REPUBLIKA HRVATSKA

62. P-1542/23

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnici FČ, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A; radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka 29. lipnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude, 13. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.949,37 eur zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008 . propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 1,27 EUR tekućim od 8. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 6,14 EUR tekućim od 6. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,50 EUR tekućim od 6. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 9,72 EUR tekućim od 6. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR tekućim od 7. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,53 EUR tekućim od 6. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,00 EUR tekućim od 6. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,47 EUR tekućim od 6. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 7,10 EUR tekućim od 6. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 15,00 EUR tekućim od 7. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,55 EUR tekućim od 6. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,02 EUR tekućim od 5. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,68 EUR tekućim od 6. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,12 EUR tekućim od 5. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 54,36 EUR tekućim od 7. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 47,52 EUR tekućim od 6. listopada 2010. do isplate,

na iznos od 35,67 EUR tekućim od 6. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 58,04 EUR tekućim od 7. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 74,51 EUR tekućim od 6. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 64,41 EUR tekućim od 5. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 68,53 EUR tekućim od 5. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 56,55 EUR tekućim od 6. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 66,37 EUR tekućim od 6. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 93,71 EUR tekućim od 7. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 84,72 EUR tekućim od 6. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 138,34 EUR tekućim od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 139,24 EUR tekućim od 6. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 96,36 EUR tekućim od 6. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 96,47 EUR tekućim od 5. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 88,78 EUR tekućim od 6. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 97,25 EUR tekućim od 6. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 97,89 EUR tekućim od 4. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 95,43 EUR tekućim od 6. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 90,90 EUR tekućim od 6. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 96,56 EUR tekućim od 7. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 94,41 EUR tekućim od 8. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 98,91 EUR tekućim od 9. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 90,39 EUR tekućim od 8. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 90,90 EUR tekućim od 9. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 98,48 EUR tekućim od 6. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 94,27 EUR tekućim od 7. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 86,59 EUR tekućim od 6. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 83,90 EUR tekućim od 6. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 84,61 EUR tekućim od 7. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 90,08 EUR tekućim od 6. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 93,21 EUR tekućim od 12. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 93,06 EUR tekućim od 9. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 96,49 EUR tekućim od 7. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 82,18 EUR tekućim od 9. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 87,99 EUR tekućim od 8. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 89,34 EUR tekućim od 8. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 87,33 EUR tekućim od 8. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 86,89 EUR tekućim od 8. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 84,54 EUR tekućim od 7. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 86,49 EUR tekućim od 8. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 93,00 EUR tekućim od 2. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 92,39 EUR tekućim od 1. listopada 2014. do isplate,

-na iznos od 94,93 EUR tekućim od 1. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 96,65 EUR tekućim od 2. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 95,64 EUR tekućim od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 10. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 10. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 10. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 9. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 9. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 9. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 8. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 95,92 EUR tekućim od 9. rujna 2015. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.318,72 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka 6.586,02 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od ¸13. srpnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.” IV Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.200,77 eur.

Obrazloženje

1.Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu stupnjevitu tužbu iz odredbe članka 186.b. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. i 146/25, u daljnjem tekstu; ZPP) .

1.2. U historijatu tužbe navodi da su NČ s prebivalištem u [adresa], FČT [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik 3. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu br. 146-250/2004 kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 76.500,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati po dospijeću mjesečnih anuiteta te korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu korisnika kredita.

1.3. Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda, pod poslovnim brojem: Pž-7129/13 i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017 u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.4. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula utvrđene su nepoštenom i ništetnom navedenim presudama te presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske oznake: U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. U konkretnom slučaju to znači da su tužitelju u samom ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ta odredba na uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora .

1.5. Tužitelj pojašnjava da je putem ove ugovorne odredbe tuženik potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

1.6. Banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni tužitelja, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, iskoristivši činjenicu da ne postoji propis koji joj takvo što nalaže, banka je korisniku kredita kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.7. Iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Korisnik kredita je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru o kreditu se navodi da se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se korisnik kredita i tuženik dogovarali je bila upravo kuna. Troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama kao i svi popratni troškovi, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja izvršavao u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

1.8. Prema navodima tužitelja, tuženik je, pošto je kune plasirao korisniku kredita istovremeno povrat plasmana od strane korisnika kredita indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedging), a da pri tom korisnika kredita nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora o kreditu koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik, bio je baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu korisnika kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je korisnik kredita plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla..

1.9 Tužitelj navodi da je ključna odredba u samom mehanizmu ugovora o kreditu upravo odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u nju ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane korisniku kredita nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

1.10. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi članka 1022. ZOO-a čini bitan sastojak ugovora o kreditu mijenjao samovoljno bez ikakve suglasnosti korisnika kredita ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza korisnika kredita prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Ističe da je treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam predmetnog ugovora o kreditu ona o anuitetnoj otplati.

Odredba o anuitetnoj otplati znači da korisnik kredita u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu korisnika kredita kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora o kreditu sa nepoštenim odredbama stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

1.11. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka dovelo je do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

1.12. Korisnik kredita je s tuženikom zaključio / sklopio i Dodatak uz ugovor o kreditu, 12. veljače 2016. (dalje u tekstu: Dodatak ugovora) a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je korisnik kredita učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan.

Nastala preplata nije se vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

1.13. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14., 110/15. i 14/19.) propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ona mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. Zaključno pojašnjava da su korisnik kredita, kao ustupitelj, i tužitelj, kao primatelj, sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, kojim je predmetna tražbina u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika te da nije bio u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu, jer mu tuženik nije do dana podnošenja tužbe dostavio ugovornu dokumentaciju. U smislu odredbe članka 186 ZPP-a, predlaže da sud donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u spis dostavi svu potrebnu dokumentaciju po predmetnom kreditu.

1.14. Uz tužbu prilaže: Obavijest o ustupu i preuzimanju tražbine, Ugovor o kreditu broj: 146-250/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava nekretninama, Ugovor o ustupu tražbine, Aneks ugovora o kreditu 146- 250/2004 i Dodatak ugovora o kreditu (list 13-34 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik je 20. veljače 2024. podnio odgovor na tužbu u kojoj prvenstveno ističe prigovor zastare utuženog potraživanja navodeći da se u predmetnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a. Nadalje, smatra da ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne dovodi do prekida zastare s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije.

2.2. Tuženik navodi da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK/15 te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. Nadalje, smatra da je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

2.3. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako mu od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnost i kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda.

2.4. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Tužitelj paušalnim navodima nastoji utvrditi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer osim pozivanjem na sudsku praksu i odredbe ZZP i ZOO, ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni.

2.5. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, što tuženik u konkretnom slučaju nije.

2.6. Uz odgovor na tužbu dostavlja: sudsku praksu koja se odnosi na analognu pravnu situaciju, ovjerenu izjavu zaposlenice tuženika, NČT, bilten o bankama iz kolovoza 2006., osvrt na kredite stanovništva uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak od 25. travnja 2013., dokument tuženika „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od 2. studenog 2011., dokument tuženika „Random walk model kretanja tečaja“ od 1. ožujka 2013., mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27. travnja 2017., Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I/392/2011 i dr., dopis tuženika koji je slan korisnicima kredita, pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, izvor HNB;, izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222 ,Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. od 1. siječnja 2011., pravno mišljenje prof. F i druge isprave (list 87-245 spisa).

3. Tijek postupka

3.1. Podnesci tužitelja

3.1.1. Uz podnesak od 11. studenoga 2024. tužitelj dostavlja pisani iskat GČ

- korisnika kredita (list 252-254 spisa), a uz podnesak od 27. lipnja 2026. relevantnu sudsku praksu (list 315-353 spisa).

3.1.2. U podnesku od 30. lipnja 2025. tužitelj je u skladu s raspravnim rješenjem od 30. lipnja 2025. specificirao zadatak vještačenja, a u podnesku od 18. rujna 2025. ostao je kod svih iznesenih navoda.

3.1.3. Podneskom od 26. ožujka 2026. tužitelj se očitovao na izrađeno vještvo navodeći da je s njim u cijelosti suglasan te uređuje tužbeni zahtjev tako da u toč. I. od tuženika potražuje ukupni iznos od 4.949,37 EUR spp (za razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule), dok toč. II. tužbenog zahtjeva od tuženika potražuje ukupni iznos od 2.318,72 EUR (za razliku iznosa glavnice na dan konverzije)

3.2. Podnesci tuženika

3.2.1. U podnesku od 11. srpnja 2025. tuženik se usprotivio provođenju financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, no specificirao je zadatak vještačenja u slučaju da sud odluči da je provođenje tog dokaza opravdano. Također, spisu predmeta privija sudsku praksu (list 364-385 spisa).

