REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-692/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Mirjane Šebalj-Meglajec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AM iz [adresa], 121. brigade HV-a 32, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, protiv I. tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Miramarska 22, OIB: 26187994862, zastupan po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri u Zagrebu, i II. tuženika Allianz osiguranje d.d. odvjetnicima u Zagrebu, zastupan po punomoćniku Ivanu Ergotiću, odvjetniku u Vinkovcima, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, od 12. lipnja 2025., poslovni broj: Pn-140/2023-50, u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice AM iz [adresa] djelomično se odbija kao neosnovana , a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu , Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj Pn-140/2023-50:

a) potvrđuje u cijelosti pod točkom I izreke;

b) djelomično preinačuje pod točkom II izreke i sudi:

Nalaže se tužiteljici AM iz [adresa] da na ime troškova parničnog postupka I. tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb isplati iznos od 5.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12. lipnja 2025. , po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referetntne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Nalaže se tužiteljici AM iz [adresa] da na ime troškova parničnog postupka II. tuženiku Allianz osiguranje d.d. Zagreb isplati iznos od 8.281,25 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka odbija,

c) djelomično ukida pod točkom II izreke u kojem je dosuđena zakonska zatezna kamata na troškove postupka II tuženiku Allianz osiguranje d.d. Zagreb.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, a II. tuženik se odbija sa zahtjevom za nadoknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I Odbija se tužiteljica AM iz [adresa], 121. brigade HV-a 32, OIB: [osobni identifikacijski broj] sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženicima CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Miramarska 22, OIB: 26187994862, i ALLIANZ OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Heinzlova 70, OIB: 23759810849, solidarno isplatiti tužiteljici AM iz [adresa] HV-a 32, OIB: [osobni identifikacijski broj] o osnovi naknade neimovinske štete iznos od 23.727,72 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženicima CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Miramarska 22, OIB: 26187994862, i ALLIANZ OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Heinzlova 70, OIB: 23759810849, solidarno isplatiti tužiteljici AM iz [adresa] HV-a 32, OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi imovinske štete – naknade za tuđu pomoć i njegu – iznos od 46.267,86 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište - primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženicima CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Miramarska 22, OIB: 26187994862, i ALLIANZ OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Heinzlova 70, OIB: 23759810849, solidarno plaćati tužiteljici AM iz [adresa] HV-a 32, OIB: [osobni identifikacijski broj] ubuduće iznos od 184,26 EUR, najkasnije do zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec."

II Nalaže se tužiteljici AM iz [adresa] HV-a 32, OIB: [osobni identifikacijski broj] da na ime parničnog troška I tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Miramarska 22, OIB: 26187994862, naknadi iznos od 7.063,00€ te da II tuženiku ALLIANZ OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Heinzlova 70, OIB: 23759810849, naknadi iznos 12.219,25€ sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 12. lipnja 2025., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III S preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa I tuženi CROATIA OSIGURANJE d.d. i II tuženi ALLIANZ OSIGURANJE d.d. se odbijaju .

IV Tužiteljica AM iz [adresa], 121. brigade HV-a 32, OIB: [osobni identifikacijski broj] po zakonu je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu."

2. Protiv presude pravodobnu žalbu podnijela je tužiteljica pobijajući presudu u odbijajućem dijelu, te u odluci o troškovima parničnog postupka zbog žalbenih razloga iz članka 353. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

2.1. U žalbi prije svega ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je odlučivao primjenom odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/94, 43/96, 46/96, 54/96 i 59/96), koji u vrijeme nastanka štetnog događaja više nije bio na snazi, umjesto Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04), koji je bio važeći u trenutku nastanka štete 30. svibnja 2005., smatrajući da takva primjena predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava.

2.2. Nadalje osporava zaključak prvostupanjskog suda da je za nastalu štetu odgovoran njezin poslodavac KM, odnosno obrt "[obrt]", navodeći da tijekom postupka nijedna stranka nije tvrdila da je upravo on štetnik. Ističe da je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da je štetni događaj prouzročio ĆM, zbog čega smatra da je prvostupanjski sud bio vezan tom presudom u smislu članka 12. stavka 3. ZPP-a, pa zaključak prvostupanjskog suda smatra protivnim toj zakonskoj odredbi, odredbama Zakona o obveznim odnosima, te sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-402/2003 i Rev-1740/2017). Naglašava da je odgovornost ĆM bila pokrivena policom osiguranja kod tuženika.

2.3. Dalje osporava zaključak prvostupanjskog suda da gospodarsko dvorište obrta "[obrt]" nije predstavljalo nerazvrstanu cestu, smatrajući da je zbog toga pogrešno prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije. Ističe da je sud pogrešno protumačio pojam nerazvrstane ceste iz članka 2. stavka 1. točke 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04), jer je odluku utemeljio na okolnostima poput širine ulaza i kvalitete podloge, koje smatra pravno neodlučnima.

2.4. U vezi s tim navodi da iz provedenih dokaza proizlazi suprotan zaključak. Poziva se na rezultate očevida te iskaze saslušanih svjedoka RM, KM i MM, iz kojih, prema njezinom mišljenju, proizlazi da se predmetnim gospodarskim dvorištem svakodnevno odvijao promet većeg broja teretnih vozila, da je promet bio organiziran kružnim kretanjem oko gospodarske zgrade radi lakšeg manevriranja kamiona s prikolicama te da je prostor bio dostupan većem broju korisnika, uključujući zaposlenike, prijevoznike i druge osobe koje su poslovno ili privatno dolazile u obrt. Smatra da takve okolnosti upućuju na zaključak da se radi o prometnoj površini koja predstavlja nerazvrstanu cestu u smislu citirane zakonske odredbe. Ujedno ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka te iznio proturječne zaključke o nepostojanju kružnog toka, budući da iz provedenih dokaza proizlazi kako su se kamioni upravo kružnim kretanjem okretali oko gospodarske zgrade. U prilog svojim tvrdnjama poziva se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-468/2019-5 od 29. ožujka 2023.

2.5. Tužiteljica nadalje smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama, osobito o pitanju predstavlja li predmetno gospodarsko dvorište nerazvrstanu cestu, pri čemu su razlozi presude međusobno proturječni i protivni provedenim dokazima. Istodobno smatra da je počinjena i bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer je svjedok MM saslušan izvan rasprave bez obavještavanja punomoćnika stranaka, čime joj je, prema navodima žalbe, onemogućeno raspravljanje pred sudom.

2.6. Konačno, pobija i odluku o troškovima parničnog postupka, smatrajući da joj je, uz pravilnu odluku o glavnoj stvari, trebalo dosuditi cjelokupne troškove postupka, osporava i odluku o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene troškove, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosudi joj troškove postupka, podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

3. I. tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. II. tuženik u odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode kao neosnovane. Ističe da tužiteljica u žalbi selektivno i pogrešno interpretira iskaze saslušanih svjedoka, te ostale provedene dokaze, prilagođavajući ih svojim tvrdnjama, dok je činjenično stanje u pogledu mjesta nastanka štetnog događaja pravilno i potpuno utvrđeno na temelju očevida, iskaza svjedoka i iskaza same tužiteljice. Nadalje navodi da nije točna tvrdnja tužiteljice kako tijekom postupka nijedna od stranaka nije isticala odgovornost KM za nastanak štete, budući da su tuženici tijekom postupka u više navrata tvrdili da za predmetnu štetu odgovara tadašnji vlasnik obrta „[obrt]“, KM, o čemu je II. tuženik iznio detaljne razloge, kao i prigovor doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te obvezati tužiteljicu na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a 7. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud 13. svibnja 2025. izvan rasprave saslušao svjedoka MM, pri čemu punomoćnici stranaka nisu bili nazočni njegovom saslušanju. Međutim, zapisnik o saslušanju navedenog svjedoka dostavljen je punomoćnicima stranaka na idućem ročištu za glavnu raspravu 15. svibnja 2025., kada su isti imali mogućnost očitovati se o sadržaju iskaza, te predložiti ponovno saslušanje svjedoka ili izvođenje drugih dokaza radi osporavanja njegova iskaza.

7.1. Kako punomoćnici stranaka nakon uručenja zapisnika nisu stavili nikakve primjedbe na način izvođenja tog dokaza, niti su predložili ponovno saslušanje svjedoka MM u njihovoj nazočnosti, ne proizlazi da bi im zbog načina izvođenja tog dokaza bilo uskraćeno pravo raspravljanja pred sudom. Stoga nisu ostvarene pretpostavke za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama te nema takvih proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost iste ne bi mogla ispitati.

9.1. Neosnovano tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu time što je zaključio da u predmetnom gospodarskom dvorištu nije postojao kružni tok. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud pod pojmom kružnog toka podrazumijeva prometno-tehnički uređeno kružno raskrižje namijenjeno odvijanju cestovnog prometa, dok iz iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka proizlazi da oni izraz „kružni tok“ koriste opisno, označavajući način na koji su se teretna vozila kretala oko gospodarske zgrade, koja se u prvostupanjskom spisu naziva "šupom" radi manevriranja i okretanja prije izlaska iz gospodarskog dvorišta. Stoga između utvrđenja prvostupanjskog suda da u predmetnom prostoru nije postojao kružni tok u prometno-tehničkom smislu i iskaza svjedoka iz kojih proizlazi da su se kamioni prilikom manevriranja kretali kružnom putanjom oko gospodarske zgrade nema takve proturječnosti koja bi pobijanu presudu činila nerazumljivom ili onemogućavala njezino ispitivanje.

9.2. Jednako tako, žalbeni navodi kojima tužiteljica osporava zaključak prvostupanjskog suda o tome da predmetno gospodarsko dvorište ne predstavlja površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika, kao i navodi kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti za nastanak štete, odnose se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava, a ne na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Okolnost što tužiteljica smatra da je iz provedenih dokaza trebalo izvesti drukčije činjenične odnosno pravne zaključke ne znači da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da su ti razlozi međusobno proturječni.

9.3. Prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio niti bitne povrede parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a.

9.4. Tužiteljica osnovano ukazuje da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pozvao na odredbe ranije važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/94, 43/96, 46/96, 53/96 i 59/96), premda je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio na snazi Zakon o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04). Međutim, navedeni propust nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude jer je pojam površine koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika jednako uređen člankom 4. točkom 9. ranije važećeg Zakona i člankom 2. stavkom 1. točkom 9. Zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Slijedom toga, okolnost što se prvostupanjski sud u obrazloženju pozvao na ranije važeći zakonski tekst nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da predmetni prostor ne predstavlja površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04 dalje: ZSPC).

10.1. Sama okolnost da se radi o privatnom gospodarskom dvorištu nije odlučna za ocjenu postojanja osigurateljnog pokrića. Odlučno je predstavlja li predmetna površina, prema načinu njezina korištenja i krugu osoba kojima je bila dostupna, površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. tada važećeg ZSPC

11. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka KM, RM i ĆM te iskaza same tužiteljice, kao i zapisnika o očevidu, proizlazi da je predmetni prostor u vrijeme štetnog događaja predstavljao ograđeno gospodarsko dvorište obrta „[obrt]“, kojem se pristupalo preko jednog kolnog ulaza zatvorenog kapijom kroz koju je u jednom trenutku moglo proći samo jedno teretno vozilo. U tom prostoru odvijao se proces prerade drvne građe, nalazili su se radni strojevi, uključujući elevator kojim se obavljao utovar drvne građe, skladištili su se trupci i gotovi proizvodi, dok su teretna vozila u dvorište ulazila isključivo radi dopreme trupaca te utovara i odvoza gotovih proizvoda.

