REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-7/2026-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, radi izricanja pedagoške mjere preseljenja u drugu školu, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-600- 04/24-02/00007, URBROJ: 533-09-25-0021 od 28. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-600-04/24-02/00007, URBROJ: 533-09- 25-0021 od 28. studenoga 2025. (str. 8/1-12/1 spisa) odbijena je žalba tužiteljice, majke učenika 6. razreda mlt. TG (dalje: učenik), izjavljena protiv rješenja Ličko-senjske županije, Osnovne škole Perušić, KLASA: UP/I-034-01/24-01/2 URBROJ: 2125-31-01-24-1 od 3. svibnja 2024.. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je učeniku izrečena pedagoška mjera preseljenja u drugu školu pozivom na odredbe čl. 84. st. 6. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine br. 87/08., 86/09., 92/10., 105/10., 90/11., 5/12., 16/12., 86/12., 126/12. - službeni pročišćeni tekst, 94/13., 152/14., 7/17., 68/18., 98/19., 64/20., 133/20., 151/22., 155/23., 156/23.; dalje: Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi) i Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera (Narodne novine br. 94/15., 3/17.; dalje: Pravilnik).

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke . U bitnome, smatra da je prosvjetna inspektorica postupala pristrano jer je, prema njezinim navodima, nekritički prihvatila iskaze ravnateljice, stručne službe i drugih zaposlenika škole, dok dokazima koje je dostavila tužiteljica nije dala nikakvu stvarnu dokaznu vrijednost niti je obrazložila razloge njihova neprihvaćanja. Time da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka, načelo nepristranosti te načelo materijalne istine. Činjenično stanje da je ostalo nepotpuno utvrđeno jer tuženik nije ocijenio psihijatrijske nalaze kojima je, prema njezinim tvrdnjama, utvrđeno da dijete nije predstavljalo opasnost za okolinu niti postoje medicinske okolnosti koje bi opravdavale poduzete mjere škole. U tom smislu posebno ističe da škola nije iscrpila blaže pedagoške mjere prije izricanja najstrože pedagoške mjere preseljenja u drugu školu, da nije osigurala primjerenu psihološku pomoć učeniku nakon traumatskog događaja kojem je bio izložen, niti je postupala vodeći računa o najboljem interesu djeteta, već je postupanje imalo za cilj represiju i progon. Obrazlaže kako je učenik bio izložen vršnjačkom nasilju i da su njezine prijave takvog postupanja ostale bez odgovarajuće reakcije škole. Ne osporava da je učenik izrekao „pogrešnu rečenicu“, no da u istoj nije bilo namjere, da učenik nije raspolagao naoružanjem (navodi kako nisu ni znali da je na tavanu stara razbijena puška) te da je izrečena prijetnja bila posljedica višemjesečne izloženosti traumatskim okolnostima i neprimjerenom postupanju škole. Smatra kako je tijelo propustilo izvršiti uvid u cjelokupnu školsku dokumentaciju, e - Dnevnik, dokumentaciju o vršnjačkom nasilju te ostale dostavljene isprave te da obrazloženje rješenja ne udovoljava zahtjevima iz čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku. U tužbi i tijekom spora naširoko iznosi tvrdnje o postojanju šireg institucionalnog propusta više tijela državne vlasti, uključujući navode o nepravilnostima u radu drugih institucija, navodnim osobnim interesima pojedinih osoba, povezanosti pojedinih aktera te sumnjama na počinjenje kaznenih djela. Tužiteljica smatra da navedene okolnosti predstavljaju širi kontekst u kojem je doneseno osporavano rješenje te da potvrđuju kako prosvjetna inspekcija nije neovisno ispitala zakonitost postupanja škole. Konačno, osporenim rješenjem da je povrijeđeno pravo djeteta na obrazovanje, pravo na zaštitu najboljeg interesa djeteta, pravo na jednako postupanje te prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom o pravima djeteta. Predlaže poništiti osporeno rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje pri obrazloženju pobijanog rješenja. Ističe da je u prosvjetnom nadzoru utvrđeno kako je škola postupala u skladu s čl. 84. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi te odredbama Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera. Naglašava kako je učenik izrekao ozbiljne prijetnje usmjerene prema učenicima i zaposlenicima škole, pri čemu je sadržaj prijetnje bio takve naravi da objektivno predstavlja osobito teško neprihvatljivo ponašanje koje ozbiljno ugrožava sigurnost drugih osoba u školi. Tuženik smatra da psihijatrijski nalazi na koje se poziva tužiteljica nisu odlučni za zakonitost osporene odluke jer činjenica da učenik ne boluje od psihičke bolesti ili da nije procijenjen opasnim u medicinskom smislu ne isključuje odgovornost za konkretno ponašanje niti umanjuje obvezu škole da zaštiti sigurnost učenika i zaposlenika. Dalje navodi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni načela postupnosti pri izricanju pedagoških mjera budući da čl . 3. st. 5. t. e) Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera predviđa mogućnost neposrednog izricanja pedagoške mjere preseljenja kada učenik počini osobito teško neprihvatljivo ponašanje. U odnosu na tvrdnje o navodno počinjenom kaznenom djelu (krivotvorenju školske dokumentacije) ističe da iste nisu potkrijepljene dokazima te predlaže saslušanje razrednice, ravnateljice i stručne suradnice škole radi utvrđenja pravilnosti vođenja dokumentacije. Tuženik nadalje navodi da postupanje škole nije bilo proizvoljno niti lišeno stručne podloge jer je škola tijekom odlučivanja pribavila mišljenja i upute nadležnih tijela Ministarstva, Tima za krizne intervencije, školske liječnice te Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, što proizlazi iz službene dokumentacije. Posebno ukazuje da je zakonitost prethodne odluke o privremenom udaljenju učenika iz odgojno-obrazovnog procesa već bila predmet sudske kontrole u drugom upravnom sporu koji je pravomoćno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva, pri čemu su presudom Upravnog suda u Rijeci Us I-688/2024-12 i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-306/2025-2 potvrđene zakonitost i pravilnost tadašnjeg postupanja škole. U odnosu na tvrdnje o vršnjačkom nasilju tuženik navodi da tijekom upravnog postupka nisu utvrđeni dokazi koji bi potvrđivali višemjesečno zlostavljanje učenika. Poziva se na evidencije e-Dnevnika iz kojih proizlazi da je zabilježen samo jedan prijavljeni događaj od 19. travnja 2024., pri čemu su prozvani učenik i ostali učenici osporili navode koje je iznijela tužiteljica. Zaključno, smatra da je osporavano rješenje doneseno u okviru zakonom propisanih ovlasti prosvjetne inspekcije, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene mjerodavnog prava. Navodi da subjektivno nezadovoljstvo tužiteljice načinom rada škole i drugih institucija, kao ni njezini navodi o mogućim kaznenim djelima ili nepravilnostima u radu pojedinih osoba, nisu odlučne činjenice za ocjenu zakonitosti osporenog upravnog akta te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Po tužbi tužiteljice od 16. veljače 2026. otvoren je novi predmet posl. br. Us I-182/2026. Budući da je i u tom predmetu osporavana zakonitost rješenja tuženika od 28. studenoga 2025. (str. 15–20 tog spisa), sud je rješenjem od 3. lipnja 2026. spojio predmete radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke, slijedom čega je postupak nastavljen pod posl. br. Us I-7/2026.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju raspravu nisu pristupile uredno pozvane stranke, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz čl. 91. st. 3.

ZUS-a raspravu održao u njihovoj odsutnosti.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Druge dokazne prijedloge stranaka sud nije izvodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje odluke, a izvođenje takvih dokaza ne bi ni dovelo do drugačije odluke suda iz razloga iznesenih u nastavku obrazloženja presude.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora isključivo je ocjena zakonitosti tuženikove odluke o odbijanju žalbe protiv rješenja kojim je izrečena pedagoška mjera, ne i ostali možebitni sporni odnosi između stranaka ili druga s time povezana pitanja.

9. Prema odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, učeniku osnovne škole mogu se izreći pedagoške mjere zbog povrede dužnosti, neispunjavanja obveza i nasilničkog ponašanja, a jedna od propisanih mjera jest i preseljenje u drugu školu. Prema odredbi čl. 84. st. 6. Zakona pedagošku mjeru preseljenja u drugu školu izriče ravnatelj rješenjem na temelju prijedloga učiteljskog vijeća, dok o žalbi protiv takvog rješenja odlučuje tuženik kao nadležno drugostupanjsko tijelo.

10. Prema odredbi čl. 3. st. 5. t. e) Pravilnika osobito teškim neprihvatljivim ponašanjem na temelju kojeg se izriče pedagoška mjera smatra se nasilno ponašanje koje je rezultiralo teškim emocionalnim ili fizičkim posljedicama za drugu osobu.

11. Nadalje, prema odredbi čl. 7. st. 4. Pravilnika pedagoška mjera preseljenja u drugu školu za učenika osnovne škole izriče se zbog osobito teškog neprihvatljivog ponašanja iz čl. 3. st. 5. toga Pravilnika.

12. Iz navedenog proizlazi zakonodavni okvir prema kojem se predmetna pedagoška mjera preseljenja u drugu školu izriče kod osobito teškog neprihvatljivog ponašanja te nema mjesta primjeni blaže mjere.

13. Iz podataka u spisu proizlazi da je postupak izricanja pedagoške mjere preseljenja u drugu školu za učenika pokrenut na prijedlog Učiteljskog vijeća Osnovne škole Perušić (dalje: Škola) na sjednici održanoj 3. svibnja 2024. jer je učenik 18. travnja 2024., nakon što je zapisan na satu Matematike, izjavio kako ima metke i pušku na tavanu te da će napraviti popis koga će ubiti; prva na popisu da će biti učiteljica iz Matematike, zatim učitelji koje on mrzi i kod kojih ima loše ocjene, a potom i učenici. Također da je izjavio da će on biti drugi T (općepoznati slučaj iz [adresa]) te da će napraviti plan bijega da ga policija ne može uhvatiti. Slijedom navedenoga, a nakon provedenog postupka, učeniku je zbog osobito teškog neprihvatljivog ponašanja prvostupanjskim rješenjem izrečena pedagoška mjera preseljenja u drugu školu pozivom na čl. 84. st. 6. Zakona i čl. 3. st. 5. Pravilnika.

14. Iz spisa nadalje proizlazi da je prije donošenja rješenja o izricanju pedagoške mjere preseljenja učeniku doneseno rješenje od 26. travnja 2024. kojim je učenik privremeno udaljen iz odgojno-obrazovnog procesa zbog istog događaja. Zakonitost tog rješenja već je bila predmet upravnosudske kontrole, pri čemu su presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI-688/2024-12 i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-306/2025-2 potvrđene zakonitost i pravilnost tadašnjeg postupanja. Iako navedene presude nisu od utjecaja na zakonitosti ovdje osporenog rješenja, one predstavljaju okolnost koja potvrđuje da je škola već u ranijoj fazi postupanja reagirala na ozbiljnost događaja i poduzimala mjere radi zaštite sigurnosti učenika i zaposlenika.

15. Za ocjenu zakonitosti pedagoške mjere je odlučno je li učenik izgovorio sadržaj koji je objektivno usmjeren na najteže oblike ugrožavanja sigurnosti drugih osoba i koji je u školskom okruženju morao biti ozbiljno shvaćen.

16. Tužiteljica ni ne osporava opis sâmog incidenta koji je činio podlogu za izrečenu pedagošku mjera preseljenja u drugu školu, već svoju argumentaciju bazira na drugim razlozima. Opis sâmog događaja i daljnjeg postupanja tuženika proizlazi i iz izvješća Tima za krizne intervencije Zadarske i Ličko-senjske županije o provedenoj psihološkoj kriznoj intervenciji u Školi. Pri nespornoj činjenici da je tužitelj u školi rekao da na tavanu kuće u kojoj živi ima pušku i metke te da je pripremio popis učitelja i učenika u koje će pucati, spomenuvši pri tome i općepoznati slučaj učenika K iz [adresa], nema razložnog temelja za zaključak da odluka o preseljenju učenika nije bila svrhovita, u svjetlu primjene slobodne ocjene ravnatelje škole propisane čl. 84. st. 6. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Na zaključak suda, zbog dosad iznesenog, objektivno ne može utjecati ni sadržaj ambulantnih nalaza i psihološkog mišljenja priloženih tužbi. Sud smatra potrebnim naglasiti kako medicinski nalaz da učenik nije psihijatrijski opasan sam po sebi čini ne čini nezakonitim rješenje o izricanju pedagoške mjere niti može zamijeniti procjenu škole o zaštiti sigurnosti učenika i zaposlenika. Naime, pedagoške mjere uređene Zakonom o odgoju i obrazovanju ne predstavljaju medicinsku procjenu zdravstvenog stanja učenika, nego predstavljaju mjeru škole na ponašanje učenika koje objektivno narušava sigurnost, prava drugih učenika ili odgojno-obrazovni proces. Sama izjava koja je imale obilježja prijetnje izrečena učiteljima i drugim učenicima, uz izrečeni govor mržnje i dodatnu okolnost da u svojoj kući ima pušku, a koja izjava je dovela do ozbiljne uznemirenosti u školskoj zajednici, zbog čega je Škola bila dužna poduzeti hitne mjere radi zaštite učenika i zaposlenika, uključujući postupanje prema Smjernicama za postupanje školskih ustanova u slučajevima ugroze s neželjenim posljedicama, obavještavanje nadležnih tijela, aktiviranje psihološke krizne intervencije te privremeno udaljenje učenika iz odgojno-obrazovnog procesa, predstavlja, uzimajući u obzir sadržaj izjave, njen kontekst i posljedice, osobito teško neprihvatljivo ponašanje u smislu odredbi Pravilnika.

17. Tužiteljica ističe da je ponašanje učenika potrebno promatrati u kontekstu prethodnog vršnjačkog nasilja kojem je, prema njezinim navodima, on bio izložen, kao i u kontekstu traumatskih događaja koje je učenik ranije doživio. Sud pritom nikako ne dovodi u pitanje da okolnosti osobnog razvoja učenika, njegovo emocionalno stanje, ranija iskustva i eventualne teškoće s kojima se suočavao mogu biti važne okolnosti koje škola mora uzeti u obzir pri donošenju odluke o pedagoškoj mjeri. Međutim, iz dokumentacije sadržane u spisu ne proizlazi da bi tijekom upravnog postupka bilo utvrđeno postojanje dugotrajnog i sustavnog vršnjačkog nasilja koje bi objasnilo ili opravdalo predmetno ponašanje učenika. Iz e-Dnevnika i druge dokumentacije škole proizlazi da su postojali pojedini događaji na koje se tužiteljica poziva, uključujući prijavu događaja od 19. travnja 2024. vezanu uz navode o neprimjerenom ponašanju drugog učenika prema njezinu sinu. Međutim, iz iste dokumentacije proizlazi da su prozvani učenik i drugi učenici negirali takve navode, zbog čega tijekom upravnog postupka nije utvrđeno postojanje činjenica koje bi potvrdile tvrdnju o višemjesečnom nasilju nad učenikom. Nadalje, čak i kada bi se prihvatilo da je učenik bio izložen određenim nepovoljnim okolnostima ili emocionalnim teškoćama, navedeno ne znači da škola nije ovlaštena niti dužna reagirati na ponašanje kojim se ugrožava sigurnost drugih učenika i zaposlenika. Okolnosti koje su eventualno prethodile neprihvatljivom ponašanju mogu biti relevantne za izbor vrste pedagoške mjere, procjenu potrebe pružanja pomoći učeniku i razumijevanje njegovog ponašanja, ali same po sebi ne isključuju mogućnost izricanja pedagoške mjere. Iz obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja proizlazi da su upravna tijela upravo vodila računa o okolnostima koje tužiteljica ističe, uključujući dob učenika, njegovo ranije ponašanje, okolnosti njegova razvoja i okolnosti u kojima se događaj dogodio. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tužiteljice da je Škola postupala isključivo represivno i bez sagledavanja šireg konteksta.

18. Neosnovanim sud ocjenjuje i prigovor tužiteljice da škola prije izricanja pedagoške mjere preseljenja nije primijenila blaže pedagoške mjere. Naime, iz odredbo čl. 3. st. 5. i čl. 7. st. 4. Pravilnika proizlazi da se kod osobito teških oblika neprihvatljivog ponašanja načelo postupnosti ne primjenjuje zbog čega okolnost da učeniku prije toga nisu izrečene druge pedagoške mjere sama po sebi ne znači da je odluka o preseljenju nezakonita. Svrha načela postupnosti jest omogućiti da se u uobičajenim slučajevima učeniku pruži mogućnost ispravljanja ponašanja primjenom blažih mjera. Međutim, kod ponašanja koje po svojoj naravi predstavlja ozbiljno ugrožavanje sigurnosti drugih osoba, zakonodavac je predvidio mogućnost neposrednog izricanja strože pedagoške mjere. U ovom slučaju upravna tijela su pravilno ocijenila da sadržaj učenikovih izjava, njihova usmjerenost prema većem broju osoba te okolnost da su izjave uključivale navode o oružju i planiranom nasilju predstavljaju okolnosti zbog kojih nije bilo moguće očekivati da se zaštita sigurnog školskog okruženja može ostvariti isključivo prethodnim izricanjem blažih mjera.

19. Pri tome je iz dokumentacije razvidno da škola nije bila pasivna prije donošenja predmetne odluke. Iz spisa proizlazi da su s učenikom obavljani razgovori, da je praćeno njegovo ponašanje, da je postojala suradnja s roditeljem, da je uključena stručna služba škole te da su nakon predmetnog događaja poduzete radnje prema nadležnim institucijama. Stoga nije osnovan prigovor da škola nije pokušala djelovati odgojno i preventivno.

20. Tužiteljica nadalje iznosi brojne navode o mogućim nepravilnostima u radu pojedinih osoba, mogućim osobnim odnosima između određenih sudionika postupka, navodnim propustima drugih državnih tijela te mogućim počinjenjima kaznenih djela. Sud navedene tvrdnje nije mogao prihvatiti kao odlučne za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja jer predmet ovog upravnog spora nije utvrđivanje kaznene ili druge odgovornosti pojedinih osoba niti ispitivanje zakonitosti rada drugih institucija, već isključivo ocjena zakonitosti konkretnog upravnog akta kojim je odlučeno o žalbi protiv rješenja o izricanju pedagoške mjere. Za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja bilo bi odlučno bi li eventualne nepravilnosti u postupanju škole ili tuženika bile takve naravi da su utjecale na pravilnost utvrđivanja odlučnih činjenica ili pravilnu primjenu materijalnog prava. Međutim, iz dokumentacije u spisu ne proizlazi postojanje okolnosti koje bi upućivale na to da su ravnateljica škole, učiteljsko vijeće ili tuženik postupali proizvoljno ili iz osobnih razloga. Sama činjenica da tužiteljica nije suglasna s ocjenom dokaza i zaključcima upravnih tijela ne znači da su ta tijela postupala pristrano.

