REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-938/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BTOC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica dr.sc. Nada Mikulandra, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženog BT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Miroslav Šarić, odvjetnik u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tužiteljice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2234/2019-34 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalbe tužiteljice te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2234/2019-34 od 30. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„1.Utvrđuje se da su ništetni i ne proizvode pravne učinke slijedeći pravni poslovi: a) Ugovor o poslovnoj suradnji i partnerstvu po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu br. Ov-6667/14 i Ov-6668/14 od 9.9.2014., zaključen između tužiteljice, BTO i GT s jedne strane, te tuženika BT s druge strane, kojim ugovorom stranke utvrđuju postojanje zajedničkog poslovnog interesa, te namjeru realizacije niza projekata preuzimanja većinskog paketa drugih dioničarskih društava, izgradnju tvornice fotonaponskih panela i prateće opreme, izgradnju malih i velikih solarnih vjetroelektrana, akvizicu i izgradnju marina i hotela u Republici Hrvatskoj, te suradnju na globalnoj trgovini svim comodity robama (nafta, derivati, urea, šećer ulja i dr.);
b)Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9.9.2014. ovjeren po Mili Čipčić javnoj bilježnici u Splitu br. Ov -6663/14 od 9.9.2014. zaključen između tuženika kao založnog vjerovnika i tužiteljice kao založnog dužnika, kojim Sporazumom utvrđena i osigurana tražbina tuženika u visini od 150.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti i nuzgredni troškovi, zasnivanjem založenog prava na nekretnini tužiteljice katastarske oznake kat. čest. br. [katastarska čestica] K.O.
k.o. [katastarska općina] upisana u Zk. ul. [broj ZK uloška];
c) Bjanko zadužnica u izdanoj visini od 99.999,00 kuna od dana 9.9.2014. solemniziranoj po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu br. Ov-6665/14.
2. Proglašava se nedopuštenom ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužiteljice BTOC OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovršenika, temeljem ovršne isprave-zadužnice izdane u korist tuženika BT, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovrhovoditelja u naznačenoj visini od 99.999,00 kuna koja je zadužnica solemnizirana po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu br. Ov-6665/14 od 9. rujna 2014.“
II. Nalaže se tužiteljici BTOC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi tuženiku BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u ukupnom iznosu od 11.375,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, obračunatoj po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest (15) dana .“
2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobija tužiteljica osobno i putem punomoćnice (ovaj sud obje žalbe smatra jedinstvenom žalbom) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (i pogrešne ocjene dokaza), pogrešne primjene materijalnog prava , te pogrešne odluke o parničnom trošku. Ističe da je sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda sadrži razloge koji upućuju na postojanje proturječnosti između onoga što se o razlozima presude navodi u odnosu na sadržaj isprava ili zapisnika te zapisnika o stranačkom saslušanju, kao i saslušanju svjedoka, e-mail korespondenciji stranaka, financijskoj dokumentaciji i drugim ispravama koje prileže sudskom spisu. Ukazuje da je sud prilikom donošenja predmetne odluke pogrešno primijenio odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku, jer nije izveo ključne dokaze, a one koje je izveo pogrešno je ocijenio, te da nije dao valjano obrazloženje razloga zbog čega nije prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem ugovora koji su predmet spora kao i tvrtke [trgovačko društvo], odnosno vrijednosti poslovnih udjela u trenutku sklapanja predmetnih ugovora i danas (suvlasništvo udjela parničnih stranaka), jer se radi o ključnom dokazu na kom tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev. U odnosu na bjanko zadužnicu koja glasi na iznos od 99.999,00 kn a solemniziranu kod javnog bilježnika 9. rujna 2014., ističe da je izdana i ovjerena prije sklapanja bilo kakvog temeljnog ugovora između stranaka, pa ona kao takva, izdana unaprijed bez postojećeg dugovanja ili pravne osnove, nema pravni legitimitet i predstavlja instrument simuliranog pravnog posla. U tom pravcu poziva se na sadržaj odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima te navodi da je ništetan svaki ugovor protivan prisilnim propisima ili moralu društva, pa je stoga ništetna i bjanko zadužnica koja je bila sastavni dio takvog ništavog ili u vrijeme njezina izdavanja nepostojećeg pravnog posla iz kojeg bi proizlazila tražbina tuženika kao ovrhovoditelja, prema tužiteljici kao ovršeniku, jer je služila za fingiranje ugovornog odnosa i potrebno ju je utvrditi ništetnom. Tvrdi i da je ugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim je tužiteljica navodno stekla 50% poslovnog udjela u društvu [trgovačko društvo] simulirani i fiktivni ugovor, sklopljen tek prividno „pro forma“ i bez istinske volje tužiteljice da postane stvarni vlasnik tog udjela, ali i bez istinske volje da tuženik ima bilo kakav poslovni, a kamo li partnerski odnos s tužiteljicom koja je u vrijeme sklapanja takvih ugovora jedva bila punoljetna, a što sve upućuje na činjenicu da je stvarni vlasnik i korisnik udjela GT, dok je tužiteljica samo formalni naslovnik. Time je između stranaka postojao svjestan nesklad između volje i očitovanja jer je ugovor sklopljen sporazumno i namjerno samo radi privida, kako bi se prema trećima stvorio lažan dojam prijenosa udjela, iako zapravo nijedna strana nije željela da taj ugovor zaživi i proizvodi pravne učinke. Ukazuje da je posljedica simulacije da takav prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama odnosno da nije sklopljen (članak 285. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima). Sklapanjem spornih pravnih poslova tužiteljica nije imala nikakvu korist, u tom trenutku je imala 18 godina , bila je bez poslovnog iskustva i bez svijesti o pravnim posljedicama potpisa koje je stavila, preuzela je obvezu otplate visokog dugovanja (150.000,00 eur kredita) i opteretila svoju (darovanu joj) imovinu (založno pravo na nekretnini i bjanko zadužnica), a da zauzvrat nije stekla nikakvu realnu protuvrijednost. Tvrdi da takav nerazmjer upućuje da je tužiteljica bila u zabludi o prirodi poslova koje potpisuje (ne samo u zabludi već i u totalnom neznanju) ili da je bila dovedena u zabludu prijevarnim radnjama tuženika (ali i treće osobe - GT) koji su iskoristili njeno neiskustvo. Navodi da ugovor kojim jedna strana, koristeći tuđe neiskustvo ili lakomislenost, za sebe ili trećega ugovori korist očito nerazmjernu onome što zauzvrat daje ili se obvezuje dati, smatra se ništetnim po sili zakona, što se u predmetnom slučaju i dogodilo, jer su tuženik i/ili s njim povezane osobe iskoristili nedovoljno iskustvo tek punoljetne tužiteljice kako bi preko nje ostvarili korist (prijenos udjela i osiguranje otplate duga), pri čemu je obveza tužiteljice očito nesrazmjerna bilo kakvoj njenoj koristi , a takav zelenaški i prijevarni karakter pravnog posla razlog je ništetnosti prema članku 329. Zakona o obveznim odnosima. Pritom, ističe da je na strani tužiteljice posto jala mana volje, jer ona nije bila svjesna da faktično služi kao paravan. Ugovor nastao uz ovakvu zabludu i prijevaru ne može opstati, već ga valja smatrati nevaljanim od samog početka. Dodatno ističe da je odbijanjem dokaznog prijedloga tužiteljice za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja vrijednosti prenesenog poslovnog udjela i stvarnog ekonomskog učinka tih pravnih poslova tužiteljici onemogućeno utvrđenje istinitog činjeničnog stanja na koji način je došlo do povrede načela kontradiktornosti i jednakosti oružja, kao i povrede prava na pravično suđenje. Ističe da je tuženik jednostranom odlukom osigurao da tužiteljica bude isključena iz tijela upravljanja društva [trgovačko društvo], sazvao je skupštinu bez znanja i volje tužiteljice i samoinicijativno izvršio promjene u sudskom registru kojima je presta la njena funkcija člana uprave (rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-20/950-2 od 26. veljače 2020.), koji događaj jasno potvrđuje da tužiteljica nikada nije bila istinski suvlasnik ni poslovni partner u društvu, te da čin isključenja i njena brisanja iz sudskog registra bez bilo kakvog njezinog sudjelovanja, potvrđuje da je njena uloga od početka bila fiktivna. Navodi da je pobijanom odlukom sud svoj fokus stavio na formu a ne na stvarnu volju i okolnosti sklapanja predmetnih ugovora i potpisivanja bjanko zadužnice, a što je sve imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnoga prava. Dodatno ukazuje da je izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka odvjetnika ŽT suprotno odredbi članka 230. Zakona o parničnom postupku i članka 13. Zakona o odvjetništvu, jer se radi o svjedoku koji je bio odvjetnik društva [trgovačko društvo] i pravni savjetnik svih stranaka, a nije dokazano da su ga stranke izričito oslobodile dužnosti čuvanja odvjetničke tajne. Osporava i odluku o troškovima postupka.
Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugog stupnja njenu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njenim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.
3. Sa žalbama tužiteljice postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.- pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice istaknut prema tuženiku na utvrđenje da je ništetan i ne proizvode pravne učinke Ugovor o poslovnoj suradnji i partnerstvu ovjeren po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu, pod poslovnim brojem Ov-6667/2014 i Ov- 6668/2014 od 9. rujna 2014., a zaključen između tužiteljice i GT , s jedne strane, te tuženika, s druge strane, Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. rujna 2014. ovjeren po Mili Čipčić javnoj bilježnici u Splitu pod poslovnim brojem Ov-6663/2014 od 9. rujna 2014. zaključen između tuženika kao založnog vjerovnika i tužiteljice kao založnog dužnika, te bjanko zadužnica izdana u visini od 99.999,00 kn solemnizirana po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu, dana 9. rujna 2014. pod poslovnim brojem Ov-6665/14, te zahtjev da se proglašava nedopuštenom ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužiteljice, kao ovršenika, temeljem ovršne isprave - zadužnice izdane u korist tuženika, kao ovrhovoditelja, u visini od 99.999,00 kn koja je zadužnica solemnizirana po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu, pod poslovnim brojem Ov-6665/2014 od 9. rujna 2014.
6. Dokazima provedenim tijekom postupka (pregledom materijalne dokumentacije koja prileži predmetu te izvođenjem personalnih dokaza - saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka) sud prvoga stupnja utvrdio je činjenično stanje i to:
- da su GT (otac tužiteljice), BTO (majka tužiteljice) i BTOC (tužiteljica) te BT (tuženik) dana 9. rujna 2014. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji i partnerstvu (na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni kod Mile Čipčić, javne bilježnice u Splitu, istog dana pod brojem Ov-6667/2014) na rok od 20 godina - radi se o ugovoru koji je sklopljen radi zajedničkog poslovnog interesa i namjere realizacije projekta pobliže opisanih u članku 1. stavak 3. - preuzimanje većinskog paketa drugih dioničarskih društava, izgradnju tvornice fotonaponskih panela i prateće opreme, izgradnju malih i velikih solarnih vjetroelektrana, akvizicu i izgradnju marina i hotela u Republici Hrvatskoj, te suradnju na globalnoj trgovini svim comodity robama (nafta, derivati, urea, šećer ulja i dr.); da su se člankom 2. stavak 3. Ugovora stranke suglasile da će se cjelokupna neto dobit nakon predmetnih projekata kao i svih budućih zajedničkih projekata realizirati putem [trgovačko društvo], kroz njihove suvlasničke udjele; da je ovdje tužiteljica nositeljica suvlasničkih udjela u [trgovačko društvo] za GT, te ista ne može svoje suvlasničke udjele u tom društvu prenijeti niti opteretiti u korist treće osobe bez izričite suglasnosti GT i BTO; da su se člankom 2. stavak 4. stanke suglasile da će [trgovačko društvo] isplaćivati stipendiju tužiteljici iz dividende društva u iznosu od 6.000,00 kn, da je člankom 3. Ugovora utvrđeno da je tuženik za potrebe realizacije navedenih projekata osobno investirao (dao pozajmicu) u iznosu od 170.000 eur koji iznos će naplatiti od [trgovačko društvo] po naplati istih od tvrtke [trgovačko društvo] ili [trgovačko društvo];
- da su BT (tuženik kao vjerovnik) i BTOC (tužiteljica kao založni dužnik i/ili jamac platac) 9. rujna 2014. sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini (koji je solemniziran kod Mile Čipčić, javne bilježnice u Splitu, istog dana pod poslovnim brojem OV-6663/2014), kojim su suglasno utvrdili da tuženik kao vjerovnik ima tražbinu prema tužiteljici kao dužniku u iznosu od 150.000,00 eur protuvrijednost u kunama nastale temeljem Ugovora o prijenosu udjela s imena tuženika na tužiteljicu - založnog dužnika, koji je solemniziran kod Borice Kovačević, javne bilježnice u Splitu, 9. rujna 2014. pod brojem OV-2810/2014, a kojim tužiteljica stječe 50% udjela u tvrtki [trgovačko društvo] i preuzima obvezu otplate ½ dijela kredita iz Ugovora okviru za financijsko praćenje broj KS-004-2014 od 14. siječnja 2014. i Aneksa broj 1. Ugovora o okviru za financijsko praćenje broj KS-004-2014 od 7. veljače 2014. u iznosu od 150.000,00 eur koji je sklopila tvrtka [trgovačko društvo], zastupanja po članu uprave BT, i BT kao jamac platac/založni dužnik s Veneto Bankom d.d.;
- da su stranke istim Sporazumom suglasno ugovorile da tražbine banke iz okvirnog ugovora temeljem članka 2. Aneksa broj 1. Ugovora o okviru za financijsko praćenje broj KS-004-2014 dospijevaju u rokovima utvrđenim u svakom pojedinačnom ugovoru maksimalno do važnosti okvira, a najkasnije do 31. prosinca 2029. s tim da može dospjeti i ranije u slučaju da banka jednostrano raskine ugovor i to pod uvjetima ako korisnik i jamac platac ne ispune bilo koju ugovornu obvezu, a posebno ako postupe protivno odredbi članka 10. Ugovora o okviru za financijsko praćenje broj KS- 004-2014, time da tražbina vjerovnika, ovdje tuženika, u navedenom iznosu dospijeva prema tužiteljici kao dužniku najkasnije do 31. prosinca 2029. osim ako Veneto Banka d.d. proglasi kredit kako je navedeno u stavku 2.1. članka kao odmah plativ, tražbina tuženika kao založenog vjerovnika prema založnom dužniku dospijeva na datum koji tuženik odredi u pisanoj obavijesti tužiteljici;
- da tužiteljica kao založni dužnik potpisom Sporazuma izričito neopozivo dopušta da tuženik kao vjerovnik neposredno na temelju tog Sporazuma a bez ikakvih daljnjih pitanja i odobrenja dužnika upisom u zemljišne knjige upiše pravo zaloga na k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], radi osiguranja novčane tražbine vjerovnika u iznosu od 150.000,00 eur (protuvrijednost u kunama), da će vjerovnik (tuženik) dopustiti založnom dužniku (tužiteljici) brisanje založnog prava na navedenoj nekretnini nakon što prestane postojati tražbina najkasnije 31. prosinca 2029., te da je tužiteljica suglasna da za slučaj neisplate tražbine a nakon što javni bilježnik na Sporazum stavi potvrdu ovršnosti, tuženik kao vjerovnik može neposredno provoditi prisilnu ovrhu prodajom predmetne nekretnine;
- da se ovdje tužiteljica, kao jamac platac, obvezuje prilikom sklapanja navedenog Sporazuma izdati vjerovniku tri bjanko zadužnice i to jednu na iznos od 1.000.000,00 kn a dvije na iznos od po 100.000,00 kn solemnizirane po javnom bilježniku;
- da su BT (tuženik kao prenositelj) i BTOC (tužiteljica kao stjecateljica) sklopili 9. rujna 2014. Ugovor o prijenosu poslovnih udjela društva [trgovačko društvo] (koji ugovor je solemniziran kod Borice Kovačević , javne bilježnice u Splitu, istog dana pod poslovnim brojem OV-2810/2014), istim su ugovorne strane suglasno ugovorile da je prenositelj imatelj sto poslovnih udjela svaki poslovni udio nominalne vrijednosti od po 200,00 kn koji se u knjizi poslovnih udjela vode pod rednim brojem 1. do 100., što predstavlja 100% temeljenog kapitala, da tim ugovorom tuženik kao prenositelj prenosi na tužiteljicu 50 poslovnih udjela svaki poslovni udio nominalne vrijednosti od po 200,00 kn koji se u knjizi poslovnih udjela vode pod rednim brojem 51. do 100., što predstavlja 50% temeljnog kapitala, te da je tužiteljica upoznata da su tvrtka [trgovačko društvo] i tuženik sklopili Ugovor o okviru za financijsko praćenja broj KS-004-2014 i Aneks 1. tom ugovoru s Veneto bankom d.d. te je temeljem tog ugovora tuženik jamac platac po istom ugovoru i založni dužnik;
- da su tuženik i tužiteljica suglasno ugovorili da se obvezuju sklopiti poseban Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava kojim će tužiteljica i tuženik regulirati odnose vezane za obveze koje proizlaze iz ugovora za financijsko praćenje koji je sklopljen sa Veneto bankom d.d. što su i učinili;
- da je na pokretanje predmetnog parničnog postupka tužiteljica upućena rješenjem suda prvoga stupnja poslovni broj Ovr-385/2019 od 21. kolovoza 2021. koje je donijeto po prijedlogu tužiteljice kao ovršenice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se provodi putem Financijske agencije temeljem ovršne isprave – zadužnice, ovjerene po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu, istog dana pod poslovnim brojem OV- 6663/2014, koju zadužnicu je na naplatu podnio ovdje tuženik 5. srpnja 2019. (zahtjev za izravnu naplatu) a iz žalbenih razloga predviđenih člankom 50. stavkom 1. točkom 7. i 8. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016. i 73/2017. - dalje: OZ);
- da je tražbina koju tuženika kao vjerovnika koju ima prema tužiteljici kao dužniku a temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini dospjela s danom 4. srpnja 2019., što proizlazi iz potvrde izvršnosti koju je s tim danom na Sporazum stavio javni bilježnik;
- da sud nije prihvatio iskaze svjedoka GT (oca tužiteljice) i BTO (majke tužiteljice), DT te tužiteljice kao parnične stranke, ocjenjujući ih neobjektivnim i nevjerodostojnim, obzirom svoju potvrdu ne nalaze u materijalnoj dokumentaciji u predmetu (koju sud ocjenjuje vjerodostojnom) jer su dani u pravcu uspjeha tužiteljice u predmetnom postupku, dok poklanja vjeru iskazu svjedoka ŽT i ČT (odvjetnika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnih pravnih poslova), ČT (vlasnika poslovnog prostora u kom su nakon sklapanja predmetnih pravnih poslova radili tužiteljica i njeni roditelji) i samoga tuženika, ocjenjujući ih objektivnim jer svoju potvrdu nalaze u materijalnoj dokumentaciji u predmetu.
6.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužiteljice u cijelosti je odbio kao neosnovan, obzirom je zaključio - cijeneći pritom sadržaj odredbe članka 285. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO), da se u predmetnom slučaju ne radi o prividnim pravnim poslovnima, već o pravnim poslovima - Ugovoru o poslovnoj suradnji i partnerstvu i Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini, koji su sklopljeni pravom odnosno suglasnom voljom ugovornih stranaka, dakle i tužiteljice koja je pritom imala suglasnost i potporu svojih roditelja koji su konačno uz tužiteljicu i sklopili s tuženikom Ugovor o poslovnoj suradnji i partnerstvu, a koja suglasna volja nalazi potvrdu u činjenici sklapanja Ugovora o prijenosu udjela s imena tuženika na tužiteljicu solemniziranog kod javne bilježnice Borice Kovačević 9. rujna 2014. pod brojem OV-2810/2014 kojim tužiteljica stječe 50% udjela u tvrtki [trgovačko društvo] i preuzima obvezu otplate ½ dijela kredita ugovorom o okviru za financijsko praćenje broj KS-004-2014 od 14. siječnja 2014. i Aneksa broj 1. Ugovora o okviru za financijsko praćenje broj KS-004-2014 od 7. veljače 2014. u iznosu od 150.000,00 eur koji je sklopila tvrtka [trgovačko društvo], a koju zastupa član uprave BT i BT kao jamac, te posljedično Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini (koji je solemniziran kod javnog bilježnika 9. rujna 2014.) kojim su tuženik kao vjerovnik i tužiteljica kao založni dužnik i/ili jamac platac suglasno utvrdili da tuženik kao vjerovnik ima tražbinu prema tužiteljici kao dužniku u iznosu od 150.000,00 eur (protuvrijednosti u kunama) koju tražbinu tužiteljica dozvoljava osigurati zalogom (hipotekom) na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (koje je samovlasnica) te izdavanjem (tri) bjanko zadužnice od kojih jedna na iznos od 100.000,00 kn solemnizirane po javnom bilježniku, što je i učinjeno solemnizacijom bjanko zadužnice od strane javnog bilježnika 9. rujna 2014. temeljem koje je ovdje tuženik pokrenuo postupak izravne naplate pred nadležnom Financijskom agencijom, koji je potom „prerastao“ u predmetni parnični postupak.
6.2. Zaključak da se ne radi o prividnim pravnim poslovima, sud izvodi i iz utvrđene činjenice da je temeljem tako sklopljenih pravnih poslova i izdanih isprava, tužiteljica kao i suvlasnik u društvu [trgovačko društvo] u ½ djela, postala ravnopravan partner u poslovima koji su slijedili iz sklopljenih ugovora, tako je i nastupala - na njeno traženje društvo [trgovačko društvo] imalo je u [adresa] iznajmljen poslovni prostor u kom su uz tužiteljicu i tuženika radili i njeni roditelji, sukladno Specijalnoj punomoći imala je ovlaštenja za zastupanje [trgovačko društvo] s ostalim članovima uprave, sudjelovala je u odlučivanju i poslovanju tvrtke [trgovačko društvo], nju se u tom pravcu i konzultirano, jer se bez nje nije moglo odlučivati, na koji način je unatoč svojoj životnoj dobi u trenutku sklapanja i realizacije predmetnih ugovora, iskazala jasnu i slobodnu volju u pravcu njihova sklapanja, a da je bila svjesna posljedica sklopljenih pravnih poslova jasno proizlazi iz pismene korespondencije koja se odvijala između nje i tuženika kao i okolnosti da joj je isplaćivan (sama ga je podizala karticom s bankomata) iznos od 6.000,00 kn svakomjesečno na ime stipendije koje pravo je za nju ugovoreno Ugovorom o poslovnoj suradnji i partnerstvu, pa je stoga sud otklonio kao neosnovanu tvrdnju tužiteljica da je njena „uloga“ u sklopljenim pravnim poslovima bila fiktivna.
6.3. Obzirom je utvrdio da se radi o pravnim poslovima koji su parnične stranke htjele sklopiti te da se u predmetnom slučaju ne radi o neskladu volje ugovornih stranaka, odnosno da se radi o pravno dopuštenim i valjanim pravnim poslovima sud je zaključio da tražbina koja je osigurana predmetnom bjanko zadužnicom izdanom u koristi tuženika nije ništetna, jer nije ništetan niti pravni posao - Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, iz kog proizlazi tražbina koja se osigurava tom zadužnicom, da je tražbina tuženika prema tužiteljici dospjela, jer je prethodno spomenuti Sporazum opskrbljen potvrdom ovršnosti izdanom od strane javnog bilježnika dana 4. srpnja 2019., pa je stoga sud ocijenio kao neosnovanu tvrdnju tužiteljice a posljedično i njen tužbeni zahtjev istaknut u pravcu proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se provodi putem Financijske agencije temeljem ovršne isprave - zadužnice, ovjerene po Mili Čipčić, javnoj bilježnici u Splitu, istog dana pod poslovnim brojem OV-6663/2014.
7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.
7.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi a ni razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika.
7.2. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, u vezi s člankom 220. stavkom 2. ZPP, na koju sadržajem žalbe upire tužiteljica, a zbog odbijanja njena dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja, jer je sud pravilno zaključio da se odluku o zahtjevu tužiteljice može donijeti bez provođenja tog dokaza, te je u tom pravcu dao dostatno i valjano obrazloženje razloga. Naime, obzirom su činjenične tvrdnje iznijete u tužbi i tijekom postupka i pravcu njihova dokazivanja predloženi dokazi ukazivali na izostanak materijalnopravnih razloga na kojima tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je dobio dokazni prijedlog tužiteljice provođenjem financijskim vještačenjem na okolnost vrijednosti udjela tvrtke [trgovačko društvo] koji su prenijeti na tužiteljicu Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela koji je solemniziran od strane javnog bilježnika 9. rujna 2014., te je dao jasne i dostatne razloge za takvo svoje postupanje.
7.3. Naime, na temelju odredbe članka 220. stavka 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti zahtjeva stranaka, odnosno ako činjenice na koje se predlaže provođenja tih dokaza nisu odlučne za ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tvrdnje stranaka. Odbijanjem dokaznog prijedloga tužiteljice za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem sud nije povrijedio njeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, jer prvostupanjska presuda sadrži jasne, relevantne i dostatne razloge o odbijanju njena tužbenog zahtjeva, kao i odgovore na njene prigovore istaknute tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskoj presudi valjano su obrazloženi i cijenjeni svi provedeni dokazi sukladno odredbi članka 8. ZPP i prvostupanjska presuda sadrži sve što mora sadržavati sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP, pa nije povrijeđeno tužiteljičino pravo zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, kao niti pravo na jednakost oružja i kontradiktornosti postupka.
7.4. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, kako to neosnovano u žalbi navodi tužiteljica, budući da je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava. To, što tuž iteljica ocjenom dokaza i činjeničnim zaključivanjem prvostupanjskog suda nije zadovoljna i što smatra da je iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi da proizlazi, činjenično stanje ne čini nepravilno i nepotpuno utvrđenim.
