Poslovni broj: P-1390/26-4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi ništetnosti i isplate, dana 13. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio Ugovora o kreditu broj 418-50-3941046 od 27. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja TE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao banke i glasi „ 3./treće/ NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. “.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, naknaditi tužitelju TE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 416,02 € s zakonskim zateznim kamatama tekućom od 13. srpnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 27. veljače 2007. ugovor o kreditu broj 418-50-3941046 kojim je ugovoreno kako će Tuženik kao banka staviti na raspolaganje Tužitelju kao korisniku kredita iznos od 13.762,74 CHF.

2. Tužitelj ističe da se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu. U tom istom tipskom Ugovoru o kreditu ugovorena je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena i ništetna. Tužitelj se, na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita, poziva na presude suda EU koje su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise.

3. U predmetu C-84/19 i C-224/19 Sud EU odredio je način i uvjete kojima se obvezuje nacionalni sud utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima vezano za naplatu naknade za obradu kredita (sud koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

4. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

5. Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju Tuženik nije Tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita niti zašto bi iste Tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

6. Dodatno Tužitelj ističe kako je člankom 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) propisano: “(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.” dok je stavkom 2. istog članka propisano: “(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.” Jasno je kako se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom i pripremljenom od Tuženika, na koji Tužitelj nije imao utjecaja te se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

7. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim dio Ugovora o kreditu broj 418- 50-3941046 od 27.02.2007. u dijelu u kojem je utvrđeno da se naplaćuje jednokratna naknada za korištenje kredita, sve to uz naknadu parničnog troška.

8. Ova tužba je dostavljena tuženiku na odgovor temeljem čl. 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu ZPP)

9. Uz tužbu je dostavljeno ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice i pregled promjena kamatne stope (list 4-16 spisa).

16. Tuženik je primio tužbu na odgovor dana 12.03.2026.

17. Tuženik je u pozivu upozoren na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu (čl. 331 b).

18. Rok za davanje odgovora na tužbu počeo je teći dana 13.03.2026.g., a istekao je dana 27.04.2026.g. kada je istekao rok od 45 dana.

19. Sud utvrđuje da su se stekli uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe jer su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, te su se stekli i svi drugi uvjeti iz čl. 331. b st. 1. točka 1. do 4. Zakona o parničnom postupku.

21. Time je tužba u potpunosti dokumentirana.

22. Radi toga sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje 3,30% naknade od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i odlučio kao u toč. I. izreke.

23. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova prema Tbr 7/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

26. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 100 bodova / 200,00 €.

27. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 50,00 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 64,62 €, troška sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 101,40 €, temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 416,02 €.

28. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP- a.

29. Radi navedenog odlučeno je kao u toč. I. do II. izreke presude.

U Zagrebu, dana 13. srpnja 2026. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u pisano putem ovog suda na Županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku