Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-124/2024-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužiteljice UI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Petri Vugrin, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Kristijanu Horvatu, odvjetniku iz Varaždina, iz Odvjetničkog društva Horvat & Zebec & Bajsić Bogović j.t.d., radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave zaključene dana 28. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Petre Vugrin, odvjetnice iz Čakovca, te tuženika osobno uz punomoćnika Kristijana Horvata, odvjetnika iz Varaždina, dana 13. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici UI iz [adresa] U 15, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 20.295,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 51,50 EUR (protuvrijednost 388,00 kuna) od dana 19. kolovoza 2019. do isplate

na iznos od 20.244,21 EUR (protuvrijednost 152.530,00 kuna) od dana 23. rujna 2019. do isplate

po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. do 30. lipnja 2026., po stopi od 5,40% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku PI da tužiteljici UI naknadi parnični trošak u iznosu od 6.349,13 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 5,40% godišnje u razdoblju od 13. srpnja 2026. kao dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 3.249,42 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod Općinskog suda u Čakovcu 2. srpnja 2020. podnijela tužbu radi isplate iznosa od 152.918,00 kuna (u novoj valuti 20.295,71 EUR), tvrdeći da je tuženiku dala osobnu pozajmicu u visini kunske protuvrijednosti 25.000,00 EUR, koji je preuzeo obvezu vraćanja otplatom anuiteta po kreditu koji je tužiteljica podigla kod OTP banke d.d.

2. Presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-236/22-10 od 5. svibnja 2023. tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-683/2023-3 od 7. veljače 2024. ta je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Drugostupanjski sud ocijenio je da je prvostupanjska presuda preuranjena u zaključku o nepostojanju ortakluka jer je ostalo nerazjašnjeno: (a) zašto je tužiteljica sklopila Ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 17. siječnja 2018. bez naknade ako je jedina namjera bila prijateljska pozajmica; (b) zašto nije odmah ušla u osnivanje društva; (c) koji je razlog tuženikova plaćanja anuiteta tužiteljici; te (d) iz kojih razloga prvostupanjski sud nije uzeo u obzir visinu svih tuženikovih uplata, a nije pojasnio ni iz kojeg razloga dosuđuje upravo iznos od 20.295,71 EUR.

3. U ponovljenom postupku doneseno je rješenje o financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, te su provedeni slijedeći dokazi: uvid u ugovor o kreditu OTP banke d.d. br. 170314358727 od 14. ožujka 2017. i otplatni plan (list 5–10 spisa); uvid u karticu kredita i izvadak tekućeg računa tužiteljice (list 11–19); uvidi u dopise, mail-ove i potvrde banke (list 20, 22, 23, 29, 30, 31, 32); uvid u Ugovor o podjeli i prijenosu poslovnih udjela od 17. siječnja 2018. (list 24–26); uplatnice (list 27–28); povijesni izvadak iz sudskog registra (list 46–51); Ugovor o podjeli i prijenosu sredstava (list 52– 54); Ugovor o zajmu s Hamag Bicro broj 70/9882 (list 55–65); uvid u spis list 1–644; nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marije Hrešć, dipl. oec., od 15. prosinca 2025. (list 497-613); njezino pisano Očitovanje od 20. veljače 2026. (list 629-630); te usmeni iskaz vještakinje na ročištu od 28. svibnja 2026. Saslušane su parnične stranke (ročišta od 4. rujna 2025. i 21. ožujka 2023.) te svjedokinje CI (**.**.2023.) i ŽI (**.**.2023.). Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Nesporne su između stranaka slijedeće okolnosti:

(a) Dana 14. ožujka 2017. tužiteljica je s OTP bankom d.d. Zadar sklopila Ugovor o kreditu br. 170314358727 u iznosu od 25.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB na dan isplate, na rok od 120 mjeseci u 120 jednakih anuiteta od 271,19 EUR, uz fiksnu kamatnu stopu 5,49% godišnje. Tuženik je na tom kreditu bio sudužnik/solidarni dužnik.

(b) Banka je 15. ožujka 2017. tužiteljici u gotovini isplatila iznos od 180.000,00 kuna (24.231,81 EUR po tečaju 7,4282512 kn/EUR). Prethodno su ustegnuti troškovi (interkalarna kamata 170,00 kn, ostali troškovi 46,24 kn, javni bilježnik 990,00 kn), a isplaćeni su još iznosi od 2.797,60 kn i 1.702,44 kn koji se prema iskazu tužiteljice i nalazu vještakinje odnose na troškove kredita.

(c) Stranke nisu sklopile nikakav pisani ugovor ni o zajmu ni o ortakluku.

(d) Tuženik je od travnja/svibnja 2017. do 15. studenog 2018. na tekući račun tužiteljice kod OTP banke d.d. uplaćivao iznose u visini anuiteta po kreditu, ukupno 56.740,00 kuna (= 7.530,69 EUR po fiksnom konverzijskom tečaju 7,5345 kn/EUR, odnosno 7.540,77 EUR prema realiziranom otplatnom planu vještakinje; razlika je metodološka i tiče se iste transakcije).

(e) Tuženik je 15. studenog 2018. izvršio zadnju uplatu od 19.000,00 kuna, kojom su podmirene obveze do srpnja/kolovoza 2019.

(f) Nakon kolovoza/rujna 2019. tuženik više nije vršio nikakve uplate.

(g) Tužiteljica je 23. rujna 2019. prijevremeno otplatila kredit, plativši banci ukupno 152.530,00 kuna, te prije toga u kolovozu 2019. dio neplaćenog anuiteta od strane tuženika u iznosu od 388,00 kuna

(h) Stranke su dana 17. siječnja 2018. sklopile Ugovor o podjeli i prijenosu poslovnog udjela kojim je tužiteljica stekla 50% poslovnog udjela u Urban Fit d.o.o. nominalne vrijednosti 10.000,00 kuna, bez naknade.

(i) Urban Fit d.o.o. osnovan je 30. ožujka 2017. temeljem izjave o osnivanju tuženika kao jednog osnivača, s temeljnim kapitalom od 20.000,00 kuna (2.654,46 EUR). Urban Fit d.o.o. i tuženik kao sudužnik sklopili su 20. listopada 2017. Ugovor o zajmu br. 70/9882 s Hamag Bicro.

5. Jedino sporno pravno pitanje jest: je li tužiteljica tuženiku dala osobnu pozajmicu (ugovor o zajmu) ili je riječ o ortačkom ulogu u zajednički pothvat? O tome ovisi je li tuženik dužan tužiteljici vratiti utuženi iznos.

6. Sukladno čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje: ZOO), ugovorom o zajmu zajmodavac se obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos. Zakon za valjanost ugovora o zajmu ne propisuje pisanu formu — sukladno čl. 287. st. 4. ZOO-a, ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan je iako pisana potvrda nije dana. Bitni sastojci ugovora su: (a) predmet zajma i (b) obveza vraćanja. Da bi se radilo o ugovoru o zajmu, moraju kumulativno biti ispunjene dvije pretpostavke: da se zajmodavac obvezao predati novčani iznos zajmoprimcu, i da se zajmoprimac obvezao isti iznos vratiti (u skladu s načelom iz čl. 499. st. 1. ZOO-a, kako ga je dosljedno tumačio Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetima Rev-161/2017-2 od 14. listopada 2020. i Rev-1633/2014-2).

Sukladno čl. 637. st. 1. i 2. ZOO-a, ugovorom o ortakluku uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja, a ortaštvo je zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti. Ortakluk nastaje sporazumom o zajedničkom cilju i definiranim ulozima svih ortaka — ako ulozi i zajednički cilj nisu jasno određeni, ugovor o ortakluku nije sklopljen. Sukladno čl. 639. st. 3. ZOO-a, ugovor koji se odnosi na ulaganje samo sadašnje ili samo buduće imovine nije valjan bez popisa i opisa dijelova koji u nju ulaze.

7. Tužiteljica je dokazala temeljne pretpostavke zajma: predaju određenog iznosa novca tuženiku i njegovu obvezu vraćanja. Tuženik je osporio tu osnovu tvrdnjom o ortakluku — pa je na njemu teret dokazivanja ortačke osnove, sukladno čl. 221.a ZPP- a koji propisuje primjenu pravila o teretu dokazivanja kad se ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-1268/2014-2 od 11. lipnja 2019. potvrdio je da stranka koja tvrdi da je posrijedi ortakluk mora nedvojbeno dokazati postojanje ortačkog ili nekog drugog sličnog ugovora, uz napomenu da samo iskazi stranaka koji su međusobno proturječni, a bez objektivnih materijalnih dokaza, ne mogu biti dostatna osnova za zaključak o ortakluku.

