REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1144/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Marta Šimrak Lukavski, odvjetnica iz Zagreba iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. lipnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice, odvjetnice Marte Šimrak Lukavski, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana, dana 13. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 5. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 676- 53070784 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., potvrđen po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV11579/15 od 7.12..2015. godine koji glasi:

„ Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva što iznosi 0,60% iznosa kredita, maksimalan iznos 1.000,00 HRK.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 86,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 7. prosinca 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.163,09 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1/ Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 5.12.2015. sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 676-53070784 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-11579/2015, prema kojem je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 108.614,00 kn za kupovinu automobila, uz fiksnu kamatnu stopu od 6,99 % godišnje. Navodi da je predmetnim ugovorom ugovorena naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva kredita i to uz iznosu od 0,60% jednokratno od iznosa kredita, koja odredba je nepoštena i ništetna. Tužitelj se poziva na odluke suda EU C-84/19 i C.224/19, a vezano za tumačenje Direktive 93/13 kod naplate naknada. Navodi da se o naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista unaprijed formulirana od strane banke i implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, niti mu je objašnjena struktura te naknade i troškova. Poziva se na čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača sukladno kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako je ista unaprijed formulirana od trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj; poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Isto tako navodi da sporna odredba nije ugovorena u dobroj vjeri, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena, a time i ništetna i ne proizvodi pravni učinak.

Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud

- utvrditi da je ništetna odredba čl. 5. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 676-53070784 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV11579/15 od 7.12..2015. godine koji glasi:

„ Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva što iznosi 0,60% iznosa kredita, maksimalan iznos 1.000,00 HRK.“

- naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 86,49 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.12.2015. godine do isplate. Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.413,85 eura (smatrajući da bi se isti trebao odrediti samo na temelju kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 86,49 eura), koji je sud prihvatio na ročištu 14.5.2026. a s obzirom da je predmet spora deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništavosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare. Osporava sva tumačenja tužitelja vezana za ništetnost sporne ugovorne odredbe o naplati naknade za naplatu troškova kreditnog zahtjeva, dok visinu naplaćene naknade i datum kada je ista naplaćena od tužitelja, tuženik ne osporava.

Nadalje tuženik navodi da su ugovorne strane pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, kao i da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, kao i da su prava potrošača bila u potpunosti poštovana i prije, a i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Pozivajući se na čl. 1022 st. 2. ZOO-a, smatra da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita. Također se poziva i na čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 52/16) koji propisuje da ukupni troškovi kredita za potrošače uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Isto tako navodi da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu. Pri tome se poziva na čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN 84/2002). Smatra da je tuženik u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade i provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Stoga smatra da za ugovaranje ulazne naknade postoji pravni temelj. Nadalje smatra tuženik da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je time ostvaren zahtjev transparentnosti. Tuženik se poziva i na presudu Suda EU broj C-621/17 od 3.10.2019. u kojoj je zauzet stav da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da pri tome banka ne mora detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu; te na presudu C-84/19 od 3.9.2020. u kojoj je sud EU zauzeo stav da je odredba o tkz. ulaznoj naknadi izuzeta od testa poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ 5.4.1993. To stoga što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tuženik prigovara da bi tužitelj imao status potrošača. Stoga smatra da je sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi valjana i da proizvodi pravne učinke.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 676-53070784 od 7.12.2015. (list 7-13 spisa), otplatni plan (list 20-21 spisa), izvod iz sudskog registra za Hypo Alpe-Adria-Banku d.d. (list 18-19 spisa), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 22-29 spisa), Izvadak iz odluke o naknadama Hypo Alpe-Adria- Banke d.d. (list 47-50 spisa), saslušan je tužitelj (list 119-120 spisa), te je pročitana brojna sudska praksa (list 145-146 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Svu naprijed naznačenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnim troškovima obrade kreditnog zahtjeva, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 5.12.2015., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ („Narodne novine“ 41/14, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

8. Odredbama čl. 49. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

9. Sukladno čl. 52. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj 5.12.2015. godine s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 676-53070784, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 108.614,00 kn. Jednako tako, nije sporno da je čl. 5. tog Ugovora određeno da se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva od 0,60 % iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 kn. Isto tako nije sporno da je tuženik naplatio tu naknadu u iznosu od 651,68 kn, što obračunato po fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kn iznosi 86,49 eura.

13. Sporno je je li navedena odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara, kao i status tužitelja kao potrošača.

14. Uvidom u čl. 2. spornog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je u istom izričito navedeno da je predmetni kredit ugovoren kao potrošački kredit i to za kupovinu motornog vozila. Stoga nije u pravu tuženik kada tvrdi da je upitan status tužitelja kao potrošača.

15. Čitanjem predmetnog ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila kupnja auta za osobne potrebe. U banci su mu ponudili „šprancirani“ ugovor. Pročitao ga je, uočio je odredbu o plaćanju naknade za trošak kreditnog zahtjeva, pitao je što se točno plaća i koliko, a u banci mu je rečeno da je to tako i da se mora platiti, bez da su mu rekli bilo kakve pojedinosti, pa čak niti koji iznos mora platiti niti što se pokriva. Rekli su mu da mora platiti, a iznos mu je skinut prilikom isplate kredita. Također je rekao da mu niti kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora nisu ništa govorili niti pojašnjavali vezano za spornu naknadu.

17. Tužitelj je uvjerljivo iskazivao, pa sud vjeruje da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati sa bankom, već da je ta odredba dio standardnog ugovora, unaprijed formuliranog, koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati, već ju je morao prihvatiti takvu kakva je kako bi mu kredit bio isplaćen.

18. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da se pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o troškovima obrade kredita. Njegove tvrdnje u tom smislu su paušalne. Isto tako pozivanje tuženika na dostupne informacije i na dostavljeni Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Banke d.d. u kojem pod toč. B.4. Kreditiranje građana, pod B4.1. stoji troškovi obrade kreditnog zahtjeva sukladno uvjetima pojedinog kredita, ne mogu se smatrati potpunim informiranjem potrošača.

19. Stoga kako tuženik nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo potrebno je utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U tom smislu valja reći da tuženik nije naveo od čega bi se sastojala naknada za obradu kredita koju je naplatio od tužiteljice, koje troškove i usluge ona obuhvaća, pa sud zaključuje da tuženik nije dokazao da bi imao bilo kakve troškove vezane za obradu kredita. Isto ne proizlazi niti iz naprijed spomenutog Izvatka iz Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Banke d.d., a niti iz Obrasca o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu u kojem je navedeni također trošak obrade kreditnog zahtjeva, bez navođenja iznosa i specifikacije, dok je jasno naznačeno koji troškovi nisu obuhvaćeni tom naknadom, pa je tim više dovedena u pitanje savjesnost i poštenje prilikom ugovaranja iste.

21. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21.1. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao za koje usluge je naknada plaćena, pa se ne može niti utvrditi je li ona odgovara stvarno pruženim uslugama od banke, što znači da je u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

22. Stoga, kako je sud utvrdio u dokaznom postupku da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva od 0,60 % iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 kn, ništetna u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, ali i čl. 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

23. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata utuženog iznosa za troškove obrade kreditnog zahtjeva, za koje tuženik nije dokazao da su u stvarnosti nastali uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetnom-toč. I. presude.

24. Treba reći da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je ta ugovorna odredba, lako razumljiva, pa da je isključeno ocjenjivanje njene poštenosti. Naime, činjenica da je navedeno da se radi o troškovima obrade kredita i da je izražen postotak u kojem se ta naknada plaća, a ne visina te naknade u apsolutnom iznosu, ne znači da je ta odredba razumljiva u situaciji kada se ne može zaključiti za koje se usluge ona plaća, odnosno je li njena visina odgovara stvarno pruženim uslugama.

Pritom je upravo dužnost banke bila da mu pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Stoga sud smatra, a suprotno navodima tuženika da za tužiteljicu ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva.

25. Osim toga, ističe se tuženiku da čl. 84. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita.

26. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

27. Nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tuženik na temelju ništetne odredbe o troškovima obrade kredita od tužitelja naplatio iznos od 651,68 kn, odnosno 86,49 eura (prema fiksnom tečaju konverzije). Stoga mu je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti taj iznos.

28. O prigovoru zastare tuženika treba reći prvenstveno da zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva. Potom, da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

29. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, a on je utvrđen uvidom u otplatni plan (1.12.2015.) i nije sporna između stranaka. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

31. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i označenom VPS-u u tužbi od 1.413,85 eura (koji je sud prihvatio s obzirom da je predmet spora nenovčani i novčani zahtjev), dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženog podneska od 17.2.2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 14.5.2026. i 15.6.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što iznosi 800,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 200,00 eura, te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 110,00 eura, što je ukupno 1.163,09 eura.

32. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku

U Zagrebu 13. srpnja 2026.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika