Poslovni broj: P-6754/2025-139

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice HG, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Martić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Krešimir Sušilović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 14. srpnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o je

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o darovanju od dana 11.07.2014. g. koji je ovjeren pri Javnom bilježniku JG, [adresa], pod posl. br. OV-4256/14, a koji je sklopljen između ĆG i PG.

2. Utvrđuje se da je I-tuženik suvlasnik ½ nekretnine katastarski identificirane kao z. k. č. br.: [katastarska čestica], Trnje, z. k. ul. [broj ZK uloška], veličine 429 m2 – u naravi ulična kuća i dvorišna kuća s dvorištem u Orljavskoj ul. br. 3 i 3a, sve upisano u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pa je tužitelj ovlašten da temeljem ove presude koja zamjenjuje tabularnu ispravu, zatraži i postigne upis prava suvlasništva u ½ na ime I - tuženika, a II- tuženiku se nalaže da dopusti takav upis tužitelju bez njegovog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja.

3. Nalaže se tuženicima da nadoknade tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos parničnog troška teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Ako sud ne usvoji ovaj tužbeni zahtjev, tužitelj predlaže da sud usvoji sljedeći tužbeni zahtjev:

Poništava se ugovor o darovanju od dana 11.07.2014. g. koji je ovjeren pri Javnom bilježniku JG, [adresa], pod posl. br. OV - 4256/14, a koji je sklopljen između ĆG i PG.

Utvrđuje se da je I-tuženik suvlasnik ½ nekretnine katastarski identificirane kao z. k. č. br.: [katastarska čestica], Trnje, z. k. ul. [broj ZK uloška], veličine 429 m2 – u naravi ulična kuća i dvorišna kuća s dvorištem u Orljavskoj ul. br. 3 i 3a, sve upisano u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pa je tužitelj ovlašten da temeljem ove presude koja zamjenjuje tabularnu ispravu, zatraži i postigne upis prava suvlasništva u ½ na ime I - tuženika, a II- tuženiku se nalaže da dopusti takav upis tužitelju bez njegovog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja.

Nalaže se tuženicima da nadoknade tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos parničnog troška teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II Nalaže se tužitelju platiti tuženiku 7.125,00 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 14. srpnja 2026. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanc iranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbu je u ovom postupku podnijela HG protiv I. tuženice ĆG (majka tužiteljice i prvotnog II. tuženika) i II. tuženika BG radi utvrđenja ništetnosti odnosno pobojnosti ugovora o darovanju između I. tuženice i II. tuženika. Tužiteljica je u tužbi navela da je s ĆG sklopila 22. ožujka 2013. ugovor o doživotnom uzdržavanju pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, posl. br. R2-63/2013, koji se odnosi na ½ nekretnine katastarski identificirane kao z. k. č. br.: [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška], veličine 429 m2 – u naravi ulična kuća i dvorišna kuća s dvorištem u Orljavskoj ul. br. 3 i 3a, sve upisano u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nadalje, nedugo nakon sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju, zdravstveno stanje ĆG se pogoršalo te zbog okolnosti da ĆG više nije bila u stanju samostalno se brinuti o svojem zdravlju 1. svibnja 2015. smještena je u dom za starije i nemoćne osobe. Dana 11. srpnja 2014., odnosno gotovo godinu i četiri mjeseca nakon solemniziranog ugovora o doživotnom uzdržavanju, tuženik je sklopio s ĆG ugovor o darovanju iste te nekretnine. Navedeni ugovor o darovanju ovjerio je Javni bilježnik JG u [adresa] te je temeljem navedenog ugovora tuženik podnio prijedlog za uknjižbu prava suvlasništva za spornu nekretninu (posl. br. Z-1330/2015) te postao njen vlasnik. Tužiteljica u tužbi ukazuje na činjenicu da je ĆG bolovala od Alzheimerove bolesti (dijagnoza G30.1), da joj je dijagnosticiran tzv. blagi kognitivni poremećaj (dijagnoza F06.7) te da je bila hospitalizirana na Klinici za neurologiju u studenom i prosincu 2013. te čak u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Temeljem prethodno navedenog, tužiteljica ukazuje da ĆG, u trenutku sklapanja ugovora o darovanju, nije mogla shvatiti, zbog zdravstvenog stanja u kojem se nalazila, značaj svojeg potpisa na ugovoru o darovanju, prava, obveze i posljedice, odnosno tužiteljica sumnja da je tuženik iskoristio navedenu okolnost radi sklapanja ugovora o darovanju. Nadalje, tužiteljica upućuje na članak 4. stavak 2. ugovora o darovanju: „… Darovateljica jamči da nekretnina nije opterećena nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim teretima…“, no budući da je glede navedene nekretnine sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, potpuno je razvidno da nekretnina ima teret u građansko-pravnom smislu, a koji predstavlja opterećenje nekretnine, što znači da nije točno da nekretnina nije opterećena nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim teretima, s tim da ĆG, nije prethodno poduzela niti jednu radnju glede raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen s tužiteljicom. Tužiteljica sumnja da je ovjera potpisa ĆG pri Javnom bilježniku JG u [adresa] nezakonita budući da se osobna iskaznica ĆG nalazi kod tužiteljice već dugi niz godina, odnosno i prije sklapanja ugovora o darovanju, pa je nemoguće da je javni bilježnik prilikom sklapanja ugovora o darovanju utvrdio identitet ĆG uvidom u osobnu iskaznicu, a kako piše na ovjeri ugovora o darovanju. Tužiteljica ukazuje na postupanje tuženika prilikom podnošenja prijedloga za uknjižbu prava suvlasništva u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a temeljem ugovora o darovanju. Naime, tužiteljica ukazuje na činjenicu da ĆG nije primila rješenje o uknjižbi prava suvlasništva od 4. veljače 2015., rješenje je dostavljeno na adresu [adresa], a dostavnicu je potpisala nepoznata osoba, „….Kovč. zkp….“ bez ikakve zakonske osnove, što upućuje na to da je tuženik neovlašteno zaprimio rješenje o uknjižbi prava suvlasništva te budući da, navedeno rješenje nije dostavio ĆG radi mogućeg podnošenja žalbe, tuženik je zloupotrijebio navedenu dostavu, a sve u cilju da rješenje o uknjižbi prava (su)vlasništva postane pravomoćno. Tužiteljica smatra da je ugovor o darovanju sklopljen između tuženika i ĆG ništetan ili pobojan jer postoji nesvjesni nesklad, nesporazum, nemoralnost, nepostojanje osnove, odnosno nedopuštena osnova te postojanje zablude. Kao dokaz da je predložila ugovor o doživotnom uzdržavanju, ugovor o darovanju, medicinsku dokumentaciju, saslušanje stranaka i svjedoka, psihijatrijsko vještačenje. Predložila je usvojiti tužbeni zahtjev kako glasi u točki I izreke ove presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka naveo da je nesporno da su ĆG i tuženik sklopili predmetni ugovor o darovanju koji se odnosi predmetnu nekretninu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice kojim postavlja alternativni tužbeni zahtjev kojim traži poništaj predmetnog ugovora o darovanju, budući da prema odredbi ZOO-a samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi. Tuženik navodi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju, sklopljen između ĆG i tužiteljice prvi put vidio 13. lipnja 2017. primitkom ove tužbe, a prvi put čuo za njega primitkom opomene od punomoćnika tužiteljice 27. travnja 2017. Nadalje, tuženik navodi da je nesporno da je ĆG smještena u dom za starije i nemoćne osobe od 14. svibnja 2015. te kako se u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju ĆG nije nalazila u domu. Tuženik se slaže da je ĆG imala narušeno zdravstveno stanje, no ističe kako je netočan navod tužiteljice da ĆG, u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju, zbog svog zdravstvenog stanja, nije bila u stanju shvatiti značaj svog potpisa. Ističe kako se iz nalaza od 11. srpnja 2014. jasno vidi dijagnoza ĆG te kako se radi o stabilnom blagom kognitivnom poremećaju sa smetnjama pamćenja, prije svega dugoročne memorije, a negiraju se smetnje recentne memorije kao i što je vidljivo da ĆG normalno komunicira i iznosi svoje tegobe, iz čega se može zaključiti da se radi o blagim smetnjama koje nisu takve naravi da ĆG ne bi mogla shvatiti svoje postupke. Za ostale navode tužiteljice u tužbi tuženik ističe kako nisu istiniti te ih smatra paranoičnim nabrajanjem neistinitih činjenica.

3. ĆG je kao tuženica po svojoj skrbnici, kćeri FG priznala tužbeni zahtjev poneskom od 7. ožujka 2019. Pri tome se ističe da su prvotno tužene stranke u onom postupku nužni suparničarni te je moguće donijeti istu presude za sve. Stoga nisu postojalo uvjeti za donošenje presude na temelju priznanja u odnosu na tuženu ĆG. Nadalje, tužena ĆG je preminula tijekom postupka slijedom čega je postupak prekinut, a zatim i nastavljen rješenjem od 18. kolovoza 2025., nakon što su Rješenjem o nasljeđivanju od 24. lipnja 2025. prava iz ovog postupka naslijedili tužiteljica u udjelu 2/3 te tuženik u udjelu 1/3.

4. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o doživotnom uzdržavanju (str. 9 - 11 spisa), ugovor o darovanju (9-13) povratnicu i dostavnicu rješenja od 23. siječnja 2015. vezano uz spis br. Z-1330/15 (14-15), medicinsku dokumentaciju ĆG (16-33), opomenu pred tužbu od 27. travnja 2017. (34-35), Rješenje o lišenju poslovne sposobnosti ĆG od 20. lipnja 2018. (56-57), Rješenje o imenovanju skrbnika od 28. studenog 2018. (70-71), nalaz vještaka dr. Gordana Makarića od 13. veljače 2020. (162-170, 300-303), izjavu svjedoka VG od 4. listopada 2021. (245-247), izjavu svjedoka HGS od 4. listopada 2021. (249-250), liječničko vještački nalaz i mišljenje dr. TG

BGS od 26. ožujka 2018. (252-260), nalaz vještaka dr. Slavka Trontla od 7. siječnja 2025. (373-380), saslušao je tužitelja (81-82, 345-346), tuženika (82-83), skrbnika JGS (346-347) te svjedoke VG (475-476) i HGS (476-477).

5. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su suglasno navele da su svi potrebni dokazi za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni i da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza više izvoditi.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjenjujući dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su ĆG kao darovateljica i tuženik kao daroprimac sklopili predmetni ugovor o darovanju koji se odnosi na ½ nekretnine katastarski identificirane kao z. k. č. br.: [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška], veličine 429 m2 – u naravi ulična kuća i dvorišna kuća s dvorištem u Orljavskoj ul. br. 3 i 3a, sve upisano u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nadalje, nesporno je da su tužiteljica i ĆG sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na prethodno opisanu nekretninu te da su ga sklopile prije nego je sklopljen ugovor o darovanju između ĆG i tuženika. Nije sporno ni da se ĆG nalazila u domu za starije i nezbrinute od 14. svibnja 2015. kao i da je imala zdravstvene probleme opisane u medicinskoj dokumentaciji koja je dostavljena sudu. Nije sporno da je tuženik prije sklapanja prethodno navedenih ugovora već bio suvlasnik predmetne nekretnine u ½ te da se temeljem rješenja od 4. veljače 2015. upisao u zemljišne knjige kao vlasnik na preostalom dijelu.

8. Sporno je pitanje je li predmetni ugovor o darovanju ništetan, odnosno pobojan te je li ĆG prilikom sklapanja ugovora o darovanju bila u stanju razumjeti značenje i posljedice svog potpisa, odnosno sklapanja predmetnog pravnog posla kao i pitanje jesu li potojale mane volje kod ĆG prilikom darovanja nekretnine.

9. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporna. Izjavu svjedoka VG od 4. listopada 2021. te izjavu svjedoka HGS od 4. listopada 2021. sud nije ocjenjivao prilikom donošenja odluke u ovoj stvari jer su svjedoci saslušani neposredno pred sudom, zbog čega je sud za dokaz u ovome postupku ocjenjivao njihove iskaze dane na ročištu 1. lipnja 2026.

10. Iz nalaza vještaka dr. Gordana Makarića od 13. veljače 2020. proizlazi da je ĆG bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka te da je bila sposobna shvatiti značenje sklapanja ugovora o darovanju te prava, obveza i posljedica sklapanja tog ugovora na dan 11. srpnja 2014. Vještak navodi da se tijekom 2013. bilježe neurološke kontrole uključujući i bolničku obradu, uz kliničku sliku blagog kognitivnog poremećaja (F06.7), te MMSE 26 korigiran za dob i edukaciju 27, što je praktički normalan nalaz. Uvedena je terapija antidemetivom donepezil. Dominantne opisane tegobe bile su „smetnje recentne memorije, uz učestalo ponavljanje istih pitanja i zaboravljanja detalja nedavnih događaja“. Na ambulantnoj kontroli 11. srpnja 2014. bilježi se „Bolesnica kognitivno stabilna, dobro podnosi terapiju, povremeno otežano usnivanje. Mišljenje: bolesnica s blagim kognitivnim poremećajem, trenutno stabilno na terapiji donepezilom…Dg. Blagi kognitivni poremećaj. Blagi kognitivni poremećaj (F06.7) karakteriziran je padom kognitivnog funkcioniranja koji uključuje oslabljenu memoriju, poteškoće učenja i koncentracije, no niti jedan od simptoma nije takav da bi se mogla postaviti dijagnoza demencije. Demencija je sindrom uzrokovan bolešću mozga. Da bi se navedena dijagnoza definirala, jedan od osnovnih kriterija je i to da simptomatika traje najmanje šest mjeseci. Bolest je karakterizirana kroničnim ili progresivnim tijekom uz višestruko oštećenje viših kortikalnih funkcija kao što su: pamćenje, mišljenje, shvaćanje, rasuđivanje, orijentacija, sposobnost učenja, računanje i jezik. Navedeno je u pravilu praćeno deterioracijom emotivne kontrole, socijalnog ponašanja i motivacije, a što katkad može i prethoditi. Navedenu kliničku sliku dodatno mogu komplicirati i simptomi poput sumanutosti ili obmana osjeta, te osobito, noćnih delirantnih epizoda. Vještak iz svega prethodno navedenog te iz dostupne medicinske dokumentacije zaključuje da se ne nalaze medicinsko utemeljeni dokazi koji bi ukazivali na nespornu i jasno izraženu psihopatološku simptomatiku tempore acti. Navodi kako se u medicinskoj dokumentaciji, doduše, opisuju određene kognitivne smetnje, no navedena simptomatika nije takvih dimenzija i jačine, a koja bi bila od značajnijeg utjecaja na njene intelektualne sposobnosti, te se također ne nalazi podataka u pravcu psihotične distorzije realiteta. Zbog navedenog ne postoje decidirani medicinski podaci koji bi upućivali na donošenje mišljenja o nesposobnosti za sačinjenje bilo kojeg pravnog akta gđe. ĆG.

11. Stalni sudski vještak dr. Gordan Makarić je u svom usmenom izlaganju nalaza i mišljenja naveo da je svoj liječnički nalaz i mišljenje upravo temeljio na detaljnoj analizi podataka iz spisu priložene medicinske dokumentacije koju je vrednovao u svojim zaključcima. Istaknuo je da se ovakva vrsta medicinskog vještačenja temelji isključivo na analizi i vrednovanju tih medicinskih podataka, a vještak se ni na koji način ne može upuštati u ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka i stranaka u postupku, kao i vrednovanju dokaznih prijedloga što spada u isključivu nadležnost suda. Također, nije u mogućnosti vrednovati mišljenje drugih vještaka. Navodi da, kao što je i vidljivo iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja, citirana je cjelokupna medicinska dokumentacija gospođe ĆG te je istaknuo podatke iz boravka u dnevnoj bolnici Klinike za neurologiju KBC Zagreb 13. studenog do 3. prosinca 2013. tijekom koje je između ostalog u sklopu obrade učinjen i MMSE, dakle, to je psihometrijski test kojim se procjenju je težina eventualnog demencijskog procesa, a koji je ocijenjen sa 26 odnosno korigirano 27. Navedeni test cijeni da rezultat od 24 do 30 predstavlja uredan nalaz. Nadalje, od 18 do 23 je blaga smetnja, a od 10 do 18 umjerena. Ispod 10 teška. Na slijedećoj kontroli neurologa od 7. ožujka 2014. se između ostalog navodi da od navedenog boravka u dnevnoj bolnici nema značajnih pogoršanja u kognitivnom statusu te u mišljenju da se radi o bolesnici s blagim kognitivnim poremećajem koji na trenutnoj terapiji je kognitivno stabilno. Na kontroli neurologa 11. srpnja 2014., dakle, na sam dan sklapanja spornog ugovora se navodi bolesnica - kognitivno stabilna, dobro podnosi terapiju, povremeno otežano usnivanje, a u mišljenju - bolesnica s blagim kognitivnim poremećajem, trenutno stabilno, na terapiji Donepezilom. Nakon navedenog, bilježi se status psihičkih funkcija gđe. ĆG kako je opisano u medicinskoj dokumentaciji te u njegovom mišljenju. Uvažavajući navedeno, dakle, nije našao medicinski utemeljene dokaze koji bi ukazivali na neospornu i jasnu psihopatološku simptomatiku tempore acti, odnosno smatra da su postojale određene kognitivne smetnje koje nisu bile takvih dimenzija i jačine, a koje bi bile od značajnijeg utjecaja na njezine intelektualne sposobnosti. Dakle, u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja Sudski vještak navodi, da nije u mogućnosti komentirati nalaze drugih vještaka, no može se osvrnuti, a s obzirom na datum vještačenja dr. BGS iz 2018. godine, da je u svom nalazu i mišljenju i napisao da se u medicinskoj dokumentaciji gospođe ĆG bilježi opadanje intelektualnih funkcija te da se u svibnju 2019. njen status psihičkih funkcija može opisati kao stanje teške demencije. Navodi da depresivne simptomatike koja je opisana kod gospođe ĆG, a koja je bila prisutna 20 -tak godina prije potpisivanja spornog ugovora nije od značaja na intelektualne funkcije, te se samo navodi da je bila prisutna bez detaljnijeg opisa simptoma u medicinskoj dokumentaciji. Dalje navodi da je kod gđe. ĆG bila učinjena i neuro-radiološka dijagnostika u kojoj se između ostalog opisuju i izrazite atrofične promjene moždanih struktura te navodi da za postavljanje dijagnoze demencije je nužna i izražena jasna klinička simptomatika, a sam nalaz ne čini bolest. Ističe da se u algoritmu dijagnosticiranja demencije vrednuje nalaz neuro-radiološke kao ishodište razvoja redukcije viših intelektualnih funkcija, međutim, ističe da sam patološki nalaz MR mozga ili CT mozga sam po sebi ne znači i bolest, sve dok psihopatološka simptomatika nije jasno iskazana. Sukladno svemu navedenom, utvrđivanje dijagnoze demencije u Alzheimerovoj bolesti je i danas na razini vjerojatnosti, a definitivna dijagnoza se može postaviti obdukcijom. Navodi da je nalaz psihologa iz listopada 2013. citiran u njegovom pisanom nalazu i mišljenju te da se navodi u zaključku da je mentalna učinkovitost znatno snižena prvenstveno psihogeno, ali i organski i nije bilo moguće utvrditi u kojoj mjeri organske promjene utječu na rezultate, međutim, ističe rezultate MMSE iz dnevne bolnice iz studenog i prosinca 2013. koji su bili uredni. Navodi da se u medicinskoj dokumentaciji opisuje dijagnostička obrada i pregledi po neurologu i psihijatru te da se isti opisuju kao blagi kognitivni poremećaji. Navedeni je poremećaj karakteriziran određenim padom kognitivnog funkcioniranja koji zapravo uključuje slabiju memoriju, poteškoće učenja i koncentracije, a niti jedan od simptoma nije takav da bi se mogla postaviti dijagnoza demencije. Dijagnoza demencije se u medicinskoj dokumentaciji kod gospođe ĆG opisuje koncem siječnja 2015. godine. Navodi, u pogledu postojanja tri stadija Alzheimerove demencije da se isto može odnositi na razinu, odnosno jačinu izražene simptomatike, odnosno blaga, umjerena i teška te navodi da je u gđe. ĆG jasno definirana dijagnoza tempore acti, a radi se o blagom kognitivnom poremećaju, a ne o demenciji. Nadalje, vještak navodi da je gđa. ĆG u listopadu 2013. dijagnostički obrađena po neurologu te da navedene simptome isti nisu ocijenili kao početni stadij, odnosno blagi stupanj demencije, već su navedenu simptomatiku ocijenili kao blagi kognitivni poremećaj. Nadalje navodi da je citirani nalaz od 31. listopada 2014. u kojem se navodi da je gđa. ĆG u potpunosti dezorijentirana u vremenu i djelomično orijentirana u prostoru te tada učinjeni MMSE bio 16. Dakle, isto ukazuje na očigledno opadanje kognitivnih funkcija koje se na navedeni datum mogu smatrati umjerenim. Neurolog je i napisao da se radi o značajnoj progresiji, a koja se bilježi i u daljnjoj medicinskoj dokumentaciji kao što je i navedeno. Sudski vještak navodi da se po MMSE testu umjereni stupanj demencije smatra rezultat od 10 do 18, ali ne mora značiti da je takvom bolesniku nužna 24 satna pomoć, no u nekim slučajevima je to moguće i nužno, dakle, problematika je individualna. Ponovno ističe da je gđa. ĆG upravo na dan potpisivanja spornog ugovora pregledana od neurologa koji je definirano stabilno kognitivno stanje kakvo je bilo registrirano i tijekom boravka u dnevnoj bolnici studeni prosinac 2013. godine. Vještak navodi da je Donepezil generičko ime za lijek antidementiv, dakle, lijek koji se rabi u zaustavljanju pogoršanja simptoma demencije. Navedeni lijek preporučen je tijekom boravka u dnevnoj bolnici studeni prosinac 2013. Navodi da je optimalna doza Donepezila 10 mg dnevno, s time da se isti postupno uvađa u terapiju na način da bolesnici prvih šest tjedana primaju polovinu te doze, odnosno 5 mg. Vještak navodi da je u nalazu od 7. ožujka 2014. u zaključku napisano - bolesnica s blagim kognitivnim poremećajem na trenutnoj terapiji stabilna, uz opis i dalje prisutnih smetnji recentne memorije i učestalog ponavljanja istih pitanja i zaboravljanja detalja nedavnih događaja, što je zapravo opis smetnji recentne memorije. No konačni zaključak je da se radi o blagom kognitivnom poremećaju na terapiji kognitivno stabilno. Pojašnjava da on ne može odgovoriti na pitanje je li moguće, s obzirom na nalaz od 7. ožujka 2014. da je ĆG prilikom sklapanja ugovora o darovanju zaboravila da je već prethodno sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju jer to nije predmet njegova vještačenja, već utvrđivanje sposobnosti rasuđivanja na dan 11. srpnja 2014. Navodi da nije sam pregledao gospođu ĆG. Navodi da je citirana i analizirana medicinska dokumentacija koja prileži spisu od 31. svibnja 2012. pa nadalje i da je analizirana cjelokupna simptomatika koja je opisana u navedenoj medicinskoj dokumentaciji, a u kojoj se tada navodi da - "povremeno zaboravlja". Navodi da podatak od strane sina, tijekom psihologijskog ispitivanja 10. listopada 2013., da gđa ĆG puno zaboravlja, se odnosi na heteroanamnezu - podatke koje daju članovi obitelji nakon čega je provedeno psihologijsko testiranje čiji je zaključak citiran u njegovu nalazu i mišljenu, a isto tako i obrazložen ranije. Vještak navodi da je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je I. tužena sposobna shvatiti značenje svojih postupaka iako u nalazu KBC Zagreb Klinika za neurologiju od 7. ožujka 2014. stoji da su kod I. tužene prisutne smetnje recentne memorije i zaboravljanja detalja nedavnih događaja jer je navedeno uzeto u obzir na način da smatra da je gđa. ĆG imala određenih kognitivnih smetnji, a koje nisu bile od značajnijeg utjecaja na njene intelektualne sposobnosti, a kako je opisao i u svom mišljenju. Navodi da je Sanval blagi hipnotik, dakle, lijeku koji se koristi za smetnje spavanja. Insomnia, odnosno smetnje spavanja mogu postojati same po sebi i ne predstavljaju simptome demencije u Alzheimerovoj bolesti. Sudski vještak navodi da činjenica da je I-tuženica od 1. svibnja 2015. stalno smještena u Domu za stare i nemoćne osobe, specijalni odjel za Alzheimerovu bolest i demenciju nije od značenja za zaključke napisane u nalazu i mišljenju.

12. Iz nalaza vještaka dr. Slavka Trontla od 7. siječnja 2025. proizlazi sljedeći zaključak. Vještačenjem sposobnosti prvotuženice (ĆG) za sklapanje ugovora o darovanju od 11. srpnja 2014. utvrdio je da je ona bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka kao i prava i obveza koje iz njega proizlaze. ĆG je prilikom sklapanja Ugovora o darovanju od 11. srpnja 2014. prema svojim tadašnjim kognitivnim sposobnostima trebala biti svjesna preuzetih obveza iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. ožujka 2013. godine. Zbog čega je ĆG, unatoč postojanju kognitivnih sposobnosti koje su bile dostane da shvati da je preuzela određene obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. ožujka 2013., ipak potpisala i ugovor o darovanju 11. srpnja 2014. te je naveo da navedeno treba tražiti u pogrešnoj ili manjkavoj volji (prijetnja, prinuda, prevara ili zabluda).

13. Sud je iz provedenih psihijatrijskih vještačenja utvrdio da je ĆG bila sposobna shvatiti značenje sklapanja ugovora o darovanju te prava, obveza i posljedica sklapanja tog ugovora na dan 11. srpnja 2014. Naime, vještak Makarić je stručno i u skladu s priloženom dokumentacijom izradio nalaz i mišljenje te detaljno obrazložio svoje mišljenje. U tom dijelu je i vještak Trontl potvrdio mišljenje vještaka Makarića. Nadalje, sud je zanemario navod vještaka Trontla vezano uz njegove pretpostavke vezano uz prijetnju, prinudu, prevaru ili zabludu jer osim što navedeno nije bio zadatak vještaku niti vještak može navedeno ocijeniti - već samo sud, predmetna izjava nije ničim obrazložena već je riječ o pukom nagađanju i nabrajanju različitih stvari - te u tom dijelu nalaz dr. Trontla ne udovoljava uvjetima stručnosti potrebnima za utvrđenje činjenica.

14. Sud je pročitao liječničko vještački nalaz i mišljenje dr. BGS od 26. ožujka 2018. prema kojem dr. BGS, na temelju medicinske dokumentacije ĆG zaključuje kako ona više nije u mogućnosti samostalno se brinuti o sebi niti štititi svoja prava, interese niti imovinu. Međutim, sud ocjenjuje da navedeni nalaz i mišljenje nisu od odlučnog značaja za rješenje ovog spora, budući da se odnose na zdravstveno stanje ĆG u vrijeme sastavljanja nalaza, odnosno tijekom 2018.. Predmet ovog postupka jest utvrđenje je li ĆG u trenutku sklapanja ugovora o darovanju bila sposobna razumjeti značenje i pravne posljedice poduzete pravne radnje pa je za ocjenu te odlučne činjenice mjerodavno njezino stanje u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Sud je stoga svoju odluku temeljio na nalazima i mišljenjima sudskih vještaka pribavljenima tijekom ovog postupka. K tome, nalaz i mišljenje dr. BGS ne zadovoljava uvjete načela kontradiktornosti jer nije riječ o vještačenju određenom od strane suda.

15. U svom iskazu 21. svibnja 2019. tužiteljica je navela kako je prava volja njene majke bila da sa tužiteljicom zaključi ugovor o doživotnom uzdržavanju. Navodi da je njena majka takvu volju izrazila u prosincu 2012. prilikom odlaska kod liječnika. Navodi kako je 13. veljače 2013. ona zaključila sa svojom majkom ugovor o doživotnom uzdržavanju. Navodi kako se temeljem tog ugovora ona obvezala uzdržavati svoju majku do njene smrti, a u trenutku smrti majke, nekretnina bi prešla u vlasništvo tužiteljice. Navodi kako je ugovor sklopljen pred sudom te je sutkinja s majkom razgovarala te je njena majka valjano iskazala svoju volju za sklapanjem spomenutog ugovora. Navodi kako je njena majka imala volju zaključiti ugovor i sa sestrom tužiteljice, sada skrbnikom ĆG, FG isti ugovor o doživotnom uzdržavanju no sestra je imala povjerenja prema tužiteljici te nije željela zaključiti s I. tuženom spomenuti ugovor. Navodi kako je 2017. saznala za postojanje ugovora o darovanju zaključenog između njene majke - I. tužene i njenog brata - II. tuženoga a predmet kojega je bila ta nekretnina kao u ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Navodi kako ona nije podnijela u zemljišne knjige ugovor o doživotnom uzdržavanju na upis u zemljišne knjige iz razloga što se bojala reakcije njenog brata

- II. tuženog. Navodi kako je njena majka živjela sa bratom u kući te se ona bojala da će brat nešto napraviti majci. Navodi kako je njena majka i njoj i sestri pričala takve stvari. Navodi kako nikada II. tuženoga nije obavijestila o činjenici sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju obzirom da je tako bila volja njene majke, ĆG. Tužiteljica dozvoljava mogućnost da je I. tužena potpisala ugovor o darovanju sa II. tuženikom no sumnja da bi to bila prava volja I. tužene jer je bolovala od Alzheimerove bolesti. Tužiteljica navodi kako je bolest kod njene majke progresivno napredovala u periodu od sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju do ugovora o darovanju. O tome postoji medicinska dokumentacija. Navodi kako se njena majka bojala svog sina, II. tuženika u svakom smislu te riječi. Tužiteljica navodi kako su se njeni roditelji za vrijeme života njenog oca dogovorili da 1/2 obiteljske kuće bude u vlasništvu njenog brata, II. tuženika. Navodi kako je njena majka u trenutku potpisivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju živjela u obiteljskoj kući zajedno sa II. Tuženikom, a tužiteljica je u tom trenutku nekoliko godina živjela na drugoj adresi u stanu koji je u tom trenutku bio u vlasništvu II. tuženika. Navodi kako njena majka nije željela izaći iz kuće u kojoj je živjela iz razloga što se radilo o obiteljskoj kući koju su izgradili njeni roditelji zajedno. Navodi kako je njena majka preselila u dom 1. svibnja 2015. Navodi kako je njena majka često bila na liječenju na Rebru. Tužiteljica navod i kako je njezin brat znao za sve dijagnoze njene majke te je tuženu vodio kod liječnika. Navodi kako njena majka nikada nije protiv nje pokrenula postupak kojim bi osporavala valjanost ili postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju od 13. veljače 2013. Nadalje navodi kako je ona, tužiteljica od 2013. do 2017. bila prijavljena na adresi [adresa] gdje se nalazi sporna nekretnina. Navodi kako joj se majka povjeravala te ako bi prava volja njene majke bila ikada da spornu nekretninu daruje njenom bratu, tužiteljica se tako izraženoj volji majke ne bi protivila. Tužiteljica navodi kako nikada nije čula da bi volja njene majke bila da spornu nekretninu daruje bratu niti je ikada kome pričala da bi imala takvu volju. Navodi kako je njena majka imala konstantan strah od toga da je netko želi prevariti oko sporne nekretnine. Navodi kako je u trenutku smrti njenog oca, poslovni partner pokojnog oca donio njenoj majci ugovor kojim bi njena majka poklanjala spornu nekretninu toj osobi, a tužiteljica je tada spriječi la potpisivanje takvog ugovora. Navodi kako se njezin brat nije protivio takvom pokušaju te osobe. Tužiteljica navodi kako bi njena majka sigurno navela da raskida ugovor o doživotnom uzdržavanju da je imala namjeru darovati nekretninu. U svom iskazu 28. svibnja 2024. tužiteljica je navela kako je njenoj majci bolest progresivno napredovala od 2013. do 2014. godine što se vidi iz povijesti bolesti. Od majke se odselila 2008. godine, a majka je ostala živjeti na katu s bratom, II. tuženikom koji je živio u prizemlju. Brat joj je znao govoriti da se majka gubi i da nešto nije u redu s njom, a i sama je znala primijetiti da npr. obuče različite čarape, obuče se neprikladno s obzirom na vremenske uvjete, stalno ponavlja iste stvari. Nadalje, sjeća se da je jednom stavila daljinski upravljač u frižider. Majka je hospitalizirana jednom 2012. godine i dva puta 2013. te je tada došlo do nagle progresije bolesti. 2013. godine je majka počela piti Donepezil 5mg, što je lijek protiv Alzheimerove bolesti te je počela piti i antidepresive. Tužiteljica navodi da je ona brinula o majci, svaki dan ju je kupala i radila sve što može da joj olakša njeno stanje, dok je II. tuženik samo htio voditi doktoru. Ugovor o darovanju je potpisan kod javnog bilježnika JG koji je prijatelj od II. tuženika i kojem je njena majka iznajmljivala poslovni prostor. Tužiteljica navodi da je od 2013. do 2017. bila prijavljena na adresi [adresa], ali ju je II. tuženik 2017. odjavio bez njenog znanja kada se upisao u gruntovnicu. Majka joj je govorila da nekretninu neće prepisati na svog sina, II. tuženika. Majka je stalno govorila II. tuženiku da neće dobiti tu predmetnu nekretninu, a što je vezano uz traumu iz 1992. kada se osjetila prevarenom jer je II. tuženik obećao tadašnjem poslovnom partneru nešto vezano uz tu nekretninu. Tužiteljica navodi da joj je majka zabranila da govori II. tuženiku išta o ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Taj ugovor o doživotnom uzdržavanju je sklopljen na inicijativu njene majke kako bi se ona zaštitila i kako bi zaštitila nekretninu. Tužiteljica navodi da je što se tiče obiteljskog dogovora što će kome pripasti, dogovor bio da predmetnom nekretninom raspolaže majka. Nije postojao dogovor što bi kome pripalo nakon smrti roditelja, a II. tuženik se postavljao na način da je sve njegovo. Brat, tuženik je dobio kuću u [adresa] od mame i tate dok je imao još oko 15 godina. Majka je stalno govorila da brat neće ništa dobiti, teško se verbalno izražavala, to su svi znali, govorila je i da ima dvije kćeri a ne samo sina. Brat je nikada ništa nije pitao o ugovoru o uzdržavanju.

16. Tuženik je u svom iskazu naveo kako je njegova majka, ĆG uvijek živjela u njegovom domaćinstvu. Navodi da se uvijek brinuo za nju, financijski je pomagao te je majka uvijek imala volju i želju da mu daruje svoj dio sporne nekretnine. Navodi kako je prava volja njegove majke bila da mu daruje svoj dio nekretnine puno prije nego što je do sklapanja ugovora o darovanju došlo. Navodi kako u trenutku sklapanja ugovora o darovanju, nije imao nikakvih saznanja o postojanju ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između njegove majke i tužiteljice. Navodi kako u trenutku kada je on saznao za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, njegova majka nije više bila u takvom zdravstvenom stanju u kojem bi se sa njom moglo razgovarati oko svih okolnosti sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Navodi kako su njegove sestre znale za postojanje ugovora o darovanju. Znale su da će majka darovati nekretninu njemu, da je on financirao potrebe majke. Navodi kako je ugovor o darovanju on podnio na upis u zemljišne knjige. Navodi kako je njegova majka imala kod sebe osobnu iskaznicu te je javni bilježnik gospodin JG izvršio uvid u osobnu iskaznicu majke te ovjerio potpis na ugovoru o darovanju. Navodi kako je bilježnik pročitao majci ugovor o darovanju te je ona bila upoznata sa sadržajem ugovora. Navodi kako je bilježnik pročitao majci ugovor o darovanju te sve što je interesiralo joj je pojasnio. Tuženik je naveo kako je njegova majka pred ljudima spominjala, da je njena volja da II. tuženiku daruje nekretninu. To je spominjala pred ŠG, ZG, RG a ima ih i više. Naveo je kako je tijekom 2009. i 2010. majka takve stvari spominjala pred navedenim ljudima i to u obiteljskoj kući. II. tuženi navodi kako je majka i pred tužiteljicom te sestrom FG u obiteljskoj kući govorila o namjeri darovanja sporne nekretnine II. tuženiku te su one znale za takvu volju majke. Navodi kako je nakon sklapanja ugovora o darovanju, on odnio ugovor u zemljišne knjige na upis te o tome nije posebno obavještavao sestre. Navodi kako je sestru FG vjerojatno obavijestio o sklopljenom ugovoru o darovanju a tužiteljicu nije jer s njom nije bio u dobroj komunikaciji. II. tuženi navodi kako tužiteljica tri godine nije razgovarala s majkom. Navodi kako je majka imala namjeru posjetiti tužiteljicu, a ona je nije pustila u svoj stan a o tome može svjedočiti rođak OG koji je dovezao majku ispred stana gdje je živjela tužiteljica. Navodi kako ne zna da li je majka zaprimila rješenje o upisu prava vlasništva na spornoj nekretnini na ime II. tuženog. Navodi kako je on majku o toj činjenici obavijestio.

17. Skrbnica I. tuženice ĆG navodi da je oko 2012. godine njena majka, ĆG predložila njoj i sestri, tužiteljici da predmetnu nekretninu prepiše na njih dvije, što je skrbnica odbila jer se htjela o tome dogovarati sa sestrom, tužiteljicom, na što je majka rekla da će nekretninu prepisati samo na tužiteljicu. Navodi da je znala da je sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju i odobrila ga je. Za ugovor o darovanju sklopljen s bratom, tuženikom za tu nekretninu nije znala. U vrijeme kada je tuženica otišla u dom, ne može se sjetiti godine, ali misli da je to bilo oko 2013., I. tuženica je rapidno propadala, imala je vokabular od desetak riječi, zaboravljala je. Navodi da, što se tiče brata, tuženika s njim nije nikada imala klasičan odnos brat sestra, jer je on uvijek bio autoritet kojem je trebalo podilaziti. U zavadi je s bratom. Tužiteljica je jedina osoba koja je svakodnevno brinula o majci, stalno je išla kod nje i navodi da ona nema problema ako cijela nekretnina pripadne tužiteljici, iako je planirala o tome se s njom dogovarati nakon smrti majke. Nadalje navodi da kod majke odlazi kada može jer ima dvoje djece i posao. Iste godine kada je majka otišla u dom, ili iduće godine, tužiteljica ju je nazvala u šoku i rekla da je odjavljena s adrese predmetne nekretnine, na što su obje ostale u šoku. Navodi da je tada pozvala brata koji ju je napao i rekao da ju je cijeli život odgajao, financirao, oblačio, što ju je pogodilo. Rekao je da on njima ne treba ništa objašnjavati i da on odlučuje o svemu. Skrbnica napominje da kada je umro njen otac, da su svi morali slušati brata jer su takvi običaji. Brat je tada ponudio da će nju i sestru isplatiti za njihov udio u nekretnini, ali kada je to prenijela tužiteljici, tužiteljica ju je napala i odbila taj prijedlog. Navodi da je za ugovor o darovanju prvi puta čula kada ju je sestra nazvala jer je odjavljena s predmetne adrese, ali prije je čula majku koja govori da ništa neće ostaviti sinu, II. tuženiku jer je ionako dobio veliku kuću u [adresa]. Sa sestrom se tada posvađala i nisu razgovarale dvije godine, a sada sa sestrom nije u nikakvim odnosima, dobre su si ali nisu na nivou na kojem su bile nekad. Skrbnica navodi da su ona i sestra svaka dobile stan od mame, brat je dobio kuću u [adresa], a predmetna nekretnina nije bila predmet obiteljskog dogovora jer je u njoj trebala živjeti mama dokle god je živa. Brat nikada nije sudjelovao u dogovorima na tu temu. Po procjeni skrbnice puno je veća vrijednost kuće koju je dobio brat od stanova koje su dob ile ona i sestra, pet puta veća. Dalje navodi da je brat znao da je majka sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa sestrom, tužiteljicom, to joj je rekla majka u trenucima kada je bila lucidna, to je bilo u to vrijeme kada je i ugovor sklopljen, ne može se sjetiti točno kada ali jako brzo. Nikada nije spomenula da bi tu nekretninu dala bratu. Navodi da smatra da majka ne bi nikada potpisala darovni ugovor s II. tuženikom. Čim je majka ušla u dom znala ju je, skrbnicu, zvati po 100 puta dnevno, htjela je izaći, ali je nisu puštali da se ne izgubi. Navodi da tužiteljica nije živjela u [adresa] i to kojih 7 godina prije nego li je I. tuženica, majka otišla u dom, ali napominje da je tužiteljica svaki dan dolazila tamo k majci i jedina brinula o njoj onako kako se trebalo brinuti. Nakon toga je I. tuženica živjela u istoj kući s II. tuženikom, ona je živjela na I. katu, a II. tuženik u prizemlju s obitelji. Navodi da je II. tuženik znao za bolest I. tuženice i da ju je stalno pritiskao da moraju ići u bolnicu Vrapče na kontrole i znao je da pije lijekove.

