REPUBLIKA HRVATSKA

P-459/2024-19

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja ZS (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupaju odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Branka Vukov i Zorana Laurić Maglov u Šibeniku, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE (OIB: 52634238587), koju kao zakonski zastupnik zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice zakonskog zastupnika tuženice Ivane Grubišić, zamjenice općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, na ročištu za objavu presude održanom 13. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik kat. čest. [katastarska čestica], neplodno, površine 212 m2, Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], te se ovlašćuje na uknjižbu ovog prava u zemljišnim knjigama nadležnog suda na svoje ime, uz istovremeni izbris tog prava s imena REPUBLIKA HRVATSKA.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je stvarni vlasnik i dugogodišnji posjednik nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (koja da je u zemljišnim knjigama ovog suda upisana kao vlasništvo tuženice), a koju da je stekao nasljeđivanjem te većim dijelom na istoj poduzimao gradnju. Ujedno je naveo da predmetna nekretnina zajedno s kat. čest. [katastarska čestica] ZGR (na kojoj da je upisan kao vlasnik, dok da glede preostalih nekretnina vodi postupke radi uknjižbe na istima), sve K. O. [katastarska općina], čini ograđenu cjelinu na kojoj se zatiču dvije kuće s okućnicom. Nadalje je naveo da je prva kuća na predmetnom kompleksu građena 1967., a čiju gradnju da je započeo njegov otac, dok da ju je on dovršio i ujedno izgradio drugu kuću. Osim toga, naveo je da je njegov otac predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem svog oca ES koji da ju je obrađivao kao vinograd još od početka prošlog stoljeća, kao i da je ista formirana 1996. cijepanjem kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] na zahtjev majke mu ŠS. Suviše toga, naveo je da je otac mu MS preminuo 1990., kao i da su istog naslijedili supruga ŠS te djeca ZS i Z, od kojih da je majka mu ŠS preminula 2014. te koju da su naslijedili on i sestra mu Z koja ne polaže nikakva prava na predmetnu nekretninu jer je on istu gotovo u cijelosti izgradio, dok da je za dio prizemlja istu isplatio u skladu sa sklopljenim ugovorom o razvrgnuću suvlasničke zajednice. Slijedom istaknutog činjeničnog supstrata, tužitelj je konačno ustao zahtjevom stavljajući ga u sadržaju kao u izreci ove presude.

2. Tuženica se u odgovoru na tužbu opirala istoj i njome stavljenom zahtjevu navodeći da iz dokaza na koje se tužitelj poziva u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, da se u historijatu tužbe navodi da bi tužitelj pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem, međutim, da u rješenjima o nasljeđivanju iza smrti roditelja tužitelja predmetna nekretnina nije utvrđena njihovom ostavinom, a niti da je ta nekretnina bila predmetom ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice na koji se tužitelj poziva. Stoga, da tužitelj predmetnu nekretninu nije mogao steći nasljeđivanjem obzirom da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Navela je i da tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju upis prava vlasništva glede predmetne nekretnine na njezinom imenu, a niti da je priložio dokaze koji bi upućivali da je uknjižba prava vlasništva glede predmetne nekretnine na njezinom imenu pogrešna, ujedno navodeći da se o stjecanju predmetne nekretnine po tužitelju dosjelošću može zaključiti tek po izvođenju odgovarajućih dokaza.

3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem zemljišnih knjiga ovog suda za K. O. [katastarska općina], zapisnika s očevida od 26. ožujka 2026., skice mjesta očevida izrađene po vještaku mjerniku E (nom. Š) M, ing. geod. iz „Ureda za izmjeru“ d.o.o., [adresa] i digitalno potpisane 31. ožujka 2026., izvoda iz katastarskog plana za K. O. [katastarska općina] od 4. ožujka 2024., rješenja o nasljeđivanju ovog suda br. O- 597/90 od 11. listopada 1990., uvjerenja Županije Šibensko-kninske od 7. travnja 2004., rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Nevenke Nakić br. O-1034/14 od 28. studenog 2014., rješenja o izvedenom stanju od 22. svibnja 2015., Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice od 29. listopada 2019., skice premjeravanja nečitkog datuma, izjave IS ovjerovljene 21. travnja 2026., iskaza svjedoka KS, US i ČS, te iskaza tužitelja, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Analizom i ocjenom svih u postupku provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, kao i rezultata cjelokupnog postupka, sud postavljeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

6. Naime, ocjenom u postupku provedenih dokaza sud je sljedećih utvrđenja:

- da predmetna nekretnina u naravi predstavlja sastavni dio betonskim zidom (podignutim dijelom i na mjestu ranijeg suhozida kojim je bio ograđen ranije veći kompleks) ograđenog kompleksa kojeg čine i nekretnine katastarskih oznaka kat. čest. [katastarska čestica] ZGR, te kat. čest. [katastarska čestica], sve K. O. [katastarska općina] (granice između kojih parcela nisu vidljive na terenu) na kojem su položeni kuća s okućnicom, s tim da na dijelu predmetne nekretnine leži dio bazena,

- da je predmetna kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] od osnivanja zemljišnih knjiga za K. O. [katastarska općina] bila upisana u korist Odlomka Obćine Zaton, zatim, od 1950. kao Općenarodna imovina, te konačno od 2008. kao vlasništvo tuženice,

- da se predmet spora, kako to proizlazi iz personalnih dokaza provedenih tijekom postupka (iskaza svjedoka KS, US i ČS, koji su iskazivali o svojim neposrednim saznanjima glede posjedovnog stanja na predmetu spora, te čijim iskazima su u cijelosti potvrđene tvrdnje tužitelja isticane u tom smislu u činjeničnom supstratu tužbe), odnosno provedenih materijalnih dokaza (i to rezultata očevida provedenog na licu mjesta - kojim je utvrđeno da predmet spora predstavlja sastavni dio većeg kompleksa kojeg u naravi čine obiteljska kuća s okućnicom, sve u naravi vidljivo ograđeno od susjednih nekretnina), nalazio u kontinuiranom, samostalnom i od nikog ometanom posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika (djeda ES i oca MS) koji su ih do druge polovice 60-ih godina prošlog stoljeća kontinuirano koristili u poljoprivredne svrhe (kao vinograda), a od od tada u stambene svrhe.

7. Nadalje, u vezi primjene relevantnih materijalnih propisa u ovoj parnici ističe se kako slijedi:

- da iz dokaza provedenih tijekom postupka, posebno onih personalnih (vodeći pritom računa o dobi u postupku saslušanih svjedoka koji su iskazivali o višestoljetnom posjedu predmetne nekretnine od strane pravnih prednika tužitelja), nije moguće s dovoljnom sigurnošću zaključiti o izvršavanju posjeda od strane pravnih prednika tužitelja glede predmetne nekretnine kroz vrijeme dosjelosti propisano pravnim pravilom iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (koje bi bilo dovršeno do 6. travnja 1941.), a koji propis se ima primijeniti na odnose nastale prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80. i 36/90. te „Narodne novine“ br. 53/91. i 92/94.) tj. 1. rujna 1980., odredbom članka 29. kojeg propisa je bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u vlasničkom režimu ranijeg društvenog uređenja (društveno vlasništvo, općenarodna imovina i sl.),

- da je odredbom članka 388. stavak 4. ZV, a koji propis je stupio na snagu 1. siječnja 1997., bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile statusa kao u konkretnom slučaju, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, s tim da je ta odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ br. 137/99.), te je ujedno Zakonom o izmjenama i dopunama ZV („Narodne novine“ br. 114/01.) dopunjen članak 388. na način da je novom odredbom stavka 4. propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u rečenom statusu kao i stjecanje stvarnog prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma.

8. Pravno je shvaćanje ovog suda da se u konkretnom slučaju, neovisno o vremenu podnošenja tužbe (prije ili poslije naprijed citirane odluke Ustavnog suda RH), u vrijeme dosjelosti valja uračunati i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, te u svezi s tim da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela (u konkretnom slučaju izvorna odredba članka 388. stavak 4. ZV-a) mora snositi država i iste se ne smiju ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba (kakvo pravno shvaćanje je, primjerice, izneseno i u odluci Europskog suda za ljudska prava: Trgo protiv Hrvatske).

9. Slijedom svega naprijed navedenog, a odlučujući o zahtjevu tužitelja u granicama navoda istaknutih u činjeničnom supstratu tužbe (iz kojih zapravo proizlazi i da bi predmet spora po njemu bio stečen dosjelošću), te polazeći od utvrđenja ovog suda da je kontinuirani, samostalni i od nikog ometani posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika, i to djeda mu ES i oca MS, glede kompleksa sastavni dio kojeg je i predmet spora izvršavan najkasnije počev od sredine 50-ih godina prošlog stoljeća (od kojeg vremena je najstariji u postupku saslušani svjedok imao neposrednih saznanja glede posjedovnog stanja na licu mjesta), i to na način da su ih kontinuirano koristili u poljoprivredne odnosno stambene svrhe, a koji posjed ovaj sud po kvaliteti nalazi makar savjesnim odnosno poštenim, te koja kvaliteta posjeda se presumira po samom zakonu, dok postojeće vlasničko stanje glede predmetne nekretnine upisano u javnoj evidenciji (zemljišnim knjigama) samo za sebe, a polazeći od gornjih utvrđenja ovog suda, ne odriče posjedu izvršavanom glede predmeta spora od strane tužitelja i njegovih pravnih prednika kvalitet savjesnosti odnosno poštenja, pa kako u konkretnom slučaju u vezi potraživanja tužitelja ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba, to je zaključak ovog suda da je tužitelj, računajući i posjed izvršavan glede predmeta spora kao sastavnog dijela većeg kompleksa od strane djeda mu ES i oca MS, predmetnu nekretninu stekao ispunjenjem za to zakonom propisanih pretpostavki - izvanrednom dosjelošću rok koje je, propisan člankom 159. stavak 4. ZV-a (u trajanju od 40 godina), svakako dovršen do vremena neposredno nakon stupanja na snagu ZV-a, a prije donošenja naprijed navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, slijedom čega je zahtjevu tužitelja valjalo udovoljiti i presuditi kao u izreci, a u vezi s kojom odlukom se ističe da okolnost što predmetna nekretnina formalno nije utvrđena ostavinom iza smrti pravnih mu prednika nije od utjecaja na ocjenu utemeljenosti postavljenog zahtjeva tužitelja, a to stoga jer vlasništvo naslijeđenih stvari prelazi na nasljednike u vrijeme otvaranja nasljedstva tj. u trenutku smrti ostavitelja, pa samim nastupanjem te činjenice nasljednici stječu vlasništvo nekretnina koje ulaze u ostavinu (tako i tužitelj glede ovdje predmetne nekretnine), slijedom čega rješenje o nasljeđivanju nema konstitutivni karakter glede stjecanja vlasništva nekretnina koje čine ostavinsku masu.

10. Odluka o parničnom trošku je izostala budući da stranke nisu stavile zahtjeve za nadoknadu istog.

Šibenik, 13. srpnja 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- tužitelju, po punomoćnicama

- tuženici, po zakonskom zastupniku