REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-118/2026-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, protiv tuženika ARISTA MEDIA d.o.o., OIB: 83754972474, Grintavečka ulica 12, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Konjevodu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 8. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljeve punomoćnice po zaposlenju UZ i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Ante Milata, 13. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u Zagrebu Anite Škurjanec, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-346/2023 od 4. rujna 2023., kojim je naloženo tuženiku, ranije ovršeniku isplatiti tužitelju, ranije ovrhovoditelju iznos od 12.342,56 eur, sa zateznim kamatama obračunatim do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 43,79 EUR od 11. ožujka 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. travnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. svibnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. lipnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. srpnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. kolovoza 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. rujna 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. listopada 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. studenoga 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. prosinca 2020. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. siječnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. veljače 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. ožujka 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. travnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. svibnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. lipnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. srpnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. kolovoza 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. rujna 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. listopada 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. studenog 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. prosinca 2021. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. siječnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. veljače 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. ožujka 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. travnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. svibnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. lipnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. srpnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. kolovoza 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. rujna 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. listopada 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. studenog 2022. godine do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 11. prosinca 2022. godine do isplate, kao i naknaditi tužitelju, ranije ovrhovoditelju, troškove ovršnog postupka u iznosu od 96,79 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 4. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II/ U cijelosti se odbija kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata obračunatih na pojedine iznose u razdobljima kako je navedeno pod točkom I/ izreke ove presude, po stopi koja prelazi stopu zateznih kamata navedenih pod točkom I/ izreke ove presude, do stope koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu daljnjih parničnih troškova u iznosu od 339,77 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 13. srpnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.000,00 eur, sve u roku od 15 dana.

V/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, za iznos od 338,94 eur.

Obrazloženje

1./ Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, je 6. travnja 2023. podnio javnom bilježniku prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave radi naplate novčane tražbine od tuženika, ranije ovršenika, u iznosu od 12.342,56 eur, s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim na pojedine mjesečne iznose počevši od dana nakon dana dospijeća do isplate i to po nižoj stopi zatezne kamate, propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi mjerodavnoj za ostale odnose, uz naknadu ovršnog troška u iznosu od 96,79 eur, s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim počevši od donošenja rješenja o ovrsi do isplate, po istoj stopi za obračun zateznih kamata kao i u odnosu na glavno potraživanje.

2./ Temeljem navedenog ovršnog prijedloga javni bilježnik u Zagrebu Anita Škurjanec, donijela je 4. rujna 2023. rješenje o ovrsi poslovni broj UPP/OS-Ovrv- 346/2023 protiv kojeg je tuženik pravovremeno uložio prigovor. U prigovoru i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu utuženog potraživanja. Tvrdi da prema tužitelju nema dugovanje iskazano u vjerodostojnoj ispravi na temelju koje je rješenje o ovrsi doneseno, odnosno tvrdi da je predmetno dugovanje podmireno, a ugovor na kojem tužitelj tražbinu osniva da je tuženik raskinuo tijekom 2021. Osporava visinu potraživanja, jer tvrdi da ne proizlazi iz tužiteljevih navoda i priloženih isprava, kao i tijek zateznih kamata. Ističe prigovor zastare.

3./ Povodom prigovora tuženika, ovaj sud je rješenjem gornjeg poslovnog broja 23. travnja 2024. stavio izvan snage gore navedeno javnobilježničko rješenje u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje i određeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4./ Očitujući se na prigovor i navode tuženika, tužitelj u daljnjem tijeku postupka tvrdi da se utužena tražbina osniva na Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, zaključenom između stranaka 2. svibnja 2017., a kojim da se tuženik obvezao tužitelju podmirivati, počevši od 1. svibnja 2017. pa sve dok je reklama postavljena na nekretnini određenoj ugovorom, naknadu za postavljanje reklame na zemljištu u vlasništvu drugih, u mjesečnom iznosu od 2.808,00 kn. Tvrdi da je tuženik tek djelomično podmirio mjesečnu naknadu za ožujak 2020., dok da naknadu nije podmirio za razdoblje od travnja 2020. do prosinca 2022. pa stoga potražuje plaćanje utuženog iznosa po osnovi mjesečnih naknada za navedeno razdoblje . Osporava tvrdnje o raskidu ugovora i izvršenom plaćanju, kao i osnovanost prigovora zastare jer da je u konkretnom slučaju mjerodavan zastarni rok od 5 godina.