7.5. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice nije počinjena niti bitna povreda postupka koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost predmetne presude činjenicom da je tijekom postupka na okolnost sklapanja predmetnih pravnih poslova i njihove realizacije, saslušan kao svjedoka ŽT, čijem iskazu sud poklanja vjeru i od sadržaja koga polazi prilikom odlučivanja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice. Naime, radi se o svjedoku koji je sudjelovao u pripremanju predmetnih pravnih poslova, koji je u realizaciji tih pravnih poslova gotovo svakodnevno komunicirao s ugovornim i ovdje parničnim strankama, te je izvjesno o istima imao neposredna saznanja, stoga nije postojala nikakav opravdani razlog zbog kog se takva osoba ne bi mogla saslušati u svojstvu svjedoka a na okolnost koja mu je poznata u vezi pravnih poslova koje je sklapao. Pritom, okolnost da se radilo i o odvjetniku društva [trgovačko društvo] te osobi koja je bila pravni savjetnik svih ugovornih stranaka ne znači da je sud svoju odluku utemeljio na nezakonitom dokazu. Iz stanja predmeta ne proizlazi da je svjedok uskratio odgovore na postavljena pitanja koju mogućnost je imao sukladno odredbi članka 237. stavak 1. ZPP, a niti da je isti saslušavan na sadržaj povjerljivih podataka koje je kao odvjetnik saznao u zastupanju stranke (članak 13. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/1994., 117/2008., 50/2009., 75/2009., 18/2011., 126/2021. i 98/2025.)), pri čemu valja dodati, da tužiteljica nakon provođenja tog dokaza nije isticala prigovore na njegov iskaz u pravcu kako to čini sada sadržajem svoje žalbe.
8. Prema odredbi članka 285. stavka 1. ZOO prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.) - disimulirani ugovor. Simulacija postoji kada niti jedna ugovorna strana nema ozbiljnu (stvarnu) volju za sklapanje ugovora i kada to obje strane znaju ali ipak svjesno očituju volju za sklapanje ugovora tako da nastaje privid sklapanja ugovora. Prividnost - simulacija, oblik je svjesnog nesklada između volje i očitovanja jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, pa takav pravni posao ne proizvodi pravne učinke koje bi da je valjan trebao proizvesti, pa su to nepostojeći ugovori u smislu odredbe članka 247. ZOO. Dakle, prividan, simuliran ili fiktivan bio bi onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid - fikcija o sklapanju ugovora ali ga radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dopuštenog probitka sklope. Prividni ugovori nisu ništetni ugovori, jer kod takvih ugovora su formalno ispunjene predviđene pretpostavke za valjanost ugovara, ali se njihovi učinci anuliraju, budući su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, dok kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za njihov nastanak, tako da oni i ne postoje, jer ne postoji suglasna volja za njihov nastanak (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-3586/2018, Rev-12/2020, Rev-960/2018 i dr.).
8.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvoga stupnja ocjenom provedenih dokaza pravilno je zaključio da tužiteljica nije dokazala svoju tvrdnju da ugovori koje je sklopila s tuženikom nisu sklopljeni s namjerom da proizvode pravne posljedice koje iz njih izviru, kao i da Ugovor o prijenosu udjela društva [trgovačko društvo] nije „pro forma“ sklopljen s namjerom da se kod trećih osoba stvori „lažan“ dojam prijenosa udjela koji niti jedna ugovorna stana nije željela da zaživi i da proizvodi pravne posljedice. Naime, nakon sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji i partnerstvu između tužiteljice i njenih roditelja s jedne strane i tuženika s druge strane a koji je sklopljen s ciljem ostvarivanja zajedničkih poslovnih interesa (članak 1. stavak 3.) tužiteljica je s tuženikom radi realizacije toga ugovora sklopila i ostale pravne poslove pa tako i Ugovor o prijenosu poslovnih udjela društva [trgovačko društvo] te Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini, koji pravni poslovi su solemnizirani kod javnog bilježnika, te je nakon njihova sklapanja tužiteljica aktivno sudjelovala u njihovoj realizaciji te posebno u odlučivanju o poslovanju društva [trgovačko društvo] činjenicom jer je postala suvlasnica odnosno nositeljica 50% poslovnih udjela toga društva, te samim tim preuzimateljica i prava i obveza toga društva razmjerno tom suvlasničkom udjelu – što je jasno navedeno odredbama toga ugovora, a da je svjesna kako svojih prava tako i obveza koje proizlaze iz tog ugovora
- ravnopravno partnerstvo i osiguranje potraživanja zasnivanjem založnog prava na njenoj nekretnini i izdavanja bjanko zadužnica (među kojima je i predmetna) radi osiguranja potraživanja vjerovnika iz Ugovora o okviru za financijsko praćenje broj KS- 004-2014 i Aneksa toga ugovora koji je [trgovačko društvo] imala sklopljenog s Veneto bankom d.d., sud je pravilno utvrdio materijalnom dokumentacijom koja prileži predmetu - pisanom korespodencijom koja se odvijala između tužiteljice i tuženika i iskazima svjedoka kojima je sud pravilno poklonio vjeru.
8.2. Sama činjenica da je u Ugovoru o poslovnoj suradnji navedeno da je tužiteljica nositeljica suvlasničkih udjela u [trgovačko društvo] za GT (svoga oca) te da iste ne može prenijeti niti opteretiti u korist treće osobe bez izričite suglasnosti GT ali i majke BTO, sam taj ugovor ali niti ostale predmetne ugovore posebno Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini, ne čini prividnim, jer se prividnost ne utvrđuje samo prema sadržaju ugovora, već prema stvarnoj volji ugovornih strana i okolnostima koje bi ukazivale na okolnost da taj ugovor prikriva drugi pravni posao, a što u ovom slučaju nije dokazano. Unošenje takve odredbe u poslovanju trgovačkih društava nije zabranjeno, a ugovori koji istu sadrže nemaju sami po sebi za posljedicu prividnost (zbog postojanja tzv. prikrivenog vlasništva), pa tako niti u predmetnom slučaju, kraj pravilno utvrđene stvarne ugovorne volje stranaka toga ugovora i obveza koji su istim preuzele i izvršavale.
9. Kraj pravilno utvrđenog činjeničnog stanja ne može se prihvatiti kao osnovan žalbeni navod tužiteljice da su tuženik i/ili s njim povezane osobe iskoristile nedovoljno iskustvo tužiteljice i njenu ranu životnu dob kako bi preko nje ostvarili korist - prijenos udjela i osiguranje otplate duga, pri čemu je obveza tužiteljice očito u nesrazmjeru s ostvarenom koristi, a što bi bio razlog ništetnost predmetnih pravnih poslova sukladno odredbi članka 392. ZOO (zelenaški pravni poslovi). Naime, u trenutku sklapanja predmetnih pravnih poslova tužiteljica je bila punoljetna osoba, potpuno poslovno sposobna - suprotno nije dokazano, uz podršku i suglasnost svojih roditelja „ušla“ je u poslovne poslove s tuženikom, a stanje predmeta ne ukazuje da je njeno postupanje u tom trenutku bilo lakovjerno, već suprotno, ponašala se kao ravnopravan partner (u dužem vremenskom periodu odnosno do pokretanja predmetnog ovršnog postupka) tuženika u društvu u kom je nositeljica 50% udjela i danas. Pritom, činjenica da prema relevantnoj odluci tuženika od veljače 2020. tužiteljica više nije bila član uprave društva ne znači da je njena uloga u društva bila fiktivna kako to tvrdi. Tužiteljica je bila svjesna dobiti (dividende) koja joj pripada ulaskom u poslovne odnose s tuženikom koja joj se isplaćivala kroz stipendiju, zahtijevala je njenu isplatu i ostvarivala je, pa sada s uspjehom ne može tvrditi da su njene obveze u očitom nesrazmjeru s ostvarenom koristi.
10. Točno je da je bjanko zadužnica na iznos od 99.999,00 eur solemnizirana kod javnog bilježnika 9. rujna 2014., prije solemnizacije Sporazum o osiguranju novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini kao i Ugovora o poslovnoj suradnji i partnerstvu, što proizlazi iz poslovnih brojeva javnog bilježnika pod kojim je vršio solemnizaciju tih pravnih poslova. Međutim ta činjenica nikako ne znači da je ona je izdana unaprijed bez postojećeg dugovanja ili pravne osnove odnosno da nema pravni legitimitet i da predstavlja instrument osiguranja simuliranom pravnoga posla. Naime, svi prani poslovni koji su predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice ovjereni su kod istoga javnog bilježnika Mile Čipčić istoga dana - 9. rujna 2014., pri čemu redoslijed njihove solemnizacije po pravnom shvaćanju ovoga suda nije okolnost na koju su oni mogli utjecati, a niti okolnost koja opravdava tvrdnju tužiteljice da je izdana bez pravne osnove, da nema pravni legitimitet i da predstavlja instrument osiguranja simuliranog pravnog posla, odnosno da je ništetna jer je protivna sadržaju odredbe članka 322. stavka 1. ZOO.
11. Ostali žalbeni navod u tužiteljice ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u odluci o glavnoj stvari.
12. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) pa je žalba tužiteljice i u tom dijelu neosnovana.
13. Obzirom na navedeno, kako je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio i zaključio da u predmetnom slučaju ne egzistiraju razlozi zbog kojih je tužiteljica iz ovršnog postupka upućena u ovaj parnični postupak, odnosno kako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP.
14. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.
U Puli-Pola 13. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