3.2.2. Uz podnesak od 20. studenoga 2025. tuženik je dostavio dokumentaciju zatraženu od vještaka (list 397-436 spisa).

3.2.3. U podnesku od 26. ožujka 2026. tuženik ističe da je vještak u nalazu i mišljenju obračunao razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog tečaja CHF. Smatra da je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama, u materijalnom propisu niti, smatramo, u sudskoj praksi. Izračun je sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja. Zaključuje da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom. Zbog toga su nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i pravni prednik tuženika ugovorili kredit s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik ističe da se ovakvim izračunom tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF. Vještak (i sud ako to prihvati) postupa protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR.

Također, tuženik smatra da bi se tzv. negativne razlike koje je vještak iskazao u nalazu i mišljenju u svakom slučaju trebale uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

3.2.4. U podnesku od 1. travnja 2026. tuženik ističe da je vještak prikazao veći iznos tečajne razlike jer nije ispravno rasporedio uplate prema podmirenim anuitetima. Također, u odnosu na izračun razlike u usporedbi s otplatnim planom uz primjenu kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredita, također dolazi do razlike jer uplate nisu ispravno raspoređene. Tuženik u privitku ovog podneska dostavlja simulirane izračune koji dokazuju navedeno te zahtijeva očitovanje vještaka (list 570-578 spisa).

4. Dokazni postupak

4.1. Na pripremnom ročištu održanom 14. studenoga 2024., sud je u skladu s odredbom 5. st. 2. i 4. ZPP-a pozvao stranke da se izjasne o pravnoj osnovi spora, tuženik je predao u spis izračun konverzije (list 261-274 spisa) te je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, a ustrajao je u dokaznom prijedlogu za provođenjem dokaza saslušanjem ŠČ. Osporio je iskaz svjedoka GČ .

4.2. Na ročištu za glavnu raspravu od 18. ožujka 2025. sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka GČ na utvrđenje svih okolnosti navedenih u tužbi, a osporenih od tuženika.

4.3. Na ročištu za glavnu raspravu od 9. rujna 2025. sud je odredio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja preplaćenih iznosa po osnovi - pozitivnih razlika između iznosa koji je korisnik kredita tuženiku platio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koje bi korisnik kredita platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u EUR i kunama i po mjesecima te na okolnost utvrđivanja razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije, a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi (prvi otplatni plan), a koja se izražava na način da se iz prvog otplatnog plana izluči glavnica na dan konverzije i pomnoži sa tečajem po kojem je tužitelju isplaćen iznos kredita, te glavnice nakon konverzije, sve izraženo u kunskom iznosu, odnosno EUR. Predlaže se da se kao početna kamatna stopa za izračun uzme kunska kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

4.4. Prema zadatku suda vještaku je dano u zadatak da iskaže i oduzme iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada su kamatna stopa i tečaj bili niži te da utvrdi je li konverzija provedena po zakonu, odnosno koliko je tužitelju banka isplatila prilikom provođenja konverzije te da se taj iznos oduzme od ukupnog zbroja.

4.5. Za izradu nalaza i mišljenja u predmetnoj pravnoj stvari sud je stalnog sudskog vještaka financijske struke, Darka Prpića.

4.6. Na ročištu za glavnu raspravu od 8. travnja 2026. vještak Darko Prpić dobio je u zadatak da se očituje na iznesene prigovore tuženika, što je učinio podneskom od 9. lipnja 2026. u kojem je sačinio ispravak.

4.7. Na ročištu za glavnu raspravu od 29. lipnja 2026. vještak je usmeno iznio sačinjeno vještvo u skladu s odredbom članka 260. stavka 1. i 2.. ZPP-a

4.8. Sud je u postupku izvođenja dokaza, na temelju odredbe čl. 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako pregledao i cijenio isprave koje priležu spisu predmeta.

4.9. Nakon tako provedenog dokaznog postupke, cijeneći dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan,

4.10. Sud utvrđuje da se, u predmetnom slučaju ne radi se o preinaci tužbe budući da nije istaknut drugi zahtjev uz postojeći, nije promijenjena istovjetnost zahtjeva te zahtjev nije povećan (čl. 191. ZPP-a) već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa izrađenim vještvom.

4.11. Sud ističe da tuženik u ovom postupku nije istaknuo prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne razlike pa stoga ne postoji istaknuta tražbina tuženika o kojoj bi ovaj sud odlučivao. Naime, odredbom čl. 338 st. 3. ZPP-a propisano je da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333).

4.12. Sud nije negativne razlike koje je vještak iskazao u nalazu i mišljenju uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, za što će razloge iznijeti u daljnjem dijelu obrazloženja. Pri tom se ističe da tuženik nije sudu stavio odgovarajući zahtjev o kojem bi bilo moguće odlučivati (prigovor radi prebijanja).

5. Predmet spora i odlučne činjenice

5.1. Predmet spora je potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa po kreditnoj partiji korisnika kredita na osnovu utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, sve to vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

5.2. Tužitelj navodi da je tužbeni zahtjev postavljen isključivo u odnosu na valutnu klauzulu (porast tečaja CHF) te na okolnost utvrđivanja razlike glavnice između kredita CHF na dan konverzije, a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi, a ne u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kako to navodi tuženik. Tužitelj stoga potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije.

5.3. Tužitelj je podnio sudu stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. ZPP-a budući da nije mogao postaviti tužbeni zahtjev bez odgovarajuće dokumentacije, a nakon što je ta dokumentacija pribavljena i nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenje, tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 4.949,37 EUR za razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule, te ukupni iznos od 2.318,72 EUR za razliku iznosa glavnice na dan konverzije.

5.4. Među strankama nije sporno da su HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) kao banka i NČ kao korisnik kredita zaključili 3. prosinca 2004. Ugovor o kreditu broj 146-250/2004 (list 14 spisa) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita.

5.5. Nije sporno da je odredbom članka 2. banka odobrila korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predviđeno je da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta = 515,49 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije dospijeća.

5.6. Naposlijetku, među strankama nije sporno da se u predmetnom slučaju radi o konvertiranom kreditu točnije da su korisnik kredita i tuženik 12. veljače 2026. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

5.7. Prema izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 32.795,97 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke za EUR. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da manjak na taj dan iznosi -303,61 EUR.

5.8. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

6. O zastari utuženog potraživanja

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja istaknuti da je u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

6.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a.

6.3. Iz navedenog razloga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

6.4. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

6.5. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze .

6.6. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, sud utvrđuje da je zastara počela teći 14. lipnja 2018., kada je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom 13. lipnja 2023., a zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018., to sud utvrđuje da u predmetnom slučaju od dana početka tijeka zastarnog roka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a.

6.7. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

7.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

7.3. Uvidom u odredbu članka1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 24-28 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa. Nadalje, uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), sud utvrđuje da je ustupljena cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi predmetnog ugovora.

7.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o nezapljenjvoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

7.5. To što se ovdje radi o tražbini po osnovi ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Takvo stajalište zauzeto je u odlukama Europskog suda u presudi C-383/18 od 11. rujna 2019. (točke 20.i 24.) i presudi C-519/19 od 18. studenog 2020. (t. 53. i 54.)

7.6. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja. Pravomoćnom odlukom ovog suda, poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak.

7.7. Na taj način deklarirana je ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe. Slijedom naveden ih utvrđenja, tužitelj u ovom postupku, prema uvjerenju ovog suda, nije bio dužan dokazivati da su predmetne odredbe iz ugovora o kreditu ništetne. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku .

7.8. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih uz prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u postupku.

7.9. Zaključno se ističe da je u predmetnom slučaju riječ o potrošačkom kreditu što sud utvrđuje iz predmetnog ugovora i iskaza svjedoka NČ. Svjedok (korisnik kredita) na ročištu od 18. ožujka 2025. iskazao je da je svrha kredita izgradnja kuće u kojoj i sada stanuje te je potvrdio da je nikada nije davao u najam. Sud prihvaća iskaz svjedoka kao uvjerljiv, logičan i sukladan ispravama u spisu.

8. Opseg pravne zaštite i nepoštene ugovorne odredbe

8.1. U skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl . 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Prema tome, ovaj sud je u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli ništetna. Odluka suda, Poslovni broj: 7 P-121/2019-40 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, tako obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

8.3. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli , ovaj sud ističe slijedeće; pravomoćnom presudom, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

8.4. Na taj način došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

8.5. Iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove.

8.6. Slijedom navedene argumentacije, sud zaključuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, pa se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

8.7. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev-120/23) izraženo je stajalište da banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora ispita zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao punomoćnik po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD) pregovarala s korisnikom kredita i sklapala ugovor o kreditu.

8.8. Iako ne dijeli takav stav, prvostupanjski sud bi, po prirodi stvari, proveo navedeni dokaz poštujući navedene odluke, no tuženik nije ustrajao u provođenje takvog dokaza te je privio spisu pisani iskaz zaposlenice tuženika, NČT. Smisao kolektivne zaštite odražava se upravo u činjenici da se naknadno ne provode dugotrajni i neekonomični postupci, već da se "krovna presuda" prelije na sve koji naknadno traže pojedinačnu pravnu zaštitu pred sudovima pa se tako i sva utvrđenja iz kolektivne presude ponovno ne mogu propitivati.

8.9. Iz iskaza NČ sud utvrđuje da potrošaču nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, nitko od djelatnika banke nije potrošaču objasnio što znači da je ugovor o kreditu u valuti švicarski franak „povoljniji“ od ugovora o kreditu o eurima, kao ni na rizičnost kredita u valuti švicarski franak te na rizičnost promjenjive kamatne stope. O pojedinačnim odredbama ugovora nije se pregovaralo, niti su u predmetnom ugovoru navedeni parametri za promjene odredaba tog ugovora, metoda izračuna glavnice, tečajne razlike i kamate, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

8.10. Tužitelj prema ocjeni ovog suda osnovano navodi da je jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je ništetan. U predmetnom slučaju radi se o ugovoru koji je unaprijed sastavljen za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana, nudi drugoj ugovornoj strani po principu „uzmi ili ostavi“.

8.11. Prema odredbi članka 296. stavka 1. i 3. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, a ova odredba ovog članka ne primjenjuje se ako se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj.

8.12. Prema odredbi članka 329. stavka 1. ZOO-a ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti. Potonji članak uređuje zelanaški (lihvarski) ugovor, pri čemu valja istaknuti da su pravne posljedice zelenaškog ugovora njegova ništetnost i na njega se odgovarajuće primjenjuju odredbe o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti (st. 2. ovog članka u vezi sa čl. 323. i 324. ZOO-a).

8.13. Tuženik je u konkretnom slučaju morao pojedinačno pregovarati i razgovarati sa potrošačem te na taj način omogućiti, da potrošač razumije uvjete i razloge zbog kojih se odredbe predmetnog ugovora tako sastavljaju te da se neke mogu mijenjati, a što nije učinio.

8.14. Uvidom u pisani iskaz djelatnice banke FČT , sud utvrđuje da je ona iskazivala općenito, a ne u odnosu na konkretan slučaj, zbog čega ovaj sud navedeni iskaz ne prihvaća i utvrđuje da tuženik nije dokazao u skladu s Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev- 120/23) da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora doista pregovaralo.

9. Osnova i visina tužbenog zahtjeva (vračanje stečenog bez osnove)

9.1. Tuženik smatra da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.

9.2. Sud je imao u vidu pravno shvaćanje izraženo u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025 prema kojoj potrošači koji su konvertirali CHF kredite imaju pravo samo na zatezne kamate koje su tekle na preplaćene iznose kamata i tečaja do dana konverzije. Međutim, pravna shvaćanja izražena u toj odluci nisu obvezujući izvor prava za sudove, pa u vezi s potonjim valja reći da se ovaj sud ne priklanja većinskom stajalištu izraženom u toj odluci, već prihvaća razloge iz izdvojenih mišljenja, koje smatra pravno uvjerljivijima. Naime, iz presude suda Europske unije u spojenim predmetima Hann-Invest (C-554/21, C- 622/21 i C-727/21) od 11. srpnja 2024., proizlazi da zahtjev sudske neovisnosti isključuje obvezu suca da prihvaća pravna shvaćanja protivno svom sudačkom uvjerenju.

9.3. Sud se osobito priklanja izdvojenom mišljenju suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dr. sc. ŽČ, u kojem je izneseno pravno shvaćanje da sodredbama ZID ZPK/15 nije mogla otkloniti ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, u vrijeme donošenja navedenog zakona, a slijedom toga i u vrijeme sklapanja sporazuma o konverziji (aneksa), pravomoćno je bila utvrđena valjanost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, pa zakonodavac nije mogao urediti pravne posljedice ništetnosti odredbi za koje je u tom trenutku vrijedila pravomoćna sudska ocjena da su valjane. Posljedično, ni sporazum o konverziji, sklopljen u takvim okolnostima, nije mogao proizvesti učinak otklanjanja posljedica ništetnosti koje su u odnosu na valutnu klauzulu naknadno utvrđene sudskim odlukama.

9.4. Sud ujedno prihvaća i daljnju argumentaciju iz navedenog izdvojenog mišljenja, prema kojoj drugačije pravno shvaćanje nije suglasno praksi Suda Europske unije u predmetima C-452/18 i C-564/20, iz koje proizlazi da zaštita koju potrošaču pruža Direktiva 93/13/EEZ ne dopušta da se potrošaču uskrati pravo da se pozove na ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi niti da se učinci takve ništetnosti ograniče sporazumom koji nije rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača na odricanje od prava koja mu pravo Europske unije jamči.

Stupanjem na snagu ZID ZPK/15, kao i potpisivanjem aneksa ugovoru o kreditu nisu stavljene izvan snage odluke sudova u kolektivnom sporu na kojima se temelje osnove tužbenih zahtjeva za isplatu razlike temeljem dobivene pretplate konverzijom i one koja bi pripadala korisniku kredita zbog ništetnosti odredbi osnovnog ugovora. Slijedom navedenog, svi pravni učinci osnovnog ugovora do dana potpisivanja aneksa ugovoru o kreditu ostaju na snazi, a time i odluke sudova u kolekt ivnom sporu, kojima su učinci osnovnog ugovora ograničeni na način da je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9.5. Stoga je za zaključiti da sklapanjem aneksa korisnici kredita nisu imali namjeru izvršiti novaciju ugovornog odnosa ili konvalidaciju ništetnih odredbi već su cit:, sukladno zakonskim smjernicama i obvezi na strani tuženika, uz dobrovoljni pristanak korisnika kredita obzirom na okolnosti, za ubuduće utvrdili prava i obveze, pri čemu su retroaktivno regulirali pretplatu kao da je osnovni ugovor bio vezan za EUR, a čime nisu, niti su mogli, regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

9.6. Ovaj sud nadalje smatra da je važno istaknuti da potrošači izvršenom konverzijom kredita u valutu EUR nisu izgubili pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koji su utvrđeni kao razlika plaćenog u odnosu na ono što je trebalo platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF (pravo na glavnicu i zatezne kamate), a sve umanjeno za preplatu priznatu i obračunatu u konverziji.

9.7. Ovaj sud također nalazi da tako dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili ga nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači, po prirodi stvari, imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.8. Zakonom o konverziji zakonodavac je nastojao konstruirati normativni okvir koji bi potrošače oštećene nepoštenim ugovaranjem doveo u položaj kao da su od početka imali ugovorenu valutu i kamatnu stopu koje su bile stabilne i predvidive odnosno kao da su imali kredit u eurima. Međutim, takav pristup zanemaruje činjenicu da hrvatski potrošači nisu imali te “hipotetske” euro ugovore, nego konkretne, individualne CHF ugovore čiji su sadržaj i dinamika obveza bili određeni upravo odredbama koje su naknadno proglašene nepoštenima. Uspoređivanje njihovog položaja s položajem drugih potrošača koji su u istom razdoblju sklapali valjane i drugačije strukturirane ugovore, stoga je metodološki pogrešno: oni nisu bili u istoj početnoj situaciji, nisu sklapali iste ugovore, niti su trpjeli iste posljedice.

9.9. Zakonitost i provedba konverzije prema ZID ZPK/15 utvrđena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. pa je takvo utvrđenje obvezujuće i za ovaj sud. No, to ne znači da su sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači i korisnik kredita u CHF izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su uvjeti i način otplate kredita, pri čemu se ne radi o sklapanju novog ugovora o kreditu. Kada bi se i zauzeo pravni stav da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9.10. Dakle, sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema ZID ZPK/15 potrošač ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa korisnik kredita zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

9.11. Dodatno, ni naknadna konverzija kredita nije ispunila svoju stvarnu i pravnu svrhu, a to je potpuno obeštećenje potrošača i vraćanje u položaj u kojem bi se nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu bile ugovorene. Konverzijom nisu otklonjene sve štetne posljedice ništetnih odredaba, niti je potrošaču osigurana puna restitucija. Sama konverzija djelovala je isključivo kao tehnički mehanizam za stabilizaciju budućih obveza, bez retroaktivnog uklanjanja već nastale neravnoteže. Time se ne može smatrati da je konverzija predstavljala pravno relevantan način sanacije nepoštenih odredaba niti da je potrošaču osigurala pravično i potpuno obeštećenje.

9.12. U svrhu utvrđenja visine utuženog potraživanja, sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, Darku Prpiću dipl. oec. čiji nalaz i mišljenje sud (kao i naknadno očitovanje), u cijelosti prihvaća, budući da stranke nisu osporile matematički izračun. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 37.202,72 kn, odnosno europska protuvrijednost iznosi 4.937,65 EUR, manjak utvrđen konverzijom iznosi 40,30 EUR. Ukupno predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja uvećane za manjak utvrđen konverzijom i iznosi 4.977,95 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 2.318,72 EUR. Ukupno predstavlja iznos uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 7.296,67 EUR. Manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 921,11 EUR. Sveukupno predstavlja iznos umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 6.375,56 EUR

9.13. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, to se prema odredbi čl. 1115. ZOO-a vraća ono što je stečeno bez osnove, uključujući i plodove i zatezne kamate i to, budući da je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja.

9.14. Valja istaknuti da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja u odnosu na manje plaćene anuitete nakon provedene konverzije kredita iz CHF u EUR. pa stoga ne postoji potraživanje tuženika o kojem ovaj sud može odlučiti. Neovisno o tome, ovaj sud smatra važnim istaknuti da pravni odnos stranaka proizlazi iz potrošačkog ugovora u kojem su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima zbog njihove nepoštenosti, pri čemu tužitelj kao potrošač nije nepošteni stjecatelj niti je mogao snositi štetne posljedice nezakonitog ugovornog modela koji je sastavila i nametnula banka kao profesionalna i ekonomski nadmoćna ugovorna strana.

9.15. Prihvaćanjem stajališta tužene prema kojem bi banka, nakon provedene zakonske konverzije, bila ovlaštena retroaktivno potraživati razliku između iznosa koje je tužitelj plaćao i iznosa koje bi hipotetski plaćao prema drukčijem modelu otplate, zaštita koja se potrošaču jamči pravilima o nepoštenim ugovornim odredbama bila bi lišena svoje djelotvornosti.

10. Zatezne kamate

10.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, to uključuje i plodove i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.2. Pravomoćnom presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/2012, utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je stoga bio nesavjestan jer je znao odnosno morao znati da su takve odredbe nepoštene. Stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a (ostali odnosi) budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

11. Troškovi postupka

11.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dosuđen mu je parnični trošak. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23)..

11.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife), obrazloženih podnesaka od 16.7.2024. i 27.3.2026., (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima 14.11.2024., 18.3.2025., 30.6.2025., 9.9.2025., 8.4.2026. i 29.6.2026. (Tbr. 9.1. Tarife) svaka radnja u vrijednosti od 500,00 eur, uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), što zajedno iznosi 5.625,00 eur. Tome valja pridodati plaćeni predujam za vještačenje u iznosu od 600,00 eur te sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 361,02 eur, što ukupno iznosi priznatih 6.586,02 eur.

11.3. Kako je tužitelj potraživao trošak u iznosu od 8.786,79 eur, a priznato mu je 6.586,02 eur, to ga je valjalo odbiti za iznos od 2.200,77 eur. Taj trošak odnosi se na trošak koji nije bio potreban za provođenje postupka (čl. 155. ZPP-a). Tužitelju tako nije priznat traženi trošak podneska od 1.9.2023. budući da je u njemu neosnovano prigovarao trošku sudske pristojbe na tužbu, podneska od 12.11.2024. jer je uz njega dostavio pisani iskaz koji je mogao dostaviti uz bilo koji slijedeći podnesak, a pri tom nije obrazlagao meritum spora, trošak ročišta od 6.2.2025. jer se to ročište nije održalo, trošak pristojbe na rješenje koje nema uporište u ovom predmetu te trošak ročišta za objavu koje nije potrebno za provođenje postupka jer se presuda objavljuje na e oglasnoj ploči sudova i kao takva je dostupna strankama (čl. 155. ZPP-a).

11.4. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 13. srpnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate

(čl. 151. st. 3. ZPP-a)

12. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 13. srpnja 2026.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke u pisanom obliku u tri primjerka. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.