REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3087/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Letica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička Cesta 50, Zagreb, koje zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Josipa Letice - odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika HĆ - odvjetničke vježbenice, dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 11., točka 11.3. Ugovora o kreditu br. 9012048006 od 24. listopada 2006. godine, sklopljenog između tužiteljice ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita… ''

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 145,27 eur sa zateznim kamatama od 1. studenog 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stan ja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 306,55 eur sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 24.10.2006. godine, s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012048006 kojim joj je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.755,46 CHF, uz rok otplate od 60 mjeseci te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,10 %, promjenjivoj, da je mjesečni anuitet iznosio 298,05 CHF, a pojedini anuiteti su dospijevali zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, dok se plaćanje vršilo u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju CHF-a kreditora važećem na dan plaćanja, da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen u listopadu 2011. Tužiteljica navodi da joj je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik nezakonito i nepošteno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,5% (jedan i pol posto) od iznosa kredita tj. iznos od 236,33 CHF, a koji iznos je naplaćen u kunskoj protuvrijednosti od 1.094,56 kn dana 30. listopada 2006. godine, a konverzijom u valutu euro prema fiksnom tečaju konverzije navedeni iznos iznosi 145,27 eur te da je predmetne troškove obrade kredita u iznosu od 1,50% tuženik naplatio tužiteljici temeljem ništetne odredbe članka 11. točka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu. Tužiteljica navodi da je predmetni ugovor dan tužiteljici na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika, te tužiteljica nije dobila bilo kakve informacije o troškovima obrade kredita tj. ugovorena odredba nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi (naknada) odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini od iznosa kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 145,27 eur, da je ugovorenom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade/troška za obradu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe te da iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbe u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP. Slijedom navedenog tužiteljica zahtjeva utvrditi da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012048006 od 24. listopada 2006. u dijelu koji glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita… '', naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 145,27 eur sa zateznim kamatama od 1. studenog 2006. do isplate te naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, ne spori da je 24. listopada 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 9012048006 te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Tuženik ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporna odredba st. 3. čl. 11. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača), da predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, da je tuženik predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Tuženik navodi da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita) . Tuženik navodi da je nesporno da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati) međutim da pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, da je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen iznos od 15.755,46 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50% pa da je iz navedenog razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu . Tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana navedenog u tužbi pa do isplate navodeći da tužitelj nije dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Zaključno tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Imajući u vidu da je tuženik osporio u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva) te isplate iznosa od ukupno 145,27 eur po osnovi plaćene naknade (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). U konkretnom slučaju radi se samo o vrijednosti predmeta spora za zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 145,27 eur jer doista u ovoj situaciji, u smislu odredbe čl. 35. i 40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Stoga ovaj sud smatra da je naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi od strane tužitelja u iznosu od 1.400,00 eur suviše visoko naznačena, kako to ispravno prigovara tuženik, pa je stoga odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 145,27 eur i odlučio kao u izreci rješenja od 9. travnja 2026.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj: 9012048006 od 24. listopada 2006. (list 6-11 spisa), e mail korespondenciju (list 12-15 spisa) te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu broj 9012048006 od 24. listopada 2006. u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog na temelju te odredbe ugovora o kreditu.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9012048006 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 24. listopada 2006. u iznosu od 15.755,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), s namjenom za kupnju vozila (čl.2.), da je odredbom čl. 11.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

8. Tužiteljica je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv, iskazala da joj je kredit trebao za kupnju auta za osobne potrebe, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila kemijski tehničar, da su joj u auto kući u kojoj je kupila auto dali ugovor o kreditu, da su oni imali tipski ugovor te da u banku nije išla, da su joj u auto kući rekli da je to najpovoljnije i s obzirom da se nije puno razumjela u to da je pristala i prihvatila, da joj ništa nisu objašnjavali već su je samo poslali kod javnog bilježnika, da je prije potpisivanja ugovora pročitala ugovor o kreditu letimično, ali ne detalje, da joj ugovor nije bio jasan i razumljiv ali da se nitko nije ni potrudio isti joj objasniti, da su joj u auto kući rekli da će se naplatiti ali nije znala točno koliko i za što, da je tuženika već tužila za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i dobila pravomoćnu presudu.

9. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

10.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

10.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz sporne odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

11.1. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

11.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 11.3. predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

11.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz spornog dijela odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj ica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti.

11.4. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

11.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva. Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadi od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane

- tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja iste, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba u navedenom dijelu nije određena niti odrediva to je ista u tom dijelu ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročile i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

12.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da među strankama nije sporna visina plaćene naknade u iznosu od 145,27 eur, dok iz e mail korespondencije kao prilog tužbe (list 12 spisa) proizlazi da je naknada naplaćena 30. listopada 2006.

14. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost dijela odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle, bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

16. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa koji je tuženik stekao na temelju odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužitelj ici iznos od 145,27 eur sa zateznim kamatama od 1. studenog 2006. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO -a, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

17.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 31. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 eur (tbr. 8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 9. travnja 2026. i dana 17. lipnja 2026. u iznosu od po 50,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 250,00 eur.

Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 306,55 eur.

17.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu presudu u iznosu od 30,00 eur

2. tuženik po pun.

3. spis