REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1319/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku iz OD Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80 A, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 19. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenicka punomoćnika stranaka odvjetničkih vježbenika JU i KU, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 266-149/2005 od 2. svibnja 2025., sklopljenog između korisnika kredita GU i Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Dubrovnika, Obala Stjepana Radića 26/4, sadržana u odredbi čl. 5. pod nazivom „Troškovi”, u dijelu koji glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 2,75% (dvacijelasedamdesetpet posto) jednokatno.“

II/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 266-149/2005 od 2. svibnja 2025., sklopljenog između korisnika kredita GU i Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Dubrovnika, Obala Stjepana Radića 26/4, sadržana u odredbi čl. 8. pod nazivom „ Pravo na odustajanje Korisnika kredita”, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.“

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.346,00 eur, sa zateznim kamatama obračunatim do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdoblju kako slijedi:

- na iznos od 959,97 eur, počevši od 18. svibnja 2005. do isplate,

- na iznos od 386,03 eur, počevši od 20. srpnja 2016. do isplate,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.323,81 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 13. srpnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev u dijelu kojim isplatu zateznih kamata na iznos od 1.346,00 eur te na iznos dosuđenog parničnog troška od 1.323,81 eur, sve u razdoblju navedenom pod točkom I/ izreke ove presude, potražuje po stopi koja prelazi stopu zatezne kamate dosuđenu pod točkom I/ izreke ove presude, kao i u dijelu kojim naknadu parničnih troškova potražuje preko dosuđenog iznosa, za daljnji iznos od 260,05 eur, za zateznim kamatama obračunatim počevši od 13. srpnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 20. svibnja 2025. navodi da su GU kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Dubrovnika, Obala Stjepana Radića 26/4 2. svibnja 2005 . sklopili Ugovor o kreditu. Tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački, što da je razvidno iz njegove namjene. Tužitelj da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tvrdi da je ništetna odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je utvrđena obveza korisniku kredita plaćanja naknade za troškove obrade u visini od 2,75% iznosa kredita. Nadalje, tvrdi da je ništetna i odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je za slučaj prijevremene otplate, korisnik dužan izvršiti uplatu prema obračunu banje, a ne temelju koje da je korisniku naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tvrdi, u bitnome, da su predmetne odredbe ništetne, u skladu s odredbama mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameću obvezu koju da on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na nju na bilo koji način utjecati. Tvrdi da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik korisniku na bilo koji način pojasnio koje bi troškove imao prilikom obrade kreditnog zah tjeva ili prijevremene otplate kredita pa da bi ih korisnik plaćanjem ovih naknada bio dužan podmiriti. Tvrdi da ove odredbe nisu lako razumljive niti uočljive. Osim toga, u odnosu na odredbu na temelju koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tvrdi i da je odredba ništetna jer da je visina naknade prepuštena na jednostranu odluku tuženika, dakle da je u ovom dijelu ugovorna odredba o činidbi neodređena i neodrediva. Tužbom stoga potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem predmetnih ništetnih odredba, u iznosu od 959,97 eur, po osnovi naknade za obradu kredita, i u iznosu od 386,03 eur po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora, počevši od dana nakon izvršenog plaćanja do vraćanja, jer tvrdi da je tuženik nepošteni stjecatelj.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik, u bitnome, osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Prije svega, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da se, prema navodima tužitelj, u odnosu na ustupljenu tražbinu radi o tražbini potrošača, koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Osporava da bi se radilo o ništetn im odredbama ukazujući da je iznos naknade točno i jasno određen, da je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe, da je korisnik kredita kao prosječan potrošač bio sposoban izračunati visinu ov ih naknada, shvatiti financijske obveze koje iz predmetnih odredba za njega proizlaze te procijeniti da li su predmetne odredbe za njega prihvatljiva. Osim toga, da je obveza plaćanja predmetne naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu propisana i tuženikovim općim aktima, na primjenu kojih je korisnik kredita pristao. Sve i kada bi bila dopuštena ocjena (ne)poštenosti, tvrdi da predmetne odredbe nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu, tvrdi da, s obzirom da je ugovorom stipulirano da se naknada naplaćuje u skladu s tuženikovim općim aktima, nisu osnovane tvrdnje da bi činidba u ovom dijelu bila neodređena ili neodrediva. Konačno, ističe prigovor zastare te prigovara, kao suviše visokoj, vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj u tužbi naznačio.

3./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: sudska praksa (list 10-22, 29-35, 90-146, 150-165, 241-308 spisa), obavijest o ustupu i zahtjev za dostavom dokumentacije (list 36, 40,43 spisa), potvrda o naplati naknada (list 37-39 spisa), ugovor o ustupu (list 46-50 spisa), ugovor o kreditu s aneksom (list 51-73 spisa), tuženikove naknade (list 86 spisa), pregled kamata (list 88-89), mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora (list 170-228 spisa). Nadalje, s obzirom da je tuženik osporio ovjerovljeni pisani iskaz svjedoka GU (list 44-45 spisa) (čl. 492.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka GU (list 318 spisa). S obzirom da je tužitelj osporio pisane iskaze svjedoka djelatnika banke ČU i (147-149 spisa) i CU (list 166-169 spisa), a tuženik odustao od saslušanja ovih svjedoka, ove iskaze sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke (čl. 492.c st. 4. ZPP-a).

4./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 2. svibnja 2005., u čl. 5., kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 2,75% iznosa kredita (uz zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe , te u čl. 8. kojom je ugovoreno da korisnik kredit može prijevremeno otplatiti, a temeljem koje odredbe je tuženik, u skladu s općim svojim aktima, naplatio naknadu za prijevremenu otplatu, kao i zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi potonje ništetne ugovorne odredbe, a koje je tražbine tužitelju ustupio korisnik kredita GU.

6./ Nije sporno da je prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Dubrovnika, Obala Stjepana Radića 26/4) s GU kao korisnikom kredita zaključio Ugovor o kreditu od 2. svibnja 2005., koji sadrži osporavane ugovorne odredbe, a po osnovi kojih je banka od korisnika kredita 17. svibnja 2005. naplatila iznos od 959,97 eur (po osnovi naknade za obradu kredita), a 19. srpnja 2016. iznos od 386,03 eur (po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita).

7./ Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, odnosno da li je ustupom mogao steći tražbinu korisnika kredita kao potrošača po osnovi plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu. Sporno je da li su predmetne ugovorne odredbe ništetne kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati ništetnost ovih odredaba. Sporan je prigovor zastare.

8./ Ugovorom o kreditu od 2. svibnja 2005. prednik tuženika je kao kreditor odobrio GU kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.550,00 CHF, po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je, odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 2,75% od iznosa kredita. Nadalje, ugovorena je, odredbom čl. 8., mogućnost prijevremene otplate, uz obvezu korisnika izvršiti plaćanje prema obračunu banke, a na temelju koje je odredbe, u visini prema općim aktima banke, tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naime, tuženikovom (prednikovom) je tarifom Naknada za usluge kreditiranja građana, predviđeno naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Konkretno je, a kako je utvrđeno na temelju potvrde tuženika, naknada za prijevremenu otplatu naplaćena u iznosu od 386,03 eur.

9./ Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

10./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, kao stambeni kredit, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

11./ Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

12./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. GU ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

14./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

15./ U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, dakle naknada naplaćenih na temelju odredbe čl. 5. i čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, valja navesti sljedeće.

16./ Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17./ Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, proveden je dokaz saslušanjem korisnika kredita GU.

18./ Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o ugovornim odredbama vezanim uz naplaćivanje naknade za obradu kredita, odnosno naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetnih naknada i usluge banke koje bi se njima podmirivale.

19./ Pri tome, po ocjeni ovog suda, iz navoda tuženika da je plaćanje spornih naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih , na predmetni ugovor, je korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,75% od iznosa kredita, odnosno naknadu u slučaju prijevremene otplate, glede koje se niti ne navodi u Ugovoru izrijekom naplaćivanje naknade, već se naknada određuje općim aktima banke kojima je regulirano kreditiranje građana.

20./ Osim toga, opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje spornih naknada, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe dijelom sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu vezanoj uz naplatu naknade za obradu kredita, kao niti o odredbi čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno odredbi općeg akta kojim je, na temelju ove ugovorne odredbe, tuženik predvidio obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita kao jedan od uvjeta prijevremene otplate kredita.

21./ Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno tarifi prednika tuženika Naknada za usluge banke u kreditiranju građana, nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno prijevremenu otplatu, odnosno zašto je određena baš u visini kako je banka, prema ukupnom iznosu kredita, ove naknade odredila. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnim naknadama, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njihova visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, prilikom obrade kreditnog zahtjeva odnosno prijevremene otplate . Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka da nikakva pojašnjena vezana uz predmetne naknade nije dobio. Dakle, utvrđeno je da informacije s ovim naknadama u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.

22./ S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnim naknadama, što one uključuju i na koji se način određuje njihova visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njima podmirivale, zaključak je ovog suda da odredbe kojima je ugovoreno plaćanje ovih naknada korisniku nisu bile jasne, lako uočljive i razumljive. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (određeni postotak od ukupnog iznosa kredita, odnosno iznosa koji se prijevremeno otplaćuje), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu koji je banka odredila na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita, odnosno za koju uslugu ili troškove prijevremene otplate kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje ili prijevremenu kredita ovisi o visini iznosa kredita, odnosno prijevremene otplate, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita , odnosno prijevremenom otplatom u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetne naknade odnose i koje troškove tuženik njima namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezana uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.

23./ Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24./ Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o sporn im se naknadama nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, odnosno naknade u slučaju prijevremene otplate. Nadalje, u samom ugovoru, odnosno tarifi naknada tuženika nije navedena visina ovih naknada, već način izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, a ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetnih naknada u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita, odnosno iznosa prijevremene otplate, niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje ovih naknada. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi naveden ih naknada jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje ovih naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

25./ Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, odnosno ugovorna odredba temeljem koje je predviđena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita) , slijedom čega su ove odredbe ništetne.

26./ Za dodati je da su po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba iz čl. 8., kojom se, u slučaju prijevremene otplate, korisnik obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, ništetna i stoga što je njome ugovorena činidba korisnika kredita koja međutim nije niti određena niti odrediva. Naime, činidba mora biti moguća, dopuštena, određena odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a), a kada ona takva nije, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a). Činidba je, u skladu s odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a, odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Naplatu naknade za prijevremenu otplatu tuženik osniva na odredbama tarife o Naknadama u poslovima kreditiranja građana, za koje smatra da kao opći akti tuženika, obvezuju korisnika kredita jer da je prilikom zaključivanja ugovora izjavio da je s njima upoznat i da pristaje na njihovu primjenu. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. i st. 5. ZOO-a opći uvjeti (prema tuženiku predmetna Tarifa kao njegov opći akt) obvezuju drugu ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik, niti tvrdi niti dokazuje da bi korisniku odredbe predmetne Tarife bile poznate, ili da su mu morale biti poznate, a navedeno se svakako ne može zaključiti iz ugovorne stipulacije da korisnik paušalno navodi da je upoznat sa svim uvjetima kredita, i da se primjenjuju svi opći akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, jer ugovor ne sadrži određenje niti koji su to uvjeti kredita uređeni općima aktima (jer nisu uređeni ugovorom o kreditu), niti koji su to opći akti tuženika na koje se ugovor poziva (a kojima je regulirano kreditiranje građana). Naime, kod tumačenja pojma i obvezatnosti općih uvjeta u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, potrebno je barem odrediti na koje, od većeg broja općih uvjeta koje sastavljač primjenjuje, se konkretni ugovor poziva ili ih barem jasno navesti, jer nije moguće prihvatiti da bi druga strana inače uopće mogla biti upoznata sa sadržajem svih općih akata sastavljača. Sve kada bi se i prihvatile tvrdnje tuženika da predmetna Tarifa o naknadama, kao opći uvjet ugovora, obvezuje korisnika kredita, niti uz primjenu ove Tarife, po ocjeni ovog suda, odredba čl. 8. predmetnog Ugovora, u osporavanom dijelu ne bi bila određena niti odrediva. Prije svega, samim pozivanjem na opće uvjete koje kreditor može jednostrano mijenjati tijekom trajanja ugovora, bez određivanja kriterija izmjena koje se odnose na činidbu korisnika kredita, proizlazi zaključak o ništetnosti već i takve odredbe općih uvjeta. Nadalje, predmetni Ugovor u osporavanoj odredbi čl. 8. ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti činidba korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate, niti je ostavljeno trećoj osobi da to odredi, već upravo tuženiku, kao trgovcu u predmetnom potrošačkom ugovoru. Stoga je, jer je činidba korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate neodređena i neodrediva odredba (na koji će način banka izračunati koliko je korisnik u slučaju prijevremene otplate dužan platiti), odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da "korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke". Konačno, za ukazati je da je u skladu s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, koja odredba predstavlja prisilan propis, bankama zabranjeno uračunavati kamate (za vrijeme od dana vraćanja do dana kad je po ugovoru kredit trebalo vratiti) u slučaju vraćanja kredita prije roka. U slučaju prijevremene otplate banka stoga ima pravo jedino na naknadu štete koju je uslijed prijevremene otplate pretrpjela (primjerice operativnih troškova vezanih uz prijevremeno otplaćivanje kredita). Međutim, tuženik niti tvrdi da bi mu šteta u vezi s prijevremenom otplatom nastala, niti u čemu bi se sastojali njegovi troškovi i da bi ih spornom naknadom namirivao. Stoga je, jer nije nedvojbeno da se naknadom na prijevremenu otplatu ne namiruje potraživanje koje banci nije dopušteno namiriti u smislu odredbe čl. 1024. st .

4. ZOO-a, naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita kao u konkretnom slučaju, jer je suprotno prisilnom propisu, ništetno (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

27./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelju zatezne kamate na iznose povrat kojeg tužbom potražuje pripadaju počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja, u skladu s postavljenim zahtjevom (čl. 2. st. 1. ZOO- a).

28./ Po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita odnosno za prijevremenu otplatu kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredba.

29./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO - a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u više zatraženom po osnovi stope zatezne kamate tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan .

30./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača. Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe.

31./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina , sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pogrešno je shvaćanje tuženika da se navedeno pravno shvaćanje u konkretnom slučaju ne bi moglo primijeniti. Naime, od utjecaja na početak tijeka zastare prema izloženom pravnom shvaćanju nisu okolnosti na koje tuženik ukazuje, jer na početak tijeka zastare nije od utjecaja da se radi o djelomičnoj, a ne ništetnosti cijelog ugovora, dok su navodi o zabrani manjeg značaja svakako neosnovani.

32./ S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita , odnosno ugovorne odredbe temeljem koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita , to je prigovor zastare neosnovan.

33./ Konačno, za ukazati je, s obzirom na izloženo shvaćanje o početku tijeka zastare, da navedeno nije po shvaćanju ovog suda od utjecaja na početak tijeka zateznih kamate. Naime, radi se o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

34./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

35./ U odnosu na tuženikov prigovor suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valja navesti kako slijedi. Prije svega, pogrešno je, po ocjeni ovog suda, shvaćanje tuženika da ovaj zahtjev za utvrđenje ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora smo stoga što se u istom postupku zahtijeva i isplata neosnovano stečenog na temelju ništetne odredbe. Takav zaključak, po shvaćanju ovog suda, ne proizlazi iz odredaba ZPP-a kojima je propisan način određivanja vrijednosti predmeta spora kod objektive kumulacije tužbenih zahtjeva (kao u konkretnom slučaju) odnosno u situacijama kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 1. ZPP -a). Po shvaćanju ovog suda, u situacijama kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu, koji deklaratorni zahtjev treba poslužiti i za ocjenu osnovanosti kondemnatornog, valja prihvatiti da i ovaj zahtjev ima određenu vrijednost. U konkretnom slučaju tim više, s obzirom da bi tužitelj deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti mogao istaknuti i samostalno, za što bi nedvojbeno imao pravni interes. Osim toga utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kao u konkretnom slučaju deklaratornim utvrđenjem u izreci presude, a osobito imajući u vidu da se radi o ništetnoj odredbi iz potrošačkog ugovora, ima širi pravozaštitini cilj pa stoga ne služi isključivo radi ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatu stečenog temeljem ove ništetne odredbe. Međutim, tužitelj je ipak suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, pa je, primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, vrijednost predmeta spora u ovom dijelu sud odredio u iznosu od po 100,00 eur za svako od zahtjeva, ocjenjujući da je tako određena vrijednost primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Pri tome, i uz na ovaj način određenu vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje, imajući u vidu ukupnu vrijednost predmeta spora (1.546,00 eur), vrijednost spora u dijelu koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje nije od utjecaja na visinu odvjetnički troškovi zastupanja, koji, uz primjenu mjerodavne odvjetničke tarife ostaju u tarifnom razredu u koji bi ulazili i prema vrijednosti kondemnatornog dijela zahtjeva (1.346,00), a koji tarifni razred, po ocjeni ovog suda, odgovara složenosti i značaju predmeta spora. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi vrijednost predmeta spora u ovom dijelu imala biti određena u iznosu od 1.327,22 eura, a prema odredbi čl. 19. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.). Svrha citirane odredbe je obračun vrijednost predmeta spora radi naplate sudske pristojbe prilikom pokretanja postupka te ne dokida procesnu odredbu vezanu uz odmjeravanje vrijednosti kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu iz čl. 40. ZPP -a.

36./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (u iznosu od 1.546,00 eur) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu 9. srpnja 2025. (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja 13. travnja 2026. (T.br. 9/5 Tarife), u iznosu od 50,00 eur,

- zastupanje na ročištu 6. studenog 2025. i 19. lipnja 2025 (T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od po 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

dakle ukupno 950,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 1.187,50 eur.

37./ Trošak za sastav podneska kojim je, prije pokretanja predmetnog postupka, tužitelj od tuženika zatražio dostavu dokumentacije nije priznat jer se, po ocjeni ovog suda, ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Osim toga, iz predmetnog je zahtjeva razvidno da se odvjetnik tuženiku ne obraća kao punomoćnik tužitelja, već korisnika kredita, pa nema mjesta priznavanju ovog troška tužitelju.

38./ Nadalje, tužitelju je, prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, priznat iznos troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eur i za presudu u iznosu od 109,77 eur.

39./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 1.323,81 eur, dok je u više zatraženom, za iznos od 260,05 eur, njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

40./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose. Naime, čak i kada glavno potraživanje proizlazi iz trgovačkog ugovora, što u konkretnom predmetu i nije slučaj, zatezne kamate na parnični trošak obračunavaju se po stopi mjerodavnoj za ostale odnose (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1114/2023-2 od 4. lipnja 2024.).

41./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 13. srpnja 2026.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.