Poslovni broj: Us I-2366/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu I-tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Keser, odvjetnik u Zagrebu, Turinina ulica 5, OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja MT iz [adresa], 1. odvojak 2F, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tomo Ljubić, odvjetnik u Zagrebu, Tituša Brezovačkog 2, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelja UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Smontara, odvjetnica u Varaždinu, Hrvatskih branitelja 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, radi stegovne kazne, nakon usmene i javne rasprave, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, KLASA: UP/I-815-01/24-01/40, URBROJ: 512-08-25-59 od 12. svibnja 2025. u dijelu koji se odnosi na I-tužitelja CT, II-tužitelja MT i III-tužitelja UT.

II Nalaže se tuženiku da I-tužitelju naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur (dvijetisućepetsto eura) u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude.

III Nalaže se tuženiku da II-tužitelju naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur (dvijetisućepetsto eura) u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude, a u ostalom dijelu zahtjev za trošak upravnog spora se odbija.

IV Nalaže se tuženiku da III-tužitelju naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur (dvijetisućepetsto eura) u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, KLASA: UP/I-815-01/24-01/40, URBROJ: 512-08-25-59 od 12. svibnja 2025. I-tužitelj CT i II-tužitelj MT utvrđeni su odgovornim da su propustili prijaviti počinitelje stegovnog prijestupa, a čime su počinili stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 31. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske pa im je na temelju članka 181. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona izrečena stegovna kazna u vidu jednokratne novčane kazne u iznosu od 199,08 eur, III-tužitelj UT utvrđen je odgovornim da je postupao protivno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, a čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske pa mu je na temelju članka 180. stavka 1. točka 1. navedenog Zakona izrečena stegovna kazna zaustavljanje u napredovanju u službi u trajanju od dvije godine.

2. I-tužitelj CT u tužbi osporava zakonitost rješenja jer smatra da svojim činjenjem ili nečinjenjem nije ostvario bitna obilježja stegovnog prijestupa za koji se tereti, jer niti iz jednog spisu priležećeg dokaza ne proizlazi da bi prijavljeni bili počinitelji stegovnih prijestupa i da je to tužitelj znao ili morao znati, jer niti prijavljeni nisu bili svjesni da svojim postupcima čine stegovni prijestup, pa nije postojala svijest o protupravnosti niti prijavljenih pa ne može postojati niti u odnosu na njega.

3. Ističe da je u vezi postupanja djelatnika personalne struke Odsjeka S-1 zapovjedništva obavještajne pukovnije nije postojala jedinstvena praksa jer su oko predmetnih naknada davana pozitivna mišljenja bez traženja dodatnih podataka u smislu ugovora o najmu ili dokaza o plaćanju najma ili troškova.

4. Izravno nadređeni zapovjednik II. i III. prijavljenog VT saslušan je kao svjedok i iskazao je da nikada nije dobio naputak da bi za ostvarenje ovog materijalnog prava bio potreban ugovor o najmu ili postojanje konkretnog troška, a kada je na to ukazivao odgovoreno mu je da sukladno propisima to nije protivno pa čak da je tužitelj i znao da I., II. i III. prijavljeni ostvaruju naknadu, a što nije znao, prema kojem je to pravnom znanju mogao znati da se radi o stegovnom prijestupu za koji bi ih bio dužan bez odgode prijaviti.

5. Intencija zakonodavca u odnosu na članak 175. stavak 3. točku 31. navedenog Zakona je bila da se kazni neprijavljivanje počinitelja ekvatantnih stegovnih prijestupa kao što je krađa, oštećenje imovine, neizvršavanje izravne zapovijedi i slično, a ne prijavljivanje nejasnih i dvojbenih situacije za koje niti pravni stručnjaci i nadređeni nemaju jedinstven stav o kojem stegovnom prijestupu se uopće radi, ako ga uopće i smatraju stegovnim prijestupom.

6. Za počinjenje ovog stegovnog prijestupa nužno je postojanje izravne namjere te nije dovoljno da bi počinitelj postupao iz nehaja, a stanje spisa i izvedeni dokazi ne daju dovoljno argumenata u prilog tezi da je tužitelj svjesno i s izravnom namjerom propustio prijaviti prijavljene kao stegovne prijestupnike.