18. Svjedok VG je u svom iskazu naveo da je on prijatelj sa tužiteljicom još od srednje škole. Što se tiče njegove izjave sa strane 245 spisa navodi da je tu izjavu on diktirao a izjava je pisana u javnobilježničkom uredu. Navodi da je sve sam diktirao, nitko mu nije postavljao pitanja. On je govorio laički, a tamo su pisali sudske izraze tužitelj, tuženik i sl. Poznavao je i ĆG koja je imala umjetna koljena i trebalo joj je pomagati te joj je on pomagao i pridržavao ju. Navodi da je on vozio tužiteljicu i njenu majku na sud 2013. g. u ožujku kad su sklapali ugovor o doživotnom uzdržavanju. ĆG je nakon potpisivanja tog ugovora izjavila da će reći svom sinu BG za taj ugovor o doživotnom uzdržavanju i rekla mu je za taj ugovor nakon dva dana. Dva dana nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju bili su u pizzeriji Poma, gdje su bile ĆG, tužiteljica, FG i svjedok te je tada ĆG izjavila svima prisutnima da je o postojanju ugovora o doživotnom uzdržavanju rekla svom sinu BG, ovdje tuženiku. VG dalje navodi da nije išao toliko često kod njih doma, ali se često s njima nalazio u pizzeriji Poma, a kad je ĆG završila u domu u Vrbovcu, išao je s tužiteljicom svaki vikend u Vrbovec i tamo bio od npr. 9:00 do 16:00 popodne i to svaku subotu i nedjelju. Kad je ĆG završila u domu na Iblerovom trgu, svaki dan je tamo išao s tužiteljicom i tamo je svaki dan bio od npr. 15:30 do 20:00 sati. To je radio zbog prijateljstva s tužiteljicom i zbog poznanstva s pokojnom ĆG. O ugovoru o darovanju predmetne nekretnine između ĆG i njenog sina navodi da nije znao ništa jer to ĆG nije nikad ni spominjala. ĆG je govorila da nikad ne bi jednom djetetu sve dala jer ima i dvije kćerke, čak je znala reći: "Lakše se snaći muškom nego njenim kćerima." ĆG je živjela sa svojim sinom i snahom, odvojena od njih na svom gornjem katu, ali navodi kako mu dođe da se rasplače kad se sjeti kako mu je ĆG znala pričati da joj je sin branio izlaziti van iz kuće kad je imao roštilj i goste, ili kako su joj uništili ruže, ili kad joj je branio imati psa. Da je sklopljen ugovor o darovanju između ĆG i tuženika, saznao je kad je vozio tužiteljicu registrirati auto i kad je ona saznala da je odjavljena s mjesta svog prebivališta. Inače, čuo je razgovor tužiteljice i tuženika na mobitel kad se i on osobno javio tuženiku. Osim toga jednom je FG, dok je bio u njenom društvu, stavila na zvučnik poziv od tuženika te je čuo da je tuženik FG nudio 20.000,00 eura da lažno svjedoči kako je pokojna ĆG htjela darovati predmetnu nekretninu tuženiku. Od kad je ĆG završila u domu, tuženik je digao ruke od nje te su tužiteljica i VG vozili pokojnu ĆG dr. H na Rebro dva puta godišnje. Navodi da ne zna kako je došlo do sklapanja ugovora o darovanju predmetne nekretnine tuženiku od strane pokojne ĆG. Koliko zna, taj ugovor o darovanju je sastavio tuženikov prijatelj JG koji je pokojni. Po njegovu mišljenju, pokojni JG je jako dobro znao da ĆG ne bi nikad sama sastavila takav ugovor, a to svjedok zna od pokojne gđe. ĆG. Jednom je pokojna ĆG imala modricu oko oka, za koju je svjedok 90% siguran da ju je sin, tuženik udario. Pokojna ĆG je bila u lošem stanju u domu i nije mogao vjerovati da je vlastiti sin ne želi posjećivati i brinuti o njoj, a lijekove je kupovala tužiteljica, koja je snosila i ostale troškove svoje majke. Vezano uz izjavu svjedoka sa str. 245 gdje je naveo da je ĆG tražila od tužiteljice i FG da ne govore tuženiku za ugovor o doživotnom uzdržavanju, svjedok pojašnjava da je ĆG inzistirala da ona bude ta koja će mu reći, htjela je da se prvo sklopi ugovor, a onda da kaže sinu jer nije imala povjerenja u tuženika. Tuženik je znao prijetiti ĆG, ali znao je da je svjedok tu i možda je zato bio suzdržan te zato svjedok nije prijavljivao te prijetnje upućene ĆG. Svjedok navodi da je prava volja pokojne ĆG bila sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju jer je imala najviše povjerenja u svoje kćeri. Nikad nije spominjala namjeru darovanja nekretnine sinu. Čak je znala citirati riječi svog supruga s posmrtne postelje: "Jadna si mi ti nakon moje smrti", pri čemu je mislila na njihovog sina. ĆG je tužiteljica nudila da se preseli k njoj, posebno kad je imala modricu, ali ĆG nije htjela napustiti svoj dom. U trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, ĆG je bila prisebna, ali joj se psihičko stanje jako pogoršalo krajem 2013. g. Već pola godine kasnije joj je stanje bilo jako teško, svjedok smatra da tad nije bila sposobna razumjeti što potpisuje više. Sin je branio tužiteljici da joj tužiteljica kupuje stvari ili hranu, znao ih je i baciti jer je govorio da ima sve u domu. Svjedok navodi da je ĆG bila teško pokretna i kretala se ili hodalicom ili su ju pridržavali te su ju takvu i vozili do pizzerije. Tuženik je govorio da joj ne trebaju ta kolica. Inače, svjedok navodi da živi sa sinom koji ima 28 godina. Navodi da kada je njegov sin imao 15, 16 godina, u vrijeme kada je svakodnevno išao do ĆG je svjedok tada također i radio te je sin krenuo u srednju školu i bio sa svjedokovim puncem, svojim dedom i bakom. Svjedokova majka je umrla 2018. g., a obilazio je i nju. U kući s ĆG, na katu ispod je živio tuženik sa svojom ženom i troje djece.

20. Svjedokinja HGS navodi da je tužiteljica njena bivša kolegica i dugogodišnja jako dobra prijateljica. Kad joj se predočuje njena izjava sa str. 249 spisa navodi da se ne sjeća tko je zapisivao samu izjavu, jesu li s napisanom izjavom došli u javnobilježnički ured ili je izjava zapisivana tamo. Tekst je ona diktirala. S tužiteljicom je prijateljica nekih 24 godine, jako su se povezale, pričale o svemu dobrom i lošem pa je tako i saznala za njenu, tužiteljičinu situaciju. Upoznala je i majku tužiteljice, pokojnu ĆG. Osobno je razgovarala sa ĆG, bilo ih je više tada i sjeća se da je ĆG govorila da je razočarana u svog sina i da želi zaštititi svoje kćeri. ĆG je svjedokinji rekla da je prepisala nekretninu na tužiteljicu ugovorom o doživotnom uzdržavanju, a pričala joj je inače sve o svom životu. To joj je pričala prilikom njihovih druženja kad ju (ĆG) je tužiteljica znala uzeti k sebi za vikend na Bukovac, ili u pizzeriji Poma, ali to je bilo prije negoli je ĆG otišla u dom. Pokojni g. ĆG, suprug od ĆG, kako joj je ĆG pričala, je ostavio jednu kuću tuženiku nadajući se da će on voditi brigu o obitelji. ĆG nije ni znala da je tuženik sagradio kuću u [adresa], već je to saznala od drugih. Pokojna ĆG je rekla da će kuću u [adresa] ostaviti kćeri HG, a svjedokinja nije čula da bi to namjeravala pokloniti sinu BG. Navodi da nikad nije vidjela zajedno pokojnu ĆG i njenog sina BG, nije joj dolazio na rođendane, blagdane i sl. tako da ne može reći kakav su imali odnos. Dalje navodi da se pokojna ĆG jako bojala da sin BG ne bi ostavio svoje sestre bez igdje ičega i djelovala joj je jako razočarano. Kad je tužiteljica bila odjavljena iz svoje kuće u [adresa], svjedokinja ne zna što se točno dogodilo, ali pokojna ĆG je bila jako zabrinuta. Tad još pokojna ĆG nije bila u domu, tad se tužiteljica HG selila na Bukovac. Kad se tužiteljica HG selila na Bukovac, pokojna ĆG je bila još vrlo prisebna. Svjedokinja navodi da koliko je poznavala pokojnu ĆG, i koliko zna, prava volja pokojne ĆG je bila predmetnu nekretninu dati tužiteljici koja se i brinula o njoj posljednjih 15 godina života. Pokojna ĆG je tužiteljicu prijavila na adresu [adresa]. Pokojna ĆG svjedokinji nije nikad spominjala namjeru darovanja predmetne nekretnine svom sinu. Kad se brinula o svojoj majci, tužiteljici je bilo na prvom mjestu upravo dobrobit majke, a tek onda svi ostali iz društva, nije išla ni na godišnji odmor godinama, odbijala je nekad doći kod svjedokinje zbog brige o majci. Tužiteljica se brinula o majčinim potrebama, hrani, lijekovima, odjeći, dok svjedokinji nije poznato je li se o majci brinuo i sin BG. Svjedokinja navodi da nije nikad ulazila u kuću u kojoj je živjela pokojna ĆG, znala je dolaziti ispred. Pojašnjava da briga tuženika o sestrama pretpostavlja: "Hercegovački način", da se brine da svaka dobije svoj dio ostavine, ali se on nije brinuo o tome. Prodao je kuću u [adresa], a nije ni pozvao sestre da dođu po svoje stvari. Pokojna ĆG je imala psa B ali su ga morali dati jer je smetao tuženikovoj ženi. Kad bi se nalazili u pizzeriji Poma, povremeno je dolazio i VG, koji je radio dvije smjene pa nije uvijek mogao doći ali je vodio brigu o pokojnoj ĆG s tužiteljicom. Pokojna ĆG je imala hodalicu, ali je bila pokretna osim na kraju kad je počela rapidno propadati i nije dolazila nigdje. Svjedokinja misli da se pokojna ĆG nije selila kod tužiteljice jer je tužiteljica radila svaki dan do 16:00 i nije ju htjela ostavljati samu, a šogorica je bila kod kuće i brinula o djeci, ali nije ju bilo briga za pokojnu ĆG i nije marila za nju. Svoja saznanja svjedokinja crpi iz razgovora sa tužiteljicom, FG i samom ĆG. Ne sjeća se ničega o psu.

20. Što se tiče stanja ĆG i pitanja je li bila svjesna što potpisuje prilikom zaključenja predmetnog ugovora o darovanju, navedenu je činjenicu sud utvrdio na temelju provedenih vještačenja. Naime, vještaci su nepristrano, stručno i objektivno ocjenjivali medicinsku dokumentaciju pokojne ĆG, dok su tužiteljica i njeni poznanici kao svjedoci, naprotiv, psihičko stanje pokojne ĆG ocijenjivali pristrano, laički i subjektivno. Posebno stoga jer nisu bili prisutni kad je sam ugovor o darovanju sklopljen. Sud vjeruje da je tužiteljica brinula o pokojnoj majci te da je bila emotivno vezana uz nju, ali navedeno nije od utjecaja prilikom ocjene psihičkog stanja njene majke. Sud također nije prihvatio navode tužiteljice o nezakonitosti ovjere potpisa na ugovoru o darovanju, budući da za takve tvrdnje tijekom postupka nisu ponuđeni dokazi koji bi ih potvrdili. Sud nije prihvatio ni ostale navode tužiteljice kojima nastoji dokazati da sklapanje ugovora o darovanju nije predstavljalo stvarnu volju ĆG, za takve tvrdnje tijekom postupka nisu izvedeni vjerodostojni i objektivni dokazi, već se one temelje isključivo na iskazu tužiteljice te iskazima svjedoka koji su s njom u bliskim odnosima. Sud vjeruje tuženikovom iskazu u dijelu u kojem navodi da je za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju saznao tek nakon što je zaprimio opomenu punomoćnika tužiteljice prije pokretanja ovog postupka. Nadalje, imajući u vidu nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sud prihvaća navode tuženika da je ĆG u trenutku sklapanja ugovora o darovanju 11. srpnja 2014. bila sposobna razumjeti značenje, učinke i pravne posljedice navedenog pravnog posla jer je taj dio iskaza suglasan činjenicama koje proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka. Sud nije prihvatio dio iskaza u kojem FG navodi da smatra kako ĆG nikada ne bi sklopila ugovor o darovanju s tuženikom. Naime, navedeni iskaz predstavlja osobni stav i pretpostavku svjedokinje o tome kako bi ĆG postupila u određenoj situaciji, a ne činjenicu koja proizlazi iz njezinih neposrednih saznanja. Osim toga, takav je navod u suprotnosti s utvrđenom činjenicom da je ĆG predmetni ugovor o darovanju doista sklopila te s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da je u trenutku sklapanja ugovora bila sposobna razumjeti njegovo značenje i pravne posljedice. Što se tiče iskaz svjedoka VG, sud je uzeo u obzir činjenicu da je svjedok dugogodišnji i blizak prijatelj tužiteljice te da, prema vlastitom iskazu, s njom je provodio znatan dio vremena, zbog čega njegov iskaz nije mogao prihvatiti kao potpuno nepristran. Posebno stoga jer su svjedoci VG i UG prvo dali izjave kod javnih bilježnika na iste okolnosti, iz čega proizlazi da su došli pripremljeni. Naime, neuvjerljivi su njihovi navodi da je svjedok VG sam diktirao izjavu javnom bilježniku jer je prema rečenom očito da je davanje izjave bilo usmjereno za potrebe ovog predmeta, jer je za pretpostaviti da bi izjava inače sadržavala brojne okolnosti koje nisu vezane uz ovaj predmet. Također je neuvjerljiva izjava svjedokinje UG da se ne sjeća tko je zapisivao samu izjavu jer nije riječ o svakidašnjoj situaciji. Sud ne vjeruje iskazu svjedoka VG u dijelu u kojem navodi da je tuženik bio grub prema ĆG, kao ni navodu da je ĆG zadobila modricu u području oka od tuženika, budući da se navedene tvrdnje ne temelje na neposrednim saznanjima svjedoka, već na njegovim pretpostavkama. Sud nije prihvatio ni dio iskaza u kojem taj svjedok navodi da je javni bilježnik prilikom ovjere ugovora o darovanju znao da sadržaj ugovora ne odgovara stvarnoj volji ĆG, jer svjedok za takvu tvrdnju nije iznio saznanja koja bi proizlazila iz njegovog neposrednog opažanja ili drugog pouzdanog izvora. Što se tiče iskaza svjedokinje HGS, sud je njezin iskaz prihvatio u dijelu koji se odnosi na njezina neposredna saznanja i opažanja stečena kroz druženje s tužiteljicom, osobito u pogledu činjenice da je tužiteljica redovito skrbila o svojoj majci. Istodobno, kako je svjedokinja navela da tuženika nikada nije vidjela, njezin iskaz n ije mogao biti relevantan za utvrđivanje odnosa između tuženika i ĆG, o čemu nije imala neposrednih saznanja. Također, na temelju iskaza svjedoka VG se ne može utvrditi da je pokojna ĆG sklopila ugovor o darovanju na temelju prijetnji ili zbog koje druge mane volje.

21. Naprotiv, iz provedenih dokaza stoga proizlazi da je ĆG bila svjesna kakav ugovor potpisuje. Naime, prethodno proizlazi iz nalaza i mišljenja dvaju vještaka koji su u pogledu pitanja o sposobnosti za rasuđivanje ĆG u vrijeme potpisivanja ugovora o darovanju, točnije 11. srpnja 2014., donijeli isti zaključak te potvrdili da je u to vrijeme ĆG bila sposobna shvatiti značenje sklapanja tog pravnog posla u skladu s njenom medicinskom dokumentacijom. Nadalje, sud niti iz jednog dokaza provedenog tijekom ovog postupka nije mogao zaključiti da se kod potpisivanja ugovora o darovanju 11. srpnja 2014. radilo o nesporazumu, a budući da je teret dokazivanja na tužitelju, kako tužitelj nije uspio dokazati da se radilo o nesporazumu, u kojem slučaju do potpisivanja ugovora ne bi niti došlo, sud je utvrdio da prilikom potpisivanja ugovora o darovanju nije postojao nesporazum. Prethodno navedeno također vrijedi i za pitanje nemoralnosti koje tužiteljica također ističe u svom tužbenom zahtjevu. Sud u pogledu sklapanja ugovora o darovanju, iz svih izvedenih dokaza nije mogao zaključiti da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora radilo o bilo kakvom nemoralnom postupanju ili da bi sklapanje predmetnog pravnog posla bilo nemoralno te iz toga razloga sud zaključuje da to u ovome predmetu ne može biti razlog zbog kojeg bi se predmetni ugovor utvrdio ništetnim. Što se tiče mana volje odnosno postojanja razloga pobojnosti (zablude, prijevare ili druge mane volje) koji bi utjecali na ĆG da sklopi ugovor o darovanju, sud prihvaća prigovor tuženika u pogledu aktivne legitimacije. Naime, sukladno članku 331. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11 dalje ZOO) zahtijevati da se ugovor poništi može utvrđivati samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost. Prema tome, iako je 2025. godine ĆG preminula, u trenutku podnošenja tužbe tužiteljica nije bila ovlaštena odnosno aktivno legitimirana za podnošenje tužbe radi utvrđenja pobojnosti ugovora o darovanju. Aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka radi pobijanja ugovora o darovanju zbog navodnog postojanja mana volje prilikom njegova sklapanja imala je isključivo darovateljica ĆG kao ugovorna strana č ija je volja, prema navodima tužbe, bila manjkava. Stoga je upravo ĆG bila ovlaštena zahtijevati poništenje predmetnog ugovora, bilo osobno, bilo putem skrbnika. Tužiteljica, kao treća osoba koja u vrijeme podnošenja tužbe nije bila nositeljica prava na pobijanje predmetnog ugovora, nije bila aktivno legitimirana za samostalno isticanje takvog zahtjeva.

22. Neovisno o pitanju aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe, sud nalazi da tužiteljica tijekom postupka nije predložila niti priložila nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su u trenutku sklapanja ugovora o darovanju postojale okolnosti koje bi taj pravni posao činile pobojnim. Naime, tužiteljica je u tužbi iznijela općenite navode o mogućim razlozima pobojnosti te vlastito viđenje i doživljaj odnosa između ĆG i tuženika, no takvi navodi sami za sebe ne predstavljaju dokaz na temelju kojeg bi sud mogao utvrditi postojanje mana volje ili drugih okolnosti relevantnih za pobijanje ugovora. Sud nije u mogućnosti sa sigurnošću utvrditi iz kojih je razloga odnosno motiva ĆG najprije sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s tužiteljicom, a potom ugovor o darovanju iste nekretnine s tuženikom. Međutim, iz svih provedenih dokaza ne proizlazi nijedna činjenica koja bi upućivala na postojanje zakonom propisanih razloga za pobijanje predmetnog ugovora. Sud je prihvatio iskaze tužiteljice, skrbnice ĆG te svjedoka VG i svjedokinje HGS u dijelu u kojem su naveli da se tužiteljica tijekom duljeg vremenskog razdoblja brinula o svojoj majci te da je među članovima obitelji upravo ona iskazivala najveću razinu skrbi. Međutim, navedena okolnost sama po sebi ne predstavlja dokaz da ĆG nije mogla ili nije željela darovati predmetnu nekretninu tuženiku, niti iz nje proizlazi postojanje mana volje ili drugih razloga koji bi doveli do pobojnosti ugovora.

23. Budući da tijekom postupka nije dokazano postojanje nijedne činjenice na kojoj tužiteljica temelji svoj zahtjev, a imajući u vidu da je, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, upravo na tužiteljici bila obveza dokazati postojanje okolnosti koje bi opravdavale utvrđenje ništetnosti ili pobijanja ugovora, sud je njezin tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim te odlučio kao u izreci ove presude.

24. Članak 322. ZOO-a propisuje ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Članak 330.stavak 1. ZOO-a propisuje da je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno. Članak 331. stavak 1. ZOO -a propisuje da ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi.

25. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 i 107/25, u daljnjem tekstu: Tarife), i to na temelju br. 52/3 Tarife koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

26. Tuženiku je priznat trošak sastav odgovora na tužbu i podneska od 10. studenog 2022. u iznosu od 500,00 eura prema br. 9. t. 1. Tarife za svaki, podneska od 20. ožujka 2019. u iznosu od 200,00 eura prema br. 8. t. 5. Tarife, priznat je trošak pristupa na ročišta 4. rujna 2017., 20. listopada 2017., 12. studenog 2018., 9. siječnja 2019., u iznosu od 125,00 eura za svako prema br. 9. t. 5. Tarife i trošak pristupa na ročišta 27. ožujka 2019., 21. svibnja 2019., 11. studenog 2019., 7. rujna 2022., 7. ožujka 2024., 28. svibnja 2024., 19. ožujka 2023. i 1. lipnja 2026. za svako u iznosu od 500,00 eura prema br. 9. t. 1. Tarife. Ukupno je riječ o 5.700,00 eura, a s PDV-om 7.125,00 eura.

27. Tuženiku ne pripada trošak dvaju podnesaka od 8. listopada 2021. jer je sud uvidom u spis utvrdio da navedenog datuma tuženik nije podnio te podneske, podneska od 3. travnja 2020. i 4. 2.2025. jer nisu bili potrebni niti je dodano išta novo u odnosu na nalaz i mišljenje i za podnesak od 11.9.2024. jer nije bio potreban.

28. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Sudac:

Ivan Borković

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun., uz pristojbu na presudu

2. tuženiku po pun.