REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-859/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Šimundića, predsjednika vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GS-GRADNJA d.o.o., OIB 12683624880, Gospić, Zagrebačka 26, kojeg zastupa punomoćnik Juraj Blažičko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika JADRANSKI LUKSUZNI RAZVOJ d.o.o. u stečaju, OIB 78976767572, Zagreb, Rokov perivoj 8, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Mateković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mateković i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-411/2025 od 26. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-411/2025 od 26. siječnja 2026. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-411/2025 od 26. siječnja 2026. u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanosti tražbine u iznosu od 59.067,39 EUR kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St-1845/2023.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-411/2025 od 26. siječnja 2026. u točci III. izreke u neizrečenom odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.212,67 EUR te se sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnje parnične troškove u iznosu od 2.212,67 EUR u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tuženikova žalba protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-411/2025 od 26. siječnja 2026. kao nedopuštena.

II. Odbacuje se tužiteljeva žalba protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-411/2025 od 26. siječnja 2026. u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 5.529,62 EUR u roku od 15 dana, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom točkom I. izreke utvrđena tužiteljeva tražbina kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku koji se nad tuženikom vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St -1845/2023 u iznosu od 180.650,88 EUR. Točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 61.388,07 EUR, a točkom III. izreke je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.529,62 EUR u roku od 15 dana. Rješenjem koje nije predmetom žalbe je utvrđeno povlačenje tužbe u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje tražbine u iznosu od 71.362,25 EUR.

2. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev kako je navedeno u točci I. izreke pobijane presude, utvrdivši nakon provedenog dokaznog postupka da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju tri ugovora o građenju , u smislu odredbe članka 620. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), a ugovori su bili u svezi izvođenja radova koje je tužitelj za tuženika izvodio u izgradnji rekreacijskog resorta Rasoja. Provođenjem dokaznog postupka, naročito vještačenjem po vještaku građevinske struke, sud je utvrdio da je tužitelj po utuženim računima i privremenim situacijama osnovano zaračunao, a time i osnovano prijavio u stečajni postupak nad tuženikom tražbinu u iznosu od 172.673,44 EUR . Pri tome sud nije prihvatio tuženikov prigovor ništetnosti predmetnih ugovora u smislu odredbe članka 441. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; u daljnjem tekstu: ZTD) navodeći da se ne radi o ugovorima kojima društvo treba trajno steći stvari ili prava za neki svoj pogon za koji se plaća protuvrijednost koja je viša od vrijednosti petine temeljnog kapitala društva. Također je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja primjenom odredbe članka 328. stavka 1. ZOO-a.

3. Kako je tužitelj u spis dostavio obračun zateznih kamata za razdoblje od 29. lipnja 2021. do 14. svibnja 2024., kao dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, na iznos glavnice od 174.994,12 EUR, a kako je tužiteljevo potraživanje utvrđeno osnovanim do iznosa od 172.673,44 EUR, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio neosnovanim zahtjev za utvrđenje tražbine s osnove obračunatih zateznih kamata do dana otvaranja stečajnog postupka jer tužitelj nije predložio odgovarajući dokaz kojim bi se utvrdila visina obračunatih zakonskih zateznih kamata.

4. Tužitelj je u stečajnom postupku prijavio i tražbinu s osnove troškova postupka nastalih do dana otvaranja stečajnog postupka i to u iznosu od 19.542,98 EUR, koju je sud utvrdio kao osnovanu tražbinu u omjeru od 40,82% što predstavlja razliku između tužiteljeva uspjeha u postupku u stadiju prije otvaranja stečajnog postupka u omjeru od 70,41% i tuženikova uspjeha u postupku u omjeru od 29,59% te je stoga ocijenio osnovanom tražbinu s osnove parničnih troškova u ovoj parnici do dana otvaranja stečajnog postupka u iznosu od 7.977,44 EUR i presudio kao u točci I. izreke, dok je u preostalom dijelu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 242.038,95 EUR tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

5. Odluka o trošku parničnog postupka nastavljenog nakon prekida donijeta je uz primjenu odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), na način da je sud utvrdio tužiteljev omjer uspjeha u parnici u tom stadiju postupka kao 74,64%, tuženikov uspjeh 25,36% pa je tužitelju dosudio naknadu troškova koje utvrdio kao potrebne za vođenje parnice u omjeru od 49,28% odnosno 5.529,62 EUR slijedom čega je presudio kao u točci III. izreke presude.

6. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka II. i III. izreke s time da točku II. izreke presude pobija za odbijeni iznos od 59.067,39 EUR, a točku III. u cijelosti i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava. Ističe da je konačni tužbeni zahtjev postavio podneskom od 30. listopada 2025. zahtijevajući utvrđenje tražbine koja se sastoji od glavnice u iznosu od 174.994,12 EUR, prema nalazu i mišljenju vještaka, zakonske zatezne kamate od 47.501,85 EUR za razdoblje od 29. lipnja 2021. do 14. svibnja 2024. prema dostavljenom obračunu kamata i troškova postupka do prekida uslijed otvaranja stečajnog postupka u iznosu od 19.542,98 EUR, odnosno ukupno 242.038,95 EUR. Smatra da se tuženik nije uopće protivio tako određenom tužbenom zahtjevu, a time nije niti osporio izračun zateznih kamata koje potražuje tužitelj pa se nesporne činjenice ne trebaju dokazivati, iako je tužitelj predložio u fazi prethodnog postupka provođenje financijskog vještačenja, što prvostupanjski sud nije proveo. Smatra neprihvatljivim da je zbog nešto više od 2.000,00 EUR glavnog potraživanja koje sud nije ocijenio osnovanim odbijen zahtjev s osnove zateznih kamata koje iznose 47.501,85 EUR, čime je počinjena bitna povreda postupka pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Uslijed pogrešne odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje s osnove zateznih kamata sud je donio i pogrešnu odluku o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje s osnove troškova do otvaranja stečajnog postupka koji se potražuju kao tražbine stečajnog vjerovnika, jer bi u slučaju utvrđenja tražbine s osnove zateznih kamata tužiteljev uspjeh u sporu bio više od 99% pa je tužitelju trebalo priznati sve troškove nastale do otvaranja stečajnog postupka . U tom smislu se osporava i odluka o trošku pod točkom III. izreke za troškove nakon otvaranja stečajnog postupka, s obzirom na pogrešno utvrđeni omjer uspjeha u postupku. Također osporava ocjenu suda o sadržaju podnesaka od 10. listopada 2025. i 30. listopada 2025. za koje je sud tužitelju priznao troškove po tarifnom broju 8. točke 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa) smatrajući da se ne radi o obrazloženim podnescima, jer se podneskom od 10. listopada 2025. tužitelj očitovao na nalaz vještaka, dok je podneskom od 30. listopada 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev. Predlaže preinačiti točku II. i III. presude, a podredno iste ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

7. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka. Prvenstveno smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje a slijedom toga i pogrešno primijenio materijalno pravo u ocjeni tuženikova prigovora ništetnosti ugovora, jer su isti sklopljeni suprotno odredbi članka 441. stavka 1. točke 10. ZTD-a koja odredba propisuje da skupština društva odlučuje o sklapanju ugovora kojima društvo treba trajno steći stvari ili pravo za neki svoj pogon za koji se plaća protuvrijednost koja je viša od vrijednosti petine temeljnog kapitala društva , što je uvjet za valjanost ugovora. Sud ocjenjuje da se ne radi o takvoj vrsti ugovora , već da se radi o ugovorima o građenju kojima se tužitelj obvezao izvesti radove , a tuženik platiti cijenu izvedenih radova, što žalitelj smatra restriktivnim gramatičkim tumačenjem gdje se ne uzima u obzir svrha da se radi o izvođenju građevinsko obrtničkih radova na izgradnji rekreacijskog resorta Rasoja koji je dio poduzeća tuženika, a samim time i njegov pogon. U tom smislu su i predmetni ugovori o građenju ugovori koji potpadaju pod navedenu odredbu jer je krajnji cilj tih ugovora bila realizacija resorta Rasoja što je pogon u smislu odredbe članka 441. stavka 1. ZTD-a pa je posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Pogrešno je utvrđenje suda o postojanju potraživanja u odnosu na račune 239., 278. i 300. iz 2020. a s obzirom na to da je sud pozvao tuženika dostaviti podatke o korištenju prava na odbitak pretporeza, čemu tuženik nije udovoljio, jer iz drugih dokaza proizlazi da su radovi iz ugovora koji su predmet tog postupka izvedeni s nedostacima ili nisu izvedeni. Pogrešno je obrazloženje prvostupanjskog suda da bez obzira na činjenicu što račune nije ovjerio nadzorni inženjer ili predstavnik tuženika u smislu odredbe članka 16. ugovora, postoji obveza na isplatu cijene za izvedene radove, što je protivno ugovornim odredbama. Tim je pogrešno primijenjeno materijalno pravo a počinjena i bitna povreda članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pogrešna je odluka o troškovima postupka, pri čemu je sud pogrešno priznao tužitelju naknadu troškova koji nisu bili potrebni za vođenje parnice naročito troškovi sastava podnesaka koji nisu bili potrebni. Predlaže žalbu usvojiti u cijelosti i preinačiti presudu te utvrditi da nije osnovana tužiteljeva tražbina , a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9. Odgovori na žalbu nisu podnijeti.

10. Tužiteljeva žalba je dijelom nedopuštena, nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a dijelom je osnovana u odnosu na odluku o trošku postupka.

11. Tuženikova žalba je dijelom nedopuštena, a dijelom neosnovana.

12. Tuženik nema pravnog interesa žalbom pobijati presudu u točci II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanosti tražbine u iznosu od 61.388,07 EUR kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom. Naime tuženik je u tom dijelu uspio u postupku pa je žalba nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. ZPP-a.

13. Tužitelj nema pravnog interesa žalbom pobijati točku III. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 5.529,62 EUR u roku od 15 dana jer je također u tom dijelu uspio u postupku pa je njegova žalba u tom dijelu nedopuštena, također na temelju odredbe članka 358. stavka 3. ZPP-a.

14. Zbog navedenog je u odnosu na navedene dijelove žalbe tužitelja i tuženika valjalo riješiti kao u izreci rješenja primjenom odredbe članka 358. stavka 3. u svezi s odredbom članka 367. stavka 1. ZPP-a.

15. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Presudu je valjalo potvrditi kao pravilnu i zakonitu u odluci o glavnoj stvari, a dijelom, u neizrečenoj odluci o odbijanju troškova postupka, pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti.

16. U odnosu na tuženikovu žalbu

17. Nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ukazuje žalitelj, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u odnosu na točku I. i III. izreke pobijane presude kojom je utvrđena tužiteljeva tražbina u iznosu od 180.650,88 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 5.529,62 EUR u roku od 15 dana , prema omjeru uspjeha u parnici.

18. Većina žalbenih navoda obrazlaže žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno propust suda primijeniti odredbu članka 441. stavka 1. točke 10. ZTD-a. Ti su navodi neosnovani, a pravilno je obrazloženje prvostupanjskog suda da se radi o ugovorima o građenju u kojima je tuženik nastupao kao naručitelj, a tužitelj kao izvođač radova, dakle se ne radi o ugovorima u smislu iz odredbe članka 441. stavka 1. točke 10. ZTD-a. Uostalom žalitelj tek u žalbi prvi puta ističe činjenicu da rekreacijski resort Rasoja svakako predstavlja tuženikov pogon pa da je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističući prigovor ništetnosti predmetnih ugovora tijekom postupka tuženik je ukazivao samo na visinu temeljnog kapitala tuženika koja je do 7. rujna 2018. iznosila 20.000,00 kn kada je provedena odluka o povećanju i isti je povećan na 18.020.000,00 kn. Stoga nema pogrešne primjene materijalnog prava kada je sud poslovni odnos između parničnih stranaka ocijenio na temelju isprava u spisu, ugovora o građenju i dodataka, a obveze parničnih stranaka procjenjivao sukladno odredbama ZOO-a koje se odnose na ugovor o građenju.

19. U tom smislu su neosnovani i žalbeni navodi da je sud utvrdio tražbinu tužitelja za izvedene radove, a da račune odnosno situacije nije ovjerio nadzorni inženjer. Sud je radi utvrđenja odlučne činjenice koji su radovi i u kojoj vrijednosti izvedeni proveo građevinsko vještačenje, na rezultat kojeg nije bilo primjedaba i sud je pravilno sukladno rezultatu vještačenja, a prema smanjenom tužbenom zahtjevu, ocijenio djelomično osnovanima a djelomično neosnovanim tužiteljevu tražbinu prihvaćaju nalaz i mišljenje sudskog vještaka građevinske struke koji je izrađen na temelju pribavljenih isprava od parničnih stranaka o izvođenju radova.

20. U tom smislu nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, a odlučne činjenice je sud pravilno ocijenio iz isprava u spisu i nalaza i mišljenja sudskog vještaka, dok izostanak detaljne analize iskaza saslušanih svjedoka nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude, jer je iz svih tih iskaza sud pravilno utvrdio jedinu odlučnu činjenicu o kojoj su iskazivali, a to da je tužitelj za tuženika izvodio radove.

21. Zbog navedenog je u dosuđenom iznosu pravilna i odluka o troškovima postupka, slijedom čega je presuda u svemu pravilna i zakonita u dijelu u kojem je pobija tuženik pa je istu valjalo potvrditi u točkama I. i III. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. U odnosu na tužiteljevu žalbu

23. Tužitelj pobija točku II. izreke presude u dijelu kojim je odbijen za iznos od 59.067,39 EUR, očito prihvaćajući ocjenu prvostupanjskog suda da je unatoč vještakovom utvrđenju o vrijednosti izvedenih radova u iznosu od 174.994,12 EUR, tužiteljeva tražbina osnovana u iznosu od 172.673,44 EUR za izvedene radove , jer je sam tužitelj naveo u svojim očitovanjima tijekom postupka da je po jednom računu koji je glasio na iznos 191.058,75 kn neplaćeno potraživanje 173.573,54 kn, dakle je razlika 2.320,68 EUR što vještak nije uzeo u obzir.

24. Neosnovano žalitelj osporava odluku suda kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 59.067,39 EUR što se odnosi na obračunatu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 47.501,85 EUR i dio troškova postupka nastalih do dana otvaranja stečajnog postupka.

25. Naime, postupak je započeo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava za naplatu iznosa od 1.847.812,13 kn odnosno 245.246,82 EUR po pojedinim računima sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate. Nakon što je nad tuženikom otvoren stečajni postupak koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodi pod brojem St-1845/2023, tužitelj je predložio nastavak ovoga postupka s obzirom na činjenicu da mu je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-1845/23 od 7. veljače 2025. osporena tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 313.401,20 EUR. Tijekom postupka nastavljenog nakon ispitivanja tražbina u stečajnom postupku, tužitelj je u tri navrata određivao zahtjev za utvrđenje osporene tražbine, zahtijevajući prvo utvrđenje tražbine u iznosu od 313.401,20 EUR, potom u iznosu od 222.495,97 EUR i konačno definirajući tužbeni zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 242.038,95 EUR, s tvrdnjom da je u tom iznosu sadržano potraživanje za utvrđenje osnovanosti tražbine s osnove glavnice prema nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 174.994,12 EUR, koji je zahtjev sud ocijenio osnovanom do iznosa od 172.673,44 EUR, zatim utvrđenje tražbine s osnove zatezne kamate obračunate za razdoblje od 29. lipnja 2021. do 14. svibnja 2024. prema obračunu kamata od 10. listopada 2025. na listu 423. spisa u iznosu od 47.501,85 kn, tvrdeći da je to prijavio u stečaju i napokon tražbine s osnova troškova ovog parničnog postupka do prekida uslijed otvaranja stečajnog postupka , u iznosu od 19.542,98 EUR i to prema specifikaciji troška kojeg je naveo u podnesku od 29. listopada 2025., bez dokazivanja sadržaja prijave tražbine u stečajnom postupku. Prvostupanjski sud je pošao od činjenice da tuženik nije osporio tužiteljevu tvrdnju kako uz glavnicu potraživanja, sadržaj osporene tražbine u stečajnom postupku u ukupnom iznosu od 313.401,20 EUR predstavlja i upravo navedene obračunate zakonske zatezne kamate te troškove do otvaranja stečajnog postupka. Polazeći , dakle, od tih neosporenih tužiteljevih tvrdnji, sud je ocjenjivao osnovanost pojedinih tražbina pa je tako pravilno osnovanost glavničnog potraživanja utvrdio na temelju nalaza vještaka i tužiteljevih očitovanja, dok osnovanost tražbine za obračunate zatezne kamate iz isprava u spisu i predloženih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi, kao što je pravilno obrazložio i pravilnom primjenom odredaba o teretu dokazivanja odbio zahtjev s te osnove.

26. Pri tome nisu odlučni žalbeni navodi da je tužitelj već u fazi prethodnog postupka predlagao provođenje financijskog vještačenja jer u toj fazi predmetni obračun kamata još nije izračunat u apsolutnom iznosu i kao takav osporen u stečajnom postupku, već su na pojedine račune zatražene kamate od dospijeća do isplate, a prijedlog za provođenje financijskog vještačenja istaknut je radi utvrđivanja visine potraživanja s osnove glavnice, kako to pravilno ukazuje prvostupanjski sud.

27. Tužitelj je u dokaz navedene osporene tražbine dostavio samo izračun kamata sačinjen po tužitelju izvan parničnog postupka od 10. listopada 2025., pri čemu je izračun sačinjen za iznos glavnice koja ne odgovara iznosu utvrđene tražbine s osnove glavnice, slijedom čega ne odgovara niti sam izračun kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

28. Žalitelj pri tome pogrešno smatra da tuženik nije osporio obračun kamata jer je na ročištu za glavnu raspravu na kojem je zaključeno raspravljanje tuženik jasno i nedvosmisleno izrazio protivljenje istaknutom tužbenom zahtjevu i predložio odbiti tužbeni zahtjev, slijedom čega je za osporene činjenice teret dokaza na tužitelju. Pri tome valja reći da se u parnici radi utvrđenja osporene tražbine može zahtijevati utvrđenje tražbine samo na temelju osnove, u iznosu i isplatnom redu kako je naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu, što je propisano odredbom članka 270. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/11 i 27/24).

29. S obzirom na pravilnu ocjenu neosnovanosti tražbine s osnove obračunatih zakonskih zateznih kamata do dana otvaranja stečajnog postupka zbog nedokazanosti te tražbine, neosnovani su žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom omjeru uspjeha u parnici kako do dana otvaranja stečajnog postupka tako i nakon toga i s tim u vezi navodi koji osporavaju odluku o osporenoj tražbini s osnove troškova postupka kao i odluku o troškovima parničnog postupka nakon nastavka postupka.

30. Zbog navedenog je presudu valjalo potvrditi u odnosu na iznos koji tuženik pobija iz točke II. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a.

31. Tužitelj međutim osnovano ukazuje na propust suda pravilno primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) koja u Tarifnom broju 8. točka 1. propisuje da u parničnom postupku odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku po Tarifnom broju 7. točka 1., pa je tužitelju uz nagradu sukladno tom Tarifnom broju za podneske od 24. kolovoza 2022. i 20. listopada 2022., prije otvaranja stečajnog postupka kao i za podnesak od 28. veljače 2025., nakon otvaranja stečajnog postupka po Tarifnom broju 8. točka 1. valjalo dosuditi i trošak podneska od 10. listopada 2025. kojim se tužitelj očituje na nalaz vještaka. Kako je sud za podnesak od 10. listopada 2025. tužitelju dosudio 50,00 EUR umjesto 3.642,00 EUR, pravilnom primjenom odredaba Tarife tužitelju je valjalo dosuditi 49,28% od iznosa 3.592,00 EUR što predstavlja razliku do punog iznosa po Tarifnom broju 8. točka 1. s porezom na dodanu vrijednost na taj iznos u iznosu od 898,00 EUR. Dakle na iznos 4.490,00 EUR je onda primijenjen utvrđeni razmjer uspjeha u postupku za tužitelja od 49,28%. Stoga je tužitelju trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava dosuditi daljnjih 2.212,67 EUR i u tom dijelu preinačiti točku III. izreke presude u odnosu na neizrečenu odbijajuću odluku o zahtijevanom trošku postupka te je presuđeno kao što je navedeno u izreci.

Zagreb, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Mladen Šimundić