REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-422/2019-64

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Maja Masnec, odvjetnica u Jastrebarskom, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, 10. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka i utvrđuje se djelomično povlačenje tužbe izvršeno podneskom tužitelja od 13. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da isplati tužitelju PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.304,20 eura, na ime otplate kredita radi promjenjive kamatne stope, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. god. po stopi od 15%, a od 01.08.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos:

- 0,23 eura sa 25.07.2005. godine

- 0,61 eura sa 31.08.2005. godine

- 0,35 eura sa 28.09.2005. godine

- 0,0066 eura sa 31.10.2005. godine

- 1,25 eura sa 31.05.2006. godine

- 3,21 eura sa 31.08.2006. godine

- 0,65 eura sa 29.11.2006. godine

- 12,19 eura sa 02.10.2008. godine

- 59,42 eura sa 05.11.2008. godine

- 33,18 eura sa 01.12.2008. godine

- 54,84 eura sa 05.01.2009. godine

- 44,44 eura sa 03.02.2009. godine

- 408,45 eura sa 31.03.2009. godine

- 51,97 eura sa 30.04.2009. godine

- 205,14 eura sa 31.08.2009. godine

- 155,94 eura sa 30.11.2009. godine

- 53,80 eura sa 29.12.2009. godine

- 206,35 eura sa 30.04.2010. godine

- 6,82 eura sa 03.11.2010. godine

- 46,58 eura sa 01.12.2010. godine

- 46,83 eura sa 03.01.2011. godine

- 43,31 eura sa 02.02.2011. godine

- 46,08 eura sa 04.03.2011. godine

- 50,03 eura sa 05.04.2011. godine

- 42,90 eura sa 04.05.2011. godine

- 48,96 eura sa 01.06.2011. godine

- 54,15 eura sa 04.07.2011. godine

- 45,10 eura sa 01.08.2011. godine

- 34,74 eura sa 02.09.2011. godine

- 43,95 eura sa 04.10.2011. godine

- 37,57 eura sa 04.11.2011. godine

- 39,61 eura sa 01.12.2011. godine

- 40,82 eura sa 03.01.2012. godine

- 39,92 eura sa 01.02.2012. godine

- 40,57 eura sa 02.03.2012. godine

- 384,60 eura sa 30.04.2012. godine

- 119,66 eura sa 31.07.2012. godine

- 243,07 eura sa 31.01.2013. godine

- 2.556,56 eura sa 09.05.2013. godine

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 16.605,44 eura, na ime otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. god. po stopi od 15%, a od 01.08.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos:

- 0,69 eura sa 25.07.2005. godine

- 2,88 eura sa 31.10.2005. godine

- 3,18 eura sa 01.12.2005. godine

- 1,47 eura sa 02.01.2006. godine

- 6,28 eura sa 03.09.2010. godine

- 57,36 eura sa 01.10.2010. godine

- 47,43 eura sa 03.11.2010. godine

- 73,19 eura sa 01.12.2010. godine

- 87,88 eura sa 03.01.2011. godine

- 75,08 eura sa 02.02.2011. godine

- 78,65 eura sa 04.03.2011. godine

- 67,54 eura sa 05.04.2011. godine

- 75,56 eura sa 04.05.2011. godine

- 100,59 eura sa 01.06.2011. godine

- 98,45 eura sa 04.07.2011. godine

- 1.876,48 eura sa 01.08.2011. godine

- 130,35 eura sa 02.09.2011. godine

- 106,64 eura sa 04.10.2011. godine

- 104,81 eura sa 04.11.2011. godine

- 101,44 eura sa 01.12.2011. godine

- 107,13 eura sa 03.01.2012. godine

- 114,00 eura sa 01.02.2012. godine

- 114,16 eura sa 02.03.2012. godine

- 223,90 eura sa 30.04.2012. godine

- 117,14 eura sa 02.06.2012. godine

- 223,38 eura sa 31.07.2012. godine

- 109,66 eura sa 01.09.2012. godine

- 104,72 eura sa 02.10.2012. godine

- 110,62 eura sa 02.11.2012. godine

- 112,40 eura sa 03.12.2012. godine

- 212,90 eura sa 31.01.2013. godine

- 109,34 eura sa 01.03.2013. godine

- 115,10 eura sa 16.04.2013. godine

- 13.478,07 eura sa 09.05.2013. godine.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.388,43 eura (slovima: sedamtisućatristoosamdesetosam eura i četrdesettri centa), uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.451,00 eura (slovima: dvijetisućečetiristopedesetjedan euro) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 27. svibnja 2025. do isplate.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi su dana 27. travnja 2005. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 016-719/2005 te da je isti dana 27. travnja 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, broj OU-1055/2005, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 83.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK, znatno povećali iznosi mjesečnih obroka. Pored iznosa glavnice od 83.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je bila promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,95% godišnje. Obrazlaže da nije bio u mogućnosti postaviti specificirani tužbeni zahtjev jer od tuženika još nije zaprimio odgovarajuće isprave. Poziva se na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom tarjanja ugovorne obveze bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ukazuje i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske revizijskom odlukom posl. br. Rev-2245/17-2 zauzeo stav da zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati individualnu zaštitu svojih prava u posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. kao i da su ovlašteni potraživati povrata cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Predlaže provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja kako bi mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev. Pojašnjava da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja te se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana. Predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku plaćanje troškova parničnog postupka.

2. Tužitelj je podneskom od 13. rujna 2024. preinačio tužbeni zahtjev sukladno rezultatima prvotno provedenog financijskog vještačenja i izvršio djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.075,05 CHF zajedno s pripadajućima zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare te naveo da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli valjane, dopuštene i da nisu ništetne, da je pojedinačni pregovarao s tužiteljem prilikom sklapanja ugovora, da nije bio nesavjestan te da nije bilo neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka kao i da je o ugovornim odredbama kao i o rizicima informirao tužitelja. Tuženik osporava da bi odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita bila ništetna niti se na nju primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora. U daljnjem tijeku postupka tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva i tražbinu po osnovi promjenjive kamatne stope.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), dopis (list 12 spisa), obavijest (list 13 spisa), simulaciju otplatnog plana (30-31 spisa), izvadak iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa (list 32-34 spisa), izračun kamate (list 35 spisa), kamatne stope HNB-a na kunske kredite bez valutne klauzule (list 43-51 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 55 spisa), otplatni plan (list 56-58 spisa), specifikaciju uplata (list 59-61 spisa), isplatni nalog – obračun (list 62-63 spisa), isplatni nalog (list 64-65 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 66-75 spisa), pregled prometa za klijenta (list 76-86 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Đure Lobaša (list 94-120, 176-191, 228-238 spisa), sudsku praksu (list 249-271 i 293-358 spisa), saslušao svjedoka HŠ (list 219-220 spisa), saslušao vještaka Đuru Lobaša (list 221-222 spisa) te je saslušao tužitelja (list 365- 366 spisa).

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 016-719/2005 dana 27. travnja 2005., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 83.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tužitelja za devize važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, sukladno odluci prednika tužitelja, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,95% dekurzivno godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama prednika tuženika, s rokom otplate do 31. svibnja 2030. godine. Sporno je jesu li ništetne odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporna valjanost odredbe čl. 8. Ugovora kojim je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz taksu zaračunatu sukladno Odluci prednika tuženika. Sporno je i potpada li ugovor vremenski pod razdoblja utvrđena kolektivnom zaštitom, je li nastupila zastara tražbine za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, može li tužitelj preinačiti tužbeni zahtjev, je li nastupila zastara za takav tužbeni zahtjev, treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja i kamatne stope, ima li tužitelj status potrošača je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tuženik valjano obavijestio tužitelja o sadržaju ugovora i je li tuženik pošteni stjecatelj.

6.1. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023, 146/25; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 13. rujna 2024.

6.2. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 13. rujna 2024. valja reći da sud dopušta navedenu preinaku tužbe. Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem pa je sud istu preinaku dopustio. Valja istaknuti i da je navedenom preinakom tužbeni zahtjev usklađen s rezultatima izvornog nalaza i mišljenja vještaka.

6.3. Ukazuje se da je tužitelj podneskom od 13. rujna 2024. ujedno izvršio i djelomično povlačenje tužbe u odnosu na točku 2. izvorno postavljenog tužbenog zahtjeva, a u kojem dijelu je tražio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.075,05 CHF zajedno s pripadajućima zakonskim zateznim kamatama.

6.4. Člankom 193. stavkom 2. ZPP-a propisano je da se tužba može povući i nakon što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

6.5. Tuženik se podneskom od 8. listopada 2024. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj podneskom tužitelja od 13. rujna 2024., ali se nije očitovao o učinjenom djelomičnom povlačenju tužbe. Nadalje, tuženik je ranije na ročištu od 15. veljače 2024. naveo da prilikom odlučivanja o trošku treba cijeniti činjenicu da je tužitelj povukao dio tužbe, odnosno smanjio tužbeni zahtjev te da ne traži više naknadu za prijevremeni raskid ugovora.