8. Tužiteljica je saslušana na ročištu od 21. ožujka 2023. i na ročištu od 4. rujna 2025. u ponovljenom postupku. Oba iskaza sud je pročitao i razmatrao kao jedinstvenu cjelinu u skladu s rješenjem od 4. rujna 2025. temeljem čl. 315. st. 3. ZPP-a.

Na ročištu od 21. ožujka 2023. tužiteljica je opisala nastanak kreditnog odnosa: "Kako je PI bio kreditno nesposoban otišli smo zajedno u banku i ja sam uzela kredit u iznosu od 25.000,00 eura, firma tada nije bila aktivna, ja sam bila korisnik kredita a PI je bio sudužnik." Tužiteljica je odmah pojasnila i svrhu transakcije: "Ja sam dobila kredit, odmah kad mi je kredit isplaćen ja sam uzela novac u gotovini i predala ga PI. Tada smo razgovarali da će se sredstva vratiti." Nadalje je pojasnila razlog plaćanja anuiteta: "Rate je vraćao tuženik kao fizička osoba. U vrijeme vraćanja rata kredita njegovo društvo je poslovalo i ostvarivalo dobit." Na pitanje da li je novac dala fizičkoj osobi ili firmi, odgovor je bio kristalno jasan: "Na posebno pitanje da li se mogu izjasniti kome sam pozajmila novac da li fizičkoj osobi PI ili tvrtki Urban fit iskazujem da sam novac pozajmila PI kao fizičkoj osobi, jer bi u suprotnom novac položila na račun firme kao pozajmicu."

Na ročištu od 4. rujna 2025. tužiteljica je pojasnila razlog kasnijeg ulaska u Urban Fit, koji je Županijski sud u Rijeci u rješenju Gž-683/2023-3 istaknuo kao nedostatno razjašnjen: "Ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 17.1.2018. sklopila sam iz razloga da si spasim pozajmicu budući da je tuženik rekao da će mi vratiti cijeli preostali iznos pozajmice sa zajmom kojeg je uzeo kod Hamag Bicro ali to nije učinio pa sam ja se zabrinula i mislila da ću ako uđem u firmu se naplatiti iz imovine firme." Sud tu izjavu ocjenjuje posebno važnom jer opisuje klasično ponašanje zajmodavca koji ulazi u dužnikovo društvo kao mjeru zaštite naplate, a ne ponašanje ortaka koji je od samog početka imao sudjelovanje u poduhvatu. Tužiteljica je jasno navela i da "nikada nisam bila poslovno uključena u poslovanje tvrtke Urban fit" te da "nisam tražila da mi se pozajmica isplati iz te imovine" — što isključuje ortačko ponašanje.

Glede spornog navoda iz poziva od 11. travnja 2019. (formulacija o "pravnom odnosu nastalog članstvom u TD Urban fit") tužiteljica je na ročištu od 4. rujna 2025. iskazala: "Ne znam zašto je u pozivu tuženiku od 11.4.2019. koji je poslala njena punomoćnica navedeno da se tuženik poziva u pogledu međusobnih prava i obveza iz pravnog odnosa nastalog članstvom u TD Urban fit." Ova formulacija iz opomene ne može se tumačiti kao prihvaćanje ortačke osnove: sama tužiteljica nije bila autor tog teksta, a punomoćnica je u predprocesnoj komunikaciji legitimno ostavila otvorena sva pravna vrata za potencijalnu osnovu tražbine. Tvrdnja tuženika da ta formulacija dokazuje ortakluk stoga je neprihvatljiva.

Osobito je važan iskaz tužiteljice da je razlog ulaska u firmu bio isključivo zaštita potraživanja: "Imala sam informaciju da tvrtka ponire. I tako sam ja odlučila ući u tvrtku isključivo iz razloga da pokušam spasiti svoj novac." Taj iskaz nije proturječan iskazu o zajmu — dapače, logično ga nadopunjuje i čini razumljivim zašto je ušla bez plaćanja poslovnog udjela. Glede ironične izjave "da sam očito platila novcima od 25.000 eura"

— tužiteljica je odmah razjasnila da je tu izjavu iznijela u ironiji, i to je prihvatljivo pojašnjenje u kontekstu njenog konzistentnog iskaza.

Ocjenjujući iskaz tužiteljice u cjelini, sud ga prihvaća kao vjerodostojan. Niti u jednoj odlučnoj okolnosti nije utvrđena interna proturječnost. Tužiteljica je dosljedna od prvog ročišta do zadnjeg u opisivanju temeljnog pravnog odnosa: dala je osobnu pozajmicu tuženiku kao fizičkoj osobi, tuženik je plaćao anuitete jer je to bio dogovor vraćanja, a u firmu je ušla samo radi osiguranja naplate. Taj iskaz je interno logičan i konzistentan s materijalnim dokazima (kredit na njeno ime, tuženik kao sudužnik, anuiteti plaćeni u punom iznosu).

9. Tuženik je saslušan na ročištu od 21. ožujka 2023. i na ročištu od 4. rujna 2025.

Na ročištu od 21. ožujka 2023. tuženik je iznio svoju temeljnu verziju: "na pitanje da li je tužiteljica sredstva odobrena po kreditu u iznosu od 25.000 eura predala njemu na ruke iskazujem da mi nije predala cijeli iznos nego 158.000 kuna a ostatak je dala svome bratu." Nadalje je pojasnio ortačku teoriju: "tužiteljica je predložila da ona uzme kredit i ja da budem sudužnik i da preko pozajmice uplatimo novac u firmu... Taj iznos od 158.000 kuna ja sam uplatio na račun firme 5.4.2017." Glede anuiteta, tuženik je izjavio: "Ja sam u periodu od 2017. do 2019. plaćao mjesečne rate m-bankingom. Novce sam prebacivao na svoj račun a nakon toga sa svog računa sam prebacivao na račun tužiteljice jer u početku ona nije bila član društva." Na pitanje je li mislio da je dužan vraćati, tuženik je odgovorio: "jest, to je bio dogovor."

Na ročištu od 4. rujna 2025. tuženik je svoju teoriju dopunio: "Navedeni iznos uopće nisam sebi uzeo kao pozajmicu već je to bio iznos koji je tužiteljica uzela sebi na ime kasnijeg članstva u društvu." U istom iskazu potvrdio je da je "imao na mobitelu složenu aplikaciju putem koje sam plaćao mjesečne anuitete na račun tužiteljice te sam automatizmom plaćao te anuitete nakon što je tužiteljica ušla u firmu" — čime sam potvrđuje da je anuitete plaćao kao automatiziranu rutinu, bez ikakvog prigovora ili iznimke, i kada je tužiteljica bila formalnim članom društva.

Sud pri ocjeni tuženikova iskaza uočava tri bitna unutarnja proturječja:

Prvo, tuženik tvrdnjom da je posrijedi bio ortački ulog negira svoju raniju izjavu sa ročišta od 21. ožujka 2023. u kojoj je potvrdio da je vraćao anuitete "jer je to bio dogovor" i da "jest" mislio da je dužan. Dužnik koji vraća ortački ulog ne vraća anuitete po tuđem bankovnom kreditu — vraća ulog tek pri diobi ortakluka ili prema dogovorenoj dinamici. Tuženikova tvrdnja o automatizmu plaćanja nakon ulaska tužiteljice u firmu nije potkrijepljena materijalnim dokazima i proturječi logici ortačkog odnosa: ako je već bila ortak i ostvarivala dobit, zašto bi joj se i dalje plaćali anuiteti po njezinom bankovnom kreditu.

Drugo, tuženik je na ročištu od 21. ožujka 2023. iskazao da je iznos od 158.000 kuna prenio na Urban Fit kao "pozajmicu PI" — dakle kao svoju osobnu pozajmicu firmi, a ne kao ortački ulog tužiteljice. Tim opisom transakcije sam je sebi proturječan: ne može se istovremeno tvrditi da je novac bio ortački ulog tužiteljice, a vlastoručno ga knjižiti kao osobnu pozajmicu tuženika.

Treće, na pitanje o definiciji ortakluka tuženik je odgovorio: "Ja ne znam što je definicija ortakluka ali bilo je dogovoreno da tužiteljica daje novac a ja pokrenem firmu." Ovaj iskaz je dokazno dvojako usmjeren: s jedne strane tuženik tvrdi da nije mogao dogovoriti ortakluk jer ga nije razumio, a s druge strane tvrdi da jest bio ortački dogovor. Takva proturječnost u ključnom činjeničnom navodu umanjuje ukupnu vjerodostojnost tuženikova iskaza, sukladno čl. 221. st. 2. ZPP-a, kojim je propisano da sud pri ocjeni uzima u obzir i to što je stranka najprije jednu tvrdnju iznijela, a zatim je izmijenila ili ograničila. U ovom predmetu tuženik nije tek promijenio tvrdnju — nego je kroz cijeli postupak iznosio međusobno nesukladne teorije, što je VSRH u predmetu Rev- 2708/2019-2 od 19. studenog 2019. označio kao okolnost koja razara vjerodostojnost iskaza stranke ("niti sam tužitelj tijekom postupka nije dosljedno iskazivao o činjeničnoj osnovi svoje tražbine").

Tvrdnja da je ostatak kredita (razlika do 185.000,00 kn) predana tužiteljičinom bratu TI za građevinske radove ostaje bez ikakvog materijalnog dokaza — nema računa, nema bankovnih transakcija, nema isprave iz kojih bi se taj navod mogao potvrditi, a ni vještakinja Hrešć nije u dostupnoj dokumentaciji pronašla trag koji bi upućivao na takvo plaćanje.

10. Svjedokinja CI saslušana je na ročištu od 6. veljače 2023. nije izravni svjedok ni jedne pravno relevantne radnje — nije prisustvovala sklapanju kreditnog ugovora, predaji novca ni dogovoru o vraćanju. Sve što iskazuje je posredno saznanje iz razgovora sa suprugom, koji je stranka u sporu.

11. Svjedokinja ŽI saslušana je na ročištu od 21. ožujka 2023. Ona je jedini neutralan svjedok u postupku — nije u srodstvu ni bliskom odnosu ni s jednom stranom te nema izravnog interesa za ishod spora. Svjedokinja je potvrdila da su je "oboje zajedno" pitali o kreditu za zajednički pothvat: "Poznato mi je da su me zajednički pitali za novac i da su trebali novac za ulaganje u firmu" i "Ja sam stekla dojam da oni u pothvat idu zajednički." Ovaj navod tuženik ističe kao potporu ortačkoj tezi. Međutim, sud ocjenjuje da on nije dovoljan za zaključak o ortakluku iz sljedećih razloga: Svjedokinja je izrijekom navela: "Nisam prisustvovala nikakvoj radnji raspolaganja novca tužiteljice prema tuženiku" i "Preda mnom nije bilo govora o tome da će UI taj novac pozajmiti PI. Niti je bilo preda mnom bilo govora kako će stranke međusobno regulirati svoj odnos." Dakle, svjedokinja nije znala kako će stranke međusobno urediti pravni odnos glede novca — nije znala hoće li biti zajam, ortakluk ili nešto treće. Njezin dojam da "idu u zajednički pothvat" odnosi se na svrhu korištenja kredita (otvaranje fitnessa), a ne na pravnu kvalifikaciju međusobnog odnosa stranaka u pogledu povrata novca. Vrijedno je uočiti da svjedokinja potvrđuje da je "kreditne rate otplaćivao PI u gotovini na šalteru" — i to pamti eksplicitno iako nije znala detalje pravnog odnosa. To ponašanje (osobno plaćanje u gotovini na šalteru) konzistentno je s ponašanjem dužnika, ne ortaka.

12. Polazeći od uputa Županijskog suda u Rijeci iz rješenja Gž-683/2023-3 i uzimajući u obzir sve provedene dokaze, sud donosi sljedeći zaključak:

Tuženik je potvrđen od strane svjedokinje ŽI (neovisan svjedok) i od njega samog ("to je bio dogovor, da firma vraća meni a ja tužiteljici", "jest" mislio da je dužan) da je 18 uzastopnih puta uplaćivao iznos od 2.100,00 kuna — što odgovara zaokruženoj kunskoj protuvrijednosti anuiteta od 271,19 EUR za puni kredit od 25.000,00 EUR. Ako bi se radilo o ortačkom ulogu čija bi vrijednost bila samo 158.000,00 kuna (tuženikova verzija), proporcionalni anuitet iznosio bi oko 1.717,00 kuna, a ne 2.100,00 kuna. Tuženik nije nikad prigovorio iznosu anuiteta, nije prigovorio osnovi plaćanja, nije tražio zaustavljanje plaćanja uz poziv na ortakluk. Takvo ponašanje isključivo je ponašanje dužnika koji zna da duguje povrat cijelog iznosa.

Nalaz vještakinje Hrešć nedvojbeno utvrđuje da je tuženik iznose prenesene na Urban Fit d.o.o. označio opisom "pozajmica PI" — dakle kao svoju osobnu pozajmicu tom društvu, ne kao tužiteljičin ulog ili kapital. Da se radilo o tužiteljičinom ortačkom ulogu, taj bi iznos morao biti evidentiran kao ulog u kapital ortaštva ili društva, a ne kao pozajmica tuženika osobno. Tuženik je upravo vlastitim opisom transakcije potvrdio da je on primio novac od tužiteljice (kao zajmoprimac), taj novac dalje proslijedio ČI kao svoju vlastitu pozajmicu, i time kreirao dva zasebna pravna odnosa — pri čemu je tužiteljica bila zajmodavac prema njemu, a ne prema ČI.

Tužiteljica je ušla u Urban Fit tek u siječnju 2018. — deset mjeseci nakon sklapanja kredita i prijenosa novca. Takav vremenski odmak nespojiv je s tuženikovom tvrdnjom da je tužiteljica od samog početka trebala biti član društva i da je novac bio ortački ulog. Ortaci ulaze u društvo na početku zajedničkog pothvata, a ne godinu dana kasnije, iz zabrinutosti za povrat novca.

Usto, Ugovor o prijenosu poslovnih udjela ne dokazuje ortakluk, nego ga upravo isključuje: udio joj je darovan bez naknade (a ne u zamjenu za ortački ulog), a tužiteljica je to i pojasnila: "Ne znam zašto mi je tuženik darovao poslovni udio, vjerojatno iz razloga da više ne potražujem svoj novac." Takav dar smislen je u kontekstu dužnik- zajmodavac odnosa (dar koji odgađa potraživanje), a ne u kontekstu ortakluka. Konačno, sukladno čl. 637. st. 2. ZOO-a, ortaštvo je zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti. Urban Fit d.o.o. je trgovačko društvo — pravna osoba u smislu Zakona o trgovačkim društvima. Osnivanje i poslovanje d.o.o. nije ortaštvo u pravnom smislu. Niti jedna od stranaka nije iznijela dokaz o paralelnom ortačkom sporazumu koji bi bio neovisan od osnivanja i poslovanja Urban Fit d.o.o.

Vještakinja Hrešć je na ročištu od 28. svibnja 2026. jasno iskazala: "Prema dokumentaciji koju sam proučavala na temelju dostupnih isprava zaključujem da se radi o odnosu pozajmice između dviju fizičkih osoba tužiteljice i tuženika, a ne nikakvom poslovnom zajedničkom poduhvatu." Vještakinja je nadalje potvrdila da postoji sličnost između iznosa anuiteta po otplatnom planu kredita i iznosa koje je tuženik uplaćivao tužiteljici. Stalna sudska vještakinja za računovodstvo i financije, koja je imala uvid u kompletnu bankovnu i poslovnu dokumentaciju, time je dala ekspertni doprinos koji u bitnome podupire zaključak o zajmu.

13. Zaključno, sud utvrđuje da je između tužiteljice i tuženika sklopljen usmeni ugovor o zajmu u smislu čl. 499. st. 1. ZOO-a. Tužiteljica je tuženiku predala na ruke gotovinski iznos dobiven kreditom, a tuženik se obvezao taj iznos vraćati otplatom anuiteta po tom kreditu. Prigovor tuženika o ortakluku odbija se kao nepotkrijepljen dokazima i materijalno-pravno neodrživ.

14. Što se tiče visine dosuđenog iznosa, tuženik tvrdi da je od tužiteljice primio samo 158.000,00 kuna, dok je ostatak kredita tužiteljica predala svome bratu TI za građevinske radove. Ta tvrdnja nije dokazana ni jednim dokazom: nema bankovnih transakcija, nema računa za građevinske radove, nema isprave ni traga koji bi upućivao na plaćanje brata iz kreditnih sredstava. Vještakinja nije u dostupnoj dokumentaciji pronašla takav trag. Tužiteljica je dosljedno negirala da je bratu platila iz kreditnih sredstava: "Ja nisam plaćala brata iz kreditnih sredstava."

Tuženik je saslušan na dvije rasprave, potvrdio da je novac primio na ruke i uplatio na Urban Fit kao svoju pozajmicu. Ukupno je na Urban Fit prenijeto 191.000,00 kuna — dakle 11.000,00 kuna više od iznosa koji tužiteljica tvrdi da mu je predala. Vještakinja napominje da je dio mogao potjecati iz tuženikovih vlastitih sredstava, ali taj navod ne isključuje da je tužiteljica predala puni iznos od 180.000,00 kuna. Plaćanje punih anuiteta koji odgovaraju kreditu od 25.000,00 EUR — a ne proporcionalnih anuiteta koji bi odgovarali samo 158.000,00 kuna — neoborivo upućuje na zaključak da je tuženik bio svjestan da je primio puni iznos kredita.

Teret dokazivanja da je primio manji iznos snosi tuženik jer iznosi tu okolnost kao činjenicu kojom pobija tužiteljičin navod (čl. 221.a ZPP-a) potkrijepljen činjenicom da plaćani anuiteti odgovaraju pozajmici od 25.000,00 EUR. Sud stoga utvrđuje da je tuženik primio cjelokupni gotovinski iznos od 180.000,00 kuna (24.231,81 EUR). Tužiteljica je banci prijevremenom otplatom 23. rujna 2019. platila ukupno 152.530,00 HRK što prema tečaju konverzije (7,53450) iznosi 20.244,21 EUR, te ranije 19. kolovoza 2019. još i iznos od 388,00 HRK što prema tečaju konverzije (7,53450) iznosi 51,50 EUR koji se odnosi na dio 28.-og anuiteta, dok je tuženik svojim uplatama zatvorio ukupno 27. anuiteta i dio 28. -og, odnosno ukupno 56.740,00 HRK što prema tečaju konverzije (7,53450) iznosi 7.530,69 EUR. Navedeno proizlazi iz vještačkog nalaza i prometa po računima stranaka. Stoga je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

15. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnični trošak. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak. Trošak se odmjerava prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. i 107/2025.) prema troškovniku predanom na ročištu od 28. svibnja 2026. Vrijednost predmeta spora iznosi 20.295,71 EUR, pa sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife odvjetniku pripada nagrada od 250 bodova po radnji; vrijednost jednog boda je 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), dakle 250 × 2,00 = 500,00 EUR po punoj radnji. Na sve radnje obračunava se PDV od 25 % (Tbr. 46. Tarife). Prema troškovniku tužiteljice i vrijednosti predmeta spora tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, ročište od 17.3.2021., ročište od 24.11.2022., ročište od 6.2.2022., ročište od 29.1.2025., ročište od 4.9.2025., podnesak od 23.1.2026., ročište od 26.5.2026. za svaku od navedenih radnji u iznosu od 500,00 eura, trošak zastupanja na ročištu od 17.3.2021. u iznosu od 100,00 EUR, također je tužitelju priznat trošak dva ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eura za svako, predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eura i doplata predujma za vještačenje u iznosu od 200,00 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 939,59 HRK (124,71 euro), sudska pristojba na prvostupanjsku presudu u iznosu od 249,41 euro, odnosno ukupno s PDV-om na odvjetničke radnje je tužiteljici priznat iznos od 6.349,13 EUR. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 29.1.2025. u iznosu od 500,00 eura budući da mu je za taj dan priznat trošak ročišta na kojem je on ostao kod navedenog podneska, nije mu priznata sudska pristojba na presudu u iznosu od 249,42 eura koju je dvostruko zatražio, nadalje trošak podneska od 22.09.2020. , podnesaka od 24.2.2025. i podneska od 25.2.2026., jer se u tim podnescima ne navodi ništa novo, u iznosu od 500,00 EUR za svaki, trošak zastupanja na ročištu od 17.3.2021. preko iznosa od 100,00 EUR, dakle za daljnji iznos od 400,00 EUR budući da se radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 9.5. Tarife), odnosno ukupno s PDV-om na odvjetničke radnje tužiteljici nije priznat iznos od 3.249,42 EUR. O trošku je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

U Čakovcu 13. srpnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude, nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, u pisanom obliku u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Žalba se može predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike koji su ispunili uvjete za pristup tom sustavu. O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.