11.1. Upravo tijekom jednog takvog postupka utovara, kada je teretno vozilo vožnjom unatrag zauzimalo položaj za utovar, stražnjim dijelom prikolice udarilo je u elevator koji se prevrnuo i pao na tužiteljicu, uslijed čega je zadobila ozljede.

11.2. Iz navedenih dokaza proizlazi da se promet teretnih vozila unutar predmetnog prostora odvijao isključivo kao sastavni dio tehnološkog procesa rada obrta „[obrt]“. Kretanje vozila bilo je podređeno dopremi sirovine, utovaru i otpremi gotovih proizvoda te nije predstavljalo korištenje predmetne površine kao prometne površine dostupne većem broju raznih korisnika.

11.3. Na navedeni zaključak ne utječe okolnost da je prema iskazu svjedoka KM u predmetno gospodarsko dvorište mjesečno dolazilo približno četrdesetak teretnih vozila. Broj i učestalost dolazaka teretnih vozila predstavljaju jednu od okolnosti relevantnih za ocjenu načina korištenja predmetne površine, ali sami za sebe nisu dostatni za zaključak da se radi o površini koja je dostupna većem broju raznih korisnika. Odlučno je da su sva vozila pristupala predmetnom prostoru isključivo radi obavljanja poslova za potrebe jednog gospodarskog subjekta, uz prethodno dopuštenje vlasnika i u okviru procesa rada.

11.4. Upravo iz zakonskog izraza „većem broju raznih korisnika“ proizlazi da nije dovoljno da određenu površinu koristi veći broj vozila ili osoba, već da ona po svojoj namjeni bude dostupna različitim korisnicima koji je koriste kao prometnu površinu. Međutim, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su u predmetno gospodarsko dvorište ulazili isključivo kamioni radi dopreme trupaca te utovara i odvoza drvne građe, odnosno radi obavljanja gospodarske djelatnosti obrta „[obrt]“. Iz niti jednog provedenog dokaza nije utvrđeno da je predmetni prostor služio prometovanju osoba ili vozila neovisno o obavljanju gospodarske djelatnosti obrta, niti da je bio otvoren ili namijenjen korištenju neodređenog kruga korisnika kao prometna površina. Na takav zaključak upućuje i činjenica da se u trenutku štetnog događaja kamion kretao u rikverc kako bi došao do elevatora , dakle stroja na kojem se obavljao proces proizvodnje. Stoga sama okolnost da su u dvorište ulazili kamioni radi utovara i istovara ne znači da je predmetna površina bila dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. ZSPC. Drugim riječima, predmetni prostor nije bio namijenjen prometovanju korisnika kao prometna površina, već isključivo obavljanju gospodarske djelatnosti obrta „[obrt]“. Osobe koje su u njega pristupale činile su to isključivo radi dopreme sirovine, utovara ili otpreme drvne građe, odnosno radi sudjelovanja u procesu rada. Stoga promet teretnih vozila nije predstavljao svrhu korištenja predmetne površine, već samo jedan od elemenata obavljanja gospodarske djelatnosti.

11.5. Suprotno žalbenim navodima, sama činjenica da se na određenoj površini kreću motorna vozila, pa i učestalo, nije dostatna za zaključak da se radi o površini koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. ZSPC-a. Za takvu je ocjenu odlučno predstavlja li predmetna površina prometnu površinu dostupnu neodređenom ili širem krugu korisnika radi prometovanja. U konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da su predmetnom gospodarskom dvorištu pristupala isključivo vozila i osobe koje su sudjelovale u dopremi sirovine, utovaru i otpremi drvne građe za potrebe obrta „[obrt]“, uz pristup ograničen na potrebe obavljanja njegove gospodarske djelatnosti. Nije utvrđeno da je predmetni prostor bio otvoren ili namijenjen prometovanju većem broju raznih korisnika niti da je služio kao prometna površina neovisno o procesu rada koji se u njemu odvijao. Stoga okolnost da su u dvorište radi obavljanja poslova dolazila teretna vozila ne daje tom prostoru svojstvo površine iz članka 2. stavka 1. točke 9. ZSPC-a.

11.6. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužiteljica upire na okolnost da su se kamioni mogli okretati oko gospodarske zgrade te da je u dvorištu postojao „kružni tok“. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako u predmetnom prostoru nije postojao kružni tok u prometno- tehničkom smislu, odnosno prometno uređeno kružno raskrižje namijenjeno odvijanju cestovnog prometa. Okolnost da su teretna vozila radi obavljanja utovara i izlaska iz dvorišta manevrirala oko gospodarske zgrade predstavlja način kretanja vozila unutar manipulativnog prostora tijekom procesa rada, a ne postojanje prometne infrastrukture namijenjene odvijanju prometa.

11.7. Neosnovano tužiteljica žalbom upire i na rezultate očevida te fotografiju priloženu spisu smatrajući da iste prikazuju stanje predmetnog prostora u vrijeme nastanka štetnog događaja. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka KM i RM proizlazi da je nakon štetnog događaja predmetni prostor preuređen, odnosno kupljeno je susjedno zemljište, proširen prostor za manevriranje teretnih vozila te je nasut prilaz ispred kolnog ulaza, zbog čega stanje zatečeno prilikom očevida nije u cijelosti odgovaralo stanju koje je postojalo 30. svibnja 2005.. Stoga je prvostupanjski sud pravilno izgled i način korištenja predmetnog prostora u vrijeme štetnog događaja utvrđivao prvenstveno na temelju iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice, dovodeći ih u vezu s ostalim provedenim dokazima.

11.8. Slijedom navedenoga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da predmetno gospodarsko dvorište prema svojoj funkciji, načinu korištenja i krugu korisnika nije predstavljalo površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. ZSPC, već prostor namijenjen isključivo obavljanju gospodarske djelatnosti obrta „[obrt]“, zbog čega štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

12. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tužiteljica osporava osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije tuženika.

13. Naime, kako je prethodno obrazloženo, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se predmetni štetni događaj nije dogodio na površini koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. tada važećeg ZSPC već u ograđenom gospodarskom dvorištu obrta „Iver“, koje je služilo isključivo obavljanju njegove gospodarske djelatnosti. Na toj se površini odvijao proces prerade drvne građe, nalazili su se radni strojevi, uključujući elevator kojim se obavljao utovar drvne građe, dok je promet teretnih vozila predstavljao sastavni dio procesa rada, odnosno bio je posljedica dopreme sirovine i otpreme gotovih proizvoda.

14. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da konkretni štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, koje je u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo uređeno odredbama tada važećih članaka 82. i 83. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 9/94, 20/97, 50/99, 116/99 i 11/02; dalje: ZO), u vezi s člankom 2. stavkom 1. točkom 9. ZSPC-a. Nije sporno da je šteta nastala uporabom motornog i priključnog vozila tijekom manevra vožnje unatrag radi zauzimanja položaja za utovar. Međutim, odgovornost osiguratelja iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti postoji samo ako je štetni događaj nastao u okolnostima koje ulaze u opseg rizika pokrivenog tim osiguranjem. Kako je prethodno utvrđeno da predmetno gospodarsko dvorište nije predstavljalo površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. ZSPC-a, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da predmetni štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

15. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženici nisu materijalnopravni obveznici naknade predmetne štete po osnovi ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

16. Neosnovano tužiteljica žalbom ističe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 12. stavka 3. ZPP-a. Naime, u ovom postupku nije sporno da je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da je ĆM počinio kazneno djelo i da je kazneno odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, slijedom čega je građanski sud tom presudom vezan u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti njegova počinitelja. Međutim, predmet ovog postupka nije utvrđivanje odgovornosti za nastanak štete, već postojanja obveze tuženika na naknadu štete po osnovi ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Pitanje postojanja osigurateljnog pokrića nije obuhvaćeno vezanošću građanskog suda pravomoćnom kaznenom presudom, već ovisi o ispunjenju pretpostavki propisanih mjerodavnim materijalnim pravom. Kako je u ovom postupku pravilno utvrđeno da predmetni štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, žalbeni navodi kojima tužiteljica upire na kaznenu odgovornost ĆM nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

17. Neosnovano tužiteljica žalbom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 468/2019-5. Naime, upravo je sukladno pravnom shvaćanju izraženom u navedenoj odluci u ponovljenom postupku dopunjeno činjenično stanje izvođenjem dokaza radi utvrđenja načina korištenja predmetne površine, njezine funkcionalne namjene, kruga korisnika kojima je bila dostupna te intenziteta i svrhe odvijanja prometa na toj površini. Na temelju tako dopunjenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da predmetno gospodarsko dvorište nije predstavljalo površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. ZSPC, zbog čega žalbeni navodi kojima tužiteljica drukčije tumači navedenu odluku Vrhovnog suda nisu osnovani.

18. Drugim riječima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da predmetno gospodarsko dvorište, prema načinu njegova korištenja, funkcionalnoj namjeni te krugu osoba kojima je bilo dostupno, nije predstavljalo površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika u smislu članka 2. stavka 1. točke 9. ZSPC-a. Budući da predmetni štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev, zbog čega je žalbu tužiteljice trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na glavni zahtjev sukladno članku 368. ZPP-a.

19. Tužiteljica žalbom pobija i odluku o troškovima parničnog postupka.

19.1. Budući da žalba tužiteljice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) kada je zaključio da su tuženici, kao stranke koje su uspjele u sporu, načelno ovlašteni na naknadu troškova postupka.

19.2. Međutim, pravilnost odluke o troškovima postupka ne iscrpljuje se isključivo primjenom načela uspjeha u sporu iz članka 154. stavka 1. ZPP-a. Odlučujući o žalbi protiv odluke o troškovima postupka, drugostupanjski sud bio je dužan ispitati predstavlja li obveza tužiteljice da naknadi cjelokupni dosuđeni parnični trošak razmjerno ograničenje njezina prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva, vodeći računa o kriterijima razvijenim u praksi Europskog suda za ljudska prava te pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-641/2023-3. Tek nakon provedenog testa razmjernosti sud ocjenjuje koje su procesne radnje bile potrebne za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP.

19.3. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud imao je u vidu da je riječ o postupku koji traje od 2009., da je tijekom postupka proveden opsežan dokazni postupak radi utvrđivanja opsega i visine štete, uključujući medicinska vještačenja, saslušanje više svjedoka i druge dokaze, dok je tužbeni zahtjev konačno odbijen zbog prihvaćanja materijalnopravnog prigovora da predmetni štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Pri ocjeni razmjernosti sud je uzeo u obzir i okolnost da je odlučni materijalnopravni prigovor na kojem su tuženici konačno uspjeli tijekom postupka istican i razrađivan tek nakon što je već bio proveden znatan dio dokaznog postupka usmjerenog na pitanja koja, s obzirom na konačnu odluku o glavnoj stvari, više nisu bila odlučna.

19.4. Polazeći od navedenih okolnosti, ovaj sud ocjenjuje da bi dosuđivanje tužiteljici cjelokupnog parničnog troška, uključujući i troškove procesnih radnji koje objektivno nisu bile nužne za donošenje odluke o odlučnom pravnom pitanju, predstavljalo nerazmjeran teret koji nije u pravičnoj ravnoteži s legitimnim ciljem pravila o naknadi troškova postupka. Stoga je prilikom odlučivanja o troškovima valjalo ispitati koje su pojedine procesne radnje bile potrebne za vođenje ove parnice te samo takve troškove prevaliti na tužiteljicu.

19.5. Primjenjujući navedena mjerila, ovaj sud ocjenjuje da I. tuženici nije trebalo priznati trošak sastava podneska od 18. veljače 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost, budući da su se sva očitovanja sadržana u tom podnesku mogla iznijeti na raspravi. Jednako tako, I. tuženici nije trebalo priznati niti trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 813,00 EUR, jer je taj dokaz proveden radi utvrđivanja opsega i visine štete, dok konačna odluka nije donesena na temelju tih utvrđenja, već isključivo na temelju zaključka da predmetni štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem.

19.6. Slijedom navedenoga, od prvostupanjski dosuđenog parničnog troška I. tuženice u iznosu od 7.063,00 EUR valjalo je odbiti trošak sastava podneska od 18. veljače 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR te trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 813,00 EUR, odnosno ukupno 2.063,00 EUR, pa I. tuženici pripada pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 5.000,00 EUR.

19.7. U odnosu na II. tuženika ovaj sud ocjenjuje da mu nije trebalo priznati trošak sastava podneska od 11. veljače 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost, budući da je navode sadržane u tom podnesku mogao iznijeti na raspravi. Nadalje, nije bilo osnove priznati niti trošak sastava podnesaka od 17. lipnja 2014., 27. siječnja 2015. i 26. travnja 2016., za koje je prvostupanjski sud priznao nagradu u iznosu od po 500,00 EUR za svaki , jer se njima u bitnome ponavljaju ranije izneseni navodi bez iznošenja novih činjenica ili pravnih razloga koji bi bili od značaja za donošenje odluke. Također, iz razloga prethodno iznesenih u odnosu na I. tuženicu, II. tuženiku nije trebalo priznati niti trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 813,00 EUR.

19.8. Slijedom navedenoga, od prvostupanjski dosuđenog parničnog troška II. tuženika u iznosu od 12.219,25 EUR valjalo je odbiti trošak sastava podneska od 11. veljače 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 17. lipnja 2014., 27. siječnja 2015. i 26. travnja 2016. u ukupnom iznosu od 1.500,00 EUR s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 375,00 EUR te trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 813,00 EUR, odnosno ukupno 3.938,00 EUR, pa II. tuženiku pripada pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 8.281,25 EUR.

19.9. Osnovano tužiteljica žalbom osporava odluku kojom su II. tuženiku dosuđene zakonske zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak. Naime, iz sadržaja troškovnika II. tuženika proizlazi da isti nije postavio zahtjev za dosudu zakonskih zateznih kamata na parnični trošak, slijedom čega je prvostupanjski sud, dosudivši mu navedene kamate, odlučio izvan granica postavljenog zahtjeva protivno članku 2. stavku 1. u vezi s člankom 164. stavcima 1. i 2. ZPP-a. Stoga je pobijanu presudu u tom dijelu valjalo ukinuti. Nasuprot tome, I. tuženica je u svom troškovniku izričito zahtijevala dosudu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak, zbog čega je prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno odlučio.

19.10. Slijedom svega navedenoga, žalbu tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka valjalo je djelomično prihvatiti te pobijanu presudu u tom dijelu djelomično preinačiti, a djelomično ukinuti, primjenom članka 380. točaka 2. i 3. ZPP-a.20. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, a u odnosu na odluku o troškovima postupka uspjela je samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi žalbenog postupka, njezin zahtjev za naknadu troška žalbe odbijen je primjenom članka 154. stavka 5. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a.

20. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe je odbijen kao neosnovan jer nije uspjela sa glavnim zahtjevom sukladno članku 166. stavku 1. ZPP-a.

21. Zahtjev II. tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje žalbenog postupka (članak 155. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a).

Slavonski Brod, 13. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak