Poslovni broj: P-447/2025-67
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Draško Šoć, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Franko Žanetić, odvjetnik iz Blata, 13. srpnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s osnova zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije, iznos od 3.181,46 eura (slovima: tri tisuće sto osamdeset jedan euro i četrdeset šest centi), sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 22.969,38 eura (slovima: dvadeset dvije tisuće i devetsto šezdeset devet eura i trideset osam centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2016. do isplate.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama zaključen 11. srpnja 2006. potvrđen od javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjak Zagreb, Kneza Višeslava 2, pod brojem OU-610/2006-1 dana 25. srpnja 2006."
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 713,15 (slovima: sedamsto trinaest eura i petnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 13. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, kao i sa zakonskom zateznom kamatom na parnični trošak tekućom od 18. siječnja 2023. do 12. srpnja 2026.
VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je tuženik pravni slijednik Nove hrvatska banka d.d., dok je Nova hrvatska banka d.d. pravni slijednik Sberbank d.d., Zagreb, Maksimirska cesta 120. Nadalje navodi da je prednik Sberbank d.d. Zagreb, Maksimirska cesta 120 bila Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9. Tužitelj navodi da su prednik tuženik Volksbank d.d. kao kreditor i predlagatelj osiguranja, tužitelj kao korisnik kredita, LL iz [adresa], OL i tužitelj kao založni dužnici i Robak d.o.o. kao jamac - platac zaključili 11. 7. 2006. ugovor o kreditu br. 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, potvrđen od Javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjak Zagreb, Kneza Višeslava 2, pod brojem OU-610/2006-1 dana 25.7.2006. (dalje: ugovor) sa snagom ovršnog javnobilježničkog akta kojim je tuženik kao kreditor isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos od CHF 79.400,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita obračunato prema srednjem tečaju za CHF za tečajne liste važeće na dan korištenja kredita (t. 1. ugovora). Tužitelj navodi da se ugovorom obvezao platiti tuženiku redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40 % godišnje, promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu tuženika. Tužitelj navodi da se kamata obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj diskurzivnoj metodi, a tužitelj ju je uplaćivao mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća. Tužitelj navodi da je kamatu po dospijeću na dospjela, a nepodmirena potraživanja tuženik obračunavao i naplaćivao, a tužitelj se obvezao plaćati promjenljivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika (t.4.1. 4.3. ugovora). Tužitelj navodi da je odredbama ugovora propisana otplata obveza po kreditu i rok otplate tako da tužitelj otplaćuje glavnicu i kamatu u 228 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima, a u slučaju promjene kamatne stope pristaje kreditor da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (t. 7.1. 7.2. Ugovora). Tužitelj nadalje navodi da je s tuženikom pod imenom Volksbank d.d. i LL iz [adresa] kao sudužnik, zaključio 19.4.2011.g. Anex br. 1. Ugovora kojim je ugovoren poček u otplati kredita, potpise ugovornih strana ovjerio je pod brojem Ov-5064/11 11.5.2011. javni bilježnik Milan Glibota, Zagreb, Trnjanska cesta 23. Nadalje navodi da su tuženik pod imenom Volksbank d.d, tužitelj i LL iz [adresa], kao sudužnik zaključili 15.6.2012. Anex br. 2. ugovora kojim je ugovoren poček u otplati kredita, potpise ugovornih strana ovjerio je pod brojem Ov-4411/12 18.6.2012. javni bilježnik Jožica Matko Ruždjak, Zagreb, Kneza Višeslava 2. Nadalje navodi da su tuženik pod imenom Sberbank d.o.o. tužitelj, LL iz [adresa], kao sudužnik, VLK iz [adresa] i LL iz [adresa], kao založni dužnici zaključili 20. 9. 2013. Anex br. 3. ugovora kojim su izmijenjene odredbe ugovora o osiguranju i dr. potvrđen 23. 9. 2013. pod brojem OV-6381/13, od javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjak Zagreb, Kneza Višeslava 2. Nadalje navodi da su tuženik pod imenom Sberbank d.o.o. tužitelj, LL iz [adresa], kao sudužnik, VLK iz [adresa] i LL iz [adresa], kao založni dužnici, zaključili 16. 2. 2016. Anex br. 4. ugovora radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR potvrđen 10. 3. 2016. broj OV-26342/16, od javnog bilježnika Lucije Popov, Zagreb, Iblerov trg 2. Tužitelj navodi da je pisanom obavijesti od 8. 3. 2017. tuženik tužitelju otkazao sporni ugovor o kreditu, ne i zaključene Anekse Ugovora. Nadalje navodi da je na zahtjev tuženika od 14. 