Poslovni broj: P-5551/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, koga zastupa punomoćnik TL, zaposlenik tužitelja, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, koga zastupa punomoćnica Ivana Štih, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 14. srpnja 2026., presudio je i

p r e s u d i o je

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku „Croatia osiguranju“ d.d. J a g i ć e v a 3 3 , Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati iznos od 1.718,11 €/12.945,10 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 23.4.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od petnaest dana."

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje tužbom od 27. kolovoza 2025. potražuje od Adriatic osiguranja d.d. naknadu štete nastale isplatom obiteljske mirovine djetetu pokojnog osiguranika RL, koji je poginuo **.**.2008. u prometnoj nesreći u Gornjem Stupniku kao suvozač na motociklu kojim je upravljao ML, u sudaru s automobilom FL, osiguranog kod tuženika. Vidovićeva odgovornost utvrđena je pravomoćnom kaznenom presudom, a ranijim parnicama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (P-218/14 i P- 2329/2015) pravomoćno je utvrđena suodgovornost 50/50 između FL i pokojnog RL. Na temelju smrtnog slučaja HZMO je 2011. djetetu pokojnog - NL - priznao pravo na obiteljsku mirovinu te isplatom te mirovine kontinuirano trpi štetu. U podnesku od 31. listopada 2025. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu ističući primjenu ZOMO-a kao lex specialis i lex posterior u odnosu na ZOOP tvrdeći da upravo ZOMO uređuje cjelokupnu materiju naknade štete nastale isplatom mirovine i isključuje primjenu čl. 27. ZOOP-a; osporava tvrdnje tuženika o vlasništvu motocikla i Juratovićevom znanju o tome da ML nema vozačku dozvolu, jer ni MUP ni svjedok T to nisu nedvosmisleno potvrdili; ističe da su obračuni isplata mirovine javne isprave koje dokazuju visinu tražbine te da financijsko vještačenje nije potrebno; a prigovor zastare odbija argumentom da šteta nastaje sukcesivno svakom pojedinom isplatom, pa trogodišnji rok teče zasebno za svaku isplatu, a tužba podnesena 27. kolovoza 2025. obuhvaća isplate od 1. rujna 2022. nadalje. Predložio je usvojiti tužbeni zahtjev kako glasi u izreci točke I. ove presude.

2. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe isključenje odgovornosti na temelju čl. 23. st. 3. i 4. ZOOP-a, tvrdeći da je pokojni RL bio vlasnik neosiguranog motocikla kojeg je dragovoljno prepustio ML koji nije imao vozačku dozvolu A kategorije, te je kao vlasnik i sam sjeo na motocikl svjestan tih okolnosti. Kao drugo, osporava pasivnu legitimaciju uz tvrdnju da tužitelj nije naznačio zakonsku osnovu tuženikove obveze. Nadalje, smatra da je mjerodavan čl. 27. ZOOP-a koji opseg obveze osiguratelja ograničava na razliku između isplaćene obiteljske/invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena za ozljedu na radu, te da u konkretnom slučaju — budući da NL prima najnižu mirovinu — ta razlika ne postoji pa zahtjev nije osnovan, pozivajući se na niz odluka Vrhovnog suda. Osporava dokaznu snagu internih obračuna HZMO-a koji po tuženiku nisu javne isprave te predlaže financijsko vještačenje. Ističe prigovor zastare potraživanja. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je pročitao svu priloženu dokumentaciju. Financijsko vještačenje je predložio tuženik i od tog dokaznog prijedloga odustao.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjenjujući dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/26 dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da se 16. listopada 2008. u Gornjem Stupniku dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali automobil FL, koji je bio osiguran kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, te motocikl kojim je upravljao ML, a na kojem je kao suvozač bio osiguranik tužitelja RL. Nesporno je i da je FL pravomoćno osuđen za izazivanje te nesreće te da je tuženik vlasnik police osiguranja predmetnog vozila. Nesporno je nadalje da je ML upravljao motociklom bez položenog vozačkog ispita A kategorije, da je RL u nesreći poginuo te da je na temelju toga HZMO rješenjem broj 802690 od 22. veljače 2011. djetetu pokojnog — NL — priznao pravo na obiteljsku mirovinu. Konačno, nesporno je i da je pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu (P -218/14 i P-2329/2015) utvrđena suodgovornost 50/50 između FL i pokojnog NL te da tuženik nije isplatio tužitelju naknadu za utuženo razdoblje od 1. rujna 2022. do 30. lipnja 2025.

6. Među strankama je sporno je koji je zakon mjerodavan za određivanje opsega tuženikove obveze, je li tuženik odgovoran za nastalu štetu, budući da tuženik osporava svoju odgovornost pozivajući se na čl. 23. st. 3. i 4. ZOOP -a, tvrdeći da je RL kao vlasnik neosiguranog motocikla dragovoljno sjeo na vozilo svjestan da ML nema vozačku dozvolu, dok tužitelj osporava da je vlasništvo motocikla dokazano i da je RL bio svjestan navedene okolnosti. Sporno je ima li tuženik pasivnu legitimaciju u ovom sporu, je li tužiteljevo potraživanje zastarjelo, a sporna je i visina.

7. Sud nije ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne.

8. Za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u ovom slučaju mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO- u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nesreće (isto shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u svojim odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022. i Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022.)

9. Zbog navedenog, utvrđeno je da se u ovom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP)

10. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno st. 3. tog članka, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

11. Stoga treba primijeniti čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a kojima je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Obveze tuženika su kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata, a ne odredbe ZOMO-a. Naime, ZOMO predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP-a i to gore navedena odredba čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4.

13. Tužitelj, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP -a nalazi teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, a nije predložio ni dokaz financijskim vještačenjem kojim je navedeno eventualno mogao dokazati, te stoga treba odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev.

14. Budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena mirovina, u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, utvrđeno je da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. ZOO-a, odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti jer tužitelj tu razliku nije dokazao. S obzirom na navedeno, sud nije ispitivao druge pretpostavke štete.

15. S obzirom da je utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan , odnosno da u konkretnom slučaju nije dokazana šteta za tužitelja, sud nije ocjenjivao daljnje dokaze koji se odnose na sporna pitanja u ovom postupku.

16. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u daljnjem tekstu: OT), i to na temelju tbr. 48/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura prema br. 8. t. 1 OT i trošak pristupa na ročište 11. lipnja 2026. prema br. 9. t. 1 OT. u iznosu od 200,00 eura, dakle s PDV-om ukupno 500,00 eura.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Sudac:

Ivan Borković

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.