Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice UR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Brunu Spizu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika t.d. PLAVA LAGUNA d.d., OIB: 57444289760, iz Poreča-Parenzo, R. Končara 12, zastupanog p.p. LR, mag.iur. i dr., radnicima kod tuženika, radi naknade štete, nakon ročišta za glavnu raspravu zaključenog dana 2. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 13. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Tuženik PLAVA LAGUNA d.d. iz Poreča, Rade Končara 12, OIB 57444289760 dužan je tužiteljici UR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 13.650,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 17. rujna 2024., pa do isplate, u roku od 15 dana.

II Ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.450,00 eur se odbija.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.937,62 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 07. rujna 2024. tužiteljica tvrdi da se, dana 15. srpnja 2023. oko 15 sati, kao radnica tuženika na radnom mjestu sobarice spotaknula na nepropisno izvedenim stepenicama apartmana kuće br. 10 turističkog naselja Polynesia, [adresa] i pri padu zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma bedra lijeve noge. Tužiteljica da je stradala spuštajući se po stepenicama, noseći u lijevoj ruci metlu i joger, a u drugoj kantu s preparatima za čišćenje, a uzrok pada da su nepravilno izvedene stepenice čija visina da nije bila ujednačena – visina prve stepenice bila da je visine 10 cm, druga stepenica 16 cm i treća također 16 cm što da je protivno Pravilniku o zaštiti na radu za mjesto rada (NN 105/20) prema kojemu da sve stepenice na istom stepeništu moraju biti jednake po visini i širini gazišta, a odstupanja u visini da ne smiju biti veća od 0,5 cm. Tužiteljica da je nakon ozljeđivanja zaprimljena u pulsku bolnicu gdje da je izvršen operativni zahvat, a pacijentica otpuštena na kućnu njegu do predviđene rehabilitacije u Rovinju. Do rehabilitacije da nije nikad došlo jer da je tužiteljici u međuvremenu isteklo zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj kojeg da je imala temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme. Godinu i pol dana nakon ozljeđivanja tužiteljica da još uvijek ne može hodati bez pomoći štaka, otežano da se kreće i jako šepa. Prisutna da je bolnost lijeve noge te da je izvjesno da su zaostale znatne trajne posljedice. Tužiteljica traži odštetu iza neimovinske štete te naknadu zarade koju da nije mogla ostvariti tijekom ljeta 2024. godine gdje da joj je bilo ponuđeno da ponovno radi za tuženika uz plaću od oko 900 € mjesečno. Tužiteljica traži odštetu za: strah 2.100,00 €, fizičke bolove 2.800,00 €, duševne bolove zbog smanjenja životne i radne aktivnosti 2.800,00 €, nagrđenje izgleda zbog ožiljka i šepavosti 3.500,00 €, tuđu pomoć 1.400,00 €, ukupno: 12.600,00 €. Tužiteljica traži naknadu izmakle dobiti u iznosu od 3.500,00 €. Tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Tuženik PLAVA LAGUNA d.d. iz Poreča, Rade Končara 12, OIB 57444289760 dužan je tužiteljici UR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 16.100,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana".

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je nesporno da je tužiteljica u vrijeme nastanka štetnog događaja, odnosno na dan 15. srpnja 2023. bila zaposlena kod tuženika na poslovima sobarice, i to temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 03. svibnja 2023. Tuženik navodi da je u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja koji da je rezultirao ozljeđivanjem tužiteljice opisanog u tužbi, bio osiguran kod osiguravatelja Triglav osiguranje d.d., između ostalog i od posljedica nesretnog slučaja policom osiguranja broj [broj police osiguranja]. Tuženik navodi da mu se tužiteljica nastavno na ozljedu na radu nikada nije obratila s odštetnim zahtjevom ili bilo kakvim drugim zahtjevom, koji postupci da su uobičajeni u istim i sličnim situacijama. Tužiteljica da je kod tuženika, kao njezinog poslodavca u trenutku nastanka štetnog događaja, radila dvije sezone, sveukupno nešto više od 8 mjeseci, odnosno, od dana 25. travnja 2022. do dana 01. studenog 2022., te od dana 03. svibnja 2023. do dana 15. srpnja 2023., i to na radnom mjestu sobarice u istom turističkom naselju Polynesia u Umagu, na adresi [adresa], te da je bila dobro upoznata s okolinom u kojoj obavlja posao. Tuženik ističe da tužiteljica nikada do dana 15. srpnja 2023. nije bila ozlijeđena, niti obavijestila tuženika kao poslodavca da su stepenice na mjestu nastanka štetnog događaja neispravne, odnosno da nisu iste visine i da je radi toga rad na predmetnom mjestu rada otežan i opasan. Tuženik da takvu informaciju nije dobio od bilo kojeg drugog radnika koji radi u navedenom turističkom naselju. Tuženik da stoga ozljedu na radu tužiteljice nije mogao predvidjeti niti pokušati spriječiti, niti mogao upoznati tužiteljicu o opasnosti koja potencijalno prijeti, obzirom da mu činjenica da sporne stepenice nisu sigurne i da otežavaju rad radnika nije bila poznata. Obzirom na navedeno, razvidno da je da je u konkretnom slučaju ozljeda na radu tužiteljice i njezina odgovornost, obzirom da je ozljeda na radu dijelom nastala i nepažnjom tužiteljice prilikom spuštanja niz stepenice. Tuženik ne osporava nastalu ozljedu tužiteljice, ali ističe da tužiteljica u tužbi vrlo paušalno navodi strah, duševne boli zbog smanjenja životne i radne aktivnosti, nagrđenje izgleda zbog ožiljaka i šepavosti, te potrebu za tuđom pomoći, neprecizirajući vrijeme njihova trajanja niti njihov intenzitet (koji da se vremenom umanjuje), a niti činjenicu da li joj je bila potrebna pomoć i njega stručne osobe ili članova obitelji. Tuženik također ističe da tužiteljica postoperativno nije odradila rehabilitacijski proces koji da se smatra nezaobilaznim procesom liječenja svakog prijeloma. Tuženik nadalje ističe i da u trenutku izgradnje turističkog naselja Polynesia u Umagu, a konkretno i apartmana kuće br. 10 navedenog turističkog naselja (nekretnina označena kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – ranija oznaka k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), izrađeno 1977., i to u skladu s tada važećim propisima iz područja gradnje i zaštite na radu. Tuženik stoga smatra da je iznos naknade štete koji tužiteljica potražuje previsok, obzirom da tužiteljica u tužbi nije precizirala vrijeme trajanja niti intenzitet pretrpljenih bolova, straha, nagrđenja, kao niti potrebe za tuđom pomoći i obzirom na činjenicu da tužiteljica nakon operativnog zahvata nije nastavila liječenje u okviru rehabilitacijskog procesa, te da ne postoje niti posebne okolnosti koje bi opravdale dosuđenje naknade štete u traženom iznosu. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, te se odbijaju u cijelosti. Ukoliko sud ne donese ranije predloženu presudu, tuženik podredno ističe da osporava visinu tužbenog zahtjeva, da smatra da je primjereni iznos naknade štete u konkretnom slučaju značajno niži od iznosa traženog od strane tužiteljice, te predlaže da sud svojom odlukom odredi visinu naknade koju je tuženik dužan platiti tužiteljici za nastalu ozljedu na radu, i to u iznosu nižem od iznosa koji tužiteljica potražuje, a koji iznos će u konačnici biti proporcionalan nastaloj ozljedi i njezinim posljedicama, te da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji prelazi naknadu određenu od strane suda. Navodi i da se u tužbi navodi da se tužiteljica spotaknula na nepropisno izvedenim stepenicama, a da je u izjavi koju je dala, a koja je sadržana u zapisniku Državnog inspektorata, izjavila da je pala na ravnom dijelu nakon što je prošla stepenice.

3. Tužiteljica u svojoj replici navodi da su neosnovani navodi iz odgovora na tužbu. Tužiteljica da je silazila po nejednako i nepropisano izvedenim stepenicama držeći u objema rukama sredstva za čišćenje, te da se nije mogla pridržavati i uz sav oprez da se spotaknula prilikom silaska.

4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o radu na određeno vrijeme od 03. svibnja 2023. (11-15) i ugovor o radu na određeno vrijeme (27-31). Saslušana je tužiteljica. Nije saslušan z.z. tuženika, jer mu, po navodu samog tuženika, nisu poznate sporne činjenice, a tužiteljica nije predlagala njegovo saslušanje. Provedeno je medicinsko vještačenje.

5. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se pozivaju stranke, jer u protivnom prekoračuje njihove zahtjeve (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. Uvidom u ugovor o radu na određeno vrijeme od 03. svibnja 2023. utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao poslodavac i tužiteljica, kao radnik. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme, s trajanjem od 03. svibnja 2023. do 31. listopada 2023. Ugovorne strane su ugovorom zasnovale radni odnos temeljem kojeg će tužiteljica obavljati poslove sobarice.

Među strankama je nesporno da se dana 15. srpnja 2023., tužiteljica, kao radnica tuženika na radnom mjestu sobarice, spotaknula kod apartmana kuće br. 10 turističkog naselja Polynesia, [adresa] i pri padu zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma bedra lijeve noge. Nesporno je da je tužitelja stradala u hodu, noseći u lijevoj ruci metlu i joger, a u drugoj kantu s preparatima za čišćenje.

Uvidom u ugovor o radu (27-31) utvrđeno je da se radi o nepotpisanom ugovoru. U uvodu ugovora je naveden tuženik, kao poslodavac i tužiteljica, kao radnik. U ugovoru se navodi da se ugovorom zasniva radni odnos temeljem kojeg će radnik obavljati poslove sobarice, te da se ugovor sklapa na određeno vrijeme s trajanjem od 12. travnja 2024. do 31. listopada 2024.

Nesporno je da je tužiteljici od strane tuženika bilo ponuđeno da ponovno radi kod tuženika tokom ljeta 2024., odnosno, da joj je bilo ponuđeno sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, koji ugovor se nalazi na str. 27.-31 spisa. Nesporno je da bi tužiteljica, da je sklopila ovaj ugovor zaradila neto plaću od 900,00 eur mjesečno.

Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da zbog posljedica pada nije bila sposobna raditi po ljeti, odnosno, u sezoni 2024. Tužiteljica je o tome dala neposredno uvjerljiv i logičan iskaz, na koji nije bilo prigovora, pa ga sud prihvaća. Konačno, to među strankama ni nije sporno.

Prema čl. 111. st. 1. Zakona o radu, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

Prema čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Međupresudom posl. br. Pr-19/2024-11 od 27. studenog 2024. utvrđeno je da je tuženik odgovoran za naknadu štete nastale tužiteljici iz štetnog događaja od 15. srpnja 2023. (t. I) Nadalje, odlučeno je da će se do pravomoćnosti ove međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (t. II), te da se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu. (t. III)

Odlučujući o žalbi tuženika protiv citirane međupresude, Županijski sud u Zagrebu je presudom posl. br. Gž R-5/2025-2 od 10. veljače 2026. preinačio navedenu međupresudu na način da je utvrdio da je tuženik odgovoran za naknadu nastale štete tužiteljici iz štetnog događaja od 15. srpnja 2023. u omjeru od 70 %, te utvrdio doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja od 15. srpnja 2023. u omjeru od 30 %.

Kako je tuženik odgovoran tužiteljici za štetu nastalu iz štetnog događaja od 15. srpnja 2023. u omjeru od 70 %, to joj je dužan tu štetu, u navedenom omjeru, naknaditi.

Medicinskim vještačenjem, na koje nije bilo prigovora, a sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim, pa ga zato prihvaća, utvrđeno je da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila višeiverni prijelom lijeve bedrene kosti u distalnom dijelu u neposrednoj blizini zgloba koljena. Radilo se o izoliranoj teškoj tjelesnoj ozljedi.

Time je povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice na tjelesno i duševno zdravlje, čime joj je nastala neimovinska šteta (čl. 19. st. 2. u vezi s čl. 1046. ZOO-a).

Utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu (čl. 1100. st. 1. ZOO-a). U slučaju kumulacije više povreda prava osobnosti, kao što su one na tjelesno i duševno zdravlje, za tako međusobno povezane (isprepletene) oblike tih povreda opravdano je dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve utvrđene oblike neimovinske štete. Sud je pri tome raspravljao i utvrđivao činjenice koje je tužiteljica navela u tužbi: fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne i radne aktivnosti i naruženosti, te strah. One su u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a kriteriji (mjerila), odnosno, kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

Odlučujući o visini pravične novčane naknade, vezano za fizičke bolove, sud je uzeo u obzir jačinu i trajanje tih bolova, kao i njihove druge karakteristike, kako su opisani u mišljenju vještaka. Tim vještačenjem utvrđeno je da su bolovi jakog intenziteta trajali 2 dana, a radilo se o bolovima koji su bili prisutni na dan ozljeđivanja i dan po operativnom zahvatu. Nadalje, utvrđeno je da su bolovi srednjeg intenziteta trajali 30 dana, pri čemu su prvih desetak dana bolovi bili izraz spontane i medikamenozne regresije bolova jakog intenziteta. Ti bolovi su prilikom razgibavanja koljena bili prisutni prva dva tjedna u kontinuitetu, a ponovno prilikom prvih opterećenja operirane noge. Konačno, utvrđeno je da su bolovi blagog intenziteta bili prisutni prilikom fizikalnih terapija, ali i mjesec dana u kontinuitetu od početaka opterećenja operirane noge. Sve te okolnosti, u smislu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, daju podlogu za zaključak da bi tužiteljici, vezano za fizičke bolove, pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 3.000,00 eur. 70 % ovog iznosa iznosi 2.100,00 eur.

Vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica prilikom stradavanja doživjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 do 3 minute. Nakon ovog straha nadovezao se sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 8 sati. To je bio period od stradavanja, prijevoza u bolnicu, hitne obrade, pa sve do operacije. Strah je bio posljedica svjesnosti težine ozljede, ali i zabrinutosti o krajnjem ishodu liječenja. Tužiteljica je u postoperativnom toku trpjela i sekundarni strah blagog intenziteta u trajanju od mjesec dana. Tako utvrđene težine povrede i okolnosti slučaja su osnova za dosuđenje pravične novčane naknade tužiteljici. U skladu s čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a tužiteljici bi, vezano za strah, pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 2.500,00 eur. 70% ovog iznosa iznosi 1.750,00 eur.

Nakon štetnog događaja, tužiteljica hoda samostalno uz blago, ali primjetno šepanje na lijevu nogu. Tužiteljici se na lijevom bedru nalazi uzdužno postavljen uredno saniran operativni ožiljak dužine 24 cm, svijetlije pigmentiran od okoline, koji u kombinaciji sa laganim šepanjem predstavlja naruženje blagog na srednji stupanj. S obzirom na te okolnosti, tužiteljici bi, sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, pripadala pravična novčana naknada zbog naruženosti u iznosu od 4.000,00 eur. 70 % ovog iznosa iznosi 2.800,00 eur.

Vještačenjem je utvrđeno da tužiteljica pri hodu dužem od nekoliko minuta osjeća zamor, da otežano izvodi puni čučanj lijevom nogom, te stoga otežano skuplja i pridiže predmete sa poda, otežano se obuva i izuva cipele. Prilikom forsiranja čučnja, osjeća progresivnu bol u lijevom koljenu. Prilikom hoda uz stepenice povremeno osjeti bol sa prednjeg aspekta lijevog koljena. Kod dužeg sjedenja, ali i ujutro prilikom ustajanja i prvih nekoliko minuta opterećenja lijeve noge tužiteljica osjeća stiskanje i umjerenu bol u lijevom bedru, neposredno iznad koljena. Zbog relativno slabije muskulature lijevog bedra prilikom dužeg stajanja i hoda, usporeno obavlja uobičajene kućne aktivnosti uz neophodnost odmora svakih sat vremena. Kod tužiteljice postoji trajno umanjenje životnih i radnih aktivnosti u visini od 15 %. S obzirom na te okolnosti, tužiteljici bi, sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, pripadala novčana naknada u iznosu od 3.000,00 eur. 70 % ovog iznosa iznosi 2.100,00 eur.

Vodeći računa o svim tim okolnostima, sud je na temelju čl. 1.100,00 st. 1. i 2. ZOO-a, utvrdio tužiteljici pravičnu novčanu naknadu za navedene povrede prava osobnosti kao neimovinsku štetu u iznosu od ukupno 8.750,00 eur. U ostalom dijelu, njen tužbeni zahtjev nije osnovan.

Vještačenjem je utvrđeno i da je tužiteljici nakon štetnog događaja bila neophodna tuđa pomoć, i to 60 dana po 6 sati dnevno. U ovom periodu tužiteljica je bila teško pomična, dominantno zbog velike otvorene operacije na lijevom bedru. Tuđa pomoć joj je bila neophodna prilikom nabavke i spremanja namirnica, prilikom oblačenja i svlačenja, prilikom održavanja osobne higijene, kao i higijene životnog okoliša. Tuđa pomoć joj je bila neophodna i prilikom dodavanja predmeta opće upotrebe, npr. čaše, knjige i sl. Nakon toga, tužiteljici je bila neophodna tuđa pomoć i njega u trajanju od 45 dana po 4 sata dnevno. Ovo je period kada je tužiteljica hodala sa štakama, ali se počela oslanjati na operiranu nogu. Tuđa pomoć joj je bila neophodna prilikom nabavke i spremanja namirnica, prilikom održavanja osobne higijene, kao i prilikom oblačenja i svlačenja. Nakon toga, tužiteljici je bila neophodna tuđa pomoć i njega u trajanju od 30 dana po 2 sata dnevno. Tuđa pomoć joj je bila neophodna prilikom nabavke namirnica i njihove pripreme. Vezano za tužiteljičin zahtjev za naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege, činjenice utvrđene medicinskim vještačenjem daju podlogu za utvrđenje da bi tužiteljici, po ovom osnovu, pripadala naknada štete u iznosu od 2.000,00 eur. 70 % ovog iznosa iznosi 1.400,00 eur.

Kao što je rečeno, tužiteljici je od strane tuženika bilo ponuđeno sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme s trajanjem od 12. travnja 2024. do 31. listopada 2024., pri čemu bi da je sklopila taj ugovor zaradila neto plaću od 900,00 eur mjesečno.

Kako tužiteljica zbog štetnog događaja nije bila sposobna raditi u sezoni 2024., pa onda ni sklopiti navedeni ugovor o radu, ista je pretrpjela imovinsku štetu u obliku izmakle koristi u iznosu od barem 5.000,00 eur (19/30 od 900,00 eur + 6 x 900,00 eur > 5.000,00 eur). 70 % ovog iznosa iznosi 3.500,00 eur. Posljedično, pripada joj pravo na naknadu potonjeg novčanog iznosa.

Prema čl. 99. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

Prema čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, pa tužiteljici pripadaju zatražene zatezne kamate na iznos štete od podnošenja tužbe.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

7. Tužiteljica je zatražila naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon čega će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Tužiteljica je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti, a u odnosu na visinu sa 84,78 %. Tuženik je, pak, u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio sa 0%, a u odnosu na visinu sa 15,22 %. Stoga je ukupan uspjeh tužiteljice u parnici 92,39 %, a tuženika 7,61 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 84,78 %.

Tužiteljici su kao svrhoviti za vođenje postupka, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 500,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 13. studenog 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 27. studenog 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 7. travnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 2. srpnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 625,00 eur (Tbr. 46.) i za vještačenje 340,00 eur, ili ukupno 3.465,00 eur.

Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 16. listopada 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogla iznijeti usmeno na ročištu za koje su joj priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinila. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi odgovora na žalbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, jer bi drugostupanjska odluka kakva je donesena bila donesena i da odgovor na žalbu nije bio podnesen. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 25. veljače 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Naime, svrha ovog podneska je bila samo ta da se u njegovom prilogu dostavi dokaz o uplati predujma za vještačenje, a isti je mogao biti dostavljen i bez ovog podneska. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da su ti troškovi iznosili onoliko koliko joj je priznato (ostatak položenog predujma bit će joj vraćen).

Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna troškova u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 84,78 %. 84,78 % ukupnih troškova priznatih tužiteljici iznosi 2.937,62 eur.

Tužiteljici, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na pripadajuće joj troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III i IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 13. srpnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku.

S u d a c: v.r.