Poslovni broj: P-1241/2023-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja:1 . ČA , OI: 42158169588 i 2. GA, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje kao nasljednici pok. OA, zastupani po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika PRIVREDNA BANKLA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 13. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu br. 9011532976 sklopljenog 13. lipnja 2006. između prednika tužitelja kao korisnika tužiteljice i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

II.Nalaže se tuženiku da tužiteljima isplati 3.315,21 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 9.1.2026.pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe dok se za više zatraženu kamatu od 1.10.2015. g. do 9.1.2026.g zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 11.331,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

IV.Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.975,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 13. srpnja 2026. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi navode da su zakonski nasljednici pok . GA koji da je sa tuženikom 13.6.2006. sklopio ugovor o kreditu za iznos od 116.714,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovoreni rok otplate od 360 mjeseci. radi se o stambenom kreditu za kupnju stana u kojem je pok. OA živio sa obitelji. Ovaj ugovor da je sklopljen kao tipski i o njegovim odredbama da se nije pregovaralo. Odredba ugovora o kreditu u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF da je ništetna. Pozivaju se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu te presudu VTS RH od 14. lipnja 2018. g. te presudu VTSH posl .br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. Nakon provedene konverzije ,glavnica kredita da je iznosila 43.662,28 eura dok je glavnica zakonitog kredita po početnom tečaju trebala iznositi barem 5000 eura manje za koji iznos je tuženik više zadužio tužitelje. Slijedom navedenog predlažu da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 9.1.2026.g. a nakon izvršenog vještačenja. Traže ukupan iznos od 14.646,61 eura s kamatama i troškovima postupka. Radi se o 11.744,41 euro pozitivnih tečajnih razlika, zakonskoj kamati na preplaćene iznose do konverzije u iznosu od 3.315,21 euro a sve umanjeno za 413,01 euro utvrđene preplate u konverziji.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Ističe i prigovor nedostataka aktivne legitimacije jer je korisnik kredita bio pok . OA koji je preminuo a 31.3.2016. .g je izvršena konverzija koju je sklopila TA. Navodi da treba uzeti u obzir da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Navodi da su sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu te mu je za isti iznos umanjena masa kredita. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, U podnesku od 16.1.2026.g. a nakon izvršenog vještačenje a ističe prigovor prebijanja s negativnim tečajnim razlikama.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu TA a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš-Marimar Fin d.o.o.

Druge dokaze stranke nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan i to u odnosu na zakonske kamate. Prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika nije osnovan.

5. Nesporno je da su prednik tužitelja OA kao korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu 13.6.2006. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 116.714,24 CHF protuvrijednosti u kunama a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 360 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni kredit. Neosnovan je prigovor nedostatak aktivne legitimacije istaknut od strane tuženika ( doduše u vrijeme kada u spis nije bilo dostavljeno rješenje o nasljeđivanju ). Ugovor o kreditu sklopio je prednik tužitelja pok. RA čiji su zakonski nasljednici tužitelji kako to slijedi iz preslike Rješenja o nasljeđivanju posl br. O-2348/2013 od 21. veljače 2014. g. (l.s.334,335). Osim toga nesporno je i da je tužiteljica TA potpisala Dodatak ugovoru o kreditu ( l.s.8-10).

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelji nemaju pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da im zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja tuženika.

8. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelji ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

16. U konkretnom slučaju, prednik tužitelja je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelji imaju svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelji) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava kao stambeni, što je u skladu i s iskazom tužiteljice. Tuženik s druge strane nije predlagao provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara i ostalih njegovih djelatnika.

17. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužiteljice, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica i njezin prednik nisu imali utjecaja na njegov sadržaj. Tužiteljica je navela u svom iskazu da je podignut kredit u valuti CHF jer je bio povoljniji od kredita u drugoj valuti, kamatna stopa je bila niža , nitko ih nije upozorio niti im objasnio rizike vezane za valutnu klauzulu tj. valutu CHF.

18. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sama tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti joj je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti.

19. Kako su dakle odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim naprijed navedenim odlukama na koje se tužitelj pozivaju trebalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa te o prigovoru zastare.

20. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da pravo potrošača u odnosu na preplaćenu kamatu zastarijeva tek istekom 13. lipnja 2019.g .Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva istekom 1.4. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. a tužba je podnesena 9.6.2023. g., dakle u roku. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

21.Iz nalaza vještaka Goranke Šmer Maraš- Marimar Fin d.o.o. Rijeka slijedi da preplata s osnove tečajnih razlika kao više plaćena razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita odnosno pozitivna tečajna razlika u razdoblju do 30.9.2015. g. ukupno iznosi 11.744,41 eura. U odnosu na početni tečaj kredita na dan 30.9.2015. g. razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi -627,84 eura koliko je niža kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. Tuženik da je u obračunu konverzije na dan 30.9.2015. g. utvrdio preplatu u iznosu od 41,301 euro koja je korištena za namirenje dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika. Vještak dalje u nalazu navodi da je zatezne kamate obračunate na tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. g. ukupno iznose 3.315,21 euro. Tuženik da je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (( NN-102/15 ) koji je stupio na snagu 30.9.2015. g. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu da nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s valutnom klauzulom sa simulacijom otplate kredita u HRK s valutnom klauzulom u EUR. U izračun konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom kreditu s vk. u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu a koji sadrže i iznose razlike anuiteta s osnova promjene tečaja utvrđene ovim vještačenjem.

22. Tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz vještaka i uredili su svoj zahtjev u odnosu na isti. Niti tuženik nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka. Stranke su se na ročištu 14. svibnja 2026. g. odrekle prava na saslušanje vještaka budući nemaju primjedbi na matematički izračun.

23. Glede prava tužitelja na isplatu sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu preplaćenih razlika ( glavnice ), a usvojio zahtjev za isplatu zakonskim kamata na preplaćene iznose do konverzije . Ovo stoga što svaka preplaćena rata predstavlja stjecanje bez osnove a obveza vraćanja nastaje odmah kada je banka primila preplatu. Konverzija je u pravilu korigirala glavnicu i buduće obveze ali nije isplatila zakonske zatezne kamate koje su do tada nastale. Tražbina potrošača na zatezne kamate je zasebna novčana tražbina koja je nastala prije konverzije i ne prestaje činjenicom sklapanja aneksa ugovora. Zato treba uračunati ono što je stvarno priznato konverzijom ali priznati pravo potrošaču na zatezne kamate na svaku preplatu do dana konverzije.

24. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

25. Tužitelji tijekom postupka nisu osporili navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti su doveli u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim. Osim toga iz nalaza vještaka slijedi da je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN-102/2025 ) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu da nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR već su sučeljavani uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s valutnom klauzulom u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s vk u EUR- U izračunu konverzije da su uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom stvarno plaćenom kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja utvrđene vještačenjem.

26. Međutim, tužitelji, u bitnome, tvrde da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

27. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

28. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju Č1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

29. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

30. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

31. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

32. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

33. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

34. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužiteljica kao korisnik kredita/ nasljednik korisnika prihvatila konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

35.Tužiteljima jedino pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužiteljica preuzela sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

37. Takvo stajalište izraženo je u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. g. i glasi: „ Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita ( 30.9.2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

38. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda izrađeno u odluci Rev-457/2025 prema kojem je provedenom zakonskom konverzijom uspostavljena nova ravnoteža prava i obveza ugovornih strana u odnosu na glavno novčano potraživanje nastalo zbog ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega korisnicima kredita ne pripada pravo na zasebnu isplatu preplaćenih iznosa koji su bili obuhvaćeni konverzijom pa je zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu glavnice odbijen i odlučeno je kao u točki III izreke.

39. Sud je imao u vidu praksu Europske unije uključujući presudu u predmetu

-118/17 G prema kojoj nacionalni sud mora ispitati je li zakonodavnom intervencijom uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale. Međutim, predmet ovog spora nije ocjena valjanosti provedene konverzije niti pitanje njezine usklađenosti s pravom Europske unije već postojanje pojedinih imovinskopravnih zahtjeva nakon što je konverzija provedena i njezini učinci nastupili među strankama.

40. S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa nakon konverzije onda nema ni tražbine tuženika s kojom bi se moglo izvršiti prebijanje pa prigovor prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan. Taj prigovor je postavljen za slučaj da sud prihvati osnovu tužbe glede preplaćenih iznos; dakle uvjet pod kojim je istaknut nije ostvaren. Iako su tužitelji postavili tužbeni zahtjev u apsolutnom iznosu prema gore navedenom pravnom shvaćanju proširenog vijeća Vrhovnog suda RH zatezne kamate pripadaju potrošačima bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom. S obzirom da j odbijen zahtjev tužitelja za isplatom glavnice onda se ne može kroz prijeboj ili obračun kamata ponovno postići isti rezultat koji je sud već odbio. Ako bi se zatezne kamata koje su sada predmet spora umanjivale navodnom protutražbinom koja proizlazi iz iste odbijene glavnice to bi bilo suprotno pravnom shvaćanju proširenog vijeća da kamate pripadaju potrošačima u cijelosti do dana konverzije.

41. Temeljem izloženog usvojen je zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih kamata te je odlučeno kao u točki II izreke. Na ovaj iznos tužiteljima pripada kamata od dana postavljanja zahtjeva tj. od 9. siječnja 2026 .g.u skladu s odredbom čl. 31. st.2. Zakona o obveznim odnosima pa je zahtjev tužitelja za više zatraženu kamatu od dana konverzije od 1.10.2015. do 9.1.20126. g. odbijen ako neosnovan.

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2. i 3. te čl. 155... Zakona o parničnom postupku.. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica odbijena s glavnicom ali je uspjela u dijelu za zatraženu zakonsku kamatu sud je odlučio da joj je tuženik u obvezi nadoknaditi određeni trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice . Pri tome je uzeta u obzir činjenica da je spor bio usmjeren na zaštitu prava potrošača zbog nepoštenih ugovornih odredbi te da odbijeni dio zahtjeva (u odnosu na glavnicu – ) proizlazi isključivo iz učinaka konverzije prema novijem pravnom shvaćanju. Sud EU je rekao da se Direktivi 93/13 protivi nacionalno pravilo prema kojem bi potrošač iako je uspio dokazati nepoštenost ugovoren odredbe morao snositi dio troškova samo zato što mu nije dosuđen cjelokupan novčani zahtjev. Stoga tužiteljici pripada trošak koji je bio potreban za vođenje parnice ali prema vrijednosti predmeta prihvaćenog zahtjeva. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 28.9.2023. g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 9.1.2026. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 11.1.2024. g. 29.4.2024. g. i 14.5.2026. g. u visini od po 100 bodova što sa PDV-om i troškovima vještačenja od 600 eura ukupno iznosi 1.975,00 eura.

43. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što im nije im priznat trošak sastava podneska od 9.1.2026. po 100 bodova već po 50 a s obzirom na njegov sadržaj ( preciziranje zahtjeva ).

U Rijeci,13. srpnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužiteljima po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci ,13.7.2026. g.