Poslovni broj P-1535/2023-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RZ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tatjani Starčević, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Andrei Šeši, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 27. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 14. srpnja 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice Privredne banke Zagreb d.d. o kreditiranju građana te u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je 05. svibnja 2006., pod brojem 9011267987, zaključen između tužitelja RZ, kao korisnika kredita, te tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, a koji je 15. svibnja 2006. potvrđen po javnom bilježniku Krešimiru Kuzleu iz Opatije, pod brojem OU-198/2006, i to:

- sadržane u dijelu odredbe članka 1. (IZNOS KREDITA) Ugovora, koja glasi:

“Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.184,00 CHF (slovima: četrdeset sedam tisuća sto osamdeset četiri CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”

- u dijelu odredbe članka 4. (KAMATA NA KREDIT) Ugovora, koji glasi:

“4.1. (…) po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (…)

4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvi siječanj), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvog siječnja) do 30.6. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima :prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: trideset prvog prosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.

Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.”

- u dijelu odredbe članka 5. stavak 2. (INTERKALARNA KAMATA) UGOVORA, koja glasi:

“Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.”

- u dijelu odredbe članka 6. stavak 2. (KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA) UGOVORA, koja glasi:

“Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.”

- u dijelu odredbe članka 7. stavak 7.2. (OTPLATA KREDITA) Ugovora, koja glasi:

“7.2. Kredit u iznosu od 47.184,00 CHF (slovima: četrdeset sedam tisuća sto osamdeset četiri CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjesto četrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.” te

- u dijelu odredbe članka 12. (ZAVRŠNE ODREDBE) točke 12.8., 12.9. i 12.10. Ugovora, koja glasi:

“12.8. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.

12.9. Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založeni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

12.10. Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu.”

II. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju RZ isplati iznos od 3.597,51 euro (slovima: tri tisuće petsto devedeset sedam eura i pedeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. travnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do 30. lipnja 2026. godine po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

-na iznos od 52,13 eura od 30. travnja 2009. do isplate

-na iznos od 63,54 eura od 15. svibnja 2010. do isplate

-na iznos od 7,46 eura od 15. lipnja 2010. a do isplate

-na iznos od 13,82 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

-na iznos od 14,26 eura od 15. kolovoza 2010. do isplate

-na iznos od 25,55 eura od 15. rujna 2010. do isplate

-na iznos od 18,88 eura od 15. listopada 2010. do isplate

-na iznos od 20,61 euro od 15. studenog 2010. do isplate

-na iznos od 31,24 eura od 15. prosinca 2010. do isplate

-na iznos od 31,97 eura od 15. siječnja 2011. do isplate

-na iznos od 29,31 euro od 15. veljače 2011. do isplate

-na iznos od 31,01 eura od 15. ožujka 2011. do isplate

-na iznos od 89,44 eura od 30. travnja 2011. do isplate

-na iznos od 36,39 eura od 15. svibnja 2011. do isplate

-na iznos od 49,26 eura od 15. lipnja 2011. do isplate

-na iznos od 60,65 eura od 15. srpnja 2011. do isplate

-na iznos od 75,27 eura od 15. kolovoza 2011. do isplate

-na iznos od 56,37 eura od 15. rujna 2011. do isplate

-na iznos od 49,21 eura od 15. listopada 2011. do isplate

-na iznos od 49,74 eura od 15. studenog 2011. do isplate

-na iznos od 51,24 eura od 15. prosinca 2011. do isplate

-na iznos od 57,03 eura od 15. siječnja 2012. do isplate

-na iznos od 58,80 eura od 15. veljače 2012. do isplate

-na iznos od 56,72 eura od 15. ožujka 2012. do isplate

-na iznos od 49,52 eura od 15. travnja 2012. do isplate

-na iznos od 115,30 eura od 30. travnja 2012. do isplate

-na iznos od 57,99 eura od 15. svibnja 2012. do isplate

-na iznos od 59,45 eura od 15. lipnja 2012. do isplate

-na iznos od 57,48 eura od 15. srpnja 2012. do isplate

-na iznos od 56,55 eura od 15. kolovoza 2012. do isplate

-na iznos od 52,14 eura od 15. rujna 2012. do isplate

-na iznos od 56,94 eura od 24. listopada 2012. do isplate

-na iznos od 58,83 eura od 15. studenog 2012. do isplate

-na iznos od 57,37 eura od 15. prosinca 2012. do isplate

-na iznos od 55,47 eura od 15. siječnja 2013. do isplate

-na iznos od 55,11 eura od 15. veljače 2013. do isplate

-na iznos od 54,23 eura od 15. ožujka 2013. do isplate

-na iznos od 118,43 eura od 30. travnja 2013. do isplate

-na iznos od 52,33 eura od 15. svibnja 2013. do isplate

-na iznos od 51,64 eura od 15. lipnja 2013. do isplate

-na iznos od 52,04 eura od 16. srpnja 2013. do isplate

-na iznos od 51,86 eura od 17. kolovoza 2013. do isplate

-na iznos od 54,23 eura od 16. rujna 2013. do isplate

-na iznos od 56,07 eura od 15. listopada 2013. do isplate

-na iznos od 56,73 eura od 15. studenog 2013. do isplate

-na iznos od 59,19 eura od 15. prosinca 2013. do isplate

-na iznos od 56,85 eura od 15. siječnja 2014. do isplate

-na iznos od 49,75 eura od 15. veljače 2014. do isplate

-na iznos od 51,74 eura od 15. ožujka 2014. do isplate

-na iznos od 109,58 eura od 30. travnja 2014. do isplate

-na iznos od 48,10 eura od 15. svibnja 2014. do isplate

-na iznos od 48,34 eura od 15. lipnja 2014. do isplate

-na iznos od 50,07 eura od 15. srpnja 2014. do isplate

-na iznos od 50,71 euro od 15. kolovoza 2014. do isplate

-na iznos od 51,26 eura od 15. rujna 2014. do isplate

-na iznos od 52,56 eura od 15. listopada 2014. do isplate

-na iznos od 54,43 eura od 15. studenog 2014. do isplate

-na iznos od 54,56 eura od 15. prosinca 2015. do isplate

-na iznos od 54,69 eura od 15. siječnja 2015. do isplate

-na iznos od 54,66 eura od 15. veljače 2015. do isplate

-na iznos od 54,66 eura od 15. ožujka 2015. do isplate

-na iznos od 113,97 eura od 30. travnja 2015. do isplate

-na iznos od 54,65 eura od 15. svibnja 2015. do isplate

-na iznos od 54,66 eura od 15. lipnja 2015. do isplate

-na iznos od 54,21 euro od 15. srpnja 2015. do isplate

-na iznos od 54,60 eura od 15. kolovoza 2015. do isplate te

-na iznos od 54,65 eura od 15. rujna 2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 4.094,57 eura, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

IV. U dijelu koji se odnosi na razliku glavnice u konverziji, koji je prvotno zatražen u iznosu od 1.716,97 eura s kamatama, a potom, u podnesku tužitelja od 20. veljače 2025. u iznosu od 518,92 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje su zahtijevane od 30. rujna 2015. do isplate, tužbeni zahtjev se odbija.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice Privredne banke Zagreb d.d. prema tužitelju RZ, u iznosu od 1.907,39 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje su zahtijevane od 01. listopada 2015. do isplate, i to po kamatnoj stopi koja za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teče po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do 30. lipnja 2026. godine po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju RZ naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.135,00 eura (slovima: dvije tisuće sto trideset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 14. srpnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.000,00 eura.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da tuženica Privredna banka Zagreb d.d. nije pristala na djelomično povlačenje tužbe; s iznosa od 4.094,57 eura, zatraženog u tužbi, na iznos od 3.597,51 euro, s kamatama, te s iznosa od 1.716,97 eura na iznos od 518,92 eura, s kamatama koje je tužitelj RZ zatražio u podnesku koji je sudu dostavio 20. veljače 2025. godine.