7. 2017.g. temeljem Ugovora, Aneksa br. 1. br. 2. br. 3. otkaza ugovora o kreditu i povratnica od 10.3.2017.g. izvatka iz poslovnih knjiga tuženika, javni bilježnik Jožica Matko Ruždjak Zagreb, Kneza Višeslava 2, izdala pod brojem OU- 610/2006. potvrdu o ovršnosti javno bilježničkih akata danom 21. 3. 2017. Tužitelj navodi da je rješenjem o ovrsi Ovr-5973/2017 od 4. 10. 2017. Općinskog građanskog suda u Zagrebu prihvaćen ovršni prijedlog tuženika ovrhovoditelja od 24. 7. 2017. radi namirenja novčane tražbine iz Ugovora i Aneksa br. 1. br. 2. br. 3. br. 4. i određena ovrha na založenoj nekretnini. Tužitelj navodi da je podneskom od 25. 3. 2021.g. treća osoba u ovršnom postupku, Ovr-5973/2017, obavijestio sud da mu je ovrhovoditelj ugovorom o cesiji od 24.2.2021. potvrđen od strane javnog bilježnika ustupio tražbinu radi koje se vodi ovršni postupak te je rješenjem, Ovr-305/2019-39 od 27. 5. 2021. Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini utvrdio da je u ovršni postupak stupio novi vjerovnik i ovrhovoditelj, umjesto dosadašnjeg ovrhovoditelja, tuženika. Nadalje navodi da je zaključkom suda od 3. 8. 2021.g. u toč I. određena prodaja nekretnine na elektroničkoj javnoj dražbi: kuća br. 23 i pomoćna zgrada- površine 128,09 m2 i dvorište-površine 131,91 m2, ukupne površine 260 m2, kč. br. [katastarska čestica], na adresi: [adresa], suvlasnički dio u 1/4, ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] , suvlasnički dio u 2/4 VLK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], suvlasnički dio u 1/4 LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], utvrđeno je da vrijednost nekretnina iz točke I. iznosi 652.000,00 kn. Tužitelj navodi da je tuženik u formuliran ugovor unio nepoštene i ništetne odredbe o bitnim sastojcima t. 1. i t. 4. kojim se ugovorna obveza vraćanja iznosa kredita vezuje uz valutu švicarski franak, a anuitetnom otplatom t. 7. ova je obveza povezana s odredbom iz t. 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi vezanoj uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu tuženika za što ne daje provjerljive podatke. Tužitelj navodi da je tuženik isplatio tužitelju iznos od CHF 79.400,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita obračunato prema srednjem tečaju za CHF za tečajne liste važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je sporni ugovor u hrvatskoj valuti, kuni tuženik knjigovodstveno prikazao kao kredit u švicarskim francima o kojoj valuti s tužiteljem nije pregovarao kod zaključenja ugovora. Nadalje navodi da je naknade iz ugovora tužitelj platio u kunama koje su bile element u postupku procjene kreditne sposobnosti tužitelja obzirom da je plaću primao u kunama. Tužitelj navodi da je nakon isplate vraćanje iskorištenog iznosa tuženik valutnom klauzulom vezao uz tečaj švicarskog franka pri čemu nije upozorio tužitelja da je ugovor vezan uz rizičnu transakciju kupnje danog kredita. Tužitelj navodi da su mu odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i dovele ga u prezaduženost uslijed redovitog ispunjavanja ugovorene obveze s uvećanim anuitetima, kamatnom stopom i glavnicom jer je ugovornu odredbu o valutnoj klauzulu vezanoj uz švicarski franak tuženik u sporni ugovor unio suprotno njenoj Zakonom propisanoj svrsi te je time tuženik povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba čl. 7. ZOO-a, načelo zabrane prouzročenja štete čl. 8. ZOO-a. Tužitelj navodi da je postupajući protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03, tuženik kao jača ugovorna strana unio u ugovor nepoštene i ništetne odredbe koje su tužitelja dovele u neravnopravan položaj i pričinile mu štetu. Tužitelj navodi da je ugovorenu kamatnu stopu koja prema čl. 1022. ZOO-a, čini bitan sastojak ugovora o kreditu tuženik mijenjao jednostrano dovodeći tužitelja u neravnopravan položaj. Uslijed navedenih razloga odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije podložna kontroli tužitelja, ništetna je. Tužitelj navodi da su zbog uvećanja kamatne stopa narasle obveze tužitelja iz ugovora iako je tuženik bio dužan suzdržati se od postupka kojim se tužitelju može prouzročiti šteta zbog čega je odredba ugovora o anuitetnoj otplati nepoštena i ništetna jer je tužitelj otplaćivao kamate te zatim glavnicu, a jednostranim uvećanjem kamatne stope i vezivanjem kredita uz švicarski franak čiji tečaj je nekontrolirano rastao uvećavala se glavnica. Tužitelj navodi da je nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, deprecijacija švicarskog franka, anuitetna otplata) tuženik protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 6. ZOO-a, ostvarivao pravo iz ugovora suprotno svrsi zbog koje je propisom ustanovljeno ili priznato na štetu tužitelja i suprotno čl. 96. st. 1. ZZP/07. i čl. 81. st. 1. ZZP/03. Tužitelj navodi da je istovremeno rasla kamata i glavnica obveze te anuitet zbog čega je nakon redovite otplate kredita na dan 8. 3. 2017. kada je tuženik otkazao ugovor dospjeli dug tužitelja iznosio 67.578,35 kuna, a nedospjelo dugovanje 40.216,56 EUR. Tužitelj navodi da je ugovorom u koji je unio nepoštene i ništetne odredbe o bitnim sastojcima ugovora o kreditu tuženik nezakonito mijenjao cijenu ugovora koja je bitan sastojak ugovora o kreditu, a anuitetnom otplatom i višekratnim povećanjem kamatne stope nezakonito povećavao dospjele anuitete čime je usporio plaćanje glavnice koja je narasla zbog povećanja tečaja švicarskog franka, a povećanjem glavnice povećavala se kamata koja se obračunava u postotku od glavnice. Tužitelj navodi da je sve to protivno čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 81. st. 1. ZZP/03 te čl. 322. u svezi čl. 295. i 296. ZOO-a, uslijed čega je sporni ugovor ništetan. Tužitelj navodi da je s povjerenjem zaključio ugovor s tuženikom i nije imao razloga sumnjati u nepoštene namjere tuženika te je prihvatio informacije koje mu je dao kod zaključenja Ugovora. Tužitelj navodi da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora medijskom kampanjom ugovori o kreditu kakav je i sporni ugovor prezentirani kao najpovoljniji način kreditiranja. Tužitelj navodi da mu je kod zaključenja ugovora tuženik uskratio informaciju o rizičnosti vezivanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima te mu je priopćio da se radi o povoljnom ugovoru o kreditu stoga što je švicarski franak stabilna valuta te da će se kroz kamatnu stopu ujednačiti kreditne obveze zbog rasta tečaja. Tužitelj navodi da ga je na zaključenja ugovora tuženik naveo, a što proizlazi iz činjenice da je ugovorena kamatna stopa iznosila 4,40 % godišnje, a po toj stopi tužitelj nije platio niti jedan anuitet. Tužitelj navodi da ništetnost odredaba ugovora treba ocijeniti kroz Opće uvjete ugovora o kreditu sukladno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer je unaprijed sastavljen ugovor koji tuženik kao ugovorna strana i sastavljač nudi tužitelju. Tužitelj navodi kako je ugovor sastavljen nesavjesno i nepošteno te je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja zbog čega je onemogućena svrha ugovora uslijed čega je ništetan. Tužitelj se poziva na odluku Europskog sud u predmetu C-186/16 V i dr. protiv Banca Romaneasca SA i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013.g. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj navodi da su navedenom presudom utvrđene povrede propisa o zaštiti potrošača, ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi (PKS) odlukom banke. Nadalje navodi da je presuda potvrđena, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13- 4 od 13. 6. 2014. u dijelu ništetnost odredbi o kamatama, presudom i rješenjem Vrhovnog suda, Revt-249/14 od 9. 4. 2015. presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 3. 9. 2019. koja utvrđuje da je valutna klauzula u švicarskim francima ništetna. Nadalje navodi da je Vrhovni sud RH u presudi, Rev-3142/2018-2 od 19. 3. 2019. utvrdio obvezujuću primjenu kolektivne presude na način da ne treba provoditi dokazne postupke i svjedočenja, obzirom je sve presuđeno i utvrđeno u kolektivnom postupku, stoga se na nižim sudovima kolektivna presuda mora direktno primijeniti. Tužitelj navodi da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO). Bitni sastojci ugovora o kreditu su novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja, iznos ugovorenih kamata kao cijene, a oni su prema tvrdnji tužitelja u ugovoru, ništetni. Tužitelj navodi da su ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak i redovna kamata po stopi koja je kod zaključenja ugovora iznosila 4,40 % godišnje, a koja je promjenjiva i vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu tuženika i kreditora, ništetne. Nadalje navodi da je kamatna stopa neodređena jer tužitelj kod zaključenja ugovora nije znao koliko će novčanih jedinica na ime kamate platiti i nije odrediva jer ugovor ne sadrži podatke kojim se može odrediti. Bitne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne su od kada su ugovorene stoga tužitelj navodi da ima pravni interes utvrditi njihovu ništetnost. Budući je ništetan ugovor o kreditu, tužitelj navodi da je ništetan ugovor o cesiji od 24. 2. 2021. kojim je tuženik ustupio tražbinu iz spornog ugovora o kreditu radi koje se vodi ovršni postupak. Za slučaj ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ugovora, a ako nije moguće ima se dati naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO). Tužitelj navodi da je presudom i rješenjem Rev 2245/17-2 od 20. 3. 2018. Vrhovni sud RH odlučio da ugovorna odredba koja je nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo te nadalje da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju pri čemu potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tužitelj navodi da je ugovor kojim je tuženik isplatio tužitelju iznos od CHF 79.400,00 u kunskoj protuvrijednosti, ništetan i ne proizvodi pravne učinke i tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je stekao po ugovoru. Tužitelj tužbom potražuje po osnovi ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu iznos od 10.757,19 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužba je u cijelosti neosnovana. Tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); o naknadi za obradu i administraciju kredita; tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene – troškovi obrade su opravdani; metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Dakle, na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi da se rješenjem daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da iz navedenog rješenja proizlazi da u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15., dalje: ZID ZPK), potrošač nema pravni interes. Tuženik navodi da su potrošači izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Puli – Pola, donesenu u pojedinačnom parničnom postupku koji se pod poslovnim brojem Gž-925/2017 vodio pred spomenutim sudom po žalbi tužiteljice čiji je tužbeni zahtjev, prvostupanjskom presudom bio odbijen. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tuženik navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 13. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“). Tuženik navodi da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x - 183/2011. Tuženik navodi da bi dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik navodi da bi bio primjenjiv zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, tuženik navodi da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tuženik navodi da bi bio primjenjiv zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tuženik navodi da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Tuženik nadalje navodi da je izvršena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju jer je 30. 9. 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 16. 2. 2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“). Ovim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK, tuženik navodi da se nameće zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. Upravo takvo zakonsko rješenje derogiralo je bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom s konverzijom, a drugi put vraćajući iznose utužene ovom tužbom. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Tuženik navodi da je takvo stajalište tuženika potvrđeno sudskom praksom u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, pa se poziva na odluke Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-1657/2016, Županijskog sud u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Gž-834/16, Županijskog sud u Rijeci, poslovni broj: Gž-1062/17 te Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-385/2017. Tuženik navodi da je sve navedeno u skladu i sa stajalištem pravne znanosti, pa se poziva na stručni članak „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16. i 17.), prof.dr.sc. DL i doc.dr.sc. BL. Tuženik nadalje navodi da u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik navodi da u prilog navedenom govori i presuda Županijskog suda u Puli broj Gž- 311/2018 od 9. siječnja 2018. Tuženik navodi da je nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2006. sklopili ugovor o kredit, da je člankom 1. ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća. Tuženik navodi da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi je potrebno razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je neosnovano i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Tuženik nadalje navodi da je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu, a utemeljen na utvrđenju ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, tuženik navodi da je u kolektivnom sporu u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tuženik navodi da je tužitelj Tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, tuženik navodi da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a zbog čega je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Tuženik nadalje navodi da je pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tuženik navodi da je člankom 1. ugovora jasno propisano da je iznos odobrenog kredita 79.400,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“ Nadalje, odredbama 9. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u ugovoru uopće ne bi bilo određeno koji je iznos predviđen za otplatu kredita te stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.
3. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 25. veljače 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu broj 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama zaključenog 11. srpnja 2006. te s osnova ništetnosti ugovora o kreditu postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.181,46 eura s osnova zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije, isplatu iznosa od 2.714,84 eura s osnova više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope, isplatu iznosa od 6.660,07 eura s osnova više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule, isplatu iznosa od 9.360,39 eura s osnova razlike preostale glavnice po konverziji s osnove promjene kamatne stope i tečaja, manjka utvrđenog konverzijom u iznosu od 4.288,27 eura, umanjeno za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja u iznosu od 54,19 eura, pri čemu na ukupan iznos od 22.969,38 eura potražuje zatezne kamate od 14. 3. 2016. do isplate.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao anex br.1 ugovora o kreditu br. 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. travnja 2011. (list 14-17 spisa), anex br.2 ugovora o kreditu br. 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 15. lipnja 2012. (list 18-20 spisa), anex br.3 ugovora o kreditu br. 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 20. rujna 2013. (list 21-25 spisa), anex br.4 ugovora o kreditu br. 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 16. veljače 2016. (list 26-31 spisa), otkaz ugovora o kreditu br. 311377 zaključenog 11.7.2006. (list 32 spisa), ovjereni izvod iz poslovnih knjiga banke (list 33 spisa), prijedlog radi donošenja rješenja o ovrsi i rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ovr-5973/2017 (list 34-37, 752-755 spisa), rješenje Općinskog suda u Sesvetama, Stalne služba u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: Ovr-305/2019 od 27. svibnja 2021. (list 39-41, 768-770 spisa), zaključak o prodaji Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: Ovr-305/2019 od 3. kolovoza 2021. (list 50-53, 771-773 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 54-55 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, KL iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 4. listopada 2024. (list 471-484 spisa), izvršio je uvid u knjigovodstvenu karticu (list 488-543 spisa), pročitao je ugovor o kreditu br. 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 11. srpnja 2006. (list 547-562 spisa), izvršio je uvid u otplatnu tablicu po kreditu (list 563-566 spisa), proveo je dopunsko financijsko vještačenje po istom sudskom vještaku od 16. siječnja 2025 (list 661-669 spisa), pročitao je ugovor o cesiji od 24. 2. 2021. (list 756-767 spisa), izvršio je uvid u spis Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: Ovr-305/2019 te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
5. Tužitelj je predložio provođenje dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora, međutim tijekom postupka je utvrđeno kako je isti preminuo (list 751 spisa).
6. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
8. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužitelj 11. srpnja 2006. s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopio ugovor o kreditu, broj: 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim mu je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 79.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, a kao namjena kredita ugovorena je adaptacija kuće u [adresa] (članak 2. ugovora)
- da je člankom 4.1. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, od 4,40 % godišnje,
- da je člankom 7. 1. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti u roku od 228 mjesečnih anuiteta,
- da je člankom 7.2 ugovora o kreditu ugovoreno da se iznos anuiteta obračunava primjenom kamatne stope koja važi na dan zaključenja ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta,
- da je člankom 7.3 ugovora o kreditu ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća,
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 16. veljače 2016. sklopile Aneks br. 4 ugovora o kreditu broj 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno odredbama ZID ZPK/15.,
- da manjak tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 4.288,27 eura,
- da je tuženik otkazao kredit 8. ožujka 2017.,
- da se vodi ovršni postupak, pred Općinskim sudom u Sesvetama, Stalnom službom u Svetom Ivanu Zelini, pod poslovnim brojem: Ovr-305/2019, na temelju založnog prava iz predmetnog ugovora, na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od k. č. br. [katastarska čestica], kuća br. 23 i dvorište u [adresa], površine 72čhv/ 260 m², u vlasništvu tužitelja,
- da je ugovorom o cesiji od 24. veljače 2021. pravni prednik tuženika ustupio tražbinu temeljem predmetnog ugovora Eos Matrixu d.o.o.
9. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
10. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
11. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15., dalje: ZID ZPK) tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
13. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. U to vrijeme kada je dizao kredit imao je tvrtku. Sredstava od kredita iskoristio je privatno za adaptaciju kuće. Na adresi kuće nema sjedište tvrtke, a kuća mu je služila za stanovanje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao utjecati ni na bilo koju odredbu ugovora o kreditu, jer je bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi." Pročitao je ugovor o kreditu, ali ne zna je li ga je mogao razumjeti. Za djelatnika banke imao je pitanje kolika će biti rata, što su mu odgovorili. Nisu ga upozorili na rizik da bi mu rata mogla rasti, rekli su mu da je to najpovoljniji kredit i zato je pristao na isti. Kredit nije otplatio. Sklopio je ugovor kojim je izvršio konverziju kredita jer nije mogao plaćati rate jer su narasle te je u međuvremenu ostao bez posla. Prilikom sklapanja konverzije nije s tuženikom potpisao nikakav dokument ili sporazum da se odriče sklapanjem iste bilo kakvih potraživanja prema tuženiku. Kod prednika tuženika imao je dosta godina račun, nije sumnjao i imao je povjerenje u istu. Također kredit je bio popraćen medijskom kampanjom kao najpovoljniji. U banci su mu rekli da se radi o stabilnoj valuti. Kod drugih banaka se raspitivao, ali kako je kod prednika tuženika imao otvoren račun, znao je da će kod njih ostvariti najpovoljnije uvjete. Znao je kao laik što je promjenjiva kamata, ali ne koliko i pod kojim okolnostima. Ne sjeća se da li je dobivao obavijesti banke. Imao je Auto servis.
14. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužiteljica u ovoj parnici i učinila pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
17. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „adaptacija kuće u [adresa], pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
18. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
19. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
20. Međutim, nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne povlače za sobom ništetnost cijelog ugovora kako je to zatražio tužitelj ovim tužbenim zahtjevom.
21. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Jednako tako propisano je odredbom čl. 324. ZOO-a, prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ništetnost cjelovitih odredbi ugovora o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora.
22. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu broj 311377 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama zaključenog 11. srpnja 2006. i odlučio kao pod točkom III. izreke presude.
23. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
24. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive stope ugovorne kamate, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
25. ZID ZPK/15 imao je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.
26. Odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.
27. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.
28. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
29. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci poslovni broj: Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."
30. Sukladno navedenom, dat je i zadatak sudskom vještaku za financije.
31. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, KL iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 4. listopada 2025. (list 471-484 spisa) i dopunskog nalaza i mišljenja po istom sudskom veštaku od 16. siječnja 2025 (list 661-669 spisa) utvrđeno je da obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije ukupno iznose 3.181,46 eura, više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope iznose 2.714,84 eura, više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 6.660,07 eura, razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 9.360,39 eura, manjak utvrđen konverzijom iznosi 4.288,27 eura. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 54,19 eura. Prema prometu po kreditu (list 513 spisa) razvidno je da je kredit otkazan 21. 3. 2017., nakon provedene konverzije kredita, te u tom trenutku stanje duga po kreditu iznosi 51.472,48 HRK, odnosno 6.831,57 EUR po fiksnom tečaju eura. Otkazom ugovora o kreditu dospijeva i cjelokupna kamata iz počeka u iznosu od 23.425,77 HRK, cjelokupna nedospjela glavnica u iznosu od 271.339,54 HRK, te redovna kamata u iznosu od 140,85 HRK, te obračunata zatezna kamata u iznosu od 10,79 HRK. Ukupan dug nakon otkaza kredita 21.3.2017. godine iznosi 346.378,64 HRK odnosno 45.972,35 EUR po fiksnom tečaju eura.
32. Tužitelj i punomoćnik tuženika na glavnoj raspravi od 9. lipnja 2026. naveli su da ne traže da se sudski vještak usmeno očituje o nalazu i mišljenju.
