Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-271/2020-85

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po su tkinji toga suda HBĐ, u pravnoj stvari tužitelja HB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Bolfanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika EB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dinku Kulašu, odvjetniku iz Dugog Sela, radi utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke i ništetnosti Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 15. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije pravno valjana oporuka preminule LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sastavljena 22. veljače 2020. proglašena u predmetu Općinskog suda u Sesvetama po javnom bilježniku Krešimiru Copiću iz Dugog Sela kao povjereniku toga suda u predmetu posl. broj poslovni broj O-432/2020 (UPP- OS-12/2020) na zapisniku od 25. svibnja 2020. na koju je stavljen njezin otisak prsta te potpisi svjedoka oporuke DB iz [adresa] i FB iz [adresa].

II. Utvrđuje se ništetnim Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljen 13. siječnja 2020. pred Javnim bilježnikom ĐB iz [adresa] u predmetu poslovni broj OU-10/2020 između tuženika EB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao davatelja uzdržavanja i LB OIB: [osobni identifikacijski broj] s adresom [adresa], kao primateljice uzdržavanja, kojim je LB ostavila u nasljedstvo nakon svoje smrti EB nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] zgrada, zidina i dvor od 67 m2.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.900,30 eur, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik zakonski nasljednici sada pokojne LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preminule **.**.2020. koja je živjela u kućanstvu s tuženikom, a nakon višegodišnjeg teško narušenog zdravlja nije bila u mogućnosti samostalno brinuti o sebi. Na ostavinskoj raspravi tuženik je predao ispravu naziva „Oporuka“ koja je navodno sastavljena 22. veljače 2020. kojom ona za slučaj smrti ostavlja svoju imovinu tuženiku, ali tužitelj tvrdi da se radi o pravno nevaljaloj oporuci jer nema vlastoručnog potpisa oporučiteljice već samo otisak prsta dok je potpisana po svjedocima DB koja je punomoćnica tuženika te FB koji je tužitelju nepoznat. Naime, prema odredbi članka 26. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju pisanu oporuku pred svjedocima može sastaviti osoba koja zna i može čitati i pisati, tako da, bez obzira tko ju sastavi, uz istodobno prisutna dva svjedoka izjavi da je to njezina oporuka i pred njima je potpisati. Osim toga, tvrdi da je u vrijeme navodnog sastavljanja te oporuke LB bila u takovom zdravstvenom stanju da nije mogla shvatiti značenje svojeg očitovanja i posljedica istoga odnosno da nije bila u stanju vlasdati svojom voljom toliko da postupa u skladu sa tim znanjem. Budući da je 2. ožujka 2020. zaprimljena u Klinici za psihijatriju Vrapče gdje nije mogla potvrditi niti gdje se nalazi ni koja je godina, koliko ima godina, s izraženim suicidalnim mislima te joj je konstatirana detorijacija kognitivnih funkcija i demencija. Budući da je takvo stanje pokojne liječnički konstatirano niti tjedan dana nakon datuma sporne oporuke, tvrdi da je životno nemoguće da je tada bila sposobna za rasuđivanje, čemu svjedoči i to da se nije mogla potpisati na oporuku. Također ukazuje da je u navedenoj Klinici konstatirano i da je bila pod rani jom psihofarmalološkom terapiji, dakle da se nije radilo o nekom novom stanju već je to bilo dulje vrijeme aktualno. Stoga tvrdi da je opisana oporuka ništava i pravno nevaljana.

2. Nadalje navodi da je 13. siječnja 2020. sastavljen Aneks ugovora o doživotnom uzdržavanju, dakle nešto više od mjesec dana prije njezina zaprimanja u Kliniku za psihijatriju Vrapče na kojem je javni bilježnik konstatirao da je sposobna za rasuđivanje iako nije zatražio liječničku potvrdu o njezinoj sposobnosti za razumijevanje značenja i posljedica takve isprave, no tužitelj smatra da obzirom na psihofarmakološku terapiju te kognitivnu detorijaciju uz demenciju nije mogla ni tada shvatiti značenje tog Aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog čega sumnja da je tuženik zato i organizirao njegovu ovjeru kod javnog bilježnika a ne suda gdje je ovjeren Ugovor o doživotnom uzdržavanju, te je na nezakonit i krajnje nemoralan način iskoristio to njezino stanje, budući da su živjeli u zajedničkom kućanstvu, kako bi tužitelja isključio u cijelosti iz njezina nasljeđivanja. To potkrepljuje i tvrdnjom da je indikativno kako pok. majka LB sklopljenim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju s tuženikom u vrijeme kada je bila sposobna shvatiti značenje toga ugovora, nije raspolagala cjelokupnom svojom imovinom, tada je još mogla pisati i potpisati se, dakle da joj je tada bila volja sve svoje ostaviti u nasljedstvo samo tuženiku, a njega, tužitelja, isključiti iz nasljeđivanja, onda je logično da bi to tada i učinila. Stoga tvrdi da je Aneks ugovora o doživotnom uzdržavanju ništetan pravni posao, a da je osporavana oporuka pred svjedocima pravno nevaljana.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da su on i tužitelj braća, ali samo po majci, pok. LB koja je s njim živjela u zajedničkom kućanstvu do smrti. Obzirom na činjenicu da je iza nje provedena ostavina i doneseno rješenje o nasljeđivanju koje je i pravomoćno, a kojim je ostavinska imovina raspoređena temeljem zakona, tvrdi da tužitelj nema pravni interes na tužbu na utvrđenje pravne nevaljalosti osporavane oporuke i predlaže odbaciti tužbu. Tvrdeći da su on i majka bili jako vezani, da se on brinuo o njoj i pomagao ju, dok s tužiteljem uopće nije bio u kontaktu ni on ni majka, osporava tužiteljeve tvrdnje o ništetnosti spornog Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Tvrdi da njegovo sklapanje nije inicirao on već je majka kontaktirala odvjetniku DB koja ju je očito savjetovala, a i organizirala da joj u kuću dođe javni bilježnik radi ovjere, te da je bila tada lucidna i sposobna za rasuđivanje. Budući da tužitelj uopće nije kontaktirao s majkom osporava njegove tvrdnje o njezinom duševnom stanju i sposobnosti rasuđivanja u vrijeme sklapanja tog pravnog posla, naprotiv, ističe da se samo teško kretala. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu troškova postupka.

4. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporavajući navode tuženika da nema pravni interes na pobijanje valjanosti proglašenje oporuke pok. LB, ukazuje kako je i u ostavinskom postupku u kojem je proglašena, ocijenjeno da nije pravno valjana no ne u obliku sudske odluke, zbog čega ima pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje njezine pravne valjanosti.

Sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 5 spisa), oporuku LB od 22. veljače 2020. (list 6), prijamni zapisnik Klinike za psihijatriju Vrapče (list 7-8), smrtovnicu pok. LB (list 9-10), Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju (list 11-13), zapisnik sa ostavinske rasprave pok. LB od 25. svibnja 2020. (list 14-16), popratnicu za patologiju (list 60), nalaz obdukcije (list 61-65), povijest bolesti i medicinsku dokumentaciju za pok. LB (list 66- 209), otpusno pismo Klinike za psihijatriju Vrapče (list 212-214). Nadalje, provedeno je psihijatrijsko vještačenje po sudskim vještacima prof. prim. dr. sc. Ninoslavu Mimici (list 233-239 te list 260-262), dr. Miroslavu Bojiću (list 291-301 te list 325-327) i prof. dr. sc. Darku Marčinku (list 346-354 te list 373- 374, a i saslušane su parnične stranke (list 217-218 te list 278-280), kao i svjedoka DB, ĐB, JB i ĆB (list 223- 226), a izvršen je i uvid u cijeli spis ovog suda poslovni broj O-432/2020.

11. Analizirajući u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) provedene dokaze, svaki pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrđeno je da su tužbeni zahtjevi osnovani.

12. Iz provedenog postupka kao nesporno proizlazi:

-da je pok. LB koja je preminula **.**.2020. pravna prednica, majka stranaka,

-da je za života raspolagala svojom imovinom i to:

-Ugovorom o doživotnom uzdržavanju sklopljenim 7. prosinca 2009. kojim je kao primateljica uzdržavanja ovdje tuženiku kao davatelju uzdržavanja na ime uzdržavanja ostavila u nasljedstvo jedan dio svoje imovine, a na kojem su ovjereni njihovi potpisi kod Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu u predmetu posl. broj R2 -2106/09 dana 23. prosinca 2009.

-ovdje spornim Aneksom toga Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenim 13. siječnja 2020. pred javnim bilježnikom ĐB iz [adresa] u predmetu OU-10/2020 kojim je tuženiku kao davatelju uzdržavanja ostavila u nasljedstvo i nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] zgrada, zidina i dvor od 67 m2,

-ovdje spornom pisanom oporukom pred svjedocima sastavljenom 22. veljače 2020. Kojom je svu svoju imovinu za slučaj smrti ostavila u nasljedstvo tuženiku,

-da je na ostavinskoj raspravi 25. svibnja 2020. proglašena navedena oporuka, ali je zbog formalne pravne nevaljanosti (nije potpisana po oporučiteljici već je stavljen samo otisak prsta) ostavinska imovina raspoređena temeljem zakona rješenjem o nasljeđivanju posl. broj O- 432/2020-10 od 30. rujna 2020. koje je postalo pravomoćno.

13. Između stranaka je sporno ima li tužitelj pravni interes za pobijanje pravne valjanosti oporuke pok. LB proglašene u njezinoj ostavini, obzirom da je pravomoćno okončan ostavinski postupak te ostavinska imovina raspoređena temeljem zakona, a ne te oporuke, zatim ako tužitelj ima za to pravni interes, sporno je da li je pravno valjana oporuka, kao i je li ona u vrijeme sastavljanja Oporuke i Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju bila sposobna shvatiti značenje i posljedice toga pravnog posla.

U odnosu na oporuku pok. LB od 22. veljače 2020.:

14. Nije prihvaćen prigovor tuženika da tužitelj kao zakonski nasljednik majke pok. LB nema pravni interes zahtijevati utvrđenje pravne nevaljanosti njezine pisane oporuke pred svjedocima od 20. veljače 2020. Naime, uvidom u zapisnik od 25. svibnja 2020. sa ostavinske rasprave iza pok. LB koju je kao povjerenik suda vodio javni bilježnik Krešimir Copić iz [adresa] proizlazi da je obzirom da je nakon proglašenja ovdje sporne Oporuke tužitelj HB osporio njezinu pravnu valjanost te je riješeno da se spis uputi nadležnom sudu radi odluke o prekidu postupka. No, unatoč tome što nije u ostavini sud donio takvo rješenje, tužitelj je tužbom podnesenom u ovom predmetu 28. srpnja 2020. pokrenuo predmetnu parnicu radi osporavanja valjanosti proglašene oporuke, dakle prije nego je sud naknadno, 30. rujna 2020. donio rješenje o nasljeđivanju kojim je rasporedio utvrđenu ostavinsku imovinu temeljem zakona. Stoga je tužitelj u vrijeme podnošenja predmetne tužbe imao pravni interes podnijeti tužbu radi osporavanja pravne valjanosti sporne Oporuke. Stoga je tužba podnesena sukladno odredbi članka 222. stavak 1. točka 1. ZN-a neovisno o tome što je podnesena prije nego je sud donio formalno rješenje o prekidu postupka što bi i učinio da u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju već nije bila pokrenuta ova parnica.

15. Prema odredbi članka 31. stavak 1. ZN-a pisanu oporuku pred svjedocima može dati oporučitelj koji zna i može čitati i pisati, tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati.

16. Iz provedenih dokaza, prvenstveno uvidom u spornu Oporuku, a i iz iskaza svjedokinje DB koja je potpisana kao svjedok oporuke, zajedno sa suprugom FB, a i sastavila je tekst oporuke, nedvojbeno proizlazi da ju sada pok. LB kao oporučiteljica nije vlastoručno potpisala već je stavljen otisak prsta što tu oporuku čini pravno nevaljanom. Pritom je neodlučno zašto je nije vlastoručno potpisala, jer ako nije bila u stanju potpisati se, trebala je dati sačiniti javnu oporuku sukladno odredbi članka 32. stavak 1. ZN-a, pri čemu sukladno stavku 2. toga članka odvjetnik koji je konkretno sastavio spornu Oporuku nije osoba ovlaštena za sastavljanje javne oporuke.

17. Odredbom članka 29. stavak 1. ZN-a propisano je da je valjana ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom. Odredbom članka 26. stavak 1. toga Zakona propisano je da oporuku može sastaviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života. Obzirom da je naprijed utvrđeno da sporna Oporuka ne odgovara obliku propisanom za pisanu oporuku pred svjedocima, a ni jednom drugom obliku oporuke propisanom odredbama ZN-a, utvrđena je pravno nevaljanom i sud u vezi toga dijela tužbenog zahtjeva nije imao potrebe analizirati dokaze na okolnost utvrđivanja njezine sposobnosti za rasuđivanje u vrijeme sastavljanja te Oporuke, već će to biti analizirano pri ocjeni osnovanosti drugog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

U odnosu na Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 13. siječnja 2020.:

18. Sporne činjenice o stanju svijesti pok. LB u vrijeme sklapanja spornog Aneksa sud je utvrđivao iskazima stranaka, svjedoka, uvidom u medicinsku dokumentaciju i psihijatrijskim vještačenjima.

