Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 12

Poslovni broj: P-156/2025-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika 1. Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćniku HF, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb i 2. TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku ĐF, odvjetniku iz [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju tužitelja, zamjenice punomoćnika prvotuženika i punomoćnika drugotuženika, 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se drugotuženiku TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 iznos od 4.054,09 eura (slovima: četiri tisuće pedeset četiri eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužiteljev tužbeni zahtjev prema prvotuženiku Croatia osiguranje d.d. za solidarnu isplatu iznosa od 4.054,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate, zajedno s drugotuženikom TF, kao i dio tužbenog zahtjeva prema drugotuženiku TF kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 4.054,09 eura od 26. svibnja 2025. do 7. studenog 2025., kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 naknaditi prvotuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33 troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura (slovima: dvjesto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 27,00 eura, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev drugotuženika TF za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 300,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. svibnja 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da se 1. veljače 2012. u Novigradu Podravskom dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali drugotuženik TF kao vozač osobnog automobila marke „Daihatsu" registarske oznake [registarska oznaka], osiguranog kod prvotuženika i osiguranik tužitelja AF, kao vozač bicikla koji je uslijed teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u toj nesreći preminuo na licu mjesta. U ranijem sudskom postupku utvrđen je omjer odgovornosti i to 60% na strani osiguranika tuženika i 40% na strani osiguranika tužitelja.

1.1. Upravnim rješenjem tužitelja korisnici UF, udovici umrlog osiguranika AF, priznato je pravo na obiteljsku mirovinu zbog smrti osiguranika koja je nastupila kao direktna posljedica povreda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći. Štetu koja je tužitelju nastala isplatom navedenih mirovinskih davanja prvotuženik je podmirio do zaključno 31. svibnja 2022.

1.2. S obzirom na to da se korisnici UF obiteljska mirovina isplaćuje i nadalje, za razdoblje od 1. lipnja 2022. do 30. travnja 2025., tužitelj navodi kako je istoj na ime obiteljske mirovine isplaćen iznos od 6.756,82 eura. Budući da je u ranijem postupku utvrđen doprinos oštećenog u nastanku štetnog događaja u omjeru od 40%, tužitelj potražuje 60% isplaćenih iznosa obiteljske mirovine u iznosu od 4.054,09 eura. Ističe kako se prvotuženiku obratio s odštetnim zahtjevom 8. srpnja 2024. radi plaćanja naknade štete u mirnom postupku, međutim, prvotuženik je odbio naknaditi štetu u pogledu isplaćene obiteljske mirovine dopisom od 21. kolovoza 2024.

1.3. Tužitelj je mišljenja da se radi o regresnom zahtjevu prema prvotuženiku kao osiguravatelju i drugotuženiku kao štetniku sukladno člancima 161., 162. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja koja u ovom postupku (regresno) potražuje od prvotuženika i drugotuženika. Stoga zahtijeva da mu prvotuženik Croatia osiguranje d.d. i drugotuženik TF solidarno isplate iznos od 4.054,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, prvotuženik Croatia osiguranje d.d. se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Prvotuženik priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju prvotuženika. Osporava pravnu osnovu tužbe, visinu tužbenog zahtjeva i zateznu kamatu. Upućuje na primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova, koji su zauzeli stav kako se u odnosu na obveze osiguranja prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje primjenjuje odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu . Ističe kako tužitelj nije predložio dokaze iz kojih je vidljivo da je štetu uistinu pretrpio, kao niti u odnosu na opseg pretrpljene štete.

2.2. Slijedom iznijetog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška prvotuženiku sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

3. Podneskom od 27. svibnja 2026. drugotuženik TF se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti iz istih razloga pobliže navedenih u odgovoru na tužbu prvotuženika od 10. rujna 2025, smatra kako se radi o pravnom pitanju. Slijedom iznijetog, drugotuženik predlaže da Sud nakon provedenog postupka u cijelosti odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom, uz nadoknadu troškova drugotuženiku.

4. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, tužitelj je isticao da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, za razliku od prvotuženika i drugotuženika, koji smatraju opravdanim primijeniti odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj je osporavao navode prvotuženika i drugotuženiku iznijete tijekom postupka.

5. U dokaznom postupku, sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (stranica 5-58 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u dokumentaciju prvotuženika vezano uz policu osiguranja po kojoj su izvršene isplate tužitelju do 31. svibnja 2022. jer izvršene uplate od strane prvotuženika nisu bile sporne niti je navedeno od značaja za donošenje odluke u ovom parničnom postupku. Sud nije na prijedlog tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost isplaćenih mirovina, a to stoga što tijekom postupka okolnost da su obiteljske mirovine isplaćene UF niti visina isplaćenih mirovina nije bila sporna.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,, 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika neosnovan, a u odnosu na drugotuženika osnovan.

7. Predmet ovog spora jest naknada štete koju je tužitelj pretrpio isplaćujući UF, udovici umrlog osiguranika AF, obiteljsku mirovinu u razdoblju od 1. lipnja 2022. do 30. travnja 2025., na koju je ostvarila pravo zbog smrti osiguranika koja je nastupila kao direktna posljedica povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi od 1. veljače 2012. koju je u skrivio drugotuženik kao osiguranik prvotuženika, uz doprinos oštećenika AF nastanku štetnog događaja u omjeru od 40%.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj UF, kao članu obitelji umrlog osiguranika AF, priznao pravo na obiteljsku mirovinu. Nije sporan nastanak štetnog događaja u kojem je stradao AF ni činjenica da je vozilo štetnika, ovdje drugotuženika TF, bilo osigurano kod prvotuženika Croatia osiguranje d.d. Nije sporna ni uzročno-posljedična veza odnosno da je smrt AF nastupila kao direktna posljedica povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi jer tuženici istu nisu osporavali. Omjer suodgovornosti osiguranika tužitelja i drugotuženika je utvrđen presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-750/12-10 od 5. prosinca 2012., a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-708/13-2 od 16. srpnja 2013. te isti između stranaka nije bio sporan.

9. U ovom postupku je sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava, pri čemu tuženici ne osporavaju ni nastanak štetnog događaja niti odgovornost drugotuženika u omjeru od 60%, odnosno je li za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u odnosu na obvezu prvotuženika Croatia osiguranje d.d. i drugotuženika TF u ovom sporu pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP) tj. sporno je na koji način se utvrđuje postojanje i opseg eventualne obveze prvotuženika i drugotuženika (primjenom odredaba ZOOP-a ili primjenom odredaba ZOMO-a). Dakle, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Odredbom članka 170. ZOMO određeno je da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO- a.

11. Sukladno odredbi članka 1045. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 29/18., 126/21.,114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO) onaj tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, time da se predmnijeva obična nepažnja.

12. Dakle, kod odgovornosti za štetu po načelu presumirane krivnje, oštećenik (tužitelj) je dužan dokazati štetnu radnju, štetu, uzročno – posljedičnu vezu između štetne radnje i štete i protupravnost u objektivnom smislu, dok je na štetniku (drugotuženiku, odnosno prvotuženiku kao njegovom osiguratelju) teret dokaza nepostojanja vlastite krivnje odnosno postojanja isključive krivnje ili barem doprinosa oštećenika, u konkretnom slučaju osiguranika tužitelja, koji je u predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovao kao vozač bicikla koji je preminuo na licu mjesta.

13. Postojanje štetne radnje, u smislu vožnje motornog vozila, smrt osiguranika tužitelja kao vozača bicikla u navedenoj nezgodi te činjenica da se šteta tužitelja sastoji u isplati obiteljske mirovine udovici umrlog osiguranika tužitelja UF, kao i odgovornost drugotuženika za nastanak navedene prometne nezgode u omjeru od 60% su nesporni.

14. Prema odredbi članka 161. stavka 1. i 2. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a naknada stvarne štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, konkretno i naknadu novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

15. Nadalje, prema odredbi članka 162. stavka 1. ZOMO-a Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

16. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ZOMO-a i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (članak 164. stavak 1. ZOMO-a), time da je izričito određeno da se u tom slučaju u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju odredbe ZOMO-a (članak 164. stavak 5. ZOMO-a).

17. U ovom postupku sporna je visina štete koju tužitelj potražuje tužbom, te primjena materijalnog prava, odnosno imaju li se na konkretan odnos tužitelja i prvotuženika primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koje se poziva tužitelj ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na koje se poziva prvotuženik.

18. Sud ne prihvaća stajalište tužitelja o primjeni odredbe članka 161. u vezi sa člankom 164. ZOMO, već je stajališta da su za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravajućeg društva (štetnikovog osiguravatelja) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

19. Pri tome valja imati na umu da je prvotuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i prvotuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze prvotuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

20. Prvotuženik se, kao osiguravatelj motornog vozila drugotuženika (štetnika) ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, štetnik. Obveza prvotuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i može odgovarati samo u okviru odredbi Zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle po odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prvotuženik, kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Prema tome u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbe članka 27. ZOOP- a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

21. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje (ovdje prvotuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja (dakle i tužitelju) nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih Ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društava za osiguranje i njegovog osiguranika. Nadalje, stavkom 2. i 3. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. istog članka smatra između ostalog i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, time da se prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022. navedene odredbe primjenjuju i za slučaj isplate obiteljske mirovine.

22. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je to određeno člankom 27. stavkom 2. i 3. ZOOP-a u konkretnom slučaju obveza prvotuženika bi postojala samo u visini razlike između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje (utvrđena rješenjem s priznatim uzrokom smrti - povreda izvan rada) i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila smrt uzrokovana povredom na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran prvotuženik (na ime osiguranja stvarnog štetnika, ovdje drugotuženika), dakle uzrok smrti povreda izvan rada.

23. U pogledu primjene materijalnog prava u ovom slučaju upućuje se i na odluku Suda Europske unije C-371/12 od 23. siječnja 2014., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete i naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od **.**.2011. HFG). Da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi i iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-69/2019-2 od 1. ožujka 2022., Rev-374/2022-2 od 26. listopada 2022., Rev-1246/2022-2 od 13. prosinca 2022., Rev-122/2022-2 od 24. siječnja 2023. godine, Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023. i nizu drugih.

24. Dakle, visina štete bi u konkretnom slučaju činila razliku između obiteljske mirovine priznate rješenjem tužitelja i obiteljske mirovine koja bi udovici osiguranika tužitelja bila priznata zbog smrti osiguranika tužitelja uzrokovane povredom na radu. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da navedena razlika postoji, niti visinu te štete već je u svom podnesku od 5. svibnja 2026. ustvrdio: „jer je mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu uvijek veća od mirovine zbog ozljede izvan rada“ te da „razlike između mirovine zbog ozljede izvan rada koja se isplaćuje i mirovine koja bi bila utvrđena zbog ozljede na radu ne može biti jer se radi o općepoznatoj činjenici da je manje uvijek manje, a veće uvijek veće“.

25. Sukladno članku 221.a ZPP-a tužitelj je dužan dokazati i osnovanost, a i visinu svog zahtjeva pa kako je sud, slijedeći pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da štetu u konkretnom slučaju predstavlja samo razl ika mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila priznata zbog ozljede na radu u odnosu na onu koja mu je priznata tužiteljevim rješenjem, a koju visinu tužitelj nije dokazao, već je ustvrdio da takva razlika ne postoji, tužbeni je zahtjev u odnosu na prvotuženika Croatia osiguranje d.d. cijenio neosnovanim, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

26. Međutim, drugotuženik TF, kao stvarni štetnik, odgovara tužitelju za naknadu predmetne štete sukladno citiranim odredbama ZOO-a i ZOMO-a.

27. Prethodno su utvrđene sve pretpostavke odgovornosti za štetu drugotuženika, izuzev visine same štete.

28. S obzirom na to da tužitelju nastaje šteta isplatom svakog pojedinog mjesečnog davanja po osnovi obiteljske mirovine, na predmetni slučaj valja primijeniti odredbe ZOMO-a, a za utuženo razdoblje nastanka štete od 1. lipnja 2022. do 30. travnja 2025.

29. Iz dostavljenog obračuna isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 1. lipnja 2022. do 30. travnja 2025. proizlazi da je tužitelj isplatio UF po toj osnovi ukupno 6.756,82 eura, time da je tužitelj umanjio navedeni iznos za doprinos oštećenika od 40% te potražuje iznos od 4.054,09 eura.

30. Dostavljeni obračun isplaćene obiteljske mirovine predstavlja javnu ispravu, u smislu odredbe članka 159. stavaka 1. – 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.), a presumira se da su činjenice koje se u javnoj ispravi navode istinite, sve dok stranka koja to osporava ne dokaže suprotno (članak 230. stavak 1. i 2. u vezi članka 219. stavka 1. ZPP-a), a tuženici nisu predložili nikakve dokaze kojima bi oborili navedenu zakonsku presumpciju.

31. Dakle, drugotuženiku je valjalo naložiti da isplati tužitelju 60% iznosa obiteljske mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2022. do 30. travnja 2025. u iznosu od 4.054,09 eura.

32. Na svotu potraživanja, na ime naknade štete, tužitelj ima pravo na zatezne kamate u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu (članak 165. stavak 3. ZOMO-a).

32.1. Budući da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da je drugotuženiku uputio poziv za naknadu štete prije pokretanja ovog parničnog postupka, drugotuženik je poziv primio danom primitka tužbe u ovom parničnom postupku 23. listopada 2025.

32.2. Sukladno odredbi članka 165. stavka 3. ZOMO-a, sud je tužitelju priznao zakonske zatezne kamate na iznos od 4.054,09 eura počev od 8. studenog 2025. jer je drugotuženik s navedenim danom pao u zakašnjenje s plaćanjem štete, a istu je kamatu priznao po članku 29. stavku 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke presude, dok je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 4.054,09 eura od 26. svibnja 2025. do 7. studenog 2025., odbijen kao neosnovan u toč. II. izreke.

33. Odluka o trošku u odnosu na prvotuženika temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je prvotuženik uspio u cijelosti, pa je tužitelj dužan prvotuženiku nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 4.054,09 eura.

33.1. Sud je priznao prvotuženiku kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za zastupanje na ročištu 9. lipnja 2026. sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25.) u iznosu od 250,00 eura. Dakle, zahtjev prvotuženika za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 250,00 eura te je tužitelj dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi prvotuženiku i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a po stopi propisanoj u članku 29. stavku 2. ZOO, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

33.2. Prvotuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 1. lipnja 2026. u iznosu od 250,00 eura, a to stoga što u navedenom podnesku prvotuženik samo ponavlja navode iz odgovora na tužbu i citira sudsku praksu koja je sudu poznata te sud isti ocjenjuje nepotrebnim. Prvotuženiku nije priznat ni trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu s obzirom da obveza plaćanja navedene sudske pristojbe sukladno članku 4. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.) nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Valja napomenuti i da je zahtjev prvotuženika u opisanom dijelu neodređen te stoga nije sastavljen u skladu s odredbom članka 164. stavka 2. ZPP-a.

34. Tužitelj je zatražio trošak dolaska punomoćnika po zaposlenju na ročište 9. lipnja 2026. na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], 27 km u jednom smjeru u iznosu od 0,50 eura po kilometru odnosno ukupno iznos od 27,00 eura. Sukladno članku 155. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Budući da tužitelj na području sjedišta suda ima Područni ured u Koprivnici, kao i Ispostavu u [adresa] te nije dao nikakve razloge zašto bi dolazak punomoćnika po zaposlenju iz Bjelovara na ročište u [adresa] bio potreban za vođenje parnice, valjalo je isti u toč. IV. odbiti kao neosnovan.

35. Prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove te je stoga zahtjev drugotuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan u toč. V. izreke.

Đurđevac, 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila il i od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, Klasa:

140-01/19-29/2194, Urbroj: 341-99/08-07/1-25-26

2. pun. prvotuženika HF, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb

3. pun. drugotuženika ĐF, odvjetnik iz [adresa]