Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10271/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katice Lučić, kao predsjednice vijeća te Jasne Momirović i Ivane Bosnić-Kovačić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika GAJBA PIVA j. d. o. o. Kutina, kao pravne osobe i ČZ, kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. točke 46. i stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika GAJBA PIVA j. d. o. o. Kutina, kao pravne osobe i ČZ, kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, podnijetoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pp-11627/2024 od 23. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba okrivljenika GAJBA PIVA j. d. o. o. Kutina, kao pravne osobe i ČZ, kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, odbija se kao neosnovana i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Okrivljenici su dužni platiti paušalni iznos troškova Visokog prekršajnog suda u iznosu od po 40,00 (četrdeset) eura, svaki, u roku od 3 (tri) mjeseca od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom presudom okrivljenici GAJBA PIVA j. d. o. o. Kutina, kao pravna osoba i ČZ, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, proglašeni su krivima i kažnjeni ukupnim novčanim kaznama u iznosima od 4.500,00 eura pravna osoba te 900,00 eura odgovorna osoba, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 46. i stavka 2. Zakona o radu i članka 10. stavka 1. točke b) i stavka 2. Zakona o minimalnoj plaći, činjenično opisanih u izreci, uz pravilno upozorenje da će se, ako dvije trećine izrečenih novčanih kazni plate u roku za plaćanje, u smislu članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona smatrati da su novčane kazne u cjelini plaćene.

1.1. Za pojedine prekršaje okrivljenicima su uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona utvrđene novčane kazne u iznosima od 3.000,00 eura i 1.500,00 eura pravnoj osobi, te 500,00 i 400,00 eura odgovornoj osobi.

1.2. Također su istom presudom okrivljenici obvezani platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 40,00 eura, svaki.

2. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prekršajnog prava i odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

2.1. Okrivljenici u žalbi ističu da su s radnicom ŽZ ugovorili neto plaću u iznosu od 1.100,00 eura, dakle u iznosu dvostruko većem od propisane bruto minimalne plaće, tako da se na njih ne može primijeniti Zakon o minimalnim plaćama. Nadalje, imenovana je radnica posuđivala novac od poslodavca i nije ga vraćala, međutim sud je na tu okolnost nije ispitao, iako bi ta okolnost bila bitna za situaciju u kojoj su se našli. Svrha kažnjavanja neće biti postignuta izrečenim kaznama koje su prestroge, a uz to, postupali su ljudski i u skladu s propisima.

2.2. Okrivljenici predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati.

3. Žalba okrivljenika nije osnovana.

4. Rješavajući predmet i ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdio je da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, kao i da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenike proglasio krivima za terećena djela i kaznio ih.

5. Suprotno žalbenim navodima, okolnost da okrivljenici svojoj radnici ŽZ nisu dostavili dva obračuna neisplaćene plaće zbog dugova koje je ista imala prema poslodavcu, nije relevantna za taj prekršaj, te ne utječe na odgovornost okrivljenika za prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 46. i stavka 2. Zakona o radu.

5.1. Naime, okrivljenici, kako to sami i priznaju, svojoj radnici na dan dospjelosti nisu isplatili plaću za siječanj 2024., dakle radnici nisu isplatili primitak za obavljeni rad u određenom mjesecu, sukladno članku 90. Zakona o radu, već su istu isplatili u srpnju 2024., pa je zbog neisplate plaće na dan dospjelosti i nastala njihova obveza dostavljanja dva obračuna. Eventualna dugovanja radnice prema poslodavcu, ničime dokumentirana, utjecala bi samo na visinu plaće, budući da poslodavac svoje potraživanje prema radniku smije naplatiti uskratom isplate plaće, koju suglasnost radnik ne može dati prije nastanka potraživanja.

6. Jednako tako, nisu u pravu žalitelji kad ističu da su s radnicom ŽZ ugovorili neto plaću u iznosu bitno većem od minimalne bruto plaće, budući da je člankom 3. Zakona o minimalnoj plaći propisano da je minimalna plaća u smislu tog Zakon najniži mjesečni iznos brutoplaće koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu, dok prema stavku 3. minimalna plaća mora biti ugovorena, utvrđena ili propisana u brutoiznosu, pa je obveza poslodavca minimalnu plaću tako i ugovoriti.

7. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka u kojem su okrivljenici iznosili obranu, kao i na temelju provedenog dokaznog postupka uvodom i čitanjem materijalnih dokaza koji prileže spisu imao osnove za zaključak da su okrivljenici svojim postupanjem ostvarili sva bitna obilježja terećenih djela, činjenično i pravno opisanih u izreci prvostupanjske presude, za koja su djela pravilno i zakonito proglašeni krivima i kažnjeni.

7.1. Ocjenjujući dokaze po slobodnom uvjerenju prvostupanjski sud svoje saznanje o tim djelima okrivljenika zasnovao je na ocjeni svih u postupku izvedenih dokaza, koje je dokaze prvostupanjski sud pravilno cijenio i u pobijanoj presudi valjano obrazložio, te je za odluku o krivnji žalitelja dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a žalbeni navodi u kojima se ne navode nove činjenice i novi dokazi koji nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili koji okrivljenicima nisu bili poznati nisu takvi da bi dovodili u sumnju pravilnost izvedenih dokaza, niti da bi oslobađali okrivljenike od odgovornosti za terećene prekršaje.

8. Ispitujući dalje pobijanu presudu u odnosu na žalbene navode okrivljenika koji ističu da su za počinjene prekršaje kažnjeni prestrogim kaznama, ovaj sud nalazi da su izrečene novčane kazne u znatno ublaženim iznosima primjerene svim okolnostima slučaja te da će istima biti postignuta svrha kažnjavanja.

8.1. Izrečene novčane kazne primjerene su i dostatne kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

9. Kako je ovaj sud, postupajući po žalbi okrivljenika, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, to je za njih, temeljem članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona u svezi s člankom 138. stavkom 2. točkom 3.c citiranog zakona, nastala i obveza podmirivanja paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka koji su nastali u povodu žalbe na ovom sudu, time da je visina paušalnog iznosa određena sukladno složenosti i trajanju prekršajnog postupka.

10. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Ivana Vorel Mikša, v.r.

Katica Lučić, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.