6.6. Iz navedenog je razvidno da se tuženik usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se traži isplata na ime ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na zahtjev za isplatom naknade za prijevremeni raskid ugovora. Nadalje, tuženik je ranije tijekom postupka izričito naveo na zapisnik da je do navedenog djelomičnog povlačenja tužbe došlo i da bi se isto trebalo uzeti u obzir prilikom odmjeravanja troška postupka iz čega se zaključuje da je s istim povlačenjem tužbe suglasan.

6.7. Slijedom navedenog, smatra se da je tuženik pristao na preinaku i djelomično povlačenje tužbe učinjeno podneskom od 13. rujna 2024. te je odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

8. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o kreditu broj 016-719/2005 sklopljen dana 27. travnja 2005. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

9. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/2005,– dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-719/2005 od 27. travnja 2005. raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 328. ZOO.

10. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu sadržajno osporio tužitelju status potrošača.

12. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)? U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

13. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 2. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja stana.

14. Nadalje, u čl. 10. ugovora detaljno je opisana predmetna nekretnina.

15. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 11. studenog 2025. proizlazi da je isti potpisao predmetni ugovor o kreditu. Kredit je podigao za kupovinu stana te ga je i kupio. Stan je kupio u naselju od Hoto d.o.o., misli da je direktor bio gdin. P. Uselio je u taj stan i živio je tamo do prije godinu dana. Nije nikakav novac primio na ruke, već je sve isplaćeno prodavatelju. Željeli su kupiti stan u naselju Hoto vile u [adresa] i onda su ih prodavatelji uputili na banku tuženika jer je prodavatelj s njima bio u poslovnom odnosu. Nekoliko je puta bio u banci. Došao je u banku, zna da su zadnji ugovor potpisali na Trgu bana Jelačića, tamo su imali poslovnicu. Tražio je kredit za kupovinu predmetnog stana i želio je kredit u EUR, a onda mu je službenik u banci rekao da bi bilo bolje da uzme kredit u CHF jer je rata manja i kredit za njega povoljniji. Što se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nešto su pričali da rata može rasti i padati, ali to baš nije razumio. Ne sjeća se da bi dobio kakve letke, brošure ili da su bili plakati gdje je to bilo objašnjeno. Nije pregovarao s tuženikom, zato što je to bilo po principu, ako hoćeš dobiti kredit, moraš prihvatiti takve uvjete. Taj je stan koristio isključivo za osobno stanovanje, u njemu nije obavljao gospodarsku djelatnost, tamo nije bilo sjedište niti trgovačkog društva niti obrta, stan nije davao niti u najam niti u zakup. Ugovor baš i nije pročitao već mu ga je pročitala gospođa iz banke.

16. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je stan kupio za osobno stanovanje, da u njemu nije obavljao gospodarsku djelatnost, da u njemu nije bilo sjedište trgovačkog društva ili obrta i da ga nije davao u najam ili zakup, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

17. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

18. Činjenicu da mu je ugovor pročitala zaposlenica banke sud smatra neodlučnom jer tužitelj navodi da mu je u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bilo rečeno da rata može rasti ili padati, ali da nije to razumio. Naime, tužitelj je osoba koja ne raspolaže stručnim pravnim ili financijskim znanjem te je prema vlastitom navodu odlučio sklopiti kredit u CHF umjesto u EUR jer se pouzdao u savjet službenika banke kad mu je rečeno da je tako rata kredita manja i da je isti za njega povoljniji. Pri tom nije razumno niti životno očekivati da bi osoba koja ne raspolaže posebnim stručnim znanjem, a uzevši u obzir dobiveni savjet službenika banke, mogla donijeti informiranu odluku isključivo na temelju informacije o mogućem rastu i padu iznosa rate kredita i čitanja istog od strane bankarskog službenika. Nadalje, ako se uzme u obzir da tužitelj navodi da se o uvjetima kredita nije pregovaralo nego se moralo prihvatiti ponuđene uvjete ako bi htio dobiti kredit, to je logično da se tužitelj u konačnici pouzdao u savjet službenika banke o tome koja je valuta generalno povoljnija za njega.

19.1. Ukazuje se da je tuženik predložio saslušanje svog zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu, svjedokinje HŠ, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i promjenjiva kamatna stopa.

19.2. Svjedokinja HŠ u svojem iskazu danom na ročištu od 11. travnja 2022. (list 219-220 spisa) navodi da se zbog proteka vremena ne može sjetiti tužitelja niti je li točno objasnila klijentima kako se mijenjaju kamatne stope i tečaj i posljedice istih. Ne može se sjetiti niti je li tužitelj mogao birati između fiksne ili promjenjive kamatne stope prilikom sklapanja konkretnog ugovora. Samo se sjeća da su klijentu komunicirali visinu kamatne stope, predmete osiguranja, rok otplate kredita, ali da nisu imali mogućnost sadržajno mijenjati ugovor koji je odredila banka. Sjeća se i da je sve klijente upozoravala na mogućnost promjene tečaja i kamatne stope kao i da je sigurno bilo kredita u eurima.

19.3. Iako sud navedeni iskaz svjedokinje cijeni u cijelosti kao istinit i vjerodostojan, jer je životno i logično da se svjedokinja uslijed proteka vremena ne može sjetiti okolnosti sklapanja konkretnog ugovora s tužiteljem dok je u preostalom dijelu njezin iskaz u bitnom suglasan iskazu tužitelja. Pri tom se ukazuje da iskaz svjedokinje ničim ne dovodi u pitanje iskaz tužitelja niti dokazuje da je tuženik pregovarao ili odgovarajuće informirao tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Naime, sud smatra da činjenica da je svjedokinja klijente obavještavala samo o mogućnosti promjene kamatne stope i tečaja ne dokazuje da bi klijentima objašnjavala kako dolazi do navedenih promjena, a što bi nužno podrazumijevalo upoznavanje klijenata s konkretnim parametrima po kojima dolazi do promjene kamatne stope i tečaja. Nadalje, svjedokinja potvrđuje da je banka nudila klijentima kredite u eurima, a kao što navodi i sam tužitelj, te da se o uvjetima ugovora nije moglo pregovarati jer da nisu mogli sadržajno mijenjati ugovor koji je odredila banka. Isto navodi i sam tužitelj kada govori da je izvorno htio uzeti kredit u eurima, ali je po savjetu službenika banke ipak uzeo kredit u CHF kao i kad navodi da je morao prihvatiti ponuđene uvjete da bi dobio kredit.

20. Nadalje, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Osobito se ukazuje da niti jedan propis ne određuje da je potrošač samo ona osoba koja kupuje nekretninu za stanovanje, te se ponovo ukazuje na odredbu da čl. 3. toč. 1. ZZP kako je naprijed izneseno.

21. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

22. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 27. travnja 2005. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, odnosno prednika tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu).

25. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama prednika tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

26. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

27. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

28. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije stavio materijalnopravni prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

30. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

31. Članak 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

32. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

33. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

34. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Đuri Lobašu iz Vještačenja Lobaš d.o.o.

35. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 28. siječnja 2021. proizlazi da:

- ukupni iznos preplaćenih kamata – RAZLIKA KAMATA iznosi 39.964,55 HRK (preplata Tužitelja),

- ukupni iznos preplaćenog tečaja

RAZLIKA TEČAJA iznosi 125.113,73 HRK (preplata Tužitelja),

- ukupni iznos preplaćenih kamata i tečaja – RAZLIKA ANUITETA iznosi 165.078,29 HRK (preplata Tužitelja).

36. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj se podneskom od 9. veljače 2021. očitovao da isti prihvaća u cijelosti i nema prigovora.

37.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u podnesku od 18. svibnja 2021. i naveo da je prema simulaciji tuženika, tuženik je utvrdio slijedeće razlike u nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na tuženikovu simulaciju:

- razlika zbog promjene kamate 6.341,49 chf / 35.838,32 kn i zatezna kamata do dana prijevremene otplate na tu razliku iznosi 7.956,74 kn;

- razlika zbog promjene tečaja iznosi 122.274,18 kn i zatezna kamata na taj iznos do dana prijevremene otplate iznosi 2.653,95 kn.

Do razlike u izračunu u odnosu na izračun vještaka dolazi zbog sljedećeg:

- vještak je izrazio razliku u kamata i za period dok nije bilo promjene kamate (do 30.09.2007);

- vještak je koristio tečaj na dan uplate, a ugovorena je otplata po tečaju na dan dospijeća; te

- u datumima gdje je izražena negativna razlika obračunata zatezna kamata nije izražena sa predznakom „- “.

Pored toga, unatoč tome što mu je to bio zadatak, vještak nije sačinio izračun na način „…da isti treba sadržavati sve anuitete tj. i one kada je manje plaćeno i one kada je više plaćeno.“ Stoga nalaz nije sačinjen u skladu sa nalogom suda pa se predlaže da vještak isti dopuni.

37.2. Vještak je u mišljenju pod toč. 4. naveo da kada bio se primjenjivala prosječna promjenjiva kamatna stopa na kunske kredite tj. 11.63%, stvarni izračun razlike kamata iznosi 47.001,47 (potraživanje tuženika). Tuženik predlaže da se vještak očituje da li to znači da u tom slučaju ne bi bilo nikakve preplate? 37.3. Tuženik prigovara i izračunu zatezne kamate. Naime, tuženik je stava da se ne bi smjela obračunavati zatezna kamata, posebice imajući u vidu da je tužitelj u podnesku od 8. veljače 2021. postavio zahtjev na puni iznos koji je utvrdio vještak, te na to dodatno postavio još i zahtjev za zateznom kamatom od svakog anuiteta pa dio isplate. Takav zahtjev tuženika predstavlja potraživanje kamate na kamatu, a što je nedozvoljeno temeljem odredbe članka 279. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. koji se primjenjuje u ovom predmetu.

37.4. Dodatno na gore navedeno, tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Tuženik smatra da je jedino ispravan izračun primjenom prosječnih kamatnih stopa važećih u vrijeme promjene kamatne stope. Tuženik osporava i metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna preplate po osnovi valute budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga se u takvim pravnim situacijama predmetni izračun izvršava uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. .

38.1. Vještak se na prigovore tuženika očitovao podneskom od 6. srpnja 2021. u kojem je dao dopunu svog nalaza i mišljenja i očitovao na prigovore tužitelja.

38.2. Vještak u očitovanju navodi da razlika koju Tuženik navodi u svojoj simulaciji odnosi se isključivo na HIPOTETSKU razliku koja ne uključuje STVARNE UPLATE kako je to bilo zatraženo zadatkom vještaka, odnosno navodi onu razliku koja bi nastala da je Tužitelj uplaćivao anuitete točno na dan dospijeća i u točnom iznosu. Evidencijom uplata Tužitelja jasno je da iste u većini slučajeva nisu bile uplaćivane na točan datum, a ponekad je uplata bilo i više u mjesecu te su one bile u pojedinim mjesecima veće i manje od dospjelih anuiteta. Zbog dinamike uplata proizlaze razlike (pozitivne u korist Tužitelja i Negativne u korist Tuženika) što je navedeno u Prilozima 3. (preplata kamata) i 4. (preplata tečaja) u stupcima R, R1 i R2. Shodno tome, simulacija Tuženika nije točna niti primjenjiva u ovom izračunu, već se radi o nepotpunoj aproksimaciji razlike (HIPOTETSKI Model). Vještak je u izračunu u Prilogu 3. (preplate kamata) i Prilogu 4. (preplata tečaja) naveo HIPOTETSKE RAZLIKE (prema simulaciji Tuženika) i STVARNE RAZLIKE S UKLJUČENIM UPLATAMA koje je Tuženik potpuno zanemario.

38.3. Nadalje, razlike koje Tuženik navodi u svom HIPOTETSKOM MODELU (bez uključenih uplata) u CHF valuti iznose ukupno 6.440,54 CHF (detalji izračuna s jasno navedenim formulama u zaglavlju nalaze se u Prilogu 3., u stupcu K „HIPOTETSKI MODEL RAZLIKA KAMATA (CHF)“. Po početnom tečaju na dan isplate kredita preplata kamata prema izračunu Vještaka iznosi 30.457,61 HRK, a ne 35.838,32 HRK kako to navodi Tuženik. Efekt utjecaja promjena kamatnih stopa može se izračunati samo na način da se dobivene razlike u CHF valuti pomnože s početnim tečajem kako bi se u potpunosti isključile tečajne razlike koje je potrebno prikazati u HRK valuti. Kada bi se dobivene razlike kamata u CHF valuti pomnožile s varijabilnim tečajem u tom slučaju bi u preplate kamata djelomično bile uključene i tečajne razlike.

