Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Andrije Hebranga 9, Metković
Poslovni broj: Ovr-106/2026-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u ovršnoj pravnoj stvari ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, protiv ovršenika HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Pervanu, odvjetniku u Vrgorcu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenima i odgode izdavanja naloga za prijenos zaplijenjenih sredstava, odlučujući o prijedlogu ovršenika od 28. svibnja 2026., dana 14. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika za donošenje rješenja kojim bi se proglasili nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika koji se pred Financijskom agencijom provode u postupku izravne naplate pokrenutom zahtjevima ovrhovoditelja za izravnu naplatu od 19. svibnja 2026., i to na temelju zadužnice potvrđene po javnom bilježniku Vladi Nikoliću iz Metkovića 21. travnja 2011. pod posl. br. OV-2393/2011, radi naplate iznosa od 29.200,05 eura, te na temelju zadužnice izdane 6. kolovoza 2013., potvrđene po javnom bilježniku Jošku Pandži iz Metkovića 12. kolovoza 2013. pod posl. br. OV-4468/2013, radi naplate iznosa od 5.190,87 eura.
II. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika da se Financijskoj agenciji naloži odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava po osnovama za plaćanje iz točke I. ove izreke.
III. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troškova ovog postupka.
Obrazloženje
1. Ovršenik je 28. svibnja 2026. podnio ovom sudu prijedlog na temelju čl. 210. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje: OZ) kojim traži da sud pljenidbu i prijenos novčanih sredstava, koji se pred Financijskom agencijom (dalje: FINA) provode na temelju zadužnica navedenih u izreci, proglasi nedopuštenima te da FINA-i naloži odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava do pravomoćnog okončanja postupka. U prijedlogu u bitnom navodi da je zadužnice izdao Privrednoj banci Zagreb d.d. (dalje: PBZ) uz kredite podignute prije više od 15 godina, da je kredite uredno vratio pa da ništa ne duguje ni PBZ-u ni ovrhovoditelju s kojim nikada nije bio u poslovnom odnosu, čime ističe prigovor nepostojanja tražbine i prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditelja, a posebno ističe i prigovor zastare jer zadužnice datiraju iz 2011. odnosno 2013. godine.
2. Ovrhovoditelj se u ostavljenom roku očitovao podneskom od 9. lipnja 2026. protiveći se prijedlogu u cijelosti. Glede zastare navodi da je zastarni rok prekinut poduzimanjem radnji radi prisilne naplate u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i dr., dalje: ZOO), jer je raniji vjerovnik PBZ zadužnicu OV-2393/2011 dostavio FINA-i na postupanje 10. studenoga 2014., a zadužnicu OV-4468/2013 dana 13. studenoga 2014., da je prekid zastare trajao sve do isknjiženja osnova za plaćanje, koje je prema njegovim saznanjima nastupilo 4. kolovoza 2018. sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl. br. Revd 647/2022-2 od 15. veljače 2023., te da su tražbine utvrđene i pravomoćnim i ovršnim rješenjima o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-82/15 i Ovrv- 85/15, pa od isknjiženja do novih zahtjeva za izravnu naplatu od 19. svibnja 2026. nije protekao desetogodišnji zastarni rok. Glede aktivne legitimacije prilaže ovjerovljene isprave o prijenosu tražbina i prava iz ovršnih isprava s PBZ-a na ovrhovoditelja, ističući da za ustup tražbine pristanak dužnika nije potreban (čl. 82. ZOO-a). Odgodi se protivi jer ovršenik nije ni tvrdio ni učinio vjerojatnim ispunjenje uvjeta iz čl. 65. OZ- a.
3. Iz isprava priloženih spisu sud je utvrdio sljedeće. Ovršenik je s PBZ-om 21. travnja 2011. sklopio ugovor o kreditu broj 9015838312, uz koji je istog dana izdana zadužnica potvrđena po javnom bilježniku Vladi Nikoliću iz Metkovića pod posl. br. OV- 2393/2011, te 6. kolovoza 2013. ugovor o kreditu broj 9017698482, uz koji je izdana zadužnica potvrđena po javnom bilježniku Jošku Pandži iz Metkovića 12. kolovoza 2013. pod posl. br. OV-4468/2013. U objema javnobilježničkim potvrdama izrijekom je navedeno da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. PBZ je zahtjevima od 10. studenoga 2014. i 13. studenoga 2014. (s prijamnim oznakama FINA-e) dostavio obje zadužnice FINA-i radi naplate, pri čemu je po kreditu broj 9015838312 iskazan dospjeli nepodmireni dug od 16.349,68 eura. Nadalje, radi naplate istih tražbina donesena su rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita posl. br. Ovrv-82/15 od 7. travnja 2015. (17.003,29 eura po kreditu broj 9015838312) i posl. br. Ovrv-85/15 od 7. travnja 2015. (22.734,14 kuna po kreditu broj 9017698482), oba s klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti od 3. srpnja 2015., a zahtjevi za provedbu ovrhe na računima ovršenika po tim rješenjima zaprimljeni su u FINA-i 7. kolovoza 2015. PBZ je Ugovorom o kupoprodaji plasmana br. 02-247/2017 od 20. studenoga 2017. ustupio ovrhovoditelju dospjele nepodmirene tražbine, o čemu su sastavljeni Izjava br. 1 o prijenosu prava iz ovršnih isprava od 1. veljače 2018. (potpis ovjerovljen pod br. OV-1237/2018), u čijem su popisu navedene predmetne zadužnice, te Ugovor o prijenosu tražbina iz ovršnih isprava od 5. veljače 2018. (potpisi ovjerovljeni pod br. OV-1389/2018), u čijem su popisu navedena rješenja o ovrsi Ovrv-82/15 i Ovrv-85/15. Konačno, ovrhovoditelj je 19. svibnja 2026. podnio FINA-i dva zahtjeva za izravnu naplatu na temelju navedenih zadužnica, na iznose od 29.200,05 eura i 5.190,87 eura.
4. Prijedlog ovršenika nije osnovan.
5. Prema čl. 210. st. 1. OZ-a, ovršenik protiv kojega je zatražena izravna naplata može predložiti sudu donošenje rješenja kojim će se FINA-i naložiti odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenja kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenima. Na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenima na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i čl. 52. do 55. OZ-a), a na prijedlog za odgodu odredbe o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika (čl. 65. OZ-a). Iz navedenih odredaba proizlazi da o razlozima koji se tiču same tražbine (čl. 50. st . 1. t. 7. i t. 9. do 11. OZ-a) sud u ovom postupku može odlučiti u korist ovršenika samo ako njihovo postojanje ovršenik dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se prijedlog temelji općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, dok o prigovorima koji se mogu riješiti kao pravno pitanje na temelju isprava u spisu sud odlučuje sam.
6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditelja nije osnovan. Prema čl. 32. st. 1. OZ-a ovrha se određuje i na prijedlog osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena, a prema čl. 214. st. 4. OZ-a vjerovnik može svoja prava iz zadužnice prenositi ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis. Ovrhovoditelj je prijenos dokazao upravo takvim ispravama: Izjavom br. 1 od 1. veljače 2018. s javno ovjerovljenim potpisom prenositelja, u čijem su prilogu poimenično navedene obje predmetne zadužnice, te Ugovorom o prijenosu tražbina iz ovršnih isprava od 5. veljače 2018. s javno ovjerovljenim potpisima, u čijem su prilogu navedena rješenja o ovrsi Ovrv-82/15 i Ovrv-85/15, sve u vezi s Ugovorom o kupoprodaji plasmana od 20. studenoga 2017. Pritom za ustup tražbine pristanak dužnika nije potreban (čl. 82. st. 1. ZOO-a), a okolnost da dužnik o ustupu eventualno nije bio obaviješten od značaja je samo za pravovaljanost ispunjenja koje bi dužnik izvršio prijašnjem vjerovniku (čl. 82. st. 2. ZOO-a), što ovršenik niti ne tvrdi. Njegovo osporavanje cesije ostalo je na razini paušalne tvrdnje da s ovrhovoditeljem "nikada nije bio u poslovnom odnosu", što za stjecanje tražbine cesijom nije ni potrebno.
7. Nije osnovan ni prigovor zastare. Tražbine radi čije je naplate zatražena izravna naplata utvrđene su pravomoćnim i ovršnim rješenjima o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-82/15 i Ovrv-85/15 od 7. travnja 2015. (pravomoćna 3. srpnja 2015.), koja u dijelu kojim je ovršeniku naloženo namirenje tražbine imaju učinak pravomoćne sudske odluke. Osim toga, obje su zadužnice potvrđene po javnom bilježniku te sukladno izričitoj konstataciji u javnobilježničkim potvrdama imaju snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Stoga se na predmetne tražbine primjenjuje zastarni rok od deset godina iz čl. 233. st. 1. ZOO-a, prema kojem sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.
8. Zastarijevanje je prekinuto podnošenjem zadužnica na naplatu FINA -i 10. studenoga 2014. odnosno 13. studenoga 2014., budući da je podnošenje zadužnice na naplatu vjerovnikova radnja poduzeta protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-946/08 od 27. listopada 2010.), a dodatno i podnošenjem zahtjeva za provedbu ovrhe po pravomoćnim rješenjima o ovrsi 7. kolovoza 2015. Tako nastali prekid trajao je sve dok su osnove za plaćanje bile zavedene u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje kod FINA-e, odnosno do njihova isknjiženja, kako je to izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 647/2022-2 od 15. veljače 2023. Mogućnost prestanka izvršavanja osnove za plaćanje zbog nemogućnosti naplate uvedena je tek čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18), koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018., uz prijelaznu odredbu čl. 33. st. 1. toga Zakona prema kojoj je FINA bila dužna u roku od šest mjeseci od stupanja Zakona na snagu prestati izvršavati osnove koje su na taj dan ispunjavale propisane uvjete. Iz navedenog slijedi da isknjiženje predmetnih osnova nije moglo nastupiti prije 4. kolovoza 2018., pa i uzme li se ovršeniku najpovoljniji, najraniji pravno mogući dan prestanka prekida, novi zastarni rok, koji nakon prekida počinje teći iznova (čl. 245. st. 1. ZOO-a) i koji za tražbine iz čl. 233. st. 1. ZOO-a iznosi deset godina, ne bi istekao prije 4. kolovoza 2028. Kako su zahtjevi za izravnu naplatu podneseni FINA-i 19. svibnja 2026., dakle prije isteka toga roka, zastara tražbina nije nastupila, pri čemu okolnost točnog datuma isknjiženja nije od utjecaja na ovakav zaključak jer bi ishod bio istovjetan za svaki datum od 4. kolovoza 2018. nadalje, a ovršenik nije ni tvrdio, a kamoli dokazao, da bi osnove za plaćanje iz provedbe bile povučene ranije.
9. Konačno, ni tvrdnja ovršenika da je kredite "uredno vratio" te da tražbine ne postoje ne može dovesti do proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenima. Ta je tvrdnja ostala potpuno paušalna – ovršenik uz prijedlog nije priložio niti jedan dokaz o namirenju (potvrdu banke, dokaze o uplatama ili bilo što slično), nije naveo ni kada ni na koji način bi tražbine bile namirene, a njegovi su navodi i u očitoj proturječnosti s ispravama u spisu: prema izvacima iz poslovnih knjiga PBZ-a na dan 12. ožujka 2015. po oba je kredita iskazan dospjeli nepodmireni dug, tražbine su nakon toga utvrđene pravomoćnim rješenjima o ovrsi, a iz bilježaka FINA-e na samim zadužnicama proizlazi da su preko računa ovršenika naplaćeni tek djelomični iznosi tijekom 2013. i 2014. godine. Uz to je i vremenski neodrživa tvrdnja o urednoj otplati kredita podignutih "prije više od 15 godina", budući da je drugi kredit sklopljen tek 6. kolovoza 2013. Kako ovršenik prestanak tražbine nije dokazao javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, niti je riječ o općepoznatim činjenicama ili činjenicama koje bi proizlazile iz zakonskih predmnjeva, a njegovi navodi nisu ni toliko određeni da bi se na temelju njih uopće mogla identificirati sporna činjenica o kojoj bi ovisila odluka, prijedlog je i u tom dijelu valjalo odbiti, pri čemu se ovršenika upućuje na to da eventualno namirenje tražbine može dokazivati u parničnom postupku.
10. Slijedom svega navedenog, prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenima odbijen je kao neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke.
11. Nije osnovan ni prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava. Prema čl. 210. st. 1. OZ-a u vezi s čl. 65. st. 1. OZ-a, odgoda na prijedlog ovršenika pretpostavlja da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje, te da je uz to ispunjen i koji od posebnih uvjeta taksativno propisanih u čl. 65. st. 1. t. 1. do 11. OZ-a. Ovršenik u prijedlogu nije ni tvrdio, a n iti bilo čime učinio vjerojatnim, postojanje ijedne od navedenih pretpostavki, već se pozvao isključivo na sam podneseni prijedlog, što za odgodu nije dovoljno. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.
12. Odluka o troškovima iz točke III. izreke temelji se na čl. 14. st. 1. OZ -a u vezi s čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ -a, budući da ovršenik s prijedlogom nije uspio.
U Metkoviću 14. srpnja 2026.
S u d a c:
Damir Ujdur
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba ne odgađa provedbu rješenja.
DNA:
1. Punomoćniku ovršenika
2. Ovrhovoditelju
