REPUBLIKA HRVATSKA

P-971/2025-18

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku u pravnoj stvari tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Toniju Vukičeviću odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 01. lipnja 2026 u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Lovrenka Franceshi odvjetnica u Splitu i zz tuženika FB na ročištu za objavu dana 13. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici OBV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 10.892,56 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. godine sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate na iznos od 319,09 eura za mjesec:

- rujan 2018 godine teku od 5. listopada 2018 godine pa do isplate,

- listopad 2018 godine teku od 5. studenog 2018 godine pa do isplate,

- studeni 2018 godine teku od 5. prosinca 2018 godine pa do isplate,

- prosinac 2018 godine teku od 5. siječnja 2019 godine pa do isplate,

- siječanj 2019 godine teku od 5. veljače 2019 godine pa do isplate,

- veljača 2019 godine teku od 5. ožujka 2019 godine pa do isplate,

- ožujak 2019 godine teku od 5. travnja 2019 godine pa do isplate,

- travanj 2019 godine teku od 5. svibnja 2019 godine pa do isplate,

- svibanj 2019 godine teku od 5. lipnja 2019 godine pa do isplate,

- lipanj 2019 godine teku od 5. srpnja 2019 godine pa do isplate,

- srpanj 2019 godine teku od 5. kolovoza 2019 godine pa do isplate,

- kolovoz 2019 godine teku od 5. rujna 2019 godine pa do isplate,

- rujan 2019 godine teku od 5. listopada 2019 godine pa do isplate,

- listopad 2019 godine teku od 5. studenog 2019 godine pa do isplate,

- studeni 2019 godine teku od 5. prosinca 2019 godine pa do isplate,

- prosinac 2019 godine teku od 5. siječnja 2020 godine pa do isplate,

- siječanj 2020 godine teku od 5. veljače 2020 godine pa do isplate,

- veljača 2020 godine teku od 5. ožujka 2020 godine pa do isplate,

- ožujak 2020 godine teku od 5. travnja 2020 godine pa do isplate,

- travanj 2020 godine teku od 5. svibnja 2020 godine pa do isplate,

- svibanj 2020 godine teku od 5. lipnja 2020 godine pa do isplate,

- lipanj 2020 godine teku od 5. srpnja 2020 godine pa do isplate,

- srpanj 2020 godine teku od 5. kolovoza 2020 godine pa do isplate,

- kolovoz 2020 godine teku od 5. rujna 2020 godine pa do isplate,

- rujan 2020 godine teku od 5. listopada 2020 godine pa do isplate,

- listopad 2020 godine teku od 5. studenog 2020 godine pa do isplate,

- studeni 2020 godine teku od 5. prosinca 2020 godine pa do isplate,

- prosinac 2020 godine teku od 5. siječnja 2021 godine pa do isplate,

a koje kamate na iznos od 326,34 eura za mjesec:

- siječanj 2021 godine teku od 5. veljače 2021 godine pa do isplate,

- veljača 2021 godine teku od 5. ožujka 2021 godine pa do isplate,

- ožujak 2021 godine teku od 5. travnja 2021 godine pa do isplate,

- travanj 2021 godine teku od 5. svibnja 2021 godine pa do isplate,

- svibanj 2021 godine teku od 5. lipnja 2021 godine pa do isplate,

- lipanj 2021 godine teku od 5. srpnja 2021 godine pa do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 7. 266,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata na taj iznos teče počevši od dana presuđenja 13. srpnja 2026.godine pa do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 27. listopada 2021. tužiteljica je navela da je suvlasnik za 1/2 dijela četverosobnog stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 119,71 m2, smještenog na prvom katu u zgrade položene na čest. zgr. [katastarska čestica], [broj poduloška], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], , a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma.

Zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine vlasnicima stana mjesečno je isplaćivao počevši od 1997. godine u iznosu od 183,16 kuna, a od 1.11.2005. godine od 282,63 kuna, te od 9.5.2008. godine u iznosu od 312,87 kuna, a od 5.9.2012. godine u iznosu od 323,22 kuna.

Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine utvrđeno je da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realna mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Radi se o presudi koja je prisnažena najnovijom presudom tog suda u predmetu O i F br. 23414/15 i 52161/2015 od 10.6.2021. g. Iz pismenog očitovanja nadležnog ureda Poreske uprava od 16.12.2019. g. razvidi da prosječna tržišna cijena mjesečnog najma stambenog prostora koji se nalazi u [adresa] u kojoj je smješten i stan tužiteljice po m2 kvadratnom iznosi 56,00 kuna (prosjek u odnosu na stan u [adresa] površine 76 m2 za koji je ugovorena mjesečna najamnina od 4.500,00 kuna i stan u [adresa] površine 62 m2 za koji je ugovorena mjesečna najamnina od 3.272,80 kuna). U pitanju su stanovima koji su za potrebe procjene referentniji od stanova koji se nalaze u drugim nešto udaljenijim ulicama od one u kojoj je smješten stan suvlasništva žaliteljice (stanovi locirani u Držićevoj, Tolstojevoj i Kvaternikovoj ulici). Po toj kalkulaciji proizlazi da realna mjesečna tržišna najamnina za predmetni stan iznosi 56,00 kn po m2 x 59,86 m2 (kao 1/2 od 119,71 m2) = 3.352,16 kn-323,22 kuna (mjesečni zaštićeni najam) =3.028,94 kuna. Nakon donošenja citirane drugostupanjske presude od 15.4.2021. g. ona bi iznosila 3.352,16 kuna – 1.795,65 kuna =1.556,51 kuna.

Međutim, presudom Županijskog suda u Varaždinu br. 10 Gž-861/2020-2 od 13.7.2020. g., utvrđeno je da vlasnici stanova poput tužiteljice uživaju pravo i na naknadu najma u svrhu turističkog dnevnog boravka u ljetnim mjesecima. Kako se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja je locirana u zoni turističkog smještaja i gdje se prema podacima iz javnih oglasa u tom periodu može ostvariti dnevna naknada u protuvrijednosti od 100 EUR, tj. 750,00 kuna ili kroz mjesece srpanj i kolovoz ukupno 45.000,00 kuna, od čega bi na ime ½ suvlasničkog dijela podnositeljici zahtjeva pripadalo 22.500,00 kuna.

Uzevši u obzir da se po spomenutim odlukama Europskog suda u Strasbourgu odgovornost i za neisplatu punog iznosa mjesečne najamnine nalazi na strani RH to se tužiteljica obratila tuženiku s prijedlogom da temeljem odredbi članka 186.a ZPP-a, stranke međusobno zaključe izvansudsku nagodbu kojom će se počevši od 1.9.2018. g. na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne slobodne najamnine umanjenog za uplaćene mjesečne iznose zaštićenog najma Republika Hrvatska istom obvezati na ime ½ suvlasničkog dijela stana za razdoblje od 35 mjeseci isplatiti ukupan iznos od 137.595,58 kuna, zajedno sa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na označene iznose teku za svaki mjesec od dana dospijeća pa do isplate. Međutim, tuženik nije prihvatio taj prijedlog.

Pa je i postavljen tužbeni zahtjev kako je to i navedeno u izreci ove presude.

2. U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 08. studenoga 2021 tuženik je naveo:

Prije svega, ističe se kako tužitelj uz tužbu nije priložio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen između njega kao najmodavca i navodnog zaštićenog najmoprimca, ŽB, kao ni dokaz po kojoj pravnoj osnovi je imenovani stekao pravni položaj zaštićenog najmoprimca, sve sukladno odredbama čl. 30. do 38. Zakona o najmu stanova, odnosno je li imao pravni položaj nositelja stanarskog prava ili člana obiteljskog domaćinstva prema ranijim propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu navedenog Zakona.

Sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o najmu stanova (NN br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18), zaštićena najamnina određuje se na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada RH, a ista se utvrđuju, između ostalog, ovisno i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca. S tim u svezi, ističe se kako iz tužbe nije razvidno je li tužitelj provjeravao imovinsko stanje najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva koje može utjecati na platne mogućnosti najmoprimca, a od kojih ovisi visina zaštićene najamnine, odnosno mogućnost plaćanja slobodno ugovorene najamnine. Stoga se predlaže na navedene okolnosti kao svjedoka saslušati ŽB koji koristi predmetni stan kao najmoprimac. Tužena posebno osporava visinu imovinske štete koju potražuje tužitelj. Naime, kako bi se u konkretnom slučaju utvrdila visina najamnine koja se može postići na tržištu za predmetni stan, potrebno je utvrditi u kakvom je stanju stan u smislu uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za život jer visina tržišne najamnine upravo ovisi o stanju nekretnine, troškovima održavanja te drugim kriterijima na tržištu. S tim u svezi, ističe se kako je iskustvo pokazalo da stanovi u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nisu u takvom stanju za koje bi se mogla postići tržišna cijena najma jer u pravilu vlasnici u te stanove godinama nisu vršili nikakva investicijska ulaganja, odnosno nisu ih adaptirali, iako su temeljem odredbi Zakona o najmu stanova obvezni održavati stan u stanju pogodnom za stanovanje.

Stoga tužena navedeni iznos imovinske štete smatra paušalno postavljenim te uz pogrešno shvaćanje presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske koju su domaći sudovi obvezni primjenjivati u predmetima iste ili istovrsne činjenične i pravne osnove. Naime, presudom u predmetu Statileo protiv Hrvatske, a niti kojom drugom presudom, Europski sud za ljudska prava nije dosudio pravičnu naknadu na ime imovinske štete u visini razlike između zaštićene najamnine koju je vlasnik stana primao i tržišne najamnine, kako to tužitelj pogrešno navodi, već u visini razlike između zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati i odgovarajuće primjerene najamnine s tim da je sud primjerenu najamninu posebno utvrđivao prema okolnostima konkretnog predmeta uzimajući u obzir, između ostalog, i visinu tržišne najamnine. Potom je od utvrđene odgovarajuće najamnine oduzeo iznos zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati te naposljetku utvrdio iznos pravične naknade imovinske štete koji je daleko niži od razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine. Pritom je sud istaknuto kako su kod donošenja pravnih propisa koji reguliraju stanovanje države kao ugovorne strane Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ovlaštene sniziti najamninu do razumne, odgovarajuće razine ispod tržišne cijene u cilju postizanja veće socijalne pravde, kako bi se osigurao stambeni smještaj osobama slabog imovnog stanja. Dakle, temeljem navedene presude Republika Hrvatska bila je dužna isplatiti Statileu pravičnu naknadu (imovinske štete) utvrđenu kao razliku između zaštićene najamnine i odgovarajuće najamnine, koja naknada je razumno viša od zaštićene najamnine, a ne naknadu kao razliku od iznosa zaštićene najamnine do punog iznosa koji se može postići za tržišno iznajmljivanje. Pored navedenog, ukazuje se na rješenje Vrhovnog suda RH, broj Rev- 1423/2016-2 od 27. kolovoza 2019., u kojem je izraženo pravno shvaćanje prema kojem se pri utvrđivanju visine cijene najamnine za stambeni prostor mora voditi računa o tome da ta naknada bude u ravnoteži s ograničenjem koje je tužitelju nametnuto legitimnim ciljem zbog kojeg je to ograničenje ustanovljeno. Nadalje, od utvrđenog iznosa odgovarajuće najamnine potrebno je odbiti porez na dohodak od imovine sukladno Zakonu o porezu na dohodak, a na način kako je to navedeno u dopisu Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, od 9. ožujka 2021. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-633/20 od 9. srpnja 2020.

3. U tijeku postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao preslik vlasničkog lista i Rješenje od 28.05.1996, spis ovog suda pod posl. br. Ps-122/2016 izračun mjesečne zaštićene najamnine, podatke od Agencija za promet nekretnina, dopis tuženika punomoćniku tužitelja od 23. rujna 2021, dopis Porezne uprave , Područni ured Split, Ispostava Split od 27. veljače 2023,

4. Zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim stranka nije sporno da je tužiteljica suvlasnika za po ½ dijela četverosobnog stana u [adresa] za adresi [adresa]. ukupne korisne površine 119,71m2, isto tako nije sporno da zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine vlasnicima stana mjesečno isplaćuje iznos zaštićene najamnine.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužiteljica ima pravo potraživati razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine.

8. Ono što tužitelj potražuje u ovom postupku od tuženika predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete koja u biti predstavlja razliku između minimalne tržišne najamnine koju bi kao vlasnik stana mogao ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca, a za utuženi period, dakle, sam tužitelj ističe pravni osnov naknade štete. U biti bi to bila naknada štete koju bi mu, prema stavu tužitelja, tuženik nanio primjenom odredbi Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06), kod donošenja citiranih presuda. Tužitelj odgovornim za plaćanje zatražene razlike drži tuženika.

9. Temeljem odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, 153/09, 143/12, dalje: ZVDSP) pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koja ovlašćuje svog nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. U konkretnom slučaju da je jasno kako je tužitelju protivnoj citiranoj odredbi onemogućeno ostvarenje onih vlasničkih prava koja mu zakon omogućuje. Prvostupanjski sud da pogrešno smatra da ne postoji niti jedan valjan pravni temelj po kojem bi tužitelj ostvario takvo pravo, a da pri tome zanemaruje i ovu zakonsku odredbu, ali i čl.46. Konvencije Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv RH vođen pod brojem 12027/10, da se jasno navodi da postoji razvidno ograničenje vlasničkih prava vlasnika nekretnina koja su ograničena odlukom države prema odredbama Zakona o najmu i da bi vlasnici nekretnina koja su ograničena u raspolaganju vlasničkim ovlastima pripala pravična naknada, a u ovom slučaju da je to ona razlika koju bi tužitelj mogao ostvariti iznajmljivanjem stana po realnoj tržišnoj vrijednosti. Dakle, zahtjev tužitelja bi prema drugostupanjskom sudu bio osnovan, međutim, što se tiče visine, drugostupanjski sud upućuje ovaj sud da je potrebno provesti vještačenje i utvrđenje izgleda stana i stvarne visine najamnine koju bi tužitelj mogao ostvariti.

10. Dakle, radnja tuženika, točnije rečeno, propust istog, zbog kojeg tužitelj trpi štetu, jest u tome da tuženik od ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a koja čini sastavni dio pravnog poretka RH, nije poduzeo ništa da uskladi Zakon o najmu stanova sa istom, što je utvrđeno i presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH (presuda br.12027/10 od 10.srpnja 2014.godine). U obrazloženju ove odluke se navodi da je temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije onaj koji se tiče samog zakonodavstva i da se utvrđenja suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja, da sud smatra da bi tuženik trebao poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine i općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu sa načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji.

11. Ovaj sud drži da je tuženik počinio spram tužitelja protupravnu štetnu radnju i time što je propustio i nakon donošenja presude Statileo protiv RH (a i prije toga, od ratifikacije Konvencije), urediti status najmodavaca spram zaštićenih najmoprimaca, na način da se osigura ravnoteža, koja je na štetu najmoprimaca narušena postupanjem, odnosno ne postupanjem tuženika, suprotno ratificiranoj Konvenciji. Utvrđeno postojanje povrede čl.1. Protokola I Konvencije je dokaz da je propust države na štetu najmodavaca postojao i prije donošenja presude u predmetu Statileo protiv RH. Dakle, tuženik temeljem odredbe čl. 1045.st.1. u svezi sa čl.8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 8 125/11, dalje: ZOO) treba tužitelju naknaditi štetu koju isti trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju tuženikova propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio sa ljudskim pravom na mirno uživanje vlasništva i uostalom, ratificiranom Konvencijom.

12. Za navesti je da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba o zastari samog prava, koju propisuje čl. 227. ZOO-a, ovo potraživanje naknade štete nije potraživanje iz ovog članka, jer se ne radi o povremenim tražbinama. Radi se o potraživanju naknade štete koju tužitelj trpi iskazanoj samo u mjesečnim iznosima, pa se u ovom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok, dakle, nije došlo do primjene odredbe čl.227. ZOO-a, nego treba utvrditi je li došlo do zastare kojeg od mjesečnih iznosa koji tvore glavnicu. Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenih doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, temeljem odredbe čl.230. ZOO-a. Tužba u ovom predmetu podnesena je dana 8.lipnja 2015.godine, zahtjev je tuženiku podnesen prije podnošenja tužbe, u mirnom postupku, kako iznosi iz zahtjeva i tužbe nisu istovjetni, te kako se ne radi o istom vremenskom periodu, sud drži da je upravo podnošenjem tužbe sudu tužitelj prekinuo zastaru određenih mjesečnih iznosa, jer to drži zahtjevom tužitelju za plaćanje naknade štete. Naknadu razlike najamnine za određeni mjesec tužitelj potražuje od petog u slijedećem mjesecu za iznos iz prethodnog mjeseca, dakle, kako se primjenjuje trogodišnji zastarni rok za naknadu štete, a koji teče od saznanja za štetu i štetnika, to je za štetu tužitelj doznao u svakom pojedinom mjesecu kada mu je šteta nastala, kako se gleda period od tri godine prije podnošenja tužbe, to su potraživanja do svibnja 2012.godine (uključujući i taj mjesec) zastarjela, u ovom dijelu prigovor zastare potraživanja je osnovan. Dakle, prigovor nije osnovan za mjesece lipanj 2012.godine pa zaključno sa mjesecom – lipanj 2017.godine, ukupno 61 mjesec, pa kako tužitelju pripada naknada štete za svaki mjesec od 1.461,42 kn, to je ovaj iznos pomnožen sa 61, te je dobiven iznos od 89.146,62 kn, koliko u konačni tužitelju pripada od tuženika, međutim, na ovaj iznos glavnice tužitelju kamate ne pripadaju od kada ih je isti tražio na svaki pojedini iznos koji tvori glavnicu, nego od presuđenja jer je visina štete utvrđena po cijenama u vrijeme presuđenja, dakle, na iznos od 89.146,62 kn tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a. Za više zatraženi iznos glavnice od dosuđenog za vrijeme za koje nije nastupila zastara potraživanja, više zatražene kamate od dosuđenih na dosuđenu glavnicu, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan. Radi se o ukupnom iznosu od 46.881,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama, za koji je valjalo odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud u cijelosti poklanja vjeru podacima dostavljenim od Porezne uprave za stan iste površine i iste lokacije kao i gdje se nalazi predmetni stan.

14. Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno dostavljenim podacima Porezne uprave, to se tužbeni zahtjev ukazuje u cijelosti osnovanim pa je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude, a sud je ponovno zatražio podatke od Porezne uprave, te je tužitelj, uredio tužbeni zahtjev prema ukidanom rješenju te za svaki mjesec obračunao mjesečnu najamninu umanjenu za visinu zaštićene najamnine te poreza na dohodak.

15. Rješenjem Rev 3554/2020-2 od 31. ožujka 2021. dopušteno je podnošenje revizije zbog pitanja "1 predstavlja li potraživanje s snova izmakle koristi tužitelja prema tuženiku u vidu razlike između primjerene vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine nastalu zbog ograni8čenja njegova prava vlasništva na predmetnom stanu kojemu je ograničenje nametnuto ZNS-om budući da isti ne može raspolagati slobodno obzirom da se u tom istom stanu nalazi osoba sa statusom zaštićenog najmoprimca povremenu tražbinu u smislu čl. 226. ZOO. 2. nastavno na navedeno pitanje, zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu privremene tražbine s obzirom da je od najstarije dospjele, a neispunjene tražbine proteklo više od pet godina, slijedom čega tužitelj gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare sukladno čl. 227. ZOO"

16. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) a isti troškovi se sastoje od: sastava tužbe 250 bodova, sastav podnesak od 15.11.2021. 250 bodova, pristup na ročište od 19.12.2022. 250 bodova, sastav podneska od 08.12.2022. 250 bodova, sastav podneska od 17.01.2023. 250 bodova, pristup na ročište od 15.03.2023. 250 bodova, sastav podnesak od 21.03.2023. 250 bodova, pristup na ročište od 11.05.2023. 250 bodova, pristup na ročište od 21.05.2023., 250 bodova, sastav odgovora na žalbu 177 bodova, sastav podnesak od 24.08.2023. 25 bodova, sastav podnesak od 17.12.2025. 100 bodova, pristup na ročište od 18.02.2025. 100 bodova, sastav podnesak od 31.05.2025. 100 bodova, pristup na ročište od 1.05.2025. 100 bodova, odnosno ukupno 2.862,00 bodova što uz vrijednost broja s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 5.724,00 eura sve uvećano za 25% pdv-a, odnosno 1.431,00 eura, uvećano za pristojbu odgovora na žalbu 55,29 eura te pristojbe presude 55,99 eura 7.266,28 eura koji iznos je i određen u izreci ove presude.

U Splitu, 13. srpnja 2026.g.

S U D A C

Dragan Ramljak

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

DNA:

1. Punomoćnik tužitelja

2. ZZ tuženika

3. U spis