II. Nalaže se tužitelju RZ da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 10. veljače 2025. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 4-02-2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 11. lipnja 2019. godine, navodi se da je 05. svibnja 2006. godine tužitelj RZ (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom Privrednom bankom Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.184,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne pa da tužitelju pripada pravo na isplatu svih onih iznosa koje je tuženici isplatio po osnovi ništetnih ugovornih odredaba. Ističe se da je 02. prosinca 2015. godine između tužitelja i tuženice zaključen Dodatak Ugovora o kreditu te da je njime provedena konverzija kredita, iz onog u CHF u onog u eurima, s tim da je neispravno obračunata glavnica u konverziji. Tužbenim zahtjevom traži se da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te da se naloži tuženici da tužitelju vrati (isplati) sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.094,57 eura, a po osnovi razlike glavnice u konverziji u iznosu od 1.716,97 eura, sve s kamatama i s troškovima postupka.

2. Tužbeni zahtjev je tijekom postupka smanjen, i to u podnesku koji je tužitelj dostavio sudu 20. veljače 2025.; u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli s iznosa od 4.094,57 na iznos od 3.597,51 euro, a u dijelu isplate po osnovi razlike glavnice u konverziji s iznosa od 1.716,97 eura na iznos od 518,92 eura, sve s pripadajućim kamatama.

3. Smanjenje tužbenog zahtjeva, formalno-pravno, predstavlja djelomično povlačenje tužbe pa je za pasivno legitimiranu stranu u sporu (u konkretnom slučaju za tuženicu) bilo predviđeno pravo pristati (presumirano ili izrijekom) na takvu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu ili, pak, uskratiti takav pristanak.

4. Stoga je prvostupanjski sud podnesak tužitelja od 20. veljače 2025. dostavio tuženici jer je, u smislu regulacije iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio da takav podnesak predstavlja obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe.

5. Podnesak tužitelja od 20. veljače 2025. godine uručen je tuženici 26. veljače 2025. godine (o čemu svjedoči potvrda o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 326. sudskog spisa), da bi u podnesku, koji je sudu dostavila 07. ožujka 2025. godine, tuženica navela da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

6. U takvoj procesno-pravnoj situaciji za sud nije postojala mogućnost donošenja rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe, nego je, upravo suprotno, za sud bila pridržana obveza donošenja meritorne odluke.

7. Sud je to učinio kroz izreku presude (t. III. i IV. izreke presude), s tim da je ujedno donio (i) rješenje deklaratorne prirode (t. I. izreke rješenja) kojim je utvrdio da tuženica nije pristala na opisano djelomično povlačenje tužbe.

8. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare te uz upiranje na to da je u pravnom odnosu stranaka spora došlo do konverzije, jer je 02. prosinca 2015. godine sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, pa da je time prestalo pravo tužitelja da na temelju osnovnog Ugovora o kreditu traži bilo kakvu isplatu na teret tuženice, a čak i da tužitelju takvo pravo pripada, da je bio informiran o valutnoj klauzuli u fazi pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine i da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, sadržane u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), te da, stoga, ne može niti biti govora o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru o kreditu, dok se kamatna stopa mijenjala u skladu s tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije bile izvan nadzora tuženice.

9. U sadržaju odgovora na tužbu tuženica je ujedno istaknula procesno -pravni prigovor radi prebijanja, i to u odnosu na onaj iznos koji je tužitelju priznat u konverziji, dakle u visini od 1.907,39 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 01. listopada 2015. do isplate.

10. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

11. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedokinje OZ, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

12. Iako je tuženica isprva predlagala saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara, zaposlenog kod nje, od ovog je dokaza izrijekom odustala na pripremnom ročištu koje je održano 11. lipnja 2024. (list 255. sudskog spisa).

13. Uz izvedene dokaze i onaj od čijeg je provođenja tuženica izričito odustala, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a.

14. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 11. lipnja 2024., u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 11. lipnja 2024. (s lista 255./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra djelomično osnovanim konačno postavljeni tužbeni zahtjev, sadržan u podnesku tužitelja od 20. veljače 2025.

16. Među strankama nije sporno da su 05. svibnja 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 47.184,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti kroz period od 20 godina, otplatom u anuitetima. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 05. svibnja 2006. godine predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo kako do promjene kamatne stope, tako i do promjene tečaja za CHF. Konačno, nije sporno da je Dodatkom Ugovora o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice zaključen 02. prosinca 2015., predmetni kredit konvertiran (iz valute CHF u kredit denominiran u eurima).

17. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine u dijelu u kojem su njima regulirane promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onog iznosa koji je posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa, i to posebno u kontekstu sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu od 02. prosinca 2015.

- pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike između glavnice na dan konverzije i glavnice kakva je trebala biti po početnom otplatnom planu uz početnu kamatnu stopu i uz početno ugovoreni tečaj te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

18. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskazi svjedokinje UZ i tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

19. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskazi svjedokinje UZ i tužitelja su dosljedni, logični i životni, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

20. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP).

22. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

23. Također, treba navesti da se odredbe ZOO-a na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

24. ZOO je, naime, po njegovoj odredbi čl. 1165., na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

25. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 02. prosinca 2015. godine između stranaka spora sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog u CHF u onog u eurima).

26. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužitelja da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevao vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu. Pritom je tuženica ustvrdila da je konverzijom koja je obavljena kroz sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu ona postupila u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZPK (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je Dodatkom stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, te da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

27. U kontekstu tzv. konverzije nužno je, prije svega, istaknuti da je kroz izvedeni dokaz financijskim vještačenjem utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 02. prosinca 2015. godine, na temelju Dodatka Ugovora o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK (navod vještaka Darka Hanika iz pisanih nalaza i mišljenja koja je sudu dostavio 01. listopada 2024. godine; list 274. sudskog spisa).

28. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, b ila u obvezi isplatiti tužitelju, pa tako niti obveza tuženice da tužitelju isplati razliku između glavnice na dan konverzije i glavnice kakva je trebala biti po početnom otplatnom planu uz početnu kamatnu stopu i uz početno ugovoreni tečaj.

29. U pravnom poretku Republike Hrvatske konverzija kredita predviđena je kroz donošenje ZID ZPK, s tim da je u odredbi čl. 19.b ZID ZPK utanačeno načelo konverzije kredita i propisano da konverzija podrazumijeva da se ona provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama, dok je način provođenja konverzije reguliran u odredbama čl. 19.c ZID ZPK.

30. Budući da se tužitelj pozivao na to da ga je prilikom provođenja konverzije tuženica „zakinula“ za iznos glavnice za koji je najprije, u tužbi, naveo da se radio o iznosu od 1.716,97 eura, a potom, u podnesku od 20. veljače 2025., da se radi o iznosu od 518,92 eura, te za koji je tvrdio da mu tuženica nije priznala u konverziji, te da je u ovom postupku predložio da se provede dokaz financijskim vještačenjem, sud je kroz postupak vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Haniku utvrđivao je li izračun konverzije proveden uz uvažavanje pravila iz odredaba čl. 19.c ZID ZPK.

31. U tom je pravcu u rješenju o vještačenju, koje je ovaj sud prvog stupnja donio 09. rujna 2024. godine, imenovanom vještaku označen i predmet vještačenja (čl. 259. st. 1., u svezi s čl. 258. st. 1. ZPP-a), nakon čega je stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik 01. listopada 2024. godine podnio sudu pisane nalaz i mišljenje u kojima je decidirano ustvrdio da je izračun konverzije u konkretnom slučaju proveden uz uvažavanje pravila iz odredaba čl. 19.c ZID ZPK.

32. Kod takvog je svog mišljenja vještak Darko Hanik ustrajao i kada je, u skladu s obvezom iz odredbe čl. 260. st. 2. ZPP-a, na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 10. veljače 2025. godine (usmeno) obrazložio svoje mišljenje.

33. Budući da iz financijskog vještačenja nepobitno slijedi da je konverzija provedena uz uvažavanje pravila koja su taksativno određena odredbom čl. 19.c ZID ZPK, po osnovi same konverzije nema govora o tome da bi tužitelju pripadalo pravo na bilo kakvu isplatu.

34. Način izračuna konverzije kredita točno je i pregledno opisan u čl. 19.c ZID ZPK pa kada je kroz postupak vještačenja, koje je provedeno u ovom predmetu, jasno i nedvosmisleno utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja, pri sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, poštivan način konverzije koji je predviđen izričitim zakonskim odredbama, tada tužitelj nije u pravu kada se zalaže za to da je prilikom konverzije kredita trebalo primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i početno ugovoreni tečaj za CHF. To bi jednostavno bilo protivno onome što je predviđeno netom citiranom odredbom ZID ZPK.

35. Iako je tužitelj upirao na to da je kroz postupak financijskog vještačenja trebalo utvrditi visinu iznosa koji mu pripada po osnovi razlike u konverziji, pravna je ocjena suda prvog stupnja da je predmet vještačenja u rješenju o vještačenju ispravno određen jer iako potrošaču koji se odlučio za konverziju kredita treba dati priliku da u postupku dokazuje da je konverzija provedena nezakonito, to ujedno ne znači da pritom treba zanemariti odredbu čl. 19.c ZID ZPK koja je taksativno predvidjela način izračuna konverzije kredita.

36. Upravo suprotno, pravno je uvjerenje ovog suda prvog stupnja da kroz postupak vještačenja treba „kontrolirati“ je li način izračuna konverzije kredita banka provela u skladu s pravilima koja su sadržana u odredbi čl. 19.c ZID ZPK.

37. U predmetnoj parnici, kroz postupak vještačenja, nedvojbeno je utvrđeno da je tužena banka prilikom konverzije postupila u skladu s pravilima iz odredaba čl. 19.c ZID ZPK.

38. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je kao u t. IV. izreke presude.

39. Kako, pak, dio tužbenog zahtjeva koji se tiče razlike glavnice u konverziji sud nalazi pravno neutemeljenim, tako ne postoji niti osnova za prihvaćanje prigovora radi prebijanja koji se, također, odnosi na konverziju. O tome je odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

40. Ponavlja se da je konverzija provedena po zakonu pa to znači da niti jednoj od stranaka spora po osnovi provedene konverzije ne pripada pravo na bilo kakvu tražbinu na teret protivne strane u sporu.

41. Osim toga, konverzija je provedena po zakonu (po ZID ZPK), a ovaj je propis bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te je tom prigodom Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015). To onda znači da kada je konverzija provedena po zakonu i kada je taj zakon prošao postupak ocjene ustavnosti u kojemu nije ocijenjeno da bi bio neustavan, nema mjesta zaključku da bi bilo kojoj od stranaka spora po osnovi provedene konverzije pripadalo pravo na isplatu.

42. Iako sud prvog stupnja dijeli razmišljanje tuženice vezano uz to da je konverzijom stvorena nova pravna osnova, ipak nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

43. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu od 02. prosinca 2015. godine, kojim je provedena konverzija.

44. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno provođenjem konverzije.

45. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji takvi potrošači tuže u sporovima.

46. S obzirom na to da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

47. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužitelja iscrpljuje već u samom njegovom zalaganju za isplatu onih iznosa za koje drži da mu pripadaju kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno po osnovi razlike glavnice u konverziji.

48. Međutim, ono što je krucijalno, a što tuženica ispušta iz vida, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i s onim potrošačima kojima su krediti odobreni u kunama (jer je kroz donošenje ZID ZPK to i bila intencija, kako se to jasno i nedvosmisleno razabire iz odredbe čl. 19.a st. 1. al. 1. i 2. ZID ZPK), ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete.

49. Po mišljenju ovog suda prvog stupnja upravo je potonje usporediva situacija, a o njoj zakonodavac nije vodio računa donoseći ZID ZPK.

50. U teoriji tumačenja pravnih normi, pored ostalih, postoji tumačenje koje se naziva argumentum ab absurdo (razlog apsurdnosti; “pretpostavka o razumnom zakonodavcu”), prema kojemu treba isključiti ona značenja pravne odredbe koja bi vodila besmislenim posljedicama.

51. Takvom je tumačenju pribjegao i ovaj sud kod donošenja odluke o pravu tužitelja na isplatu iznosa koji je zatražio po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz (osnovnog) Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine.

