Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-569/2026-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. , OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8839/2023-10 od 27. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8839/2023-10 od 27. ožujka 2026. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. st. 3 Ugovora o kreditu br. 016-1672/2005 od 13. kolovoza 2005. koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.” (točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 2.130,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2016. do isplate, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 885,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja citirane presude 27. ožujka 2026. do isplate (točka II izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč . 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu br. 016-1672/2005 od 13. kolovoza 2005. koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.130,59 eura s kamatama i naknadu parničnog troška.

6. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući iskaz tužiteljice kao životan i logičan, da joj je novac trebao za rješenje stambenog pitanja, da je novcem kredita kupljen stan u kojem se nikada nije obavljala poslovna djelatnost, da se za tuženika odlučila jer su se reklamirali kao banka koja nudi najpovoljnije kredite vezane uz CHF kod kupnje prve nekretnine, da kod sklapanja ugovora i aneksa, nije bilo razgovora o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, niti razlozima o kojima bi se ista trebala platiti, da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen te da se o predmetnoj naknadi nije pregovaralo, niti je bilo moguće pregovarati, sud prvog stupnja pozivom na odredbu iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07), utvrđuje da se radi o nepoštenoj i posljedično tome ništetnoj ugovornoj odredbi.

7. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo doli nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) utvrđuje da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

8. Sud prvog stupnja se pozvao i na odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), kojim se definirani opći uvjeti ugovora i čl. 1024. ZOO-a vezano za pravila o prijevremenoj otplati kredita.

9. Dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost pretrpljene štete zbog prijevremene otplate kredita sud je odbio utvrđenjem da za tuženika ne može biti štetna činjenica da je zbog prevelike likvidnosti bio primoran oročiti sredstva kod stranih banaka i na oročenje plaćati negativnu kamatu, da se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te da su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate. Utvrđuje da tuženik nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, te da u konačnici tu štetu nije ni utužio u ovom postupku.

10. S obzirom da je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom, sud prvog stupnja pozivom na odredbu iz čl. 323. ZOO-a obvezuje tuženika vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, a kako visina naplaćene naknade među strankama nije sporna, tuženika obvezuje na isplatu iznosa od 2.130,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2016. do isplate.

11. Tuženikov prigovor zastare odbija kao neosnovan utvrđenjem da zastarni rok počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornog potraživanja.

12. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. stav. 1. ZPP-a.

12.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

12.2. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bih donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP- a, budući da je u obrazloženju presude sud sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

13. Okolnost da se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude pozvao na odredbe ZZP/07, umjesto pravilno na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03- dalje: ZZP/03) nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

14. Među strankama nije prijeporno da je 13. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika (Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora sklopljen predmetni ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretnini, da je u čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu navedeno da korisnik kredita može izvršiti konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d.

15. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima regulirano je čl. 81. ZZP/03 koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača(st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava(st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe(st. 2.).

16. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 8. st. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisnici kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

17. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17.1. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome je, a u odnosu na žalbene navode tuženika za navesti i da postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, što je konkretan slučaj.

18. Dakle, iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, , slijedom čega se sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, te koja je stoga u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

19. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi ostala u dvojbi visina naplaćene sporne naknade, budući da je ista zatražena u visini od 2.130,59 eura, kako je to naznačeno u obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita, a koju je upravo prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. uputio tužiteljici s nadnevkom 16. ožujka 2016. (list 4. spisa).

20. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara predmetne tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

21. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

22. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Dodatno je za uputiti na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

23. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, visina kojeg je pravilno utvrđena s obzirom na novčani iznos kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

24. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović