REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6401/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja ŠH, odvjetničke vježbenice te zamjenika punomoćnika tuženika IH, odvjetničkog vježbenika, dana 13. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 11. stavak 3., Ugovora o kreditu broj 9011159671 od 18. travnja 2006. godine zaključenog između tužitelja CH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke. Na ročištu održanom dana 10. lipnja tužiteljica precizira dio tužbenog zahtjeva na isplatu tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.513,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. veljače 2008.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju CH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 133,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.4.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju CH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 202,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. srpnja 2026. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011159671 od 18. travnja 2006. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.609,73 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci.

2. Nadalje, tužitelj ističe da je čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nametnuta/ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit te navodi da je tužitelju na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 133,48 EUR (1,00% od iznosa kredita).Dakle, spornim člankom 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP/03, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora).

3. Tužitelj, dalje, ističe kako se o spornoj odredbi ugovora uopće nije pojedinačno pregovaralo, da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja nije upoznao sa sadržajem iste, odnosno nije mu prezentirano koji su to posebni troškovi koje tuženik ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Navodi da tuženik nije prikazao niti naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada, koja je uredno plaćena, već da je sve tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj dobio na potpis, po banci unaprijed pripremljen ugovor. Dakle, kako je sporna odredba bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj odredbi nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njen sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, to tužitelj smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača (ovdje tužitelja), kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca (ovdje tuženika), kao druge ugovorne strane, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Dodatno tužitelj navodi kako je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač (tužitelj), ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

4. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da ne proizvodi pravne učinke i da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: " Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“. Kako je tuženik dana 20. travnja 2006. godine tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 133,48 EUR, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 133,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2006. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor u tužbi pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.460,71 EUR, navodeći kako je tužitelj očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora pa predlaže da vrijednost predmeta spora odredi sud. Nadalje tuženik osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik ističe da je prema pozitivnim propisima u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (dalje: naknade za obradu kredita) te da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita u svemu u skladu s jedim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Također ističe kako sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je te transparentna, da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, i kao takva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Pozivajući se na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, tuženik ističe da tužiteljevo pozivanje na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i odredbi ZZP/03, a sve obzirom na to da je tuženik tužitelju pružio sve obavijesti i informacije o spornoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora. Također, ističe kako se naplaćeni iznos naknade za obradu kredita nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03. Također tužitelj navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te je izračun naknade za obradu kredita jasno i nedvosmisleno određen ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu. Dodatno tuženik navodi da je odredba o naknadi za obradu kredita naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika te da je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu pristao na njihovu primjenu te da je upoznat s istima. Tuženik ističe i prigovor zastare jer tvrdi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna te da samim time otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1. ožujka 2022. prema kojem zastara počinje reći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba. Osporava i zatraženi tijek zateznih kamata smatrajući da nije nepošteni stjecatelj. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

6. Na ročištu održanom 10. lipnja 2026. tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 133,48 eura, kao i da je tzv. ulazna naknada tužitelju naplaćena 20. travanja 2006., ali i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, iz razloga koji su obrazloženi u odgovoru na tužbu.

7. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011159671 od 18. travnja 2006. godine, otplatnu tablicu po predmetnom kreditu, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, tuženikove Opće uvjete poslovanja s građanima od 19.10.2004, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23i 146/25, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu čl.11.3. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci banke (tuženika) o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 133,48 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

10. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9011159671 od 18. travnja 2006. godine, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 21.609,73 CHF, kao i to da je čl. 11.3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,00% iznosa kredita, time da se navedena naknada naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 133,48 EUR niti da je sporna naknada tužitelju naplaćena dana 20. travnja 2006. godine.

11. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 1,00% iznosa kredita sadržane u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 133,48 EUR, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

12. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je čl. 11.3. istog ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, sukladno odluci Banke (tuženika) o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

13. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

14. Tužitelj je iskazao da je namjena predmetnog kredita bila kupnja osobnog vozila. Automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za svoje osobne potrebe i nikada ga nije davao u najam ili zakup. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a niti tijekom otplate istog, nije u vlasništvu imao obrt niti trgovačko društvo. Nema nikakvo ekonomsko obrazovanje. Koliko se sjeća vezano uz zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu, uopće nije bio u banci, nego je sve rješavano preko auto kuće u kojoj je našao automobil koji je kupio predmetnim Ugovorom o kreditu. U auto kući mu je rečeno koliko iznosi cijena automobila koji treba kupiti na kredit, također mu je rečeno na koji rok može dobiti kredit i koliko bi mu iznosila mjesečna rata kredita. Ništa drugo mu nije rečeno. Kasnije su ga iz auto kuće zvali da je banka pripremila Ugovor o kreditu i da kod javnog bilježnika dođe potpisati Ugovor o kreditu. Prije nego što je Ugovor o kreditu potpisao, isti je pročitao i vidio je da u njemu stoji odredba da će morati platiti naknadu za obradu kredita, s time da nije bilo navedeno u kojem točno novčanom iznosu, već u nekom postotku od iznosa kredita, ali se više zbog proteka vremena ne sjeća o kojem se postotku radilo, obzirom da je od zaključenja predmetnog Ugoovra o kreditu prošlo 20 godina. U Ugovoru nije bilo navedeno koje troškove i usluge banke ta naknada za obradu kredita pokriva, niti mu je to objašnjeno u auto kući. Nadalje, tužitelj je iskazao kako nije bilo moguće da ne plati naknadu za obradu kredita jer ga je čekao po banci pripremljen Ugovor o kreditu i nije uopće imao mogućnost pregovarati o toj naknadi. Uz Ugovor o kreditu nisu mu uručeni Opći uvjeti banke niti ikakva odluka banke iz koje bi mogao utvrditi na koji način se određuje naknada za obradu kredita odnosno na što se konkretno ona odnosi. Kada mu je sud predočio odredbu čl. 11. 8. predmetnog Ugovora (kojom je određeno da potpisom ovog Ugovora o kreditu ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s tuženikovim Općim uvjetima poslovanja s građanima i pristaju na njihovu primjenu te da su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju ti Opći uvjeti i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, kao i da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune) tuženik je naveo da je potpisao takav Ugovor kakav je pripremila banka, ali niti u auto kući, niti kod javnog bilježnika nisu mu objašnjeni Opći uvjeti poslovanja banke koji se spominju u čl. 11. 8. predmetnog Ugovora o kreditu. Također, iskazao je da mu je iznos naknade za obradu kredita odbijen od iznosa kredita koji mu je odobren. Zaključno, tužitelj je naveo da ga je prije otprilike godinu i pol dana njegov punomoćnik, odvjetnik Frano Bazina, koji ga je zastupao u postupku koji je vodio protiv PBZ d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz CHF, upravo iz istog ovog Ugovora o kreditu, nazvao i rekao da bi mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kredita te se on (tužitelj) suglasio sa njegovim prijedlogom odnosno da se ide u ovaj parnični postupak te mu je potpisao punomoć.

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljeva iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

16. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju vozila (čl.2.1. Ugovora) što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio isključivo za svoje osobne potrebe, da ga nikada nije davao u najam ili zakup, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, važećeg u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju.

17. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

18. Člankom 81. ZZP/ 03 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

19. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije ili istovremen s korištenjem kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

20. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

21. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

22. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud je stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju, po djelatnicima auto kuće kod koje je tužitelj našao automobil koji je odlučio kupiti i koji je u konačnici kupio predmetnim kreditom.

23. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog.

24. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 1,00% od iznosa kredita, sukladno odluci Banke (tuženika) o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

25. Iako je predmetna odredba (čl.11.3. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

26. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 11.3. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

28. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

29. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

30. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

31. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl.11.3. Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% od iznosa kredita.

32. Obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da vezano uz uvjete kreditiranja i zaključenje predmetnog ugovora o kreditu uopće nije bio u banci, kao i da nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora o kreditu već je sve dogovoreno preko auto kuće u kojoj su mu rekli kolika je cijena automobila koji želi kupiti na kredit, rok na koji može dobiti kredit i koliko bi mu iznosila rata kredita i naknadno ga pozvali, kad je Ugovor bio pripremljen od strane banke, da ga potpiše kod javnog bilježnika, te na temelju uvida u predmetni Ugovor o kreditu, stav je ovog suda da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru te da se o odredbi tog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužitelj iz čijeg iskaza proizlazi da mu u auto kući nisu rekli za obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, da u Ugovoru nije navedeno koje troškove i usluge banke sporna naknada pokriva (što je sud utvrdio i uvidom u predmetni Ugovor) te da nije bilo moguće da ne plati naknadu za obradu kredita koja je bila određena u postotku od iznosa kredita jer ga je čekao po banci pripremljen ugovor o kreditu i nije imao mogućnosti uopće pregovarati o toj naknadi, što pak znači da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj vezano uz predmetni Ugovor o kreditu uopće nije bio u banci. Dakle, tuženik nije niti vidio tužitelja, a kamoli mu objasnio spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, što je postupanje tuženika, kao financijske institucije, koje je u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a.

33. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

34. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 11.8. istog, ugovoreno da potpisom ovog Ugovora o kreditu ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima te da su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima i ostali akti banke (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je naknada za obradu kredita naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika s građanima te da je potpisom ugovora tužitelj pristao na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznat.

35. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja tuženika, kao niti ostalih općih akata tuženika, na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, među kojima je i odluka banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ( sukladno kojoj se određuje i predmetna naknada za obradu kredita kako to proizlazi iz čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu), po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima jedne ugovorne strane (tuženika), koji se primjenjuju na sve klijente banke, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, što tužitelja, kao potrošača, stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca.

36. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021- 2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

37. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je korisnik kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

38. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelja ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

39. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

40. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 133,48 EUR nesporna to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

41. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 10. lipnja 2026. godine učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu od 133,48 EUR naplaćena tužitelju 20. travnja 2006. godine.

42. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na, tužitelja, kao potrošača, i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelja na temelju čl. 1115 ZOO- a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 21. travnja 2006. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužitelju 20. travnja 2006. godine) do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

44. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

45. Vezano za prigovor tuženika na previsoko naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe u iznosu od 1.460,71 EUR, ovaj sud ističe kako smatra da je tužitelj previsoko označio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 133,48 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za obradu kredita. Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništavosti sporne ugovorne odredbe, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327 ZOO-a kojom je određeno da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

46. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 133,48 EUR, što je ovaj sud učinio na pripremnom ročištu održanom 10. lipnja 2026. godine. Suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, jer je naknada troška postupka, prema vrijednost predmeta spora od 1.460,71 EUR kako ju je naznačio tužitelj u tužbi, četverostruko viša nego kod naknade troška prema vrijednosti predmeta spora od 133,48 EUR obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 1.460,71 EUR iznosi, bez PDV-a, 200,00 EUR, a prema VPS od 133,48 EUR iznosi 50,00 EUR, bez PDV-a, a dokazni postupak je isti.

47. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/2026).

48. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 25 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 20.02.2025 – 25 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 10.06.2026. - 25 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 75 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 150,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 37,50 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 187,50 EUR.

49. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 15,00 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, dok tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 110,00 EUR jer do zaključenja glavne rasprave u sudski spis nije dostavio dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, niti je plaćanje sudske pristojbe vidljivo u e-spisu, a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu, na temelju čl. 4. točka 1. ZSP, nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu. Također, sud ističe kako tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije kao potrošač oslobođen plaćanja sudske pristojbe na tužbu, kako je to isti naveo u obavijesti o primitku elektroničkog podneska (tužbe) od 28.10.2024. godine, obzirom da se u kolektivnom sporu "Potrošač" nije raspravljalo, a niti su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovorima o kreditu zaključenim u CHF, koje je s potrošačima zaključivao tuženik, već se raspravljalo i utvrđene su ništetnim odredbe koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope te valutnu klauzulu, tako da nema mjesta primjeni čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a u ovom konkretnom slučaju.

50. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 202,50 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

51. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 202,50 EUR, tekuću od 13. srpnja 2026. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tužitelju naloženo plaćanje troškova postupka tuženiku.

52. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. srpnja godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 15,00 EUR

2.pun. tuženika