52. Razlozi za to očituju se u okolnostima koje će nastavno biti pojašnjene.

53. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije, koja je provedena po ZID ZPK, traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija/ i Protokol uz Konvenciju /u daljnjem tekstu: Protokol) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovom prvostupanjskom sudu to ni u kojem slučaju nije intencija.

54. Zato je dubokog i dosljednog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su kredite konvertirali osnovani u dijelu u kojemu potrošači traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i isplatu na temelju pravila o restituciji, te da je takav i tužbeni zahtjev tužitelja u ovom sporu u dijelu u kojemu je upravljen na takve tražbine.

55. Upravo zato jer je Dodatkom od 02. prosinca 2015. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Dodatkom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine i momenta zaključivanja Dodatka od 02. prosinca 2015. godine sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužitelj i tuženica zaključili Dodatak od 02. prosinca 2015. godine.

56. Naprotiv, prava tužitelja kao potrošača (a sud će objasniti razloge zbog kojih nalazi da je tužitelj svoj status potrošača dokazao u ovom sporu), u kontekstu Ugovora koji je s tuženicom sklopio 05. svibnja 2006. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a (bez uzimanja u obzir ZID ZPK-a jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske;

Narodne

novine

broj

56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u daljnjem tekstu: Ustav).

57. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud će iznijeti razloge zbog kojih drži da je u ovom predmetu tužitelj to dokazao.

58. Naime, tužitelj je svoje svojstvo potrošača bezrezervno dokazao, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno- pravne naravi (stranačkim iskazom te svjedočenjem OZ). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, možebitno, sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošač na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

59. Sud prvog stupnja upoznat je s odlukom koja je od strane proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesena 27. svibnja 2026., pod brojem Rev-457/2025-21, no, neovisno o tome što ta odluka ima ključnu ulogu u ujednačavanju sudske prakse i osiguranju pravne sigurnosti, ujedno takva odluka formalno nije izvor prava u kontinentalnom pravnom sustavu, kakvom pripada i Republika Hrvatska, pa to onda znači da niži sudovi (a takav je i konkretan prvostupanjski sud koji odlučuje u okolnostima konkretnog slučaja) nisu dužni automatski se pridržavati takve odluke pri donošenju svojih presuda.

60. Na oprečan zaključak ne upućuju niti zakonske odredbe koje reguliraju postojanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske (čl. 7. st. 3. i 4. Zakona o sudovima /Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24., 136/25./ te čl. 390. st. 2., 3., 4. i 5. ZPP-a).

61. Međutim, ono čega se sudovi nižeg stupnja jesu dužni pridržavati su Ustav, zakoni, međunarodni ugovori i drugi važeći izvori prava. To je, naime, decidirano predviđeno odredbom čl. 115. st. 3. Ustava i posljedica je samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj.

62. Pri tome nije naodmet navesti da je, pozivom na odredbu čl. 116. st. 1. Ustava, jedini sud u Republici Hrvatskoj koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovom primjeni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud. Na tragu toga je i odredba čl. 390. st. 2. ZPP-a koja regulira da se odluka prepušta proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske ako odluka odstupa od ustaljene prakse ili ako praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena.

63. Uz sve iznijeto, nije zgorega spomenuti da su netom citirane odredbe ZS-a i ZPP-a, koje predviđaju institut proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u pravni sustav Republike Hrvatske unesene nakon što je donesena presuda u predmetu Suda Europske unije od 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima Hann-Invest (C-554/21), Mineral-Sekuline i FINA kojom je utvrđeno da je dosadašnja praksa Vrhovnog suda kojom se nižim sudovima nameću obvezna pravna shvaćanja, bez izravnog sudjelovanja stranaka u postupku, protivna pravu Europske unije i načelu neovisnosti sudstva te kojom je službeno ukinut institut ujednačavanja sudske prakse putem "obvezujućih pravnih shvaćanja" , s ciljem zaštite prava na pošteno suđenje i nepristranost, nakon čega sudovi više ne mogu automatski obvezivati niže instance na specifična tumačenja izvan kontradiktornog postupka.

64. Odluka proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesena 27. svibnja 2026., pod brojem Rev-457/2025-21, nedvojbeno nije donesena u parnici koja se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi pod poslovnim brojem P -1535/2023 pa to onda znači da tu odluku proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud prvog stupnja nije dužan automatski niti primijeniti.

65. Zbog svega upravo objašnjenog, a rukovodeći se vlastitim pravnim promišljanjima, koja su u pogledu predmeta vezanih uz tzv. konverziju sada već duboka, dugotrajna i dosljedna, ovaj je sud prvog stupnja zaključio da i tužitelju, unatoč provedenoj konverziji, pripada pravo na sve isplate koje vremenski ulaze u period između dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu i dana sklapanja Dodatka tom Ugovoru o kreditu, dakle koje se tiču razdoblja od 05. svibnja 2006. do 02. prosinca 2015.

66. Sve ostalo bilo bi protivno pravu na jednako postupanje i pravu na pošteno suđenje, kao pravima zajamčenima Konvencijom, te ne bi bilo u skladu s legitimnim očekivanjima tužitelja, pri čemu je potonje pravo dio prava na zaštitu vlasništva , iz Protokola.

67. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač te da, i unatoč sklapanju Dodatka kojim je provedena konverzija, on ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, sud se vratio na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

68. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

69. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

70. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

71. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 05. svibnja 2006. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužitelja porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a posebno odredba čl. 4.1. st. 1. iz Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđeno da se kamatna stopa mijenja „(...) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (…)“ stipulirana na štetu tužitelja, kao potrošača.

72. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, koji je obuhvaćao 20-godišnje razdoblje (čl. 7.1. st. 1. Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

73. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

74. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

75. Stajalište je ovoga suda prvog stupnja da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

76. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 05. svibnja 2006. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 4.1. st. 1. Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

77. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine ništetne, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, dok je visina tog zahtjeva utvrđena kroz provođenje vještačenja po vještaku Darku Haniku).

78. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u Ugovoru o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj, te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP -a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

79. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

80. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

81. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

82. Tužitelj se (u povijesnom dijelu tužbe) pozvao na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž-6632/2017-10. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

83. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

84. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

85. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

86. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1.

ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

87. Uz sve pojašnjeno, dodatno treba istaknuti da iz iskaza tužitelja te iz svjedočenja njegove supruge UZ nepobitno slijedi da je Ugovor o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice sklopljen 05. svibnja 2006. godine, zaključen kao tzv. adhezijski ugovor (tužitelj tvrdi da se potpisivanje Ugovora odigralo unutar 20 minuta i da mu nije dano da taj Ugovor prethodno ponese kući i u miru ga pročita, dok svjedokinja UZ navodi da je Ugovor o kreditu od 05. svibnja 2006. sastavljen u tuženoj banci) pa to znači da su njegove odredbe, kojima su stipulirane promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, nepoštene po odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, a time i ništetne po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (točnije „ništave“ po ZZP-u jer ZZP rabi upravo ovaj pojam budući da je termin „ništetnost“ u pravni sustav RH uveden tek nakon što je na snagu stupio ZOO).

88. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

89. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

90. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio zbog posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

91. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

92. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, pozivajući se na ništetnost pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

93. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

94. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

95. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

96. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

97. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 05. svibnja 2006. godine sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se tek ovom presudom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba tog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost navedenih odredaba Ugovora o kreditu donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

98. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

99. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

100. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2006. godine, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

101. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je u jednom svom dijelu tuženi zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku (iz t. I. izreke rješenja).

102. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu se njime isplata traži po osnovi posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

103. Zato su o visini tužbenog zahtjeva u tom njegovom dijelu donesene odluke iz t. II. i III. izreke presude (uz onu sadržanu u t. I. izreke rješenja).

104. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

105. Po pravnoj ocjeni ovog suda prvog stupnja, o tijeku kamata nije moguće presuditi uz uvažavanje pravila koja su vezana uz institut stjecanja bez osnove, uzimajući u obzir da niti sam tužbeni zahtjev ne počiva na toj pravnoj osnovi, nego na institutu ništetnosti i posljedica ništetnosti. Razlikovanje ova dva instituta nije presudno, ali je ključno za razmatranje odnosa među strankama konkretnog spora.

106. „Miješati“ institute ništetnosti i posljedica ništetnosti s institutom stjecanja bez osnove ovome se sudu doima potpuno pravno pogrešn im. Zato pitanje tijeka kamata nije niti mogao procjenjivati po odredbi čl. 1115. ZOO-a.

107. U kojem slučaju se radi o institutu stjecanja bez osnove propisuje ZOO -a, i to načelno u svojoj odredbi čl. 1111., a specijalno u odredbama čl. 1118., čl. 1119. i čl. 1120. ZOO-a. Ništa od onoga što je regulirano u tim odredbama ZOO-a nije primjenjivo u konkretnom predmetu. Upravo suprotno, u tom se predmetu radi o zahtjevu koji počiva na ništetnosti i na posljedicama ništetnosti. Stoga niti glede tijeka kamata nije moguće odlučivati po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Ta odredba predviđa kamate u slučaju kada se predmet spora razmatra s aspekta neosnovanog obogaćenja (stjecanja bez osnove).

108. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose isplate, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

109. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

110. U sadržaj kondemnatornih dijelova izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2027. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

111. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VI. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, ali i na načelima poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva iz čl. 6.1. Konvencije, odnosno iz čl. 1. st. 1. Protokola. 112. Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, i to, k tome, u pogledu onog dijela zahtjeva u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi.

113. Osim toga, sud je uzeo u obzir i to da je tužitelj dokazao osnovanost osnove tužbenog zahtjeva u onom dijelu koji se ticao ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

114. Stoga je (sud) donio odluku o tome da tuženica tužitelju nadoknadi sve troškove koje je imao (čl. 154. st. 5. ZPP-a) i koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1.

ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

115. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje četiri podneska, od 22. travnja 2024., od 25. rujna 2024., od 14. studenog 2024. i od 20. ožujka 2025. koji su svi bili obrazloženi pa nagrada za svakog od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

116. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na četiri ročišta, od 11. lipnja 2024., od 28. studenog 2024., od 10. veljače 2025. i od 27. ožujka 2025., s tim da se na svima njima raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

117. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 335,00 eura.

118. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih

presude i rješenja, točnije 14. srpnja 2026., a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

119. Tužitelju nisu priznati troškovi sudskih pristojbi.

120. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudskih pristojbi, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

121. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP- a/22.

122. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. VI. dispozitiva presude.

123. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 2.000,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

124. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 09. rujna 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

125. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 01. listopada 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 10. veljače 2025. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 4/II/2025 od 10. veljače 2025. (s lista 321. sudskog spisa).

126. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

127. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 10. veljače 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

128. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

129. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od onog iznosa koji mu ukupno pripada (jer 18,58 eura i 39,82 eura iznosi ukupno 58,40 eura), tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 10. veljače 2025. dosuđen iznos koji je sâm zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

130. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 10. veljače 2025. nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

131. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. II. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. II. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP- a).

DNA:

- pun. tužitelja, uz zapisnik o odgođenom ročištu za objavu presude od 08. svibnja 2025. i uz zapisnik o održanom ročištu za objavu presude od 14. srpnja 2026.

- pun. tuženice, uz zapisnik o odgođenom ročištu za objavu presude od 08. svibnja 2025. i uz zapisnik o održanom ročištu za objavu presude od 14. srpnja 2026.

- vještaku Darku Haniku (zbog odluke iz t. II. izreke rješenja, o troškovima pristupa ročištu za glavnu raspravu koje je održano 10. veljače 2025.)

pri čemu navedenim punomoćnicima na način određen u zapisniku o objavi presude i rješenja, a imenovanom vještaku e-komunikacijom, imajući u vidu da je Odlukom ministra pravosuđa od 20. travnja 2020. godine, koja je na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa objavljena 21. travnja 2020. godine, utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za e-komunikaciju na svim općinskim sudovima (...), a da su se time, u smislu pravila iz odredbe čl. 118. st. 1. ZID ZPP-a (Narodne novine broj 70/19), ostvarili uvjeti za obveznu e-komunikaciju općinskih sudova sa sudskim vještacima

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 14. srpnja 2026.

S u t k i nj a