5./ Podneskom od 23. svibnja 2024. tužitelj je tužbeni zahtjev istaknut u platnom nalogu povećao na način da zatezne kamate na iznose i u razdobljima kako su navedeni u platnom nalogu sadržanom u javnobilježničkom rješenju potražuje po višoj stopi, odnosno po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), mjerodavnoj za odnose i trgovačkih ugovora, dakle zahtjev je preinačio u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP).

6./ Iako se tuženik preinaci protivio, sud je preinaku dopustio jer je preinaka učinjena do zaključenja prethodnog postupka, dakle u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a, na način da iz iste činjenične i pravne osnove tužitelj zahtjev povećava iznad onog određenog platnim nalogom, dakle u skladu i s odredbom čl. 450. st. 3. ZPP-a, a po ocjeni ovog suda preinaka je svrsishodna za konačno rješenja odnosa između stranaka vezanog uz predmet spora, pri čemu se napominje da odluka o dopuštenosti preinake ne ovisi o eventualnoj osnovanosti preinačenog dijela zahtjeva.

7./ Presudom poslovni broj Povrv-444/2024-8 od 9. prosinca 2024. ovaj sud je u cijelosti odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Naime, nakon utvrđenja i ocjene odlučnih činjenica, utvrđeno je da nisu osnovani razlozi kojima je tuženik tužbeni zahtjev tužitelja osporavao, tvrdeći da je utuženu naknadu iz predmetnog ugovora podmirio, da je ugovor na kojem tužitelj osniva zahtjev tijekom utuženog razdoblja raskinuo, a prigovor zastare da je osnovan tek u manjem dijelu utužene tražbine. Međutim, sud je tužiteljev zahtjev za plaćanjem na temelju Ugovora o plaćanju naknade za postavljan je reklama odbio jer je predmetni Ugovor koji tuženika obvezuje plaćati tužitelju naknadu za reklamu postavljenu na zemljištu u vlasništvu drugih, utvrdio ništetnim, primjenom odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, stoga što je suprotan prisilnim propisima, dajući pri tome razloge na kojima osniva iznijeto pravno shvaćanje o ništetnosti. Na opisani način sud je postupio pri donošenju odluke o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, imajuću u vidu da je, iako tuženik nije isticao prigovore vezane uz ništetnost, zakonska obveza suda na ništetnost paziti po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 327. st. 1. ZOO -a. S obzirom na navedeno, svrsishodnim je sud smatrao najprije dati razloge o tuženikovim prigovorima osnovanosti tužiteljevog zahtjeva, iako njima tuženik nije s uspjehom osporio osnovanost tužiteljevog potraživanja, osim u manjem dijelu s obzirom na djelomično osnovan prigovor zastare.

8./ Povodom tužiteljeve žalbe, Visoki trgovački sud RH odlukom poslovni broj Pž-315/2025-2 od 2. prosinca 2025., ukinuo je presudu poslovni broj Povrv-444/2024- 8 i predmet vratio na ponovno suđenje. Viši je sud ukazao da je postupajući na način da strankama nije dana mogućnost da se očituju o pravnoj osnovi ništetnosti, a na kojoj je utemeljena odluka suda prvog stupnja, tužitelju onemogućeno raspravljanje. Nadalje, ukazano je da, nakon što strankama omogući da se očituju o pitanju ništetnosti, u ponovnom odlučivanju o ništetnosti sud prvog stupnja valja posebno obrazložiti zašto smatra da u zakonske odredbe pozivanjem na koje je predmetni Ugovor utvrdio ništetnim prisilne naravi.

9./ U postupku ponovnog suđenja stranke su se očitovale o pravnom shvaćanju suda o ništetnosti izraženom u ukinutoj prvostupanjskoj odluci.

10./ Tužitelj prije svega ističe da ovaj sud nije nadležan odlučivati o zakonitosti Odluke o komunalnom redu, kojom je plaćanje sporne naknade tužitelj propisao. Naime, ukazuje da je prema odredbama Zakona o sudovima, Visoki upravni sud RH isključivo nadležan odlučivati o zakonitosti općeg akta, u ovom slučaju tužiteljeve Odluke o komunalnom redu iz 2014. Stoga da u ovoj parnici sud nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu, odnosno pojedinih odredaba te odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o navodnoj ništetnosti ugovora koji je sklopljen među strankama. Osim toga, da nadzor nad zakonitosti konkretnog općeg akta, tužiteljeve Odluke o komunalnom redu, provodi nadležno ministarstvo uprave, koje zakonitost navedene odluke nije nikada dovelo u pitanje niti je obustavljena primjena iste. Nadalje, propisima da je kao posljedica utvrđenja nezakonitost općeg akta predviđeno da takvo utvrđenje djeluje ex nunc , odnosno od objave navedene odluke te da ne može dirati u pravne posljedice koje je opći akt proizveo do ukidanja. Zatim, ukazuje i da je predmetna Odluka o komunalnom redu prestala važiti, a s obzirom da je propisano vremensko ograničenje do kojeg se može preispitivati zakonitost općeg akta ako on više nije na snazi, da preispitivanje u ovoj parnici nije dopušteno. Zatim, tvrdi da je predmetni Ugovor o plaćanju naknade ugovor sui generis, odnosno da nije klasičan građanskopravni ugovor, već ima elemente upravnog ugovora – uvjet je za izdavanje upravnog akta (rješenja o postavljanju reklama) i dio upravnog postupka, što je vidljivo iz činjenice da je posljednji akt kojim se odobrava postavljanje reklame rješenje kao upravni akt pri čemu je sklapanje ovdje spornog ugovora samo jedan od preduvjeta. Upravni akt koji je izdan nakon sklapanja predmetnog ugovora stekao je svojstvo pravomoćnosti te se stoga u pravomoćno utvrđena prava i obveze - tužitelja na postavljanje reklame, a tuženika na naplatu, ne može dirati odnosno iste retroaktivno poništavati jer se radi o stečenim pravima. Ukazuje i da je pogrešno shvaćanje suda da bi propisivanjem obveze plaćanja naknade za reklame na zemljištu u vlasništvu drugih tužitelj postupao protivno prisilnim propisima. Naime, odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu upućuju na potrebu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu te se naplaćivanje naknade za postavljanje reklame na nekretnini u privatnom vlasništvu smatra pitanjem koje ulazi u djelokrug komunalnog reda, stoga što upravo uređenje naselja, korištenje javnih površina i briga o javnom gradskom prostoru ulazi u djelokrug komunalnog gospodarstva o kojem odlučuje jedinica lokalne samouprave unutar svog samoupravnog djelokruga. Ovdje se radi o korištenju javne površine u svrhu oglašavanja posredno, dakle, bez obzira što je reklama postavljena na površinu u privatnom vlasništvu - ona koristi javnu površinu budući da je upućena na korisnike te javne površine te postiže svoju svrhu jedino u slučaju vidljivosti s površine javne namjene. Konačno, smatra da je ništetnost najteži oblik nevaljanosti ugovora koji je nastao, a u konkretnom slučaju da tužitelj nije povrijedio niti jedan izričit propis. Ukazuje i na sudsku praksu u kojoj je, glede ništetnosti sličnih tužiteljevih ugovora, zauzeto drugačije pravno shvaćanje.

11./ Tuženik pak, pozivajući se na razloge ništetnosti utvrđene u ukinutoj odluci, osporava navode tužitelja kojima otklanja ništetnost predmetnog Ugovora.

12./ Uvažavajući shvaćanje izraženo u odluci višeg suda, potrebnim ovaj sud smatra izložiti da se procesne obveze iz odredbe čl. 5. ZPP -a ne mogu tumačiti na način da je sud dužan upozoriti tužitelja tijekom rasprave pred sudom prvog stupnja da je, unatoč izostanku prigovora tuženika s tim u vezi, ugovor na kojem tužitelj zahtjev za plaćanje osniva ocijenio ništetnim. Naime, pravna osnova na kojoj je ukinuta presuda utemeljena je predmetni Ugovor. S obzirom da ništetnost nije pravna osnova, već pravno pitanje, obveza suda paziti na ništetnost po službenoj dužnosti propisana općim obveznopravnim propisom, po shvaćanju ovog suda, na spada u doseg odredbe čl. 5. st. 4. ZPP-a. Naime, ništetnost je u konkretnom slučaju pravno pitanje, a o pravnim je pitanjima sud dužan omogućiti strankama da se izjasne u mjeri u kojoj je po potrebno, dakle ne uvijek i apsolutno, u skladu s odredbom čl. 5. st. 2. ZPP -a. Konkretno utvrđenje ništetnosti nije vezano uz raspravljanje sa strankama činjenica. Po shvaćanju ovog suda, obveza suda paziti na ništetnost po službenoj dužnosti je u dosegu procesne odredbe iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, kao korekcije temeljnog procesnog načela stranačke dispozicije. Stoga sud, pazeći na ništetnost po službenoj dužnosti, i kada prigovor stranka ne ističe, u biti postupa na način da ne uvažava raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala pa, po ocjeni ovog suda, smisleno valja tumačiti obvezu suda prvog stupnja da o takvom pravnom shvaćanju sa strankama prije donošenja odluke raspravlja.

13./ I u postupku ponovnog suđenja, izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: izvadak iz knjigovodstvene kartice (list 32 spisa) i Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama (list 129 do 130 spisa).

14./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

15./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za plaćanjem na temelju Ugovora zaključenog s tuženikom o plaćanju naknade o postavljanju reklame od 2. svibnja 2017., za razdoblje od ožujka 2020. do prosinca 2022.

16./ Naime, s obzirom na utvrđenja suda prvog stupnja iz presude od 9. prosinca 2024. o odlučnim činjenicama glede kojih u žalbenom postupku nije utvrđena nepravilnost, u ponovnom suđenju više nije sporno da nisu osnovane tvrdnje kojima je tuženik plaćanje osporavao, tvrdeći da je utuženo potraživanje podmirio, da je predmetni Ugovor tijekom 2021. raskinuo te da je tražbina, osim u dijelu kojim tužitelj plaćanje potražuje za mjesečnu naknadu za ožujka 2020., u zastari. Naime, s obzirom da je predmetni postupak tužitelj pokrenuo podnošenjem prijedloga za ovrhu 6. travnja 2023., osnovan je prigovor zastare u odnosu na tražbinu koja odnosi na mjesečnu naknadu temeljem predmetnog Ugovora za ožujak 2020., koja je dospjela na plaćanje 10. ožujka 2020. jer je do podnošenja prijedloga za ovrhu protekao trogodišnji zastarni rok. Tužitelj, naime, iako tvrdi da je mjesečnu naknadu za ožujak 2020. tuženik djelomično podmirio, niti tvrdi niti dokazuje kada je takvo plaćanje izvršeno i na koji način pa da bi za posljedicu moglo imati prekid zastarijevanja u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a i neosnovanost tuženikovog prigovora zastare u ovom dijelu. U odnosu na preostale mjesečne naknade koje su predmet spora, od kojih najranija na plaćanje dospjela 10. travnja 2020., tuženikov prigovor zastare nije osnovan jer je tužitelj ovaj postupak, kojim je zastarijevanje prekinuto, pokrenuo prije nastupa zastare. Nije sporna niti visina pojedinih mjesečnih naknada plaćanje kao niti dospijeće pojedinih utuženih naknada. Sporno je da li je predmetni Ugovor, na kojem tužitelj osniva zahtjev za plaćanjem, ništetan.

17./ O odnosu na sporno pravno pitanje ništetnosti valja navesti sljedeće.

18./ Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

19./ Predmetnim je Ugovorom utvrđeno da će tuženik postaviti reklamni plakat na zemljište u vlasništvu drugih, u Zagrebu, a da je za postavljenje dužan, na temelju odredbe čl. 31. Odluke o komunalnom redu tužitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 3/14, 16/14, 22/14, 25/15 i 6/17, dalje Odluka o komunalnom redu/14), plaćati tužitelju naknadu. Naknada se obračunava u skladu s odredbama Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje ploča s natpisom, plakata, zastavica na jarbolima, reklama i reklamnih panoa ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 14/15 i 14/16, dalje Odluka o komunalnom redu/14) te iznosi 2.808,00 kn mjesečno.

20./ Odredbom čl. 31. Odluke o komunalnom redu/14, koja je dakle važila u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da se za postavljanje ploča s natpisom, plakata, jarbola, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljišta i objekte u vlasništvu drugih, plaća naknada koju pravilnikom propisuje gradonačelnik na prijedlog gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove; vlasnik, odnosno korisnik predmeta iz stavka 1. ovoga članka, i gradonačelnik, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade; ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju. Dakle, proizlazi da obveza plaćanja naknade za postavljanje reklame na zemljištu u vlasništvu drugih proizlazi iz tužiteljevog općeg akta, Odluke o komunalnom redu, a da vlasnik odnosno korisnik tako postavljene reklame, s tužiteljem sklapa ugovor o plaćanju naknade kao u konkretnom slučaju. S obzirom da se ugovor sklapa prije izdavanja tužiteljevog rješenja o postavljanju reklame, to proizlazi da je zaključivanje predmetnog Ugovora uvjet za postavljanje reklame na zemljištu u vlasništvu drugih.

21./ Ova Odluka o komunalnom redu/14, a na temelju koje je predmetni Ugovor zaključen, prestala je važiti tijekom razdoblja koje je predmet spora, jer je tužitelj donio novu Odluku o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" 14/19, 22/19, 22/20 i 16/22, dalje Odluka o komunalnom redu/19), koja je važila u preostalom dijelu utuženog razdoblja, sve do travnja 2023., kada je prestala važiti stupanjem na snagu nove tužiteljeve Odluke o komunalnom redu. Odluka o komunalnom redu/19 sadržavala je u odredbi čl. 32. istovjetnu odredbu prethodno citiranoj odredbi čl. 31. Odluke o komunalnom redu/14.

22./ Iz navedenih odredaba Odluka tužitelja o komunalnom redu, na temelju kojih je dakle predmetni Ugovor zaključen, proizlazi da tužitelj kao jedinica lokalne i regionalne samouprave prihode ostvaruje od naknada za postavljanje reklama, koji se, osim na javnim i površinama u vlasništvu tužitelja, postavljaju i na nekretninama (zemljištima i objektima) u vlasništvu drugih, kao u konkretnom slučaju.

23./ Međutim, propisivanjem u odlukama o komunalnom redu obveze plaćanja naknade osobama koje na području tužitelja kao jedinice lokalne i regionalne samouprave postavljaju reklama na zemljištu koje nije u vlasništvu tužitelja ili javna površina, već je u vlasništvu drugih osoba, tužitelj je povrijedio zakon. Ovo stoga što isti, kao jedinica lokalne i regionalne samouprave, nije ovlašten kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklame postavljene na površinama koje nisu u njegovom vlasništvu, odnosno propisati plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima (takvo pravno shvaćanje zauzima i Visoki upravni sud Republike Hrvatske odlučujući u postupku za ocjenu zakonitosti odluka općih akata jedinica lokalne samouprave sličnog sadržaja (Usoz-150/2012; Usoz-341/2013, Usoz-8/2016; Usoz- 118/2020)).

24./ Naime, u skladu s odredbom čl. 1. st. 2. Zakona o Gradu Zagrebu ("Narodne novine" br. 62/01., 125/08., 36/09., 119/14., 98/19., 144/20.), tužitelj je jedinica lokalne samouprave koja ujedno ima položaj jedinice područne (regionalne) samouprave .

25./ U skladu s odredom čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 36/09., 125/08., 36/09., 150/11., 19/13. - službeni pročišćeni tekst, 144/12., 137/15. - službeni pročišćeni tekst, 123/17., 98/19., 144/20.), koji je vrijedio u spornom razdoblju, jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave ima prihode kojima u okviru svoga samoupravnog djelokruga slobodno raspolaže (st. 1.). Prihodi jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave moraju biti razmjerni s poslovima koje obavljaju njihova tijela u skladu sa zakonom (st. 2.). Prihodi jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave su:

1. općinski, gradski, odnosno županijski porezi, prirez, naknade, doprinosi i pristojbe,

2. prihodi od stvari u njezinom vlasništvu i imovinskih prava,

3. prihodi od trgovačkih društava i drugih pravnih osoba u njezinom vlasništvu, odnosno u kojima ima udio ili dionice,

4. prihodi od naknada za koncesije,

5. novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sama propiše u skladu sa zakonom,

6. udio u zajedničkom porezu,

7. sredstva pomoći Republike Hrvatske predviđena u državnom proračunu, 8. drugi prihodi određeni zakonom.

26./ Odredbama Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (1993) ("Narodne novine" br. 117/93., 92/94., 69/97., 33/00., 73/00., 127/00., 59/01., 107/01., 117/01., 150/02., 147/03., 132/06., 26/07., 73/08., 25/12., 147/14., 100/15., 115/16., 127/17.), koje su važile u vrijeme donošenja Odluke o komunalnom redu/14, kojom je tužitelj propisao obvezu plaćanja naknade, a radi plaćanja koje je predmetni Ugovor sklopljen, bilo je propisano da jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave stječe prihode iz vlastitih izvora, od zajedničkih poreza i od dotacija iz državnoga i županijskoga proračuna (čl. 3.). Vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu: 1. prihodi od vlastite imovine, u smislu članka 68. stavka 3. točke 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, 2. općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom, 3. novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu, 4. upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, 5. boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom, 6. komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom, 7. naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina, 8. drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom (čl. 29.).

27./ Prema odredbi čl. 3. kasnije donesenog Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine" br. 127/17., 138/20., 151/22., 114/23.), jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave financiraju se prihodima od poreza, od pomoći te iz vlastitih i namjenskih prihoda sukladno posebnim propisima.

28./ U skladu s odredbom čl. 22. Zakona o Gradu Zagrebu, Grad Zagreb ima svoje prihode kojima u okviru svog djelokruga slobodno raspolaže. Prihodi Grada Zagreba moraju biti razmjerni poslovima koji su, u skladu sa zakonom, u njegovom djelokrugu. Prihodi Grada Zagreba su: 1. vlastiti porezi, prirez, naknade, doprinosi i pristojbe, 2. prihodi od stvari u vlasništvu Grada i imovinskih prava, 3. prihodi od trgovačkih društava i drugih pravnih osoba u vlasništvu Grada, odnosno u kojima Grad ima udio ili dionice, 4. prihodi od koncesija koje dodjeljuje Gradska skupština, 5. novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje Grad propiše, 6. udio u zajedničkim porezima s Republikom Hrvatskom, 7. drugi prihodi određeni zakonom.

29./ Imajući u vidu sadržaj citiranih zakonskih odredba, zaključak je ovog suda da je propisivanjem obveze plaćanja naknade za reklame postavljene na nekretninama u vlasništvu drugih Odlukama o komunalnom redu /14 i /19, tužitelj postupio protivno citiranim zakonskim odredbama jer kao jedinica lokalne i regionalne samouprave nije ovlašten kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklame postavljene na površinama koje nisu u njegovom vlasništvu, odnosno propisati plaćane za koje nema temelja u posebnim zakonima. Naime, u primjeni odredbe čl. 68. st. 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, pored taksativno nabrojanih prihoda, jedinice mogu ostvarivati i druge prihode, no takve utvrđene zakonom. Nadalje, u bitnome, citirane odredbe propisuju mogućnost prihoda jedinica od vlastite, ali ne i od tuđe imovine.

30./ Niti iz odredba Zakona o komunalnom gospodarstvu koji su vrijedili u spornom razdoblju ne proizlazi ovlaštenje tužitelja propisati plaćanje naknade za postavljenje reklama na zemljištu u vlasništvu drugih.

31./ Naime, odredbom čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu (1995) ("Narodne novine" br. 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - službeni pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14., 36/15., 68/18.), koji je važio u vrijeme donošenja Odluke o komunalnom redu/14, bilo je propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno je donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje (st. 1.). Odlukom o komunalnom redu propisuju se naročito odredbe o: 1. uređenju naselja, 2. održavanju čistoće i čuvanju javnih površina, 3. korištenju javnih površina 4. skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom, 5. uklanjanju snijega i leda, 6. uklanjanju protupravno postavljenih predmeta, 7. mjere za provođenje komunalnog reda i 8. kaznene odredbe (st. 2.).

32./ Kasnije važećim Zakonom o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" br. 68/18., 110/18., 32/20.), propisano je da u svrhu uređenja naselja te uspostave i održavanja komunalnog reda u naselju predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom redu kojom se propisuje , između ostalih i 1. uređenje naselja, koje obuhvaća uređenje pročelja, okućnica i dvorišta zgrada u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, te određivanje uvjeta za postavljanje tendi, reklama, plakata, spomen -ploča na građevinama i druge urbane opreme te klimatizacijskih uređaja, dimovodnih, zajedničkih antenskih sustava i drugih uređaja na tim zgradama koji se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole i glavnog projekta (toč. 1.).

33./ No, iako je tužitelj Odlukama o komunalnom redu, u svrhu uređenja naselja te uspostave i održavanja komunalnog reda u naselju, ovlašten propisati i uređenje naselja koje uključuje i postavljanje reklama na nekretninama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, ovo ovlaštenje, koje proizlazi iz odredba Zakona o komunalnom gospodarstvu, ne daje tužitelju i pravo propisati obvezu plaćanja naknade tužitelju za postavljenje reklame kada je postavljena na nekretnini u vlasništvu drugih. Naime, i prema odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, površine javne namjene i zemljišta u vlasništvu jedinica lokalne samouprave mogu se koristiti za gospodarske i druge, tržišne i naplatne svrhe, tih jedinica. Međutim, uređenja naselja svakako ne podrazumijeva i plaćanje naknade jer tako iz odredbe predmetnog zakona ne proizlazi. Stoga ovlaštenje tužitelja propisati uređenje naselja, koje uključuje i uvjete za postavljenje reklama na nekretninama u vlasništvu drugih, u dijelu koji je vidljiv s površina javne namjene, ne daje tužitelju pravo propisati obvezu plaćanja naknade za reklamu na nekretninu u vlasništvu drugih.

34./ S obzirom da je tužitelj propisivanjem obveze plaćanja naknade kao vlastitog prihoda, a koja se naknada plaća za postavljanje i držanje reklama na nekretninama u vlasništvu drugih, postupio suprotno zakonu, jer za takvo propisivanje vlastitog prihoda nema temelja u zakonu, to je po ocjeni ovog suda, predmetni Ugovor, koji je sklopljen na temelju tako protivno zakonu od strane tužitelja propisnoj obvezi plaćanja naknade za postavljenje reklame na zemljištu u vlasništvu drugih, ništetan jer je protivan citiranim prisilnim odredbama propisima, i to Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, Zakona o Gradu Zagrebu i Zakona o komunalnom gospodarstvu.

35./ Po ocjeni ovog suda, upravo iz sadržaja i smisla citiranih propisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupanju tužitelja, propisivanjem, a potom na temelju tako propisane obveze i ugovaranjem plaćanja naknade za reklamu postavljenu na zemljištu u vlasništvu drugih, protivno prisilnom propisu jer takvo ovlaštenje za tužitelja iz odredaba citiranih propisa ne proizlazi (takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci VTS RH Pž-1865/2026-2 od 3. lipnja 2026.). Dakle, predmetni Ugovor je ništetan jer je zaključen na temelju odredbe Odluke tužitelja o komunalnom redu kojom je, suprotno zakonu, tužitelj propisao obvezu plaćanja naknade kao vlastitog prihoda za postavljanje i držanje reklama na nekretninama u vlasništvu drugih, slijedom čega je i predmetni Ugovor protivan zakonu.

36./ U odnosu na navode tužitelja da je Odluka o komunalnom redu/14, na temelju koje je zaključen predmetni Ugovor i dalje na snazi, što nije, jer je izvan snage stavljena donošenjem Odluke o komunalnom redu/19., kako je prethodno izloženo, kao i da je i dalje na snazi tužiteljev Pravilnik o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje ploča s natpisom, plakata, zastavica na jarbolima, reklama i reklamnih panoa, valja navesti da navedeno, s obzirom na izloženo shvaćanje ovog suda o ništetnosti predmetnog Ugovora, nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom slučaju. Također nisu od utjecaja niti tvrdnje tužitelja da protiv predmetnih općih akata pred nadležnim tijelima nije utvrđena nezakonitost odredaba ovih akata. Naime, u skladu s odredbama Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14.), kojima je uređen postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, proizlazi da kada je opći akt stavljen izvan snage, odnosno kada je prestao važiti nema mjesta vođenju takvog postupka. Međutim, navedeno nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom slučaju jer prethodno pitanje u konkretnom slučaju nije ocjena zakonitosti općeg akta već ništetnost ugovora na temelju kojeg, kao pravne osnove, tužitelj potražuje plaćanje. Unatoč tome što se zakonitost tužiteljevog općeg akta, Odluke o komunalnom redu, ne može preispitivati jer više nije na snazi, ovaj opći akt, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Ugovor, i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama. Naime, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen. Stoga bi upravo, suprotno shvaćanju tužitelja, nemogućnost preispitivanja ništetnosti predmetnog Ugovora, jer je zaključen na temelju Odluke o komunalnom redu koja je u međuvremenu prestala važiti, slijedom čega se njezina zakonitost pred nadležnim sudom više ne može preispitivati, predstavljalo tumačenje zakonskih odredaba s tim u vezi suprotno njihovom cilju i svrsi. (Takvo pravno shvaćanje izraženo je u nizu odluka visokih sudova (VSRH Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023.; USRH U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., VTS RH Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024.).

37./ U konkretnom slučaju, radi se o ništetnom ugovoru utemeljenom na nezakonitom općem aktu pa utvrđenje o ništetnosti ovog ugovora djeluje ex tunc u skladu s odredbama ZOO-a, koje, po shvaćanju ovog suda u vezi djelovanja utvrđenja ništetnosti imaju prednost u primjeni pred odredbama kojim je uređeno djelovanje odluke nadležnog suda o nezakonitosti općeg akta.

38./ Također, suprotno shvaćanju tužitelja, predmetni ugovor jest isključivo građanskopravni, a ne upravni ugovor. Rješenje tužitelja koje je izdano nakon zaključivanja ovog Ugovora, iako se radi o pravomoćnom upravnom aktu, ne dokida mogućnost utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora, jer ovim rješenjem nije određena naknada za postavljanje reklamnog panoa, već je samo dano odobrenje za postavljanje pa glede tuženika svakako nema retroaktivnosti u dokidanju stečenih prava tuženiku na štetu.

39./ Stoga je, i u ponovnom suđenju, tužiteljev zahtjev kojim od tuženika potražuje plaćanje na temelju ništetnog ugovora valjalo odbiti jer je posljedica ništetnosti izostanak namjeravanih pravnih učinaka ugovora.

40./ S obzirom na navedeno, kao nepotreban za utvrđenje odlučnih činjenica o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, sud odbio tuženikov dokazni prijedlog saslušanja njegovog zastupnika po zakonu na okolnost da je predmetni Ugovor raskinuo tijekom 2021.

41./ Tužitelju, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, platni nalog je u cijelosti ukinut (čl. 451. st. 3. ZPP-a), a tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan te je kao neosnovan odbijen i tužiteljev preinačeni zahtjev po osnovi više stope zateznih kamata na utuženu glavnicu, kao i zahtjev po osnovi daljnjih troškova postupka.

42./ O tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka po osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa), odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi (T.br. 11/1 Tarife) i zastupanja na ročištu 28. listopada 2024. i 8. lipnja 2026. (T.br. 9/1 Tarife), te sastav obrazloženog podneska od 5. ožujka 2026., u iznosu od po 200,00 eur za svaku radnju, uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46 Tarife), dakle ukupno 800,00 eur, što uvećano za pripadajući PDV od 25%, iznosi 1.000,00 eur. Trošak za sastav odgovora na žalbu kao niti sudske pristojbe za ovaj podnesak nije priznat jer ovaj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 13. srpnja 2026.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju

2. tuženiku, po punomoćniku