Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-263/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužiteljice HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić, Split, Sukoišanska 25, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, 21000 Split, OIB: 69403366669, kojeg zastupaju punomoćnice, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ecija Kuljiš-Bajić & Meri Blaslov Pavasović, Split, Ćiril Metodova 38, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-121/2023-20 od 17. srpnja 2025., 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-121/2023-20 od 17. srpnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici ukupan iznos od 785,69 eura bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom, a za razdoblje od 1. 1.2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje, a za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presudi od dospijeća do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima (točka I. izreke.

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.296,70 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak za sastavljanje žalbe.

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode tuženika kao neosnovane te je predložila da se žalba kao takva odbije i potvrdi prvostupanjska presuda. Tužiteljica je također, zatražila trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatu naknade plaće u iznosu od 785,69 eura bruto s pripadajućim kamatama, s osnova prekovremenog rada za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020.

5. Budući da se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 785,69 eura, radi se o sporu male vrijednosti iz odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, zbog čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5.1. U prvostupanjskom postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a.

5.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

5.3. Neosnovano tuženik tvrdi da je počinjena i bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1., u svezi članka 8. i članka 338. stavak 4. ZPP-a, jer je sud sve provedene dokaze ocijenio sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, s time što je utvrdio odlučne činjenice na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

6. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, a koje je utvrđenja ovaj drugostupanjski sud dužan respektirati jer se radi o sporu male vrijednosti proizlazi sljedeće:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020. bila zaposlenica tuženika,

- da su tužiteljici u tom razdoblju obračunata i plaćena uvećanja i dodaci koji ovise o uvjetima rada, te dobi dana i danu u tjednu na sve sate rada, dok joj nije obračunat dio sati u mjesecima kada je bio veći od mjesečnog fonda radnih sati, te nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno i to prema nalazu i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. Split u ukupnom iznosu od 785,69 eura,

- da je kod tuženika u organizacijskom smislu bio nejednaki raspored radnog vremena uslijed kojeg se pojavljivao višak radnih sati što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedokinja DH i OH koje su iskazale da su radnici, pa tako i tužiteljica radili u smjenama /jutarnjoj 6-14 sati, popodnevoj od 14,22, te noćnoj od 22 do 6 sati ujutro/ i to prema rasporedu kojeg radi voditeljica zdravstvene službe ili šefovi odjela,

- da su radnici kod tuženika u utuženom razdoblju radili više nego što je redovan mjesečni fonda sati, a čime su ostvarili višak sati, odnosno prekovremeni rad,

- da iz iskaza saslušanih svjedokinja LH i OH proizlazi kako radnicima, pa tako i tužiteljici kod tuženika nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno iako su radili prekovremeno,

- da iz iskaza svjedokinje OH proizlazi da je bilo više odrađenih sati nego što je prikazano u platnim listama, pa da radnici za to i potražuju prekovremeni rad.

7. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, navodeći kako je odredbom članka 17. stavak 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi ("Narodne novine", broj 32/17.), koji je u primjeni za utuženi period od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2018., propisano da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. istog članka je propisano da se prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca; stavkom 3. istog članka propisano je da kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 4. istog članka propisano je da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te da ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 3. ovoga članka odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada.

7.1. Isto tako, prvostupanjski je sud naveo da je odredbom članka 19. stavka 1. KU- za djelatnost socijalne skrbi ("Narodne novine", broj 61/18, 3/19), a koji je u primjeni za dio utuženog razdoblja od 1. lipnja 2018. do 31. siječnja 2020., propisano da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. istog članka je propisano kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 3. istog članka propisano je da se uvećanje osnovne plaće za izvršeni prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca za mjesec za koji je ostvaren prekovremeni rad, te da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te iznimno, ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, odobriti korištenje jednog ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), sukladno mogućnostima organizacije rada; stavkom 5. istog članka propisano je da se plaćeni prekovremeni rad i korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada međusobno isključuju.

7.2. Nadalje prvostupanjski sud navodi kako je odredbom članka 43. stavak 1. KU-a za djelatnost socijalne skrbi ("Narodne novine", broj 32/17) propisano da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. istog članka propisano je da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje jednom mjesečno, najkasnije do petnaestog dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, a stavkom 5. istog članka da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija.

7.3. Također, prvostupanjski sud navodi kako su odredbom članka 45. KU-a za djelatnost socijalne skrbi ("Narodne novine", broj 32/17) određena uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad iznosi 50%, a odredbom članka 51. stavka 1. KU-a za djelatnost socijalne skrbi ("Narodne novine" broj 61/18, 3/19) propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. istog članka plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje se jednom mjesečno, najkasnije do petnaestoga dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, dok je stavkom 5. istog članka propisano da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija, dok su odredbom članka 53.stavka 1. tog istog KU-a propisana su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće zaposlenika za prekovremeni rad iznose 50%.

8. Suprotno žalbenim razlozima tuženika, pravilno je prvostupanjski su na temelju utvrđenog činjeničnog stanja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, jer je nedvojbeno utvrdio da je osnovano njezino potraživanje u odnosu na neobračunate sate koje je odradila kod tuženika, a koji su sati iznad mjesečnog fonda sati. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom ukupnog iznosa od 785,69 eura i to na ime neobračunatog dodatka na prekovremene sate rada iznad 40 sati tjedno 300,67 eura i na ime neobračunatih sati koji su ujedno i sati iznad mjesečnog fonda sati 485,02 eura, a koja je visina utvrđena vještačenjem.

8.1. Na dosuđeni iznos od 785,69 eura tužiteljici su pravilno dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), izuzev kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći, jer porez na dohodak i prirez poreza na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju.ž

8.2. S obzirom na navedeno, neosnovano se tuženik u žalbi ponovno poziva na raspored tjednog odmora, te na nejednaki raspored radnog vremena, a što u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Ovo iz razloga, što ostaje činjenica da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i ako je radnik u tjednu ostvario veći broj sati od navedenog to predstavlja prekovremeni rad, bez obzira na koji način je poslodavac rasporedio tjedni odmor.

9. Naime, odredbama Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR) propisano je, da puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od četrdeset sati, a dulje može biti samo u slučaju prekovremenog rada, preraspodjele radnog vremena ili u slučaju kada radnici rade u tzv. turnusima od po 12 sati ili u sličnom rasporedu koji ne omogućava da se radno vrijeme svede na 40 sati tjedno, pa je poslodavcima nužno uvesti ne-jednaki raspored. U protivnom radnici bi redovito u pojedinim tjednima, npr. svaki drugi tjedan imali više od 40 sati, što znači da bi u tom tjednu u stvari radili prekovremeno. Ovo neovisno, ako u su prethodnom tjednu radili kraće, jer se prekovremeni rad treba procjenjivati na razini tjedna, iako se u praksi i bez ikakvog uvođenja nejednakog rasporeda radnog vremena procjenjuje na razini mjeseca ili godine, ali to nije sukladno ZR-u.

9.1. Dakle, svaki rad preko 40 sati tjedno je prekovremeni rad, osim u slučaju ako postoji preraspodjela radnog vremena ili nejednaki raspored radnog vremena. S obzirom na gore navedeno tuženik je pred kraj postupka (nakon zaključenja prethodnog postupka) počeo isticati da se u konkretnom slučaju radi o nejednakom rasporedu (preraspodjela je zabranjena u djelatnosti socijalne skrbi).

9.2. Međutim, o nejednakom rasporedu se ne radi u ovom slučaju jer tužiteljica nije obavljala poslove na više različitih lokacija i u različitim programima, a što je uvjet za nejednaki raspored prema KU, konkretno članku 17. stavku 5. istoga, ne postoji odluka poslodavca odnosno tuženika o nejednakom rasporedu radnog vremena niti je takvu odluku tuženik predočio, s time što tuženik navodi da je on obavještavao zaposlenike o rasporedu radnog vremena tjedan dana unaprijed, međutim, to je nešto sasvim drugačije od donošenja formalne odluke o uvođenju nejednakog rasporedu radnog vremena i uvjetima obavljanja istoga, a koja odluka ima svoje pretpostavke, način i proceduru donošenja i vrijeme trajanja sve sukladno članku 66. ZR-a.

9.3. Da se kojim slučajem radilo o hitnim i izvanrednim poslovima koji bi opravdali uvođenje nejednakog rasporeda radnog vremena tada iste tuženik ne bi mogao najaviti dva tjedna prije tužiteljici kao što to navodi. Za donošenje zakonite odluke o nejednakom rasporedu radnog vremena je potrebna suglasnost radničkog vijeća sukladno članku 150. ZR-a, jer odluka o rasporedu radnog vremena spada u odluke važne za položaju radnika, a kakvu suglasnost tuženik nije imao niti je predočio. Nejednak raspored radnog vremena je ograničen vremenski po zakonu, a iz svega navedenog tijekom postupka kao i iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo je da se ovdje radilo o prekovremenom radu kroz cijelu godinu, koje se stoga ne može podvesti pod nejednaki raspored, pa je ovaj prigovor tuženika neosnovan.

9.4. Nadalje je tuženik svoju obvezu pokušavao otkloniti i pozivajući se na to da je tužiteljici isplaćivao plaću za ukupan broj sati iako je broj sati po evidencijama za neke mjesece bio niži, ali to nema utjecaja na predmetni slučaj iz razloga što je radnik neki mjesec radio manje sati, jer mu je poslodavac tako odredio raspored ne znači da nema pravo na punu ugovorenu plaću, s obzirom na to da radnik ne određuje raspored radnog vremena, nego upravo poslodavac, odnosno tuženik. Osim toga, ako radnik ima ugovorenu mjesečnu plaću, a neki mjesec radi manje sati jer mu je poslodavac tako odredio raspored, radnik ima pravo tražiti ugovorenu plaću iz razloga što on ne određuje raspored radnog vremena.

9.5. Naime, ovaj način kompenziranja isplaćene plaće i odrađenog broja sati, prema nijednom propisu ili ugovoru nije pružio tužiteljici potpunu naknadu onoga što joj prema ZR-u pripada, nego je upravo suprotno oštetilo tužiteljicu za one odrađene sate preko 40 sati tjedno, zbog čega joj posljedično nije isplaćen dodatak za prekovremeni rad za te sate, a zatim i sve naknade koje joj pripadaju, kako je to pravilno analizom svih provedenih dokaza utvrdio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

10. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi tako i po visini, jer se pravilno temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.).

11. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I. izreke, ove odluke.

12. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je, jer nije uspio sa svojom žalbom primjenjujući odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadom troška za sastavljanje odgovora na žalbu iz razloga što ta radnja nije bila potrebna za postupak primjenjujući odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a., zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke, ove odluke.

U Splitu 14. srpnja.2026.

Sutkinja:

Marija Šimičić