21. Sud nije prihvatio niti prigovor da tuženik nije pravilno ocijenio dokaze koje je dostavila tužiteljica. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik izvršio uvid u dokumentaciju škole, uključujući dokumentaciju vezanu uz postupanje škole nakon događaja, e-Dnevnik, podatke o suradnji s roditeljima, zapisnike sjednica školskih tijela, izvješća stručnih službi i izvješće Tima za krizne intervencije. Činjenica da tuženik pojedine dokaze nije ocijenio na način na koji to smatra pravilnim tužiteljica ne znači da ti dokazi nisu razmotreni niti da je povrijeđeno načelo materijalne istine. U konkretnom slučaju upravna tijela su svoju odluku temeljila prvenstveno na činjenici konkretnog ponašanja učenika, njegovom (nespornom) sadržaju i okolnostima u kojima je izjava dana. Sud smatra pravilnim zaključak tuženika da psihijatrijski nalazi i mišljenja na koja se poziva tužiteljica ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka jer ne dovode u pitanje samu činjenicu da je učenik izrekao izjave koje su bile razlog postupanja škole. Jednako tako, činjenica da učenik nije imao stvarno oružje kod sebe niti da navodno obitelj prethodno nije znala za postojanje stare razbijene puške na tavanu nije odlučna za ocjenu težine njegova ponašanja. Odlučno je da je učenik upravo postojanje oružja i streljiva, za čije postojanje je očito bio svjestan, naveo kao dio prijetnje, čime je povećao ozbiljnost i uznemirujući karakter svojih izjava.

22. Sud je posebno razmotrio i pitanje razmjernosti izrečene pedagoške mjere. Prema načelu razmjernosti iz čl. 6. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) pri odlučivanju tijelo mora voditi računa da poduzeta mjera bude primjerena svrsi koja se njome želi postići. U konkretnom slučaju svrha pedagoške mjere nije kažnjavanje učenika, nego zaštita prava drugih učenika i zaposlenika škole te osiguravanje sigurnog i nesmetanog odvijanja odgojno- obrazovnog procesa. Pri ocjeni razmjernosti sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje proizlaze iz spisa: dob učenika, činjenicu da se radi o učeniku osnovne škole, okolnosti njegova ranijeg ponašanja, činjenicu da su škola i stručne službe bile uključene u postupanje, ali i osobitu težinu konkretnog događaja. Izrečene izjave nisu predstavljale samo neprimjeren izraz nezadovoljstva ili trenutni sukob, nego izjave koje su sadržavale navode o planiranom nasilju prema većem broju osoba, uključujući učitelje i učenike, uz spominjanje oružja i poznatog slučaja masovnog nasilja. U takvim okolnostima škola je imala obvezu prvenstveno zaštititi sigurnost svih učenika i zaposlenika te nije mogla zanemariti objektivni učinak takvog ponašanja na osjećaj sigurnosti u školskoj zajednici. Sud stoga ocjenjuje da izrečena mjera nije nerazumna, proizvoljna niti očito nerazmjerna svrsi koja se njome ostvaruje.

23. Sud također ne nalazi osnovanim prigovor da obrazloženje osporenog rješenja ne udovoljava zahtjevima čl. 98. ZUP-a. Iz obrazloženja rješenja proizlaze odlučne činjenice, pravna osnova na kojoj je odluka donesena, ocjena provedenih dokaza i razlozi zbog kojih je žalba odbijena. Tuženik je naveo zbog čega smatra da ponašanje učenika predstavlja osobito teško neprihvatljivo ponašanje, zašto okolnosti na koje se poziva tužiteljica ne dovode u pitanje zakonitost odluke te zbog čega smatra da su bile ispunjene pretpostavke za izricanje pedagoške mjere preseljenja u drugu školu. Okolnost da se tužiteljica ne slaže s takvim zaključkom ne znači da je obrazloženje nedostatno ili da odluka nije podložna sudskoj kontroli.

24. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno utvrđeno činjenično stanje te da su upravna tijela pravilno primijenila odredbe Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi i Pravilnika. Učenikovo ponašanje utvrđeno u postupku predstavlja osobito teško neprihvatljivo ponašanje zbog kojeg je, sukladno mjerodavnim propisima, bilo moguće izreći pedagošku mjeru preseljenja u drugu školu. Pritom nisu utvrđene povrede pravila upravnog postupka koje bi bile od utjecaja na zakonitost odluke, niti okolnosti koje bi upućivale na povredu prava učenika na obrazovanje, zaštitu najboljeg interesa djeteta ili jednako postupanje. Najbolji interes djeteta ne može se promatrati samo kroz interes pojedinog učenika, nego uključuje i obvezu zaštite prava i sigurnosti druge djece te svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Stoga je i osporeno rješenje zakonito.

25. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS -a, odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).