a radi čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Opunomoćeniku tužitelja Mati Beusu, odvjetniku u Zagrebu, Trg Vladka Mačeka 4

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite