REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4979/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice ĆNĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koje zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. lipnja 2026., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Nenada Horvata - odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ĆN - odvjetničke vježbenice, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5302343349 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 17.06.2009. godine, sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“6. NAKNADA: - za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,20 % (slovima: jedan cijeli dvadeset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 10 Uvjeta, …”

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici ZNĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.500,00 eur sa zateznim kamatama od 17. lipnja 2009. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 naknaditi tužiteljici ZNĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eur sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 17. lipnja 2009. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 5302343349, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 125.000,00 EUR, da je odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20 %, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,20 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, da navedena sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st. 2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora odnosno da se o odredi nije pojedinačno pregovarala sa tužiteljicom, da je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Tužiteljica navodi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita 17. lipnja 2009. godine za iznos od 1.500,00 eur, a nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom te na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača. Slijedom navedenog tužiteljica zahtjeva utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 5302343349 od dana 17.06.2009. godine, sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “6. NAKNADA: - za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,20 % (slovima: jedan cijeli dvadeset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 10 Uvjeta, …”, naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.500,00 EUR sa zateznim kamatama od 17.06.2009. do isplate te naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana objave presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu kao u cijelosti neosnovanu, ističe prigovor zastare, ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,20% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, da je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade, da svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik navodi da tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o stambenom kreditu broj 5302343349 od 17. lipnja 2009. (list 5-6 spisa), otplatnu tablicu (list 7-13 spisa) i izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 6. ugovora o kreditu broj: 5302343349 od 17. lipnja 2009. u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog na temelju te odredbe ugovora o kreditu.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 5302343349 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 17. lipnja 2009. u iznosu od 125.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR kreditora na dan korištenja (čl. 1.), s namjenom za kupnju stana (čl. 2.) te da je odredbom čl. 6. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,20% (slovima: jedan cijeli dvadeset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 10 Uvjeta.

7. Tužiteljica je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv, iskazala da je kredit dignut za kupnju stana za život obitelji te da tu nekretninu nikada nije davala u najam ili zakup, da je investitor zgrade imao ugovor sa HPB-om te da nije imala izbora u pogledu banke, odnosno s drugom bankom bi bilo puno kompliciranije, da je bila klijent banke te ih je prilikom razgovora pokušala zamoliti da joj uvjeti budu što povoljniji međutim da nije bila u pregovaračkoj poziciji, za samu naknadu da joj ništa nisu objašnjavali osim što je znala da je misli 1,5%, dakle da je znala samo postotak i da su joj istu naknadu uglavili u kredit pa ju je plaćala kroz rate kredita.

8. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, dalje: ZZP), a obzirom je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

9.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

9.2. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Iz dijela sporne odredbe čl. 6. ugovora o kreditu proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,20% od iznosa kredita sukladno točki 10 Uvjeta , a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

10.1. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

10.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

10.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz spornog dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj ica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti.

10.4. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada za obradu nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

10.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva. Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mog la predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadi od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja iste, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita.

11. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba čl. 6. ugovora o kreditu u navedenom dijelu nije određena niti odrediva to je ista u tom dijelu ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba u navedenom dijelu prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a.

11.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 96. i čl. 102. st. 1. ZZP-a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da među strankama nije sporna visina plaćene naknade i datum uplate, ali da i iz otplatne tablice proizlazi da je dana 17. lipnja 2009. naplaćena naknada u iznosu od 1.500,00 eur.

13. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost dijela odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelj ici vratiti sve što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle, bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa koji je tuženik stekao na temelju odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužitelj ici iznos od 1.500,00 eur sa zateznim kamatama od 17. lipnja 2009. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO -a, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

16.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 11. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eur (tbr. 8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 23. travnja 2026. i dana 17. lipnja 2026. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (tbr.9.tč.3.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 1.125,00 eur.

Tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu od 53,09 eur.

Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.204,64 eur.

16.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 110,00 eur

2. tuženik po pun.

3. spis