REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7541/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice ID iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Filipu Đuroviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika odvjetnika Filipa Đurovića, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 186-53015243 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. listopada 2009., sklopljenog između tužiteljice ID, kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora, kako slijedi:

- čl. 5. st. 2. koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškove obrade u iznosu od 2,00% (dva posto) iznosa kredita."

- čl. 8. st. 2. koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.177,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 484,57 EUR od 26. studenoga 2009. pa do isplate

- 693,28 EUR od 28. svibnja 2012. pa do isplate

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od ‭6‭‭ 76,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

‭

‭‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 25. studenoga 2025. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 22. listopada 2009. s prednikom tuženika društvom HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 186-53015243 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 25.000,00 EUR. Tužiteljica je, nadalje, navela da su odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, koje su citirane u t. I. ove presude, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Isto tako tužiteljica je navela da joj je na temelju navedenih odredaba 26. studenoga 2009. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 484,57 EUR, te 28. svibnja 2012. naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 693,28 EUR. Tužiteljica je, također, navela da je predmetnim odredbama povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja te da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica nije bila informirana o obvezi plaćanja predmetnih naknada i o razlozima koji opravdavaju njihovo plaćanje, te da bi neprihvaćanjem takvih odredaba tužiteljica bila ograničena u ostvarivanju svojih prava, odnosno da ne bi mogla dobiti kredit od banke, niti ga prijevremeno otplatiti. Nastavno je navela da tuženik ne može opravdati osnovanost iznosa predmetnih naknada, odnosno da su se plaćanjem istih u ugovorenom postotku od iznosa kredita podmirivali stvarni troškovi, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a iz čega proizlazi da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita, kao ni prilikom prijevremene otplate kredita, već proizlazi da se takve naknade određuju i naplaćuju isključivo jednostranom odlukom banke. Tužiteljica je stoga pojasnila da se radi o tipskom ugovoru, o odredbama koje su unaprijed formulirane o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da joj tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, te da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice, pa smatra da su takve ugovorne odredbe ništetne. Dodala je i da svi sudionici obveznog odnosa moraju postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što jednostranim uvođenjem predmetnih naknada izostaje jer potrošač, odnosno korisnik kredita, ima slabiji položaj jer o navedenom ne može pregovarati, niti na isto utjecati što stvara očiglednu neravnotežu. Nadalje, tužiteljica smatra da takve naknade ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i troškovima te da naplaćivanje takvih naknada utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu, što je, između ostalog, i u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Istaknula je i da nije jasno koje je troškove tuženik imao prilikom obrade kredita i prijevremene otplate kredita, i što te naknade predstavljaju. Još je navela da je tuženik sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ovlašten na temelju Ugovora o kreditu naplatiti od tužiteljice glavnicu i ugovorene kamate, odnosno da nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, a što znači da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, te zbog čega je predmetna odredba ništetna. Konačno, tužiteljica je navela da joj je na temelju ništetnih odredaba neosnovano obračunata i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te da stoga zahtjeva povrat istih zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po utvrđenju ništetnosti predmetne odredbe.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 186-53015243 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. listopada 2009., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora i to odredba čl. 5. st. 2. koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškove obrade u iznosu od 2,00% (dva posto) iznosa kredita." i odredba čl. 8. st. 2. koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.". Tužiteljica, nadalje, tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.177,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 484,57 EUR od 26. studenoga 2009. do isplate, te na iznos od 693,28 EUR od 28. svibnja 2012. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu tužbenog zahtjeva. Međutim, naveo je da je po predmetnom Ugovoru o kreditu 26. studenoga 2009. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.651,00 kn i 28. svibnja 2012. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 5.223,55 kn. Nadalje, tuženik je prigovorio suviše visoko određenoj vrijednosti predmeta spora, te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik je, također, tužiteljici osporio status potrošača. Naveo je i da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna i određena jer je u istoj navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju troškovi u iznosu od 2% iznosa kredita, te da je tuženik na temelju odredbe čl. 1022. st. 2. Zakona o obveznim odnosima imao pravo tužiteljici naplatiti troškove obrade kredita. Osim toga je naveo da je uložna naknada dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu, te da se posljedično prema istoj ne provode testovi poštenosti. Nastavno je naveo i da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je tužiteljici prije potpisivanja prezentiran Ugovor i njegovi učinci, kao i da je tužiteljica potpisivanjem iskazala svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Još je naveo da je tuženik jasno prikazao trošak svoje usluge koji nije bio obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Pored toga tuženik je naveo i da tužiteljica nije iznijela niti jednu tvrdnju da bi sporna odredba suprotno načelu svjesnosti i poštenja bila na štetu tužiteljice.

4. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna je jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u čl. 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer odredba čl. 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. Tuženik je, nadalje, naveo da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora i da su tužiteljici stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja, te da je tuženik postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Tuženik je, također, naveo da je tužiteljici sve bilo jasno i da joj je prije potpisivanja prezentiran Ugovor i njegovi učinci, pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, te je ukazao da je Ugovor solemniziran sukladno odredbi čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu, pa da je stoga tužiteljica potpisivanjem Ugovora iskazala svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik je, također, naveo da se zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu i da ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci pa da zbog toga trpi štetu jer u slučaju kad primi prijevremenu otplatu ne može kao vjerovnik naplatiti kamatu, a koju mora i dalje plaćati matičnoj banci. Konačno, tuženik je naveo da je sudska praksa zauzela stav da je tuženik imao pravni temelj za naplatu premetne naknade. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu troškove parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. 84-211 spisa), presliku dopisa tuženika od 27. listopada 2025. (str. 270 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 186-53015243 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. listopada 2009. (str. 271-275 spisa), presliku izračuna efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (str. 276-281 spisa), presliku specifikacije isplate kredita od 13. listopada 2025. (str. 282 spisa), presliku obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 283 spisa), presliku pregleda prometa za klijenta od 13. listopada 2025. (str. 285-288 spisa), u presliku Odluke o naknadama za usluge tuženika koja je u primjeni od 1. veljače 2005. (str. 368-392), presliku obračuna kamata (str. 414-417 spisa), presliku izjave ĆD od 12. prosinca 2023. (str. 427-430 spisa), presliku izjave AD od 27. lipnja 2023. (str. 431-433 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 460 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

7. Uvidom u presliku povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. 84-211 spisa) utvrđeno da je tuženik 14. lipnja 2016. promijenio tvrtku/naziv iz HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. u Addiko Bank d.d., a što tuženik i nije osporio.

8. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 186-53015243 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. listopada 2009. (str. 271-275 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je tužiteljica, kao korisnica kredita, isti zaključila s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio tužiteljici hipotekarni kredit u iznosu od 25.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 9,99% dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. Ugovora ugovoren rok otplate od 15 godina. Također je u odredbi čl. 5. (Troškovi) Ugovora u st. 2. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00% (dva posto) iznosa kredita. Isto tako je u odredbi čl. 8. (Prijevremena otplata kredita) u st. 1. Ugovora navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti tuženika najmanje 30 dana unaprijed, dok je u st. 2. iste odredbe određeno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika. Konačno je utvrđeno i da je Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava 28 listopada 2009. u uredu javne bilježnice Ilinke Lisonek pod brojem OV- 15415/2009, te da je u istoj ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru, između ostalih, od strane tužiteljice i da je ona prihvatila pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za nju proizlaze i da to odgovara njezinoj pravoj volji.

9. Uvidom u presliku Odluke o naknadama za usluge tuženika koja je u primjeni od 1. veljače 2005. (str. 368-392) utvrđeno je da je u t. A 1.2.2. za prijevremenu otplatu kredita na iznos stanja duga određena naknada do 5%, minimalno 1.000,00 kn.

10. Iz preslike obračuna kamata (str. 414-417 spisa) proizlazi da je tuženik iste obračunao za predmetni Ugovoru o kreditu za razdoblje od 31. svibnja 2012. do 30. studenoga 2024. u ukupnom iznosu od 16.795,80 EUR.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je s tuženikom tadašnjeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. zaključila predmetni Ugovor o kreditu 2009. Kredit je podigla u svrhu adaptacije stana te je, kada joj je kredit isplaćen, tim sredstvima adaptirala svoj stan koji se nalazi na adresi u [adresa]. Taj stan su koristili ona i njezina obitelj isključivo radi stanovanja i u tom stanu je živjela do 2017. kada se razvela i uslijed toga preselila, a taj stan sada koristi njezin sin. U tom stanu nikada nisu obavljali bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti su imali otvorenu firmu, niti obrt, a nisu ga ni iznajmljivali. Kredit je podigla uz valutnu klauzulu u EUR te je taj kredit prijevremeno otplatila i to negdje 2012. Prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu razgovarala je sa zaposlenikom tuženika te joj on nije uopće rekao da bi trebala platiti naknadu za obradu kredita, a kada je ponovno došla u banku Ugovor je već bio u cijelosti sastavljen od strane banke te ona nije mogla mijenjati odredbe istog. Prije potpisivanja je pročitala Ugovor o kreditu i uočila je odredbu o troškovima o naknadi za obradu kredita te je o tome pitala zaposlenika banke koji joj je rekao da istu mora platiti i da su svi ugovori o kreditu identični. Naknadu za obradu kredita je platila na način da joj je za iznos iste umanjen isplaćeni iznos kredita. Također je navela da joj zaposlenik tuženika prilikom zaključenja Ugovora nije ništa govorio o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti je ona tu odredbu uočila prilikom potpisivanja Ugovora, pri čemu je napomenula da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu koji je bio isprintan kada je došla u banku te je bila samo u poziciji da može prihvatiti ili ne prihvatiti predmetni Ugovor. Ugovor o kreditu je ovjerila kod javnog bilježnika, međutim, niti javni bilježnik joj nije ništa posebno govorio o odredbama koje se odnose na naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, već ju je upozorio na glavne odredbe kao što je visina kredita i kamate. Shvatila je da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita kada je došla u banku zatvoriti kredit te joj je tada zaposlenik tuženika rekao da mora uplatiti naknadu pa je ona tu naknadu platila jer je željela što prije otplatiti kredit. Konačno je navela da joj prije potpisivanja Ugovora o kreditu zaposlenik tuženika nije rekao koji točno iznos za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita mora platiti.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to, prije svega, s Ugovorom o kreditu. Ovdje u odnosu na izjave AD od **.**.2023. i ĆD od 12. prosinca 2023. (str. 427-430 i 431-433 spisa), koje je tuženik dostavio, valja reći da iz istih izjava proizlazi da AD i ĆD nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa njihove izjave u kojima općenito opisuju troškove i štetu koja nastaje tuženiku u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, nisu od utjecaja na konkretan slučaj.

13. Prije svega valja reći da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita ista imala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009. i 89/2009.; dalje: ZZP). Naime, uvidom u Ugovor o kreditu je utvrđeno da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljičinog zanimanja ili njezine poslovne djelatnosti. Nadalje, sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je sredstva kredita iskoristila u svrhu adaptacije stana na adresi u [adresa], koji su koristili ona i njezina obitelj isključivo radi stanovanja, kao i da u tom stanu nikada nisu obavljali bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti su imali otvorenu firmu, niti obrt, a nisu ga ni iznajmljivali.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškove obrade u iznosu od 2,00% (dva posto) iznosa kredita, ništetna, te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da te joj zaposlenik nije uopće rekao da bi trebala platiti naknadu za obradu kredita, te da joj niti javni biljženik nije ništa posebno govorio o toj odredbi. Dakle, predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, te da je ista odredba u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužiteljica je u okviru njezinih sposobnosti i potreba, primijenila svu dužnu pažnju koja se od nje i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužiteljici ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužiteljici, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to ista nije bila informirana na transparentan i potpuni način te bez koje joj kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (2,00% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja reći iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica mogla prijevremeno otplatiti kredit samo uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu koju je tužiteljica tuženiku i platila. Nadalje, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP- a. Ovo stoga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja i o navedenoj ugovornoj odredbi, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojem je ugovoreno da tuženik u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika, je ovisna isključivo o odluci i uvjetima jednog ugovaratelja (tuženika) i to bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi. Stoga ista uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, kao i razloge za plaćanje iste, te joj objasniti na što se takva naknada točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete, razloge naplaćivanja naknade te visinu iste), a što tuženik nije učinio. Ovdje još u odnosu na navode tuženika o pretrpljenoj šteti valja istaknuti da je odredbom čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a propisana dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog, dakle, proizlazi bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, objektivno nastali prijevremenom otplatom kredita, međutim, tuženik i neovisno o tome što naknada koju je naplatio nije povezana s budućom nedospjelom ugovorenom kamatom, u konkretnom slučaju nije dokazao da bi izravno pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita, kao ni visinu iste.

17. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, pa tako, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih odredaba o troškovima obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja istih, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetnih troškova, odnosno naknada, te da joj bez takvih ugovornih odredaba kredit ne bi bio odobren, odnosno ne bi joj bila odobrena prijevremena otplata istog, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako tužiteljica, po ocjeni ovog suda, nije imala saznanja o krajnjoj svrsi takvih naknada. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetnih ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu naplaćivanja troškova obrade kredita (tzv. ulazne naknade) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznose naknada koje je naplatio uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je među strankama nesporno, da je tužiteljica platila tuženiku s osnove troškova obrade kredita (tzv. ulazne naknade) iznos od 484,57 EUR (3.651,00 kn) dana 26. studenoga 2009., te s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) iznos od 693,28 EUR ( 5.223,55 kn) dana 28. svibnja 2012., tako je u t. II. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 1.177,85 EUR. Na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tuženiku istih iznosa, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti tužiteljici predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužiteljice nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.177,85 EUR utvrđenoj na ročištu održanom 17. lipnja 2026. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćenih troškova obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, tako je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (1.177,85 EUR), dok se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

23. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici u iznosu od 562,50 EUR. Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe od 25. studenoga 2025. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 9. veljače 2026. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 17. lipnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 112,50 EUR. Tužiteljici je isto tako priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 34,18 EUR, te sudske pristojbe za presudu u iznosu od 80,00 EUR. Stoga su tužiteljici priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭‭‭676,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 10. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a . ‭‭‭‭‭‭

24. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Isto tako tužiteljici nisu priznati troškovi sastavljanja dopisa banci kojim je tražena dostava kreditne dokumentacije, a koji je upućen tuženiku prije podnošenja tužbe, odnosno od 29. rujna 2025. i ovjere punomoći. Ovo stoga što navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka jer je tužiteljica pribavljanje navedene dokumentacije mogla zatražiti u tužbi.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

Zagreb, 10. srpnja 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu u iznosu od 80,00 EUR

2. Tuženiku po odvj.