19. Tužitelj u iskazu od 29. rujna 2022. tvrdi da su on i tuženik polubraća, sinovi pok. LB, da nisu u dobrim odnosima unazad otprilike šest godina od kada ga je tuženik telefonom tražio da ode kod javnog bilježnika proglasiti majku ludom što je odbio učiniti, a on mu je rekao da od tada on, tužitelj kao i njegova supruga i djeca više za njega ne postoje. Nije mu rekao zbog čega to od njega traži, ali tvrdi da je tuženik zlostavljao majku, jednom ju je udario cjepanicom po ruci, a i davio je njezinog supruga LB, da je u vezi s tim vođen i sudski postupak. S majkom je i dalje kontaktirao. Ona je bila u braku sa KB te su skupa živjeli na katu kuće u [adresa] gdje u prizemlju živi tuženik. Osim tamo, majka je sa suprugom KB boravila i na moru u mjestu [adresa] gdje su imali kuću koju je on kupio te su je iznajmljivali. No, njezin suprug je preminuo 2004., a majka je našla partnera koji je bio puno mlađi od nje, PB s kojim je živjela također i u [adresa], a i na moru gdje su se bavili iznajmljivanjem kuće. On je radio i kućanske poslove, kuhao joj i čistio, prevozio ju je autom. Kako se tužitelj nije baš slagao s tom njezinom vezom zbog njihove velike razlike u godinama, nije ga prihvatio, no s majkom je održavao kontakte i nakon što je prekinuo komunikaciju sa bratom i to tako da je ona dolazila njemu u kuću dva puta mjesečno, možda i češće, a dovezao bi je PB. Ne zna je li o tim svojim dolascima njemu informirala tuženika. No, negdje 2016. i 2017. imala je moždane udare, nakon kojih se i otežano kretala i to uz pomoć štapa tako da mu nije dolazila nekih godinu dana prije smrti, ali su redovito održavali telefonske kontakte, često ga je zvala, dnevno i po nekoliko puta, a da se ne bi sjećala da su već razgovarali toga dana. Kada je završila u bolnici, tri dana prije smrti posjetili su je on, supruga i najstariji sin. Suprugu nije prepoznala, unuka je zamijenila sa drugim unukom, a jedino je tužitelja prepoznala. Tada mu je, bez da bi je on išta pitao o imovini, rekla da ništa nije prepisala i neka se bore. Nekih 25 dana prije smrti nazvala ga je i rekla da ako joj se nešto desi, da su krivi EB i H, njegova supruga. Od tada su joj oduzeli i mobitel. No, tužitelj je i dalje pokušavao telefonom uspostaviti kontakt s njom pa kada se nakon višekratnih pozivanja tuženik javio, obrazložio je da ona ne smije imati telefon jer ima emocije i onda plače. Budući da su on i njegova supruga primjećivali da se majka povremeno gubila i da je zaboravljala, bojala se odlaska u starački dom, predlagali su joj da potraži pomoć psihijatra čisto da se malo smiri, ali je to odbijala no misli da je uzimala neku terapiju, ali ne zna što. Opisao je i kako je majku nekih godinu dana prije njezine smrti sreo na dva sprovoda kada su preminula njezina dva brata, da je došla sa tuženikom te da je i tada vidio da nije baš prisebna, da ne prepoznaje i da se ponavlja. Naveo je i da je znao da je majka sa tuženikom sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju pa da ga je nakon nekog vremena raskinula, a onda opet sklopila.

20. Tuženik je pak iskazao da je majka živjela s njim u istom kućanstvu, odnosno na katu iste kuće u kojoj on sa obitelji živi u prizemlju, da je imala svoj stambeni prostor sa kuhinjom i kupaonicom, ali joj je on pomagao. Dok je bila moćnija imala običaj pola godine živjeti u kući u [adresa] kod [adresa], a pola godine u [adresa]. Naveo je da ga je 2019. zvala iz [adresa] da dođe po nju da više ne može tamo biti. Najprije ju je pet dana hospitalizirao u [adresa] u bolnici, a zatim su otišli kući u [adresa]. Njezine potrebe podmirivali su on, supruga i djeca. Zapravo je to činio uglavnom on jer je u mirovini, a kada bi trebao otići od kuće, onda su o majci brinuli supruga i sin. Za Novu Godinu 2020. bila je još uvijek u dobrom stanju, slavili su doček Nove Godine kod nje na katu i zabavljali se. Pila je samo svoju uobičajenu terapiju te od neurologa preporučeni Normabel, ali samo po potrebi. Naime, operirala je premosnice negdje 2010. Nikada se nije psihički ni psihijatrijski liječila niti je za to bilo potrebe. Uvijek je bila lucidna, bistra i prisebna, potpuno orijentirana o svemu. Negdje krajem veljače 2020. stanje joj se pogoršalo vezano za srce, abdomen i tlak tako da je bila teže pokretna. Zbog toga su angažirali i pomoć njegovateljice koja je dolazila dva ili tri puta tjedno, kao pomoć pri kupanju i pranju kose. On je brinuo o održavanju prostora i higijene te pripremao hranu za nju, a i njegova supruga. Zapravo je već nakon Nove Godine odlazio noću spavati kod nje na kat u drugoj sobi, jer je sin tada pripremao ispit, a da ga ne bi budili dok bi ga noću zvala lupajući štakom po podu. Brinuo je i tijekom dana o uzimanju njezine terapije. Kuhao joj je na katu kuće u njezinoj kuhinji, a kada bi spremala hranu supruga onda bi joj nosio jelo iz njihovog stana u prizemlju. Tvrdi da je sklapanje Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo je isključivo njezina želja koja je onda i realizirana. Sama je tražila da joj se dovede odvjetnica, on joj je dao broj telefona odvjetnice, ona ju je sama pozvala, a kada je odvjetnica došla, njega je poslala u njegov stan da ona ostane sama s odvjetnicom. Nakon njihovog razgovora odvjetnica ga je pozvala i rekla da treba napraviti zapisnik te ga uputila na javnu bilježnicu, kojoj je onda odnio njihove dokumente, pitao je može li doći u kuću što je prihvatila i došla k majci s još jednom osobom. Bilo je to valjda sve riješeno za dva dana. Taj ugovor su kod kuće je potpisao on, a majka je stavila otisak prsta jer ju je javni bilježnik pitala hoće li se potpisati ili dati otisak prsta, navodeći da je to isto. Tvrdi da se majka tada mogla potpisati. Tim je ugovorom realizirana njezina želja da kuća u [adresa] ostane njemu. Naime, nitko drugi se o njoj nije brinuo osim njega. Tvrdi da se s tužiteljem nije vidjela valjda deset godina, da ju nije ni posjećivao ni zvao. Čak i njezina braća kada bi ga posjećivala u Zagrebu nisu je došla obići u [adresa]. Nekada bi je ujaci zvali telefonom iz BiH, ali samo da kažu da ona njih nazove na svoj trošak, tako da je u kratkom roku na taj način si potrošila 2.000,00 kn što joj je bilo jako žao, bila je povrijeđena. U pogledu sporne Oporuke iskazao je da nije znao da ju je napravila. Nadalje je iskazao da je majka imala više moždanih udara, ne zna kada, ali nisu svi bili kritični. Na pitanje svog punomoćnika odgovorio je da se i nakon moždanih udara oporavljala i bila potpuno prisebna, družila se s ljudima. U vezi sa hitnim prijemom majke u KB Dubrava početkom veljače 2020. Naveo je da je to bilo zbog problema sa želucem i da joj je promijenjen lijek, priznaje da je tada želio da ju se na par dana hospitalizira kako bi joj se učinile potrebne dijagnostičke pretrage pa da ju se ne vozi za svaku pretragu od kuće. Nije čitao nalaz liječnika o toj hitnoj intervenciji ni vidio kako je konstatirano da majka nije sposobna skrbiti za sebe i svoje interese. Naveo je da je laž konstatacija u anamnezi Klinike za psihijatriju Vrapče da je dao podatke kako majka ima izrazite smetnje pamćenja unazad oko pet godina od kada je imala moždani udar te da je jučer napala njegovu ženu. Očitovao se i da je laž tvrdnja javne bilježnice da se majka nije mogla potpisati na sporni Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju već da je uz njezinu pomoć stavila otisak prsta na taj ugovor. Vezano za prije sklopljene ugovore o doživotnom uzdržavanju s majkom pojasnio je da je i prvi sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju inicirala majka, ali da su ga sporazumno raskinuli jer su ona i njezin suprug KB tada imali ideju da prodaju kuću u [adresa] i grade nešto na moru, čime bi on bio izbačen iz kuće.

21. Svjedok DB, odvjetnica koja je sastavljala spornu Oporuku te sudjelovala u uspostavljanju kontakta pok. LB sa javnom bilježnicom ĐB iz [adresa] pred kojom je u formi javnobilježničke isprave sačinjen sporni Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju, iskazala je da je pok. LB upoznala krajem 2019. jer ju je tuženik zvao da dođe kod nje jer da hoće nešto napraviti u vezi sa svojom imovinom. Budući da baš nije bio artikuliran i da mi nije bilo jasno što zapravo želi, tražila je da joj se na telefon javi gospođa koja je tada rekla da želi ostaviti svoju imovinu svom sinu EB koji jedino brine o njoj dok su ju svi ostali napustili. Otišla je do nje negdje početkom 2020. te joj je tada LB pokazala već sklopljeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, pa ju je uputila da to što još želi raspoložiti može Aneksom toga Ugovora te da ju je povezala sa kolegicom javnom bilježnicom ĐB. Misli da je zvala kolegicu ĐB da joj kaže o čemu se radi, ali su mimo toga njih dvije ili netko iz ureda stupio u kontakt s gospođom LB. Na upit kako je došlo do sastavljanja sporne oporuke 22. veljače 2020. odgovorila je da ju je i nakon što je napravljen Aneks Ugovor o doživotnom uzdržavanju LB i dalje danima nazivala tražeći da još nešto napravi jer se htjela osigurati da sve ostavi sinu EB. Stoga je otišla do nje samo da bi je umirila i napravila je tu spornu oporuku. U vezi sa tom oporukom bila je kod nje, misli tri puta. Znala je da je tako sastavljena oporuka pravno nevaljana jer je na nju stavila otisak prsta, a nije ju potpisala, ali ju je napravila samo da bi je umirila jer je znala da je Aneksom Ugovora o doživotnom uzdržavanju sve riješila. Tada se po njezinoj tvrdni LB teško kretala, ali ne zna da li i zbog čega nije mogla pisati, samo je rekla da ne može pisati i odbijala je ići na sud. Sastavljajući oporuku nije bila obaviještena da je LB imala prije moždanih udara, samo je uočila da se slabo kreće. Svjedokinja je još navela da joj je LB pokazala podatke o imovini u [adresa] kod [adresa] kada je bila prvi puta kod nje u krajem 2019., kada joj je pokazala i prije sklopljeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Tada je u razgovoru s njom zaključila, iako za to nema medicinskih osim pravnog znanja, da je orijentirana u vremenu i prostoru. Također je tada od nje saznala da osim sina EB ima još jednog sina za kojeg je rekla da kao da ga i nema.

22. Svjedokinja ĐB, javni bilježnik u [adresa] koja je sastavljala sporni Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju opisala je kako ju je kolegica odvjetnica DB pisanim putem obavijestila da je potrebno izaći na teren zbog teške pokretnosti osobe u vezi sa sastavom aneksa ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren na sudu. Poslije toga je bez da je ona prethodno kontaktirala sa gospođom LB, u njezin javnobilježnički ured došao gospođin sin (tuženik) sa potrebnom dokumentacijom i to ugovorom o doživotnom uzdržavanju, izvatkom iz zemljišne knjige i osobnom iskaznicom LB. Od njega je dobila potrebne podatke za sastav Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju, prema kojima sam izradila nacrt toga Aneksa s kojim sam otišla na adresu prebivališta gospođe LB. Njoj je, nakon što se uvjerila da shvaća o čemu je riječ i da je spremna zaključiti taj pravni posao, prethodno objasnila sve pravne posljedice istoga, pored ostalog i da u slučaju takvog zaključenja pravnog posla isti isključuje od nasljeđivanja eventua lne druge nasljednike. Ova svjedokinja se ne sjeća je li LB spominjala da ima drugih nasljednika, osim sina s kojim je namjeravala sklopiti navedeni Aneks. Kada se uvjerila da je shvatila o čemu se radi, pročitala joj je pripremljeni nacrt Aneksa ugovora koji je ona prihvatila te je na isti izvornik stavila otisak prsta, a nije ga potpisala jer je svjedokinja zaključila da bi joj to fizički bilo teško. Naime, trebala bi potpisati najmanje dva ili tri puta, dakle izvornik, ovjeru i prilog, izvadak iz zemljišne knjige. Probala se potpisati ali je ona vidjela da se potpisuje drhtavim potpisom i zaključila da bi joj potpisivanje predstavljalo poteškoće. Tuženik je nije obavijestio da je majka imala nekoliko moždanih udara, a da jeste u tom slučaju, budući da nema medicinskih znanja, zasigurno ne bi bez liječničke potvrde o njezinom stanju ni izašla na teren. No tvrdi da je LB razumno komunicirala.

23. Svjedok JB je pak naveo da su on i njegova supruga TB godinama bili u prijateljskom odnosno i kumskom odnosu sa pok. LB i njezinim sinom EB kojeg zovu i Danijel i E. Međusobno su se i posjećivali, a LB je njemu uvijek bila normalna, o svemu su mogli normalno pričati. Budući da je prebolio Corona virus, dosta je stvari zaboravio, čak nije do tada ni govorio. Stoga se ne sjeća ni kada je zadnji put imao kontakt sa LB prije njezinog odlaska u bolnicu gdje je i preminula.

24. Svjedokinja ĆB bila je susjeda pok. LB te su se međusobno posjećivale, od kada je imala više srčanih udara posjećivala je samo svjedokinja nju. Vidjela ju je tjedan dana prije njezina odlaska u bolnicu, da bi joj na molbu tuženika izmjerila tlak što je i učinila te su zajedno pojele palačinke koje joj je donijela, popile su kavu i pričajući šalile se. Tvrdi da je bila potpuno prisebna te joj je nešto prije te posjete pričala da je sve oporukom ostavila sinu EB jer je on to jedini zaslužio. Nikada nije primijetila da bi govorila nerazumno. Nije joj pričala da bi preboljela moždani udar već je znala samo da ima problema sa srcem.

25. Iz analiziranih iskaza stranaka i svjedoka, u bitnom proizlazi da jedino tužitelj tvrdi kako je pok. LB više godina prije smrti bila dementna, da je zaboravljala i da nije uvijek prepoznavala osobe te zaključuje da u vrijeme sklapanja spornog Aneksa kao i Oporuke nije bila sposobna za rasuđivanje i svjesna pravnih posljedica svojeg raspolaganja, dok tuženik i saslušani svjedoci tvrde da je komunicirala normalno, da nije bila dementna. Tužitelj se pritom poziva na nalaz Klinike za psihijatriju Vrapče od 2. ožujka 2020. (dakle 48 dana nakon sklapanja spornog pravnog posla odnosno deveti dana nakon davanja Oporuke) kada je u hitnom prijemu dežurni liječnik konstatirao da u razgovoru ne može potvrditi gdje se nalazi, niti koja je godina, koliko ona ima godina, s izraženim suicidalnim mislima te joj je ustanovljena detorijacija kognitivnih funkcija i demencija. Osim toga da je konstatirano kako je bila pod ranijom psihofarmakološkom terapijom što samo ukazuje da se nije radilo o ikakvom novom stanju već da je to stanje dulje vrijeme bilo aktualno.

26. Temeljem odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a na tužitelju je teret dokazivanja odlučne činjenice o njezinoj nesposobnosti za rasuđivanje odnosno sposobnosti shvaćanja cjelokupnih pravnih posljedica sklapanja spornog Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

27. Na okolnost utvrđivanja te sporne činjenice su provedena i tri psihijatrijska vještačenja.

28. Prvo je vještačenje povjereno sudskom vještaku Ninoslavu Mimici koji je dao pisani nalaz i mišljenje kao i neposredno na glavnoj raspravi ga obrazložio i odgovorio na sva pitanja i primjedbe. Budući da ni nakon usmenog obrazlaganja njegova mišljenja tuženik nije prihvatio njegov zaključak, predložio je drugo vještačenje koje je povjereno vještaku Miroslavu Bojiću, koji je također dao nalaz i mišljenje i pisano i usmeno na glavnoj raspravi. Kako je njegov zaključak o sposobnosti pok. LB u vrijeme sklapanja spornog Aneksa i oporučne raspoložbe bio suprotan zaključku vještaka Mimice, usvojen je prijedlog tužitelja za provođenje psihijatrijskog vještačenja po trećem vještaku psihijatru kojim je imenovan sudski vještak psihijatar Darko Marčinko. I ovaj je vještak dao najprije pisani nalaz i mišljenje, a potom i neposredno na glavnoj raspravi te njegov zaključak korespondira sa zaključkom prvog vještaka Mimice.

29. Sva tri vještačenja provedena su na temelju uvida u bolničku medicinsku dokumentaciju pok. LB i to iz KB Dubrava iz 2017., 2019. i 2020., te iz Klinike za psihijatriju Vrapče iz 2020. dok stranke nisu predlagale u tu svrhu pribavljanje njezinog osobnog zdravstvenog kartona.

30. Na temelju analize raspoložive medicinske dokumentacije sudski vještaci Ninoslav Mimica i Darko Marčinko zaključuju da je pok. LB nakon preživljenih moždanih udara u rujnu 2016. i ožujku 2017. osim fizičkih posljedica u vidu teže pokretljivosti o kojoj su iskazivali i stranke i svjedoci, imala i posljedice u vidu smanjenih kognitivnih funkcija zbog uznapredovale demencije te da u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju 13. siječnja 2020. i Oporuke 22. veljače 2020. nije bila sposobna za rasuđivanje odnosno nije imala mogućnost shvaćanja pravnih posljedica sklapanja tih poslova. Takvo mišljenje zasnivaju na nalazu konzilijarnog psihijatrijskog pregleda u KB Dubrava 2. ožujka 2020. kada je utvrđeno da je promijenjenih intelektualno mnestičkih funkcija po vaskularnom timu i postavljena dijagnoza F01 (sumnja na demenciju), kao i da joj je potrebna pomoć i njega 24 sata dnevno i preporučen smještaj u dom za starije i nemoćne, te da je u sljedećim pregledima ta sumnja potvrđena. Ovi vještaci su mišljenja da je nakon drugog moždanog udara posljedično oboljela od psihoorganskog sindroma odnosno vaskularne demencije koja je s godinama uznapredovala te da u sporno vrijeme nije bila sposobna shvatiti značenje i posljedice sklapanja Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju kao i davanja posljednje volje spornom Oporukom.

31. Međutim, sudski vještak Miroslav Bojić u bitnom zaključuje da nema medicinskih dokaza da je u sporno vrijeme bolovala od demencije, jer da o tome nema podataka u medicinskoj dokumentaciji, jer da nije pregledana po psihijatru sve do hospitalizacije u hitnom prijemu 2. ožujka 2020. Smatra da u toj dokumentaciji kao i u ostalim dokazima nije utvrđeno da bi u životu imala psihičke smetnje koje bi je značajnije ometale u svakodnevnom funkcioniranju sve do početka ožujka 2020. kada su se istodobno s pogoršanjem tjelesnog stanja manifestirali simptomi iz dijagnostičkog kruga Psihoorganskog sindroma F06, što je dovelo do prvog kontakta sa psihijatrijskom službom.

32. U usmenom obrazlaganju svog nalaza i mišljenja vještak Mimica je ponovio da je 2. ožujka 2020. pri prvom konzilijarnom pregledu postavljena sumnja na demenciju, a koje je samo potvrđena naknadnim pregledima već sljedećeg dana 3. ožujka 2020. kada se postavlja dijagnoza Dementia vasc. (F01) koja odgovara simptomima koje su dajući heteropodatke iskazali tuženik i supruga drugog sina, da ima izrazitije smetnje pamćenja unazad oko 5 godina, dakle od kada je imala moždani udar. Budući da u prijašnjim pregledima tijekom veljače u hitnom prijemu nije sudjelovao specijalist psihijatar ne znači da takve tegobe nisu egzistirale. Naime, logično je da su se liječnici internisti (kardiolozi i gastroenterolozi) koncentrirali na tegobe u vezi kojeg je dolazila u hitni medicinski prijem ( problema sa srcem i želucem). Vještak također smatra da je pogoršanje u ožujku nastupilo u sklopu vaskularne demencije od koje je pokojna bolovala više od 3 godine tj. toliko je vremena prošlo od prethodna dva moždana udara. Nadalje, obrazlažući dijagnozu i manifestacije vaskularne demencije vještak je naveo da ona sama po sebi ne mora predstavljati onesposobljavanje ali da je iz kliničke prakse poznato da ta bolest progredira, a da i podaci iz medicinske dokumentacije govore u tom smislu da se zdravstveno stanje pokojne Loborec pogoršavalo nakon pretrpljenih moždanih udara u smislu njenog kognitivnog funkcioniranja i pojave ponašajnih poteškoća koje često prate tu kliničku dijagnozu. Automatski, ta dijagnoza ne podrazumijeva nesposobnost za rasuđivanje kao početna i blaga no u konkretnom slučaju radilo se o napredovaloj vaskularnoj demenciji koja to podrazumijeva. Primjerice, s godinama uznapredovale demencije pismeni čovjek postaje nepismen, ne može se ili ne zna potpisati i ne zna čitati. Smatra i da obzirom na postavljenu dijagnozu pok. LB nije mogla sama saznati telefonski broj i samostalno nazvati odvjetnicu odnosno javnog bilježnika. Tvrdi da obzirom na postavljenu dijagnozu njezine kognitivne funkcije nisu mogle biti bitno bolje mjesec dana prije.

33. I vještak Darko Marčinko je u bitnom identičnog mišljenja vezano za sposobnost pok. LB shvatiti značenje i posljedice sklapanja spornog Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju i davanja Oporuke obzirom na postavljenu dijagnozu pri konzilijarnom pregledu psihijatra 2. ožujka 2020., a koja je u skladu sa tada učinjenim MSCT mozga čiji nalaz glasi: „obostrano periventrikularno i u dubokoj bijeloj tvari hipodenziteti u sklopu kronične mokroangiopatije“. Na pitanje tuženika kako tumači da je u prijašnjim pregledima u veljači i 1. ožujka 2020. opisana kao orijentirana i kontaktibilna, naveo je da se uža specijalist liječnika interniste ne odnosi se na procjenu psihoorganskih smetnji niti demencije. Naveo je da psihoorganski sindrom i demencija nastaju kroz period od više mjeseci i godina tako da je nemoguće da je demencija i psihoorganski sindrom nastupila u par dana .

34. Na pitanje da li može psihijatar samostalno procijeniti kognitivne posljedice cerebrovaskularnog inzulta ili je nužno kombinirano neurološko i psihijatrijsko vještačenje, odgovorio je da su u domeni rada psihijatra i kognitivne smetnje i njihova procjena, a da upravo psihijatar prof. Ninoslav Mimica ima uže područje specijalnosti upravo na procjeni kognitivnih smetnji kao i radu s oboljelim od demencije.

35. Vještak Miroslav Bojić pak smatra da upravo nedostatak ranije medicinske dokumentacije iz koje bi proizlazilo da je pok. LB imala registrirane simptome koji bi ukazivali na psihoorganski sindrom i demenciju, ili da bi ikada bila upućivana psihijatru, ukazuje da nema elemenata na temelju dijagnoze postavljene početkom ožujka 2020. retroaktivno zaključivati da je u vrijeme sklapanja spornog pravnog posla bila smanjenih intelektualnih sposobnosti da ne bi mogla shvatiti značenje i posljedice sklapanja istog. Analizom medicinske dokumentacije je utvrdio da u nalazima liječnika nepsihijatara nema ikakvih elemenata na temelju kojih bi mogli govoriti o mogućim značajnijim poteškoćama u njezinom psihičkom funkcioniranju. Evidentno je je ona bolovala od niza težih somatskih bolesti u posljednje vrijeme, međutim na temelju njihove interpretacije njenog tadašnjeg statusa ne nalazi elemente na temelju kojih bi se moglo govoriti o značajnijem narušenju psihičkih funkcija. Tek 2. ožujka 2020. dolazi do značajnijeg pogoršanja njezinog somatskog stanja kada je (prema poznatim medicinskim zakonitostima) paralelno došlo i do pogoršanja psihičkog funkcioniranja koje je u prvom psihijatrijskom pregledu (najvjerojatnije prvom u njezinom životu) konzilijarni psihijatar postavio dijagnozu Mentalnog poremećaja zbog oštećenja i disfunkcije mozga i tjelesne bolesti što je šifrirano kao F06. S obzirom da je tada prvi put vidio pacijenticu uz ovu glavnu dijagnozu postavio je i dijagnozu 01 susp. što predstavlja samo sumnju na vaskularnu demenciju. Smatra da nije beznačajno odlučivanje psihijatra za dijagnozu iz kategorije 06, koja sama po sebi isključuje stanja demencije koja pripadaju kategoriji F01. Također konačno postavljanje dijagnoze F06.3 nakon petodnevnog boravka i opservacije u Kliničkog psihijatrijskoj bolnici Vrapče i nakon neposrednih kontakata s pacijenticom označava organski poremećaj raspoloženja (afektivni poremećaj) koji podrazumijeva psihički poremećaj uslijed tjelesne bolesti i disfunkcije mozga, a samo po sebi isključuje demenciju. Vezano za pitanje o preboljela dva moždana udara navodim istakao je da medicinska dokumentacija ne potvrđuje nikakve značajnije psihičke promjene u njenom funkcioniranju nakon tih udara jedino se navode motoričke smetnje.

36. Odlučujući kojem će zaključku i mišljenju vještaka pokloniti vjeru, sud nije postupao matematički (cijeneći da su dva vještaka dali u bitnom isto mišljenje, a treći suprotno), već dovodeći u vezi njihove nalaze i mišljenja sa ostalim provedenim dokazima.

37. Na temelju takve ocjene dokaza prihvaća se kao mjerodavan zaključak sudskih vještaka Nevena Mimice i Darka Marčinka da je pok. LB unatoč tome što u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o njezinom psihijatrijskom liječenju, pa čak ni samo o pregledu psihijatra sve do 2. ožujka 2020., kao ni bilješki u medicinskoj dokumentaciji da bi kao posljedicu preživljenih moždanih udara 2016. i 2017. imala psihičkih i intelektualnih smetnji, iz iskaza svjedokinje DB kao i tužitelja proizlazi suprotno.

38. Naime, očito je da je pok. LB bila ovisna o tuđoj pomoći i u vrijeme neposredno prije sklapanja spornog Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Obzirom na opis njezinog funkcioniranja po tuženiku, da joj je morao u svemu pomagati unazad godinu dana, da joj je kuhao hranu on ili supruga i da nije mogla silaziti sa kata kuće gdje je živjela, da je on čak spavao u njezinom dijelu stana da ga ne bi budila po noći i uznemiravala njegovog sina, očito sama nije mogla ni uspostaviti kontakt sa osobom koja bi ju pravno savjetovala. Tuženik navodi da joj je on dao broj telefona odvjetnice DB, ona je iskazala da ju je tuženik zvao ali nije bio artikuliran te nije znao reći što zapravo želi, a kada joj je pokazala prije sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju i rekla kako želi ostaviti svoju imovinu tuženiku predložila joj je sklapanje aneksa toga ugovora te ju povezala sa kolegicom javnim bilježnikom ĐB i da su tako njih dvije stupile u kontakt. Iz iskaza ĐB pak proizlazi da nije ni kontaktirala još sa gospođom LB kada je tuženik došao u njezin ured sa potrebnom dokumentacijom. Nejasno je zašto bi za sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju trebao dogovor sa odvjetnikom samo jedne ugovorne strane kada se radi o dvostranom pravnom poslu. Stoga je indikativan iskaz tuženika koji se po ocjeni ovog suda želi ograditi od osobnog sudjelovanja u tim kontaktima, naglašavajući kako nije bio prisutan jer ga je odvjetnica poslala van iz sobe majke dok su razgovarale, a nije opisao da su i zajedno razgovarali o Aneksu Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ipak, iz iskaza svjedokinje ĐB, javnog bilježnika, proizlazi da je on bez njezinog poziva donio "papire" pri čemu misli očito na prije sklopljeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju i izvadak iz zemljišne knjige. Indikativno je i zašto nije kao primateljica uzdržavanja potpisala sporni ugovor, odnosno zašto su joj se tresle ruke jer to se također kao tegoba ne opisuje ni u jednom nalazu. Osim toga, ova se svjedokinja ne sjeća da bi se spominjao i drugi sin, pa očito i nije, a što znači da nije na valjani način ni poučena o posljedicama tog pravnog posla kojima njega isključuje iz nasljeđivanja. Također je indikativno kasnije ponašanje pok. LB opetovanim pozivanjem odvjetnice DB radi sastavljanja oporuke, iako joj je odvjetnica rekla da je sve riješila spornim Aneksom, a također i što je navodno svjedokinji ĆB pričala da je sve dala oporukom tuženiku. Iz navedenog bi proizlazilo da ona zapravo nije znala kojim je raspolaganjem to i učinila, iz čega proizlazi da joj nisu mogle biti jasne posljedice sklapanja predmetnog pravnog posla.

39. Stoga sud nije prihvatio istinitim ni iskaz tuženika koji je verbalizirao njezino stanje opisujući da je bila lucidna, bistra i prisebna, potpuno orijentirana o svemu. Također mu sud ne vjeruje u tvrdnji o lažima u medicinskoj dokumentaciji gdje je pri hitnom prijemu rekao da se majka htjela ubiti, da je htjela tući njegovu suprugu, te da nije izjavio da unazad pet godina ima znatnije smetnje pamćenja. Taj gubitak pamćenja se manifestirao i na način da je opetovano zvala odvjetnicu DB nakon što je sklopila sporni Aneks, što samo ukazuje da nije razumjela na što je stavila svoj otisak prsta pred javnim bilježnikom. Naime, sud ne može pretpostaviti, a niti je to tuženik obrazložio, zašto bi medicinsko osoblje uzimajući heteropodatke o pacijentu prilikom zaprimanja i pregleda pisalo nešto što nije izrečeno od pacijenta ili pratnje. Vještak Bojić nije se u nalazu i mišljenju referirao što bi takva postupanja imala značiti u ocjeni njezine sposobnosti za rasuđivanje.

40. Za spomenuti je i da tuženik ničim nije osporio iskaz tužitelja pa ni u dijelu da je on telefonski kontaktirao s majkom sve dok joj nije tuženik uskratio korištenje telefona rekavši da joj njihov razgovor stvara emocije i da onda plače, a i njezinom ponašanju godinu prije na sprovodima njezinoj braći, da je primijetio kako baš nije prisebna, da ne raspoznaje i da se ponavlja.

41. Slijedom iznesenog sud prihvaća istinitim iskaz tužitelja o ponašanju majke unatrag godinu dana od sklapanja spornog Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a i zaključke vještaka Mimice i Marčinka, da je zbog posljedica moždanog udara imala smetnji u vidu intelektualnog funkcioniranja iako to ne proizlazi iz medicinske dokumentacije jer se u vezi s tim očito nije liječila. Tuženik priznaje da iako manifestira kako je brinuo o njoj, nije po preboljenim moždanim udarima išla liječniku, u hitnom medicinskom prijemu nije znao reći koje lijekove uzima. Na njemu bi trebao biti teret dokaza predlaganja pribave na uvid i osobnog zdravstvenog kartona kako bi se vještaci mogli referirati i o njezinom zdravstvenom stanju prije veljače 2020.

42. Stoga nije prihvaćen ni njegov prijedlog istaknut tek nakon trećeg provedenog psihijatrijskog vještačenja, da se provede i neurološko vještačenje, jer to nije predlagao u prethodnom postupku niti do trećeg nalaza vještaka.

43. Uvidom u nalaz obdukcije pok. LB pak proizlazi da je kao uzrok smrti navedena prirodna smrt uslijed zatajenja srca zbog vezivnog proraštanja srčanog mišića, a vanjskim i unutarnjim pregledom te patohistološkom analizom utvrđen joj je pored ostalog i Pseudocistična encefalomalacija sljepoočne regije desne polovice mozga te opća generalizirana ateroskleroza teškog stupnja. U tom kontekstu za spomenuti je da je vještak Marčinko u usmenom izlaganju nalaza i mišljenja naveo da su kod bolesnika sa psihoorganskim smetnjama česte oscilacije psihičkog stanja jer se radi o problemima opskrbljenosti moždanih žila u okviru aterosklerotskih promjena koje su visoko izražene kod takvih bolesnika, a što pokazuje i navedeni obdukcijski nalaz.

44. Svjedoku TB koji je uopćeno iskazivao o odnosima sa obitelji tuženika nije poznato o psihičkom stanju majke tuženika u sporno vrijeme, dok je svjedokinja ĆB iskazala šturo i neuvjerljivo obzirom na ostala utvrđenja u postupku iz čega je očito da je njezin iskaz pristran u korist tuženika. Za dodati je kako je svjedokinja ĐB iskazala da nije znala da je pok. LB imala dva moždana udara jer bi tada prilikom ovjere ugovora svakako tražila potvrdu nadležnog liječnika o njezinoj sposobnosti za sklapanje toga pravnog posla. Uglavnom, i ta svjedokinja i odvjetnica DB nisu ocjenjivale njezinu sposobnost za sporna raspolaganja imovinom na temelju medicinskih znanja koja nemaju, već iskustva u struci.

45. Stoga je na temelju svega naprijed obrazloženog uvjerenje suda da pok. LB u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju nije zbog duševne bolesti mogla biti svjesna cjelokupnog sadržaja pravnog posla koji sklapa kao ni njegovih posljedica, što ukazuje da nije bila potpuno poslovno sposobna, a tuženik je znao i morao znati za to njezino stanje te je unatoč tome sklopio taj ugovor. Slijedom toga predmetni je ugovor suprotan odredbi članka 276. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO) kojom je propisano da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za njegovo sklapanje, a posljedično ništetan sukladno odredbi članka 322. stavak 1. istoga Zakona, pa je tužbeni zahtjev usvojen.

38. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu dosuđen mu je zatraženi i opravdani trošak parničnog postupka temeljem odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023-dalje:Tarifa) primijenjene na utvrđenu vrijednost predmeta spora na ročištu 22. ožujka 2022. u iznosu od 50.000,00 kn što sada iznosi 6.636,14 eur sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a. Naime, tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora iznosom od 15.000,00 kn kojoj je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio, predloživši da se ista utvrdi u iznosu od 570.000,00 kn koliko tvrdi da je vrijednost ½ suvlasničkog dijela nekretnine koja je bila predmetom osporavanog Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Budući da tuženik nije odgovarajućim ispravama i dokumentirao tu vrijednost predmeta spora sud ju je odredio u iznosu od 50.000,00 kn sukladno ovlaštenju iz naprijed navedenog članka ZPP-a koju je smatrao primjerenom.

39. Na tu vrijednost predmeta spora tužitelju pripadaju sljedeći troškovi postupka na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku:

-trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 u vezi sa Tbr. 54. Tarife u iznosu od 200,00 eur, sastava podneska od 9. ožujka 2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 1. travnja 2021., 29. rujna 2022., 9. studenoga 2022., 7. veljače 2024., 15. travnja 2024., 22. svibnja 2025., 3. srpnja 2025. i 15. lipnja 2026. u iznosima od 200,00 eur po ročištu(Tbr. 9/1 Tarife), za odgođena ročišta 24. veljače 2022. i 22. ožujka 2022. iznos od 100,00 eur po ročištu (Tbr. 9/2 Tarife), za sastav podneska od 3. ožujka 2022. i 13. veljače 2025. iznos od 200,00 eur po podnesku (Tbr. 8/1 Tarife), a za sastav podneska od 10. studenoga 2023. iznos od 100,00 eur (Tbr. 8/2 Tarife), podneska od 6. ožujka 2025. kojim je dostavio uplatnicu o plaćenom predujmu iznos od 50,00 eur (Tbr. 8/3 Tarife) te podneska od 26. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 8/2 Tarife), a što ukupno čini trošak zastupanja u iznosu od 2.850,00 eur. Na taj iznos pripada mu i zatraženi PDV od 25% po Tbr. 46. Tarife što čini iznos od 712,50 eur.

40. Nisu mi priznati opravdanim na teret tuženika troškovi sastava podneska od 1. travnja 2021. i 9. srpnja 2021. vezane za prigovor tuženika vrijednosti predmeta spora koji je konačno i usvojen, zatim duplo zatraženi trošak pristupa k ročištu 1. travnja 2021., podneska od 25. listopada 2022. kojim je predlagao pribavu dokaza na okolnost utvrđivanja sposobnosti tuženika za sklapanje spornog pravnog posla, koje činjenice nije ni iznosio u tužbi kao razlog ništetnosti, zatim podneska od 21. kolovoza 2023. kojim nije isticao primjedbe na nalaz vještaka pa je bio taj trošak nepotreban, ročište 7. rujna 2023. nije ni održano ni zakazano, a za što je tražio trošak koji mu ne pripada, a nepotreban je i podnesak od 24. veljače 2026. jer je navode iz tog podneska imao mogućnost isticati na ročištu što je i činio.

41. Nadalje, mu pripada trošak plaćenog predujma za dva provedena vještačenja u ukupnom iznosu od 1.131,81 eur, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu podnesenu 28. srpnja 2020. u iznosu od 112,81 eur sukladno Tar. br. 1/1 Tarife sudskih pristojbi (NN 53/2019) te na presudu sukladno Tar. br. 1/1 Tarife sudskih pristojbi (NN 50/2026) u iznosu od 93,18 eur, a sve primjenom odredaba članka 7. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018 i 51/2023).

42. Stoga mu je dosuđen opravdanim trošak postupka u ukupnom iznosu od 4.900,30 eur.

U Vrbovcu 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Zdenka Kudović-Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je održano to ročište.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o istom, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano odnosno od dana objave presude na e-oglasnoj ploči.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o tom ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi putem ovog suda.

O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-odvj. Danijel Bolfan, Zagreb

-odvj. Dinko Kulaš, Dugo Selo