33. Tužitelj je podneskom od 25. veljače 2025., precizirao tužbeni zahtjev, i to prema varijanti ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno).
34. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.
35. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika i zbog promjenjive kamatne stope.
36. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (11. srpnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i ugovorene promjenjive kamatne stope za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.
37. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije iznose ukupno 3.181,46 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude, a točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva po osnovi više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja u ukupnom iznosu od 9.320,72 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2016. pa do isplate.
38. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Aneksom br. 4 ugovora o kreditu broj 312076, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Aneksa br. 4 ugovora o kreditu broj 311377 prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu br. 4 ugovora o kreditu broj 311377 utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Aneksa br. 4 ugovora o kreditu broj 311377 i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude, pa je tužitelj odbijen s iznosom od 9.360,39 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2016. do isplate, kao neosnovanim.
39. Točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.288,27 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 14. ožujka 2016. koji se odnosi na utvrđeni manjak budući da su prema članku II. Aneksa br. 4 ugovora o kreditu broj 311377, ugovorne strana suglasno utvrdile da manjak na dan 30. 9. 2015. iznosi 32.309,94 kune odnosno 4.288,27 eura te da će se za navedeni iznos manjka uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita te se ovako utvrđenu glavnicu korisnik kredita obvezuje vraćati u roku i na način kako je utvrđeno Aneksom, dok se prema Aneksu glavnica kredita utvrđena sukladno članku II. ovog Aneksa vraća u mjesečnim anuitetima u iznosu d 522,28 eura. S obzirom da odgovarajuće odredbe ZID ZPK/2015 propisuju da je 30. rujna 2015. obračunski datum konverzije s kojim je utvrđena razlika glavnice (koju je banka otpisala), kao i preplata odnosno manjak, to znači da se do tog, i samo do tog datuma računaju razlike (po obje ili jednoj osnovi), jer od 1. listopada 2015. (ako je prihvaćena konverzija) radi se o kreditu u eurima, pa dakle ne postoje nikakve razlike između CHF i EUR.
40. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a).
41. Tu treba dodati da zastara za promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na ovdje tuženika također teče od 14. lipnja 2018., iz razloga što je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmotuženika, u ovom slučaju, prednika tuženika Sberbank d.d., Zagreb (ranijeg prednika Volksbank d.d. Zagreb), prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope upravno u odnosu na prednika tuženika i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle, i u dijelu u kojem je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je prednik tuženika (u tom postupku osmotuženik Sberbank. d.d. Zagreb) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštene, a time i ništetne te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Slijedom navedenog, zastara potraživanja tužitelja za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi započela je teći 14. lipnja 2018., slijedom čega potraživanje tužitelja nije u zastari obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023.
42. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
43. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 12,17%, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti budući da odbijanjem tužbenog zahtjeva u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, nisu nastali posebni troškovi jer nije uspio u neznatnom dijelu svog zahtjeva, pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 56,09%, a tuženikov 43,91%. Sukladno tome, tužitelju je priznato 12,18% (56,09%-43,91%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u zatraženom iznosu od 100 bodova, sastav podnesaka od 11. veljače 2025., 25. veljače 2025., 2. prosinca 2025. i 23. veljače 2026. prema Tbr. 8/1 u zatraženom iznosu od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji te zastupanje na ročištima od 5. prosinca 2024. i 17. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 u zatraženom iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 700,00 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.400,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 12,18 %, odnosno u iznosu od 170,52 čemu valja dodati PDV u iznosu od 42,63 eura. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 17. rujna 2025. i za sastav podneska od 28. ožujka 2025. koji su nastali povodom prijedloga tužitelja za povrat u prijašnje stanje jer se radi o troškovima koje je tužitelj uzrokovao slučajem koji se njemu dogodio. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 9. lipnja 2026. jer se tužitelj zastupao sam bez odvjetnika. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 713,15 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.
44. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ne kako je zatraženo od 18. siječnja 2023. pa je presuđeno kao pod točkom IV. i V. izreke presude.
U Krapini 13. srpnja 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Draško Šoć, odvjetnik iz Zagreba, Srebrnjak 93, putem e-Oglasne ploče
2. Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, putem e-Oglasne ploče
