REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1359/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate , nakon održane glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja zamjenika punomoćnika tuženika, s danom objave 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213489990 sklopljenog dana 16. lipnja 2008. između korisnika kredita HM, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, solemniziranog 20. lipnja 2008. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, Vijenac Jakova Gotovca 13, pod brojem OV-19082/08, a koji glasi: ''u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF''.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213489990 sklopljenog 16. lipnja 2008. između korisnika kredita HM, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika te solemniziranog 20. lipnja 2008. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, Vijenac Jakova Gotovca 13, pod brojem OV-19082/08, a koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

III. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 9.662,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznose i to:

- na iznos od 257,64 EUR od dana 27. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 9,48 EUR od dana 14. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 19,54 EUR od dana 14. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 5,78 EUR od dana 14. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 26,66 EUR od dana 14. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 29,08 EUR od dana 14. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 21,33 EUR od dana 14. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 22,83 EUR od dana 14. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 23,69 EUR od dana 14. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 20,41 EUR od dana 14. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 21,87 EUR od dana 14. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 18,00 EUR od dana 14. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 511,74 EUR od dana 27. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 17,93 EUR od dana 14. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 15,18 EUR od dana 14. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 17,25 EUR od dana 14. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 16,28 EUR od dana 14. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 22,19 EUR od dana 14. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 25,68 EUR od dana 14. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 24,94 EUR od dana 14. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 28,80 EUR od dana 14. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 34,50 EUR od dana 14. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 36,35 EUR od dana 14. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 45,03 EUR od dana 14. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 42,17 EUR od dana 14. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 55,22 EUR od dana 14. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 47,82 EUR od dana 14. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 50,39 EUR od dana 14. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 3.379,80 EUR od dana 18. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 27,28 EUR od dana 14. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 29,37 EUR od dana 14. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 25,82 EUR od dana 14. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 28,21 EUR od dana 14. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 26,36 EUR od dana 14. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 30,30 EUR od dana 14. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 37,45 EUR od dana 14. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 4.867,87 EUR od dana 24. lipnja 2011. do isplate, koje kamate se obračunavaju do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 0,40 EUR sa zateznom kamatom od 17. lipnja 2008. do isplate.

II. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.390,91 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 125,00 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj tvrdi da je pravni prednik tužitelja HM, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213489990 od 16. lipnja 2008., Dodatak Ugovor u o namjenskom kreditu od 2. rujna 2009. te Dodataka Ugovoru namjenskom kreditu od 20. studenog 2010. Tvrdi da se sklopljenim Ugovorom tuženik tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 62.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se pravni prednik tužitelja (korisnik kredita) obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, pri čemu je odredbom članka 7. stavak 1. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećim za CHF na dan plaćanja.

1.2. Nadalje tužitelj ističe da je Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. pravni prednik tužitelja sve svoje tražbine prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, u cijelosti prenio na tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik, uz napomenu da od trenutka izvršene cesije svoje dospjele obveze na temelju predmetnog Ugovora treba ispunjavati tužitelju kao novom vjerovniku.

1.3. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je odredba članka 7. stavak 1. Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena, odnosno ništetna, iz razloga što prilikom sklapanja Ugovora korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i korisniku kredita kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a kako ga tuženik o tome ni na koji način nije informirao, korisnik kredita u trenutku sklapanja Ugovora nije bio, niti je mogao biti, svjestan rizika koji preuzima. Tako tvrdi da je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno na štetu korisnika kredita i da je značajna te da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg korisnik kredita ima vratiti tuženiku i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, tvrdi da su bitni elementi Ugovora promjenjivi i neizvjesni, s time da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz valutu švicarskog franka vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Navedeno prema tvrdnjama tužitelja znači da je švicarski franak bio siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti, a što je za korisnika kredita kao drugu ugovornu stranu značilo da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je korisnik kredita taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, jer ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, ugovornom odredbom o valutnoj klauzulu vezanoj uz švicarski franak rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo korisnik kredita, i to ne znajući da takav rizik uopće postoji. Iz navedenog prema tvrdnjama tužitelja proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže uz švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita kao potrošača te da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak.

1.4. Tvrdi da je navedeno, između ostalog, potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, a kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda potvrđena je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Kako prema odredbi članka 138.a ZZP/07, sada odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako tužitelj tvrdi da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između korisnika kredita kao pravnog prednika tužitelja i tuženika. Osim toga tužitelj ističe i da je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Drugim riječima navodi da je pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu njegovu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. S time u vezi, tužitelj ističe i kako je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆM protiv Erste bank Hungary Zrt), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).

1.5. Nadalje, tužitelj tvrdi da je odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a da je tuženik u konkretnom slučaju na temelju ništetne odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora ostvario korist u vidu neosnovano naplaćenih iznosa na temelju promjena u tečaju te naknade za obradu kreditnog zahtjeva u određenom iznosu. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak, tužitelj smatra kako je u konkretnom slučaju za utvrđivanje ukupne visine obveze korisnika kredita kao pravnog prednika tužitelja prema tuženiku po sklopljenom Ugovoru o kreditu mjerodavan isključivo početni ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta, odnosno tečaj za CHF koji je bio važeći na dan korištenja kredita, a da zatezne kamate na iznos naplaćen temeljem ništetnih ugovornih odredbi teku od dana izvršene uplate sukladno članku 1115. u svezi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

1.6. Tužitelj tako tužbom zahtjeva utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 7. stavak 1. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213489990 kojim je ugovorena valutna klauzula te slijedom toga zahtjeva isplatu iznosa od 9.663,00 EUR sa zateznom kamatom koji iznos je prema tvrdnjama tužitelja stekao tuženik temeljem tako ništetne odredbe i temeljem naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome spori aktivnu legitimaciju tužitelja temeljem sklopljenog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) navodeći da mu je tužitelj po prvi put dostavio navedeni Ugovor uz tužbu, međutim, da tražbina koju tužitelj potražuje tužbom nije niti mogla biti predmetom prijenosa jer se po svojoj prirodi tražbina protivi prenošenju na drugoga pa tvrdi da je ustupanje predmetne tražbine nedopušteno te da Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika na proizvodi pravne učinke. Tuženik nadalje spori i status korisnika kredita kao potrošača te ističe prigovor zastare.

2.2. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u bitnome smatra odluke donesene povodom kolektivnog spora nepravilnim i nezakonitim te ističe da je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a (poziva se na odluke suda Europske Unije C-81-19 i C-243/20). Nadalje ističe da su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, a s obzirom da je svim zaposlenicima tuženika bio dostavljen materijal "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine" u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnim klauzulama, zatim jer je u razgovoru sa službenicima banke korisniku kredita bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja takve ugovorne odredbe. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu na strane valute, zatim da je ta odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a da je neovisno o tome korisnik kredita bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže uz stranu valutu, švicarski franak.

2.3. U odnosu na odredbu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora tuženik ističe da je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je ovaj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tvrdi da je o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao korisnika kredi ta i tijekom pregovora oko ugovaranja kredita na način da su mu službenici banke jasno iskomunicirali da postoji obveza na plaćanje naknade za odobrenje kredita, pri čemu upire na izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima -osnovna uputa u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge te da se naknada u slučaju odobrenja kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava te tvrdi da navedeno znači da su službenici tuženika sigurno komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita. Također navodi da je Odluka o Tarifi naknada iz 2006. propisivala visinu te naknade te da ista predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). Također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama da bi se imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.4. Tuženik osporava i utuženi tijek zatezne kamate navodeći da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe jer da u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se treba smatrati savjesnim.

3. Tužitelj je nakon provedenom financijskog vještačenja podneskom od 27. veljače 2026. konačno odredio tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem na način kako glasi u točki III. izreke ove presude čime je ukupnom iznosu smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 0,40 EUR slijedom čega je valjalo u skladu s odredbom članka 193. stavak 2. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja. Istim podneskom je postavio i zahtjev za utvrđenje ništetnosti i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojom se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (sada točka II. tužbenog zahtjeva). Tuženik se takvoj preinaci protivio, međutim, ovaj sud je rješenjem od 15. travnja 2026. dopustio preinaku smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavak 3. ZPP-a).

4.1. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213489990 od 16. lipnja 2008. s prilozima (list 7. do 16. spisa), Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu od 2. rujna 2009. (list 17. spisa), Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu od 20. studenog 2010. (list 18. spisa), Potvrda o obavljenim transakcijama (list 19. spisa), obavijest tuženika o promjeni kamatne stope (list 20. do 25. spisa), potvrda o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. (list 26. spisa), potvrda o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. (list 27. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 28. do 32. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 33. i 78. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 34. i 77. spisa), pisana izjava svjedoka HM (list 48. do 49. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 71. spisa), sudska praksa (list 72. do 76., list 79. do 87., list 89. do 91., list 95. do 114., list 116. do 172. spisa), dopis tuženika o zahtjevu za dostavu dokumentacije (list 88. spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (list 94. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka HM radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz pisanog iskaza (iskaz na listu 287. spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po društvu DARFIN d.o.o. koje je pisani nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo dipl. oec. AM (nalaz i mišljenje na listovima 242. do 255. spisa), koji vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje na ročištu održanom 15. travnja 2026. (list 283. spisa).

4.2. Tuženik je na ročištu održanom 15. travnja 2026. odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je pregovarao predmetni Ugovor.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213489990 o valutnoj klauzuli (dio članka 7. stavak 1. Ugovora) i naknadama (ulazna naknada-naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dio članka 2. Ugovora) te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti navedenih odredbi.

7. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka tijekom postupka među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita HM sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu.

8. Među strankama su sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja te je sporno je li nastupila zastara. Među strankama je bilo sporno i je li ulazna naknada plaćena te visina tako eventualno plaćene naknade.

9.1. Uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen 16. lipnja 2008. između HM, kao korisnika kredita, i tuženika kao kreditora te da je istim korisniku kredita odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate kredita 20 godina, s time da se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Iz sadržaja odredbe članka 6. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu razvidno je da je namjena kredita bila kupnja stana.

9.2. Odredbom članka 7. stavak 1. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da korisnik kredita preuzima obvezu otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.

9.3. Odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu je između ostalog ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

10. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovom poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu. Navedeno proizlazi ne samo iz sadržaja samog Ugovora već i iz pisane izjave svjedoka HM (list 48. do 49. spisa) te iz iskaza koji je navedeni svjedok dao pred ovim sudom radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz pisanog iskaza, kojim iskazima je ovaj sud poklonio vjeru kao vjerodostojnima, životnima i logičnima. Naime, iz pisane izjave proizlazi da je svjedoku kao korisniku kredita kredit odobren s namjenom kupnje stana te da je kredit iskorišten isključivo u privatne svrhe, dok iz iskaza danog pred ovim sudom proizlazi da je stan kupljen iz sredstava kredita za obiteljsko stanovanje te da su supruga i on u tom stanu stanovali od 2008. do 2013. kada je prodan zbog širenja obitelji i potrebe za većim stanom, kao i da navedeni stan nikada nije korišten u bilo kakve druge svrhe. Tuženik je pak predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

11.1. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) koji prileži spisu na listovima 28. do 32. spisa ovaj sud je utvrdio da su korisnik kredita HM kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj isti sklopili 1. lipnja 2023. te da je istim HM ustupio tužitelju sve svoje tražbine iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kao i sve ostale tražbine koje se temelje ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, i to s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom.

11.2. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

11.3. Činidba koja je predmet ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe članka 80. ZOO-a prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana tražbina pa ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu, suprotno tuženikovim tvrdnjama.

11.4. Prema odredbi članka 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

11.5. Dakle, pravna osoba kojoj je potrošač na temelju ustupa prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03 ili Zakona o zaštiti potrošača/07, može od potrošačeva dužnika, potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Cesionar ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja (članak 84. stavak 1. ZOO-a), a dužnik sukladno odredbi članka 84. stavak 2. ZOO-a može prema cesionaru, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kada je saznao za ustupanje. Navedena pravna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-692/2023 od 4. siječnja 2024. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024, kao i Sud Europske Unije u predmetu C- 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) te u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. (točka 53. i točka 54.).

11.6. Novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (npr. naknada neimovinske štete) niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Naime, u smislu odredbe članka 80. stavak 1. ZOO-a, ustup takve tražbine nije zabranjen nijednim zakonom (tražbina nije izvan prometa), odnosno nije strogo osobne naravi (nije vezana za osobnost i strogo osobna prava vjerovnika) jer pravo na ispunjenje ovisi o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Stoga je slijedom svega navedenoga istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenjen neosnovanim.

12. Među strankama nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČ - HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., ADDIKO BANK d.d., OTP BANKA HRVATSKA d.d., SPLITSKA BANKA d.d. i SBERBANK d.d. (ranije: VOLKSBANK d.d.) radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba između ostalih i tuženika te je potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je s danom 14. lipnja 2018.

15. Odredbom članka 502.a stavak 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (članak 502.b stavak 1. točka 1. ZPP-a). Prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (članak 53. stavak 1.).

17. Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. ZZP/07 bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi članka 138.a tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

18. Pojam "naknade štete" iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, a da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

19. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu koji su sklopili HM i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

20. U odnosu na navode tuženika da je u postupku kolektivne zaštite donesena nepravilna i nezakonita odluka te da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora isključenja od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, s obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

21. Stoga je upravo na tuženiku kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (članak 219. stavak 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti.

22. Tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač HM dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Naime, tuženik je odustao od prijedloga da se kao svjedok saslušaju bankarski službenici koji su s korisnikom kredita pregovarali predmetni ugovor o kreditu. S druge strane, iz iskaza svjedoka HM proizlazi da mu nitko od strane tuženika nije objasnio što točno znači odredba kojom je ugovorena valutna klauzula, koje sve obveze za njega kao korisnika kredita mogu proizaći prihvaćanjem takve odredbe, u čemu se sastoji "specifičnost" švicarskog franka u odnosu na druge valute, kao niti da je za švicarski franak, pored općeg rizika valutne klauzule, nužno vezan i dodatni veliki rizik i u čemu se taj rizik sastoji, pri čemu je svjedok iskazivao da je bio upoznat s tim okolnostima da bi iste nedvojbeno utjecale na njegovu odluku da uopće sklopi predmetni Ugovor, a pogotovo vezati predmetni kredit uz valutu CHF. Nadalje iz pisane izjave i iskaza danog pred ovim sudom proizlazi i da on kao korisnik kredita nije niti mislio da ima mogućnosti pregovaranja bilo koje odredbe tog kredita pri čemu ga nitko nije upozorio niti na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom temeljem koje je predmetni kredit bio vezan uz valutu CHF. Sud je iskazu poklonio vjeru kao životnom i uvjerljivom, a iz iskaza tako proizlazi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da nije dobio sve potrebne informacije kao i da nije bio razumljiv rizik ugovaranja valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj predmetni Ugovor o namjenskom kreditu. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to je i odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između HM i tuženika po ocjeni ovog suda također nepoštena i ništetna.

23. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da nisu osnovane tuženikove tvrdnje da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak na određivanje njegove novčane obveze u ovom dijelu i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (članak 219. stavak 1. ZPP-a). Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu odredbe članka 7. stavak 1. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu te odlučiti kao kao u točki I. izreke ove presude.

24. U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, dakle dijela odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ( točka II. tužbenog zahtjeva) valja navesti sljedeće.

25. Odredbom članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. navedenog članka 96. ZZP/07 propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa stavkom 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

26. Iz iskaza saslušanog svjedoka HM proizlazi da se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije pojedinačno pregovaralo niti o jednoj ugovornoj odredbi pa tako niti onoj vezanoj za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ugovorenu člankom 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu. Osim toga, tuženik nije korisniku kredita naznačio na koje se poslove točno naknada odnosi i o kojem obujmu posla se točno radi. Po ocjeni ovog suda, iz navoda samog tuženika da je plaćanje sporne naknade navedeno u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga plaćanje ove naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih na predmetni ugovor je korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

27. Opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe članka 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornom dijelu odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu.

28. Osim toga, u predmetnom ugovoru o kreditu niti drugim ispravama koje je dostavio tuženik nije navedeno od čega se točno sastoji sporna naknada za odobrenje kredita. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisnika informirao prilikom zaključivanja ugovora o navedenim okolnostima (od čega se naknada sastoji i kako je određena njezina visina u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita) pa nije u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka koji je iskazao da mu nitko nije objasnio što ta naknada u sebi sadržava i na koji način se obračunava. Iz navedenog se, po shvaćanju ovog suda, dade zaključiti da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u ugovoru o kreditu, korisnik kredita nije niti dobio prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu.

29. S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi.

30. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio je pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81 . st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u svezi odredbi čl. 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

31. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade već samo da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u naplaćenom iznosu niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

32. Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita) slijedom čega je ova odredba ništetna pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

33. U pogledu istaknutog prigovora zastare u odnosu na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je to već ranije navedeno sudska odluka donesena u povodu kolektivne tužbe u tom dijelu je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je konkretna tužba predana 12. lipnja 2023. razvidno je da je podnesena u općem zastarnom roku od pet godina propisanog odredbom članka 225. ZOO-a pa je taj prigovor ocijenjen neosnovanim.

34. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je i od tuženika istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje temeljem ništetne odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojim je između ostalog ugovorena naknada za obradu zahtjeva i obradu kredita. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći pa nije ni protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

35. Među strankama je bila sporna visina tužbenog zahtjeva (točka III. konačno određenog tužbenog zahtjeva), kao i činjenica plaćanja ulazne naknade i visina tako plaćene naknade zbog čega je ovaj sud odredio provođenje financijskog vještačenja te je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem tako provedenog vještačenja.