7. Tužitelj je dopustio prijavljenima da koriste njegov stan, dao im ključeve i odobrenje za neograničeno i bezuvjetno korištenje u vremenu kada ga on osobno nije koristio što zbog pandemije Covid-19 bolesti, što zbog preduputne obuke te izolacije i konačno sudjelovanja u mirovnoj misiji KFOR Kosovo, što zbog vlastitog zdravstvenog stanja, što zbog intimne veze s partnericom DT i života na njezinoj adresi stanovanja, te nije imao saznanja niti interesa voditi evidenciju o intenzitetu i učestalosti korištenja stana od strane kolega iz postrojbe s kojima dugi niz godina radi i u koje ima apsolutno povjerenje.

8. Tužitelj je prijavljenima dopustio prijavu boravišta na vlastitom stanu, ne sumnjajući da oni time izvršavaju vlastitu obvezu prijave boravišta na adresi na kojoj će boraviti tijekom pandemije bolesti Covid-19, ali i da poslodavcu jasno daju do znanja na kojim lokacijama će kao djelatne vojne osobe boraviti.

9. Stoga naknadno ishođenje potvrda o boravištu od strane prijavljenih nije nešto na što bi tužitelj imao utjecaja jer su to potvrde koje osobno može zahtijevati osoba na koju se potvrda odnosi i ne traži se suglasnost vlasnika nekretnine.

10. Nejasan je zaključak tuženika iz obrazloženja rješenja da svaka djelatna vojna osoba prosječnih sposobnosti je u mogućnosti shvatiti značaj prijave boravišta i činjenicu da propuštanje konzumiranja boravišta sukladno prijavi boravišta predstavlja davanje lažnih podataka nadležnom tijelu Ministarstva unutarnjih poslova, a tužitelj ponavlja da nije bio svjestan toga niti je bio dužan voditi brigu o tome zašto su prijavljeni prijavili boravište kod njega, koliko doista tamo borave i je li isto boravište sukladno propisima koji reguliraju prebivalište i boravište, a još je manje jasno u kakvoj je korelaciji plaćanje režijskih troškova stana od strane tužitelja s inkriminacijom koja mu se stavlja na teret.

11. Zaključno, I-tužitelj nije znao, niti mogao znati, niti morao znati da pri dopuštanju korištenja vlastitog stana i prijave boravišta od strane kolega oni time ostvaruju bilo kakva materijalna prava jer tužitelj osobno nikada nije bio korisnik istih, a imajući u vidu činjenicu da tužitelj nema uvid u njihove osobne podatke i ostvarena prava, te o tome nikada nije bio obaviješten bilo službeno, bilo neslužbeno, ugovor o najmu nije sklopljen jer se nije plaćala najamnina te nije mogao znati koliko kolege vremenski i faktično borave u stanu u kojem im je omogućio bezuvjetan i neograničen pristup u situaciji kada on stan ne koristi i stoga nije mogao znati da bi bilo što oko njihovog korištenja njegovog stana bilo sporno.

12. Smatra da tuženik nije cijenio obranu II-prijavljenog ĆT, poruku elektroničke pošte od 5. svibnja 2020. satnika VT, koji je ujedno i svjedok u ovom postupku, a iz kojih proizlazi kako su zapovjednici odgovorni za pravilnu primjenu zakona i drugih propisa, ali kako se za priznavanje materijalnog prava koje je ovdje sporno nikada nije tražilo dostavljanje ugovora o najmu ili dokazi o stvarnim troškovima.

13. Predlaže sudu da ga na navedene okolnosti sasluša jer mu je interes da nakon dvadesetogodišnje vojne karijere ista i nadalje ostane bez mrlje, jer dosadašnji trud, zalaganje i predanost oružanim snagama ne mogu i ne smiju biti ukaljani neosnovanim optužbama pravno dvojbene naravi i to bez obrazloženja.

14. Predlaže sudu da nakon održane rasprave oglasi osporavano rješenje tuženika ništavim, a podredno da ga poništi i sam riješi upravnu stvar, a podredno da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak i da naloži tuženiku da naknadi troškove upravnog spora sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude sve u roku od petnaest dana.

15. II-tužitelj MT u tužbi pobija zakonitost osporavanog rješenja te predlaže da se on osobno sasluša na sporne okolnosti i svjedok OT na adresi [adresa] te po potrebi provedu i drugi dokazi.

16. Navodi da je i ranije tijekom postupka isticao činjenicu da sa BT nije potpisao ni ovjerio ugovor o najmu, a koji bi bio osnova stjecanja prava na naknadu za stanovanje, te je ukazivao i na sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-179/2020 u kojoj je utvrđeno da tužiteljica nije uspjela ishoditi rješenje kojim bi joj bilo priznato pravo na naknadu za stanovanje jer nije dostavila ovjereni ugovor o najmu zbog čega nije stekla niti pravnu osnovu za isplatu svog potraživanja.

17. Ustraje i nadalje u svom iskazu kako niti u jednom trenutku nije imao saznanja da bi OT u terećenom razdoblju ostvario pravo na naknadu za stanovanje i primao isplate s osnova navedenog prava jer tužitelj o tome nije s njim razgovarao, a što je u bitnome potvrdio u svom iskazu i svjedok OT, pa u konkretnom slučaju ne egzistiraju svi nužni elementi za ostvarenje bitnih obilježja stegovnog prijestupa, a tuženik ničime ne obrazlaže svoj zaključak jer je taj zaključak osporio i tužitelj i svjedok.

18. Predlaže sudu da osporavano rješenje oglasi ništavim ili podredno poništi te da naloži tuženiku da nadoknadi troškove upravnog spora, zajedno za zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, sve u roku petnaest dana.

19. III-tužitelj UT u tužbi pobija zakonitost osporavanog rješenja o poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. rujna 2019. broj Rev 3694/2019-2 u čijem rješenju je izričito naglašeno da sud u parničnom postupku ne može preispitivati zakonitost rješenja koje je donijelo nadležno tijelo u upravnom postupku ako je takvo rješenje pravomoćno, a upravo rješenje Ministarstva obrane kojim je priznato pravo na naknadu za stanovanje je bilo pravomoćno, pa se njegovo zakonito priznato pravo naknadno ne može osporavati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenom rješenju zauzima stajalište da kada je pravo već priznato pravomoćnim upravnim rješenjem nije dopušteno dodatno propitkivati okolnosti koje su bile poznate u trenutku donošenja odluke te se njemu ne može retroaktivno stavljati na teret u kojem je točno opsegu boravio u [adresa], jer se radi o naknadi koju je ostvario na temelju rješenja koje ga ovlašćuje da sam organizira i provodi svoje boravište sukladno službenim potrebama.

21. Nadalje, iz navedenog rješenja proizlazi kako privremeni ili izvanredni oblici rada, kao što su dežurstva, teren ili Covid-19 mjere, ne smiju biti osnova za umanjenje ili ukidanje prava na naknadu za stanovanje, ako su dio službenog rasporeda, te je tužitelj imao puno pravo na naknadu jer organizacija rada koja uključuje sedam dana neprekidnog dežurstva u vojarni i sedam slobodnih dana ne smiju bili osnova za umanjenje ili ukidanje prava na naknadu za stanovanje.

22. Zbog potreba službe tužitelj je 10. veljače 2020. prijavio boravište na adresi u [adresa] kod narednika CT te je u skladu s tom prijavom 5. lipnja 2020. podnio zahtjev za priznavanje prava na naknadu za stanovanje uz koji je priložio potvrdu policijske postaje o prijavljenom boravištu te mu je naknada priznata i počevši od 30. lipnja 2020. mjesečno isplaćivana u iznosu od 318,58 eur.

23. Nadalje, boravište je redovito produživao u rokovima koji su bili sukladni važećim propisima, najprije na navedenoj adresi u [adresa], a 29. studenoga 2022. na adresi u [adresa] u stanu u vlasništvu HT, čiji stan je koristio temeljem međusobnog dogovora i uz suglasnost vlasnika s ciljem da osigura boravak u blizini mjesta služba tijekom radnih dana.

24. Tužiteljevo radno vrijeme bilo je organizirano s ciklusima od dvadeset i jedan dan i to na način da je prvih sedam dana bio neprekidno prisutan u vojarni, bez izlazaka van, a sljedećih sedam dana radio je u jednoj smjeni dnevno tijekom kojih je boravio u [adresa] i koristio stan za prenoćiti kako bi mogao uredno obavljati svoje radne obveze, a zadnjih sedam dana imao je slobodno vrijeme koje je koristio za boravak kod svoje obitelji u [adresa], a što je njegovo zakonsko pravo.

25. Tijekom razdoblja primjene epidemioloških mjera vezanih uz Covid-19, tužitelj kao i ostali djelatnici bili su obvezni raditi od kuće prema službenim uputama poslodavca te njegovo odsutstvo iz vojarne nije bilo rezultat osobnog izbora niti zlouporabe prava na naknadu već mu je tuženik naredio da ne dolazi na posao čak i u one dane kada je inače trebao prema prednjem rasporedu, pa ta činjenica ne može umanjiti pravo tužitelja na naknadu.

26. Stoga čak i u slučaju da nije bio fizički prisutan svakodnevno, zakon zahtijeva samo opravdanu i stvarnu potrebu za korištenjem takvog smještaja, citira sadržaj članka 133. stavka 1., 3., 8., 10. i 15. Zakona o službi u Oružanim snagama, te navodi da je u potpunosti ispunjavao zakonske uvjete iz navedenog članka jer mu je mjesto prebivališta [adresa] bilo udaljeno više od 50 km od mjesta službe, nije imao stalno osiguran smještaj u vojarni, nije koristio organizirani prijevoz niti putne troškove, te je imao prijavljeno boravište u mjestu službe.

27. Iz iskustava drugih djelatnih vojnih osoba jasno proizlazi da se zahtjevi za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje nisu temeljili na ugovorima o najmu, već isključivo na prijavi boravišta u mjestu službe, a u konačnici ugovor o najmu tuženik nije nikada tražio od tužitelja niti u fazi donošenja odluke o priznanju prava te takav dokaz nije ni dodatno nitko tražio, a odluke je donosio isključivo tuženik, uz uvid u udaljenost prebivališta od mjesta službe.

28. Također je zabilježeno da poslodavci nisu tražili nikakve dokaze o plaćanju najamnine ili drugih troškova života kao preduvjet za ostvarivanje naknade, niti su ikada provodili terenske provjere, a čime su svojim postupanjem stvorili pravnu i činjeničnu predodžbu o zakonitosti ostvarivanja naknade.

29. Samom tužitelju nikada nije rečeno da nije ovlašten ostvarivati pravo na predmetnu naknadu za stanovanje te nije bilo niti jednog poziva na dopunu dokumentacije ili upozorenja o bilo kakvoj nepravilnosti, pa je kod tužitelja stvoreno legitimno i opravdano očekivanje da se radi o potpuno zakonitom ostvarivanju prava.

30. Smatra da je nepravedno kazniti pripadnika koji je postupao sukladno odlukama i uputama svojih nadređenim i koji je imao opravdano povjerenje u postupanje službenih tijela te država ne bi smjela sankcionirati vojne osobe zbog vlastitih administrativnih propusta.

31. Tijekom postupka pročitane su službene bilješke o obavljenim obavijesnim razgovorima s osobama koje nisu dale izjave kao svjedoci, nisu bile poučene o svojim pravima niti su vlastoručno potpisale iskaz, a nezakonit je i dokaz čitanje službene izjave CT koji je i sam bio okrivljenik.

32. Također kao nedopušteni dokazi korišteni su podaci o spajanju mobilnih uređaja na bazne stanice koji su pribavljeni bez naloga nadležnog suda, a ti podaci predstavljaju uvid u privatnu elektroničku komunikaciju i bez zakonite sudske odluke ne mogu biti dopušten dokaz u stegovnom postupku.

33. Smatra da je izrečena kazna prestroga uzevši u obzir olakotne okolnosti dugogodišnje uredne i predane službe, niz pohvala i priznanja te primjereno ponašanje i osobna obilježja koja idu u prilog njegovog profesionalnog integriteta, te obzirom da je tužitelj djelovao u dobroj vjeri poštujući sve svoje radne obveze i postupajući sukladno odlukama i uputama tuženika.

34. Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje, a podredno da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnog spora.

35. Tuženik u odgovoru na tužbu I i II tužitelja ističe da je I tužitelj kao vlasnik stana na adresi [adresa] dao pisanu suglasnost za prijavu boravišta na toj adresi nadležnoj policijskoj postaji i to 10. veljače 2020. i 5. veljače 2021. stožernom naredniku NT, **.**.2020., 28. siječnja 2021. i 10. veljače 2022. nadnaredniku vojnom specijalisti UT i **.**.2022. satniku BT, iako je kao djelatna vojna osoba od 2005. i dočasnik Oružanih snaga Republike Hrvatske od 2006. znao da su imenovani prilikom prijava odnosno produženja boravišta od Policijske postaje Velika Gorica ishodili izdavanje potvrda o prijavama boravišta koje se koriste u postupku ostvarivanja prava na naknadu za stanovanje, iako nisu imali povećane troškove života zbog najma stambenog prostora, nakon čega ih je propustio prijaviti nadređenom zapovjedniku kao počinitelje stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, a čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 31. navedenog zakona.

