REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Ps-54/2025-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženica: PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]), [adresa], radi iseljenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. lipnja 2026. u prisutnosti zakonskog zastupnika tužiteljice, prvotuženice i drugotuženice, 13. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Nalaže se prvotuženici PO u roku 15 dana predati u posjed tužiteljici nekretninu, slobodnu od stvari i osoba i to stan na V (petom) katu stambene zgrade, stan broj 10, površine 77,36 m2 u [adresa].
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužiteljica na ročištu održanom 16. lipnja 2026. povukla tužbu u odnosu na drugotuženicu AO.
II. Nalaže se prvotuženici PO u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnik stana na V (petom) katu, stan broj 10, površine 77,36 m2, u [adresa] (dalje: stan), koji se nalazi u stambenoj zgradi. Smatra kako prema odredbi članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) navedenim stanom u vlasništvu Republike Hrvatske upravlja Ministarstvo obrane temeljem odluke o davanju ovlaštenja Ministarstvu obrane za upravljanje stanovima, garažama i poslovnim prostorima u vlasništvu Republike Hrvatske (NN 56/92), a isti je preuzet iz stambenog fonda bivše JNA i SSNO temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA, SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske (NN 52/91). Tuženici navedenu nekretninu koriste bez valjane pravne osnove. Budući da tuženici koriste stan u vlasništvu tužiteljice bez pravne osnove, tužiteljica na temelju odredbe članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09. 143/12; dalje u tekstu ZVDSP) zahtijeva predaju posjeda svoje nekretnine.
2. Prvotuženica PO osporila je na ročištu održanom 16. lipnja 2026. navode iz tužbe s obzirom na to da u predmetnom stanu živi na temelju valjane pravne osnove.
3. Tužiteljica je na ročištu održanom 16. lipnja 2026. povukla tužbu u odnosu na drugotuženicu AO. Prema odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Drugotuženica AO pristala je na navedenom ročištu na povlačenje tužbe, pa je sud pod točkom I. izreke rješenja utvrdio da je tužba povučena u odnosu na drugotuženicu AO.
4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: zahtjev za mirno rješenje spisa (list 3-5 spisa), zapisnik o bodovanju stana (list 6 spisa), zapisnik o izvidu stana od 17.10.2024. (list 7 spisa), zapisnik o izvidu stana od 15.4.2023. (list 9 spisa), dopis Ministarstva obrane RH, Samostalnog sektora za stambene poslove od 30.10.2024. (list 10 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tuženica (list 35-36 spisa).
5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje prvotuženice PO i predaja slobodnog od osoba i stvari stana opisanog u izreci presude.
7.1. Prvotuženica PO u svom iskazu navodi da je u predmetni stan uselila 2017. sa dečkom OO s obzirom na to da je on imao ključeve od tog stana, iako je i njemu bilo jasno da njegova mama nije riješila papire oko tog stana. Misli da su oni taj stan mijenjali za neki stan na Borongaju, ali detalji joj nisu poznati. Ona je nakon izlaska iz zatvora, a to je bilo prije neka tri tjedna, ponovno ušla u posjed tog stana, ali ovaj puta ga koristi samostalno s obzirom na to da je OO preminuo 2019. Navodi da je dobivala uplatnice od MORH-a radi plaćanja naknade za korištenje predmetnog stana, a trenutno je u dugovanju za iznos od oko 3.000,00 eura. Ne osporava točnost i istinitost zapisnika od 30. listopada 2024.
7.2. Drugotuženica AO u svom iskazu navodi da ne osporava istinitost i točnost zapisnika od 30. listopada 2024. Navodi da je ona 2017. ušla u posjed tog stana i da je imala ključeve tog stana koje je nakon punoljetnosti vratila mami, ovdje prvotuženici PO, ali povremeno bi navedene ključeve ponovno uzela od mame kako bi mogla ući u stan bez nje. Zadnji puta je bila u stanu prije neka dva do tri tjedna. U odnosu na pravnu osnovu potvrđuje navode prvotuženice PO.
8. Slijedom navedenog, među strankama nije sporno da je tužiteljica vlasnica stana, da je prvotuženica PO u posjedu istoga te da ona nije podmirila naknadu za korištenje stana u iznosu od 3.000,00 eura.
9. Sporno je ima li prvotuženica PO pravnu osnovu za posjedovanje stana.
10. Neosnovan je navod prvotuženice PO kako u predmetnom stanu živi na temelju valjane pravne osnove. Naime, u svom iskazu, kao i navodima tijekom postupka, ista nije navela koja je to pravna osnova na temelju koje posjeduje predmetni stan, a ta osnova ne može biti činjenica što je njezin dečko u trenutku njezina useljenja u stan „imao ključeve od tog stana“. To zapravo proizlazi i iz preostalog dijela njezinog iskaza gdje navodi kako je „ i njemu bilo jasno da njegova mama nije riješila papire oko tog stana“. Slijedom navedenog, ovaj sud je zaključio da tuženica nema valjanu pravnu osnovu za posjedovanje predmetnog stana.
11.1. Iako se prvotuženica PO tijekom trajanja ovoga postupka nije formalno pozvala na Čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija), ovaj sud je na temelju navoda iz njezinog iskaza, kao i činjenice da tužiteljica tijekom trajanja ovoga postupka nije navodila da prvotuženica PO ima drugu nekretninu u svom vlasništvu, utvrdio da predmetni stan predstavlja njezin dom, pa je proveden test razmjernosti. Gore navedenim čl. 8. EKLJP propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života (st.1.), a u skladu sa stavkom 2. – javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) dom je nepovrediv, a prema odredbi čl. 16. Ustava Republike Hrvatske slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
11.2. S obzirom na predmet spora u ovoj pravnoj stvari razmotrena su pitanja je li predmetna nekretnina dom prvotuženice PO, bi li nalog za njezino iseljenje predstavljao miješanje u pravo na poštivanje njezina doma te da li je takvo miješanje odnosno njezino prisilno iseljenje u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu. Može li neka od propisanih iznimki iz članka 8. stavka 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Sud je obvezan, neovisno o formalnom vlasničkopravnom položaju stranaka, ocijeniti je li naloženo iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se njime želi ostvariti. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, prvo pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?", drugo pitanje je: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje ˮlegitimnog ciljaˮ? i treće pitanje je: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.
11.3. Iz iskaza prvotuženice PO sud je utvrdio da ona u predmetnom stanu živi od 2017. te da kroz to vrijeme nije uredno plaćala naknadu za korištenje stana, pa je trenutno po toj osnovi dužna tužiteljici iznos od 3.000,00 eura. Razdoblje korištenja stana od strane tuženice u trajanju od skoro deset godina je razdoblje u kojem se mogla razviti dovoljna i kontinuirana veza s predmetnom nekretninom na način da prvotuženica PO upravo istu može smatrati svojim domom, što između ostalog proizlazi i iz činjenice da se je i nakon odslužene zatvorske kazne ponovo vratila u tu nekretninu, slijedom čega bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u njezino pravo na poštivanje doma. Ovdje valja nadodati da zakonitost posjeda stana nije uvjet za postojanje "doma" u konvencijskom smislu.
11.4. Međutim, takvo miješanje je u skladu s zakonom i proizlazi iz odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, dalje: ZVDSP) s obzirom na to da prvotuženica PO ničim nije dokazala da bi imala pravo na posjed predmetne nekretnine.
11.5. U odnosu na pitanje je li miješanje odnosno prisilno iseljenje prvotuženice PO nužno u demokratskom društvu i postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario valja istaknuti da tužiteljica sukladno odredbi čl. 30. ZVDSP ima pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, a time i pravo tražiti iseljenje i predaju u posjed od osobe koja taj stan koristi bez pravne osnove. Tužiteljica nije privatna osoba pa se ovdje ne suprotstavljaju dva privatna prava iste snage, već pravo vlasništva države i pravo na dom fizičke osobe. Međutim, tužiteljica ima legitiman cilj koji se ogleda u tome da kao vlasnica povrati posjed nekretnine i njome raspolaže zakonito, što uključuje i dodjelu stana osobama koje ispunjavaju zakonom propisane kriterije. Ovaj sud naglašava kako pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje, već i određene obveze, a to se prije svega odnosi na plaćanje režija kao i obvezu plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku. Prvotuženica PO je u svom iskazu pred ovim sudom navela kako potvrđuje istinitost zapisnika od 30. listopada 2024., iz kojeg proizlazi kako ona u odnosu na predmetni stan ne podmiruje naknadu za korištenje stana, ali isto tako niti račune za toplinsku i električnu energiju.
11.6. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, pa tako i činjenicu da je tužiteljica tolike godine bila pasivna u pokretanju bilo kakvih postupaka protiv prvotuženice PO, ovaj sud zaključuje da je iseljenje tuženice razmjerno i nužno s obzirom na to da bi se tužiteljici kao vlasnici stana nametnuo prekomjeran teret da u stanu ostane osoba koje ga bespravno koristi, a u ostvarivanju svog prava na dom vlasniku stana ne plaća, ili vrlo rijetko plaća naknadu za korištenje stana , kao i račune za toplinsku i električnu energiju, koje će po redovitom tijeku stvari vlasnik stana morati utužiti u sudskom postupku. Ovdje valja naglasiti da prvotuženica PO u svom iskazu nije navela kako je razlog neplaćanja teška materijalna situacija ili niski mjesečni prihodi, pa je samim time to još jedan razlog da se tužiteljici ne uskrati vlasnička zaštita.
11.7. Slijedom navedenog, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud je stava da pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom prvotuženice PO koja nekretninu posjeduje bez valjane pravne osnove te da se legitimni cilj tužiteljice ne može ostvariti na drugi način, pa je miješanje u pravo prvotuženice PO na dom razmjerno, utemeljeno na zakonu i nužno u demokratskom društvu.
12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife i to u iznosu jednokratne nagrade od 250 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura iznosi 500,00 EUR.
12.2. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 500,00 EUR te je odlučeno kao u toč. II izreke presude.
12.3. Tužiteljici nije priznat trošak preko dosuđenog s obzirom na to da je trošak parničnog postupka određen prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife.
U Zagrebu 13. srpnja 2026.
Sudac:
Ivan Bešlić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud pisanim putem u 4 primjerka.
DNA:
1. tužitelj po OGDO
2. I i II-tuženici