36. Sud je financijsko vještačenje proveo po društvu DARFIN d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire AM. Navedeni vještak je pisani nalaz i mišljenje podnio 26. siječnja 2026. (list 242. do 255. spisa). Valja istaknuti da je sud na prijedlog tuženika odredio i provođenje vještačenja na okolnost tzv. negativnih razlika, međutim, tuženik u odnosu na taj dio vještačenja nije uplatio predujam. Vještak je bez obzira na navedeno izračunao ukupne razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos (točka 2. zaključka), međutim, tuženik nije u odnosu na navedene razlike postavio bilo kakav određeni zahtjev (niti je uostalom za taj dio vještačenja platio predujam) pa kako je s te osnove istaknuo samo općeniti prigovor materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja to ovaj sud nije niti ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

37.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 9.662,60 EUR za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Tako ukupno utvrđeni iznos vještak je u točki 1. mišljenja prikazao tabelarno po datumima svakog pojedinog anuiteta i po datumima plaćanja istih iskazavši pri tome razliku kako u kunama tako i u valuti EUR, a u skladu s čime je i tužitelj konačno odredio tužbeni zahtjev (u točki III. tužbenog zahtjeva). Vještak je također iznio mišljenje da je ulazna naknada naplaćena 27. lipnja 2008. u iznosu od 257,64 EUR (točka 3. zaključka).

37.2. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao prigovora te je u skladu s provedenim vještačenjem konačno odredio tužbeni zahtjev, dok je tuženik prigovore istaknuo podneskom od 17. ožujka 2026. s time da je na ročištu 15. travnja 2026. povukao prigovore istaknute navedenim podneskom koji su se odnosili na promjenjivu kamatnu stopu koja nije predmet utuženja u ovom postupku. Na ostale prigovore vještak se usmeno očitovao na ročištu 15. travnja 2026. te je istaknuo da su anuiteti u CHF anuiteti i povećane uplate koje je primjenjivala banka te se razlika valutne klauzule izračunava na način da anuitet ili povećana uplata koji je primijenila banka uz primjenu tečaja kojeg je primijenila banka je iskazan u HRK i uspoređen s istim tim iznosom u CHF pomnoženim sa tečajem na dan isplate kredita te je tako iskazana razlika između dva kunska iznosa do kojih se dolazi zbog različite primjene tečaja. Nakon tako usmenog očitovanja vještaka na tuženikove prigovore tuženik nije imao bilo kakvih daljnjih prigovora na provedeno vještačenje.

37.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka iz razloga što je prema ocjeni ovog suda vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, pri čemu je vještak s uspjehom otklonio tuženikove prigovore nakon čega tuženik prigovora više nije imao.

38. Stoga je utvrđeno da tužitelju po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pripada pravo na isplatu ukupnog iznosa od 9.662,60 EUR utvrđenog prema nalazu i mišljenju vještaka i iskazanog u tablici priloženoj nalazu i mišljenju s navedenim iznosim i datumima plaćanja svakog pojedinog anuiteta u većem iznosu zbog rasta tečaja. Također je temeljem tako provedenog vještačenja utvrđeno i da mu temeljem ništetne odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu (po osnovi ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita-ulaznoj naknadi) pripada pravo na isplatu iznosa od 257,64 EUR, međutim, tužitelj nije prilikom konačnog određivanja tužbenog zahtjeva za navedeni iznos povećao glavnično potraživanje utvrđeno financijskim vještačenjem, već je na navedeni iznos u okviru konačno određenog zahtjeva na isti zahtijevao zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade pa do isplate (članak 2. ZPP-a).

39. S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. u vezi s odredbom članka 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi članka 1115. ZOO- a, to tužitelju zatezne kamate na više plaćane iznose povrat kojih tužbom potražuje pripadaju počevši od dana izvršenog svakog pojedinačnog plaćanja.

41. Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, odnosno utvrđenja o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

42. Slijedom navedenoga je i u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

43. Stopa zatezne kamate određena je na temelju članka 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

44. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom i visinom konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 155. stavak 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 292. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

45. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 13. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 16. siječnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 27. veljače 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 27. ožujka 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. svibnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 143,08 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 72,83 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 2.390,91 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

46. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47.1. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na neosnovano zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu od 2. veljače 2024. jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Stoga je tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan za iznos od 125,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 10. srpnja 2026.

Sudac

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.