36. Nadalje, ističe da je II tužitelj kao vlasnik stana na adresi [adresa] satniku OT **.**.2020. dao pisanu suglasnost za prijavu boravišta na toj adresi nadležnoj policijskoj postaji i 2. lipnja 2021. iako imenovani na toj adresi nije boravio, te iako je kao djelatni časnik Oružanih snaga Republike Hrvatske od 2012. znao da je imenovani prilikom prijave odnosno produženja boravišta od Policijske postaje Velika Gorica ishodio izdavanje potvrde o prijavi boravišta koja se koriste u postupku ostvarivanja prava na naknadu za stanovanje, unatoč tome što u navedenom stanu nije boravio, niti imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora, nakon čega ga je propustio prijaviti nadređenom zapovjedniku kao počinitelja stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, a čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 31. navedenog zakona.

37. Tuženik u cijelosti ostaje kod ocjene bitnih dokaza na str. 20. do 22. rješenja i svih utvrđenih činjenica koje upućuju na postojanje bitnih obilježja stegovnog prijestupa od strane tužitelja koji su proglašeni stegovno odgovornima i sukladno tome stegovno kažnjeni.

38. U odnosu na III tužitelja tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je iz uvjerenja Policijske postaje Velika Gorica razvidno razdoblje od 10. veljače 2020. do 29. studenoga 2022. u kojem je prijavio boravište na adresi [adresa], a nakon čega je prijavio boravište u [adresa], te je provedena i terenska provjera u kojoj je obavljen obavijesni razgovor sa vlasnikom ČT koji je potvrdio da je III tužitelj boravio u njegovom stanu po povratku sa terena koji su bili česti, konkretno oko par puta mjesečno, a temeljem navedenog prava isplaćeno mu je sveukupno 12.422,81 eur.

39. Iz evidencije telefonskih poziva proizlazi da je na adresi prijavljenog boravišta u [adresa] i [adresa] u 36 dana ostario kontakt s drugim telefonskim brojevima što predstavlja 9,86% kontakata, iz evidencije radnog vremena da je u spornom razdoblju manji dio radio u režimu osmosatnog radnog vremena.

40. Nadalje, prema izjavama tužitelja i svjedoka najamnina za stan nije bila plaćana, a odredbom članka 133. stavka 1. i 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i člankom 18. stavkom 1. i 6. Pravilnika o stanovanju propisana je svrha i uvjeti ostvarivanja prava na naknadu za stanovanje udaljeno najmanje 50 km od njihovog prebivališta.

41. Tuženik smatra da je III-tužitelj priliko počinjenja stegovnog prijestupa postupao s izravnom namjerom uz svijest o kršenju vojne stege i volju usmjerenu na posljedicu tj. stjecanje novčane naknade u vidu isplata mjesečnih naknada za stanovanje mimo izričitih i jasnih naprijed navedenih odredaba Zakona i Pravilnika, a radi se o javno objavljenim propisima o kojima je vezano uz osobna svojstva dugogodišnjih pripadnika oružanih snaga morala i mogla postojati predodžba o zabranjenosti takvog postupanja.

42. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

43. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

44. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti ounomoćenika svih tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.

45. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i u spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

46. Prema podacima spisa predmeta, osporavanim rješenjem tuženika od 12. svibnja 2025. I-tužitelj i II-tužitelj utvrđeni su odgovornim da su propustili prijaviti počinitelje stegovnog prijestupa, a čime su počinili stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 31. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, 155/23, 158/23 i 14/24) pa im je na temelju članka 181. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona izrečena stegovna kazna u vidu jednokratne novčane kazne u iznosu od 199,08 eur, III-tužitelj utvrđen je odgovornim da je postupao protivno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, a čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske pa mu je na temelju članka 180. stavka 1. točka 1. navedenog Zakona izrečena stegovna kazna zaustavljanje u napredovanju u službi u trajanju od dvije godine.

47. U obrazloženju rješenja tuženik opisuje činjenično stanje utvrđeno u stegovnom postupku i navodi sadržaj članka 133. stavka 1., stavka 3. i stavka 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske te sadržaj članka 18. stavka 1. i 6. Pravilnika o stanovanju (Narodne novine broj: 49/20).

48. Odredbom članka 175. stavka 3. točke 31. i 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske propisano je da su stegovni prijestupi prikrivanje ili neprijavljivanje počinitelja stegovnih prijestupa i stegovnih pogrešaka i drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske.

49. Odredbom članka 133. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta, ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku bez obzira na udaljenost te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama.

Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da se pravo iz stavka 1. ovoga članka priznaje na temelju prijavljenoga boravišta u mjestu službe. Stavkom 14. navedenog članka Zakona propisano je da se način utvrđivanja prava na naknadu za stanovanje propisuje se pravilnikom iz članka 132. stavka 4. ovoga Zakona.

50. Odredbom članka 18. stavka 1. Pravilnika o stanovanju propisano je da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanima ili raspoređenima u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku, bez obzira na udaljenost te nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama. Stavkom 6. navedenog članka Pravilnika propisano je da se pravo na naknadu za stanovanje ostvaruje na temelju prijavljenog boravišta na adresi unajmljenog stambenog prostora u mjestu službe ili u mjestu koje je udaljeno do 50 km od mjesta službe.

51. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i u spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

52. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

53. Prema mišljenju suda, činjenično stanje utvrđeno u upravom postupku nije sporno u odnosu na bitne činjenice da su I i II tužitelji dali pisani suglasnost da navedene djelatne vojne osobe prijave svoje prebivalište na adresi stanova u njihovom vlasništvu, ali I i II tužitelji ne mogu biti odgovorni za to koliko su navedene osobe boravile u tom stanu, niti za činjenicu koje pravo će te osobe tražiti na temelju prijavljenog prebivališta, te im se ne može stavljati na teret da nisu utvrđivali ili prijavljivali činjenice koje je trebala utvrditi služba tuženika koja je u konkretnom slučaju navedenim osobama priznala pravo na naknadu za stanovanje sukladno prethodno citiranim odredbama Zakona i Pravilnika prema kojima je propisano nakon ispunjenja kojih uvjeta se naknada za stanovanje može tražiti.

54. Iz sadržaja prethodno citiranih relevantnih propisa proizlazi da je među uvjetima navedena prijava prebivališta na adresi unajmljenog stana prebivališta i udaljenost mjesta službe najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta, te nije propisano koliko vremena vojna osoba mora boraviti u tom stanu da bi imala pravo na naknadu za stanovanje.

55. Iz navedenog razloga, u odnosu na III-tužitelja je eventualno bilo moguće u obnovi postupka III-tužitelju poništiti ranije odobreno pravo na naknadu za stanovanje ukoliko se dokaže da je pravo koristio bez da je za isto ispunio zakonske ili podzakonske uvjete, ali kako nema dokaza da je tako postupljeno, III-tužitelja se ne može proglasiti stegovno odgovornim jer je koristio pravo koje mu je priznato pravomoćnim rješenjem za koje tuženik ne nudi dokaze da bi isto bilo stavljeno izvan snage.

56. Kako su tužitelji uspjeli u sporu, sud je naložio tuženiku da svakom tužitelju naknadi trošak upravnog spora za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eur i za pristup na ročište u iznosu od 1.000,00 eur sukladno Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23), uz pripadajući PDV, a što iznosi svakome 2.500,00 eur, a sukladno članku 144. i 147. Zakona o upravnim sporovima.

57. U odnosu na II-tužitelja sud nije ocijenio opravdanim trošak za sastav podneska od 8. lipnja 2026. jer u istome nisu iznesene nikakve nove činjenice niti predloženi novi dokazi, a koje nije bilo moguće iznijeti u tužbi ili kasnije na održanom ročištu, pa je iz tog razloga u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen sukladno članku 144. Zakona o upravnim sporovima.

58. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ.spec.iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Tomislav Keser, putem e-kom.

2. Odvjetnik Tomo Ljubić, putem e-kom.

3. Odvjetnica Sanja Smontara, putem e-kom.

4. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovni sud, [adresa] Zagreb, Trg

Petra Krešimira IV br. 1

5. U spis