38.4. Vještak je u svom izračunu naveo i HIPOTETSKU RAZLIKU preplate kamata koja ne uključuje uplate kako to navodi i Tuženik (Prilog 3., stupac K, „HIPOTETSKI MODEL RAZLIKA KAMATA (CHF)“) iz kojeg se jasno vidi i razdoblje u kojem nije bilo promjene kamata te razlike tada iznose 0 HRK. No, STVARNE RAZLIKE koje UKLJUČUJU I STVARNE UPLATE Tužitelja (Prilog 3., stupac R, „STVARNI IZRAČUN RAZLIKA KAMATA (CHF)“) i u razdoblju kada nije bilo promjena kamatnih stopa prikazuju razlike u korist Tužitelja zbog većih uplata, ali i razlike u korist Tuženika kada su uplate bile manje od dospjelih anuiteta. Dinamika uplata utjecala je na amortizaciju glavnice kredita i budućih dospjelih obveza su izračunate u CHF valuti što je prvi korak u utvrđivanju preplate nastale zbog promjena kamatnih stopa.

38.5. Što se tiče prigovora Tuženika „da je vještak koristio tečaj na dan uplate, a ugovorena je otplata na dan dospijeća“ u Ugovoru je navedeno u Članku 3., stavak II, „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 485,12 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja“. Vještak je koristio tečaj na datum plaćanja, no ukoliko Tuženik želi novi izračun prema datumima dospijeća anuiteta, Vještak je uz dodatnu naknadu troškova u mogućnosti izraditi novi izračun.

38.6. Što se tiče prigovora Tuženika da „u datumima gdje je izražena negativna razlika obračunata zatezna kamata nije izražena sa predznakom „- “, Vještak napominje da je postupio isključivo prema zadatku vještaka. Prvi korak kod izračuna je bio utvrditi preplate u korist tužitelja, a koje su se dobile prijebojem pozitivnih (tužitelj potražuje) i negativnih razlika (tuženik potražuje). Drugi korak je bio da se na dobivene osnovice u korist Tužitelja (dobivene prijebojem što znači da je već uključeno i dugovanje Tužitelja) obračunaju zakonske zatezne kamate. Iako je vještak postupio prema zadatku vještaka, u ovom Očitovanju napravio je dodatni izračun prema prijedlogu TUŽENIKA (detalji navedeni u Prilozima 3. i 4., „ZATEZNA KAMATA NA STVARNE OSNOVICE (+ / -) POJEDINAČNO ZA PERIOD“.

38.7. Vještak je u svom izračunu naveo i pozitivne (kada je više plaćeno) i negativne razlike (kada je manje plaćeno) skupno i pojedinačno u Prilozima 3. i 4., u stupcima R - STVARNI IZRAČUN TEČAJNE RAZLIKE, R1 – POZITIVNE RAZLIKE POTRAŽIVANJE TUŽITELJA, R2 - NEGATIVNE RAZLIKE DUGOVANJE TUŽITELJA. Prijebojem pozitivnih i negativnih razlika Vještak je dobio razlike u korist Tužitelja.

38.8. Ukoliko bi se izračun i simulacija kredita napravio kao kunski kredit s početnom kamatnom stopom od 11,63% (prema zadatku Tuženika) i kao takav sučelio sa stvarnim uplatama Tužitelja u HRK valuti, preplate uopće ne bi bilo, postojalo bi dugovanje Tužitelja u iznosu od 47.001,47 HRK.

38.9. Ostale točke Podneska, Vještak smatra pravnim pitanjima te se o istima ne može očitovati.

39. Tuženik se podneskom od 10. siječnja 2022. očitovao na dopunjeni nalaz i mišljenje vještaka da je naveo da ustraje pri ranije istaknutim prigovorima. Navodi da je predmetnim ugovorom određeno da će se anuiteti obračunavati na dan dospijeća, a ukoliko bi tužitelj plaćao prije dospijeća, tečaj se obračunavao po danu plaćanja. Stoga dio razlika proizlazi iz vještakovog pogrešnog obračuna tečaja, budući da je u svom nalazu prikazao ukupan iznos uplate u svakom mjesecu te je tako prikazao ili veći iznos duga ili preplate što nije ispravno. Naime, svaku bi uplatu trebalo upariti s anuitetom koji je tom uplatom naplaćen. Zbog navedenog i osnovica za obraču zatezne kamate treba biti od datuma uplate, a ne od datuma dospijeća kako navodi vještak. Međutim, najveći dio razlike u izračunu se javlja zbog činjenice da je vještak u svoj izračun uračunavao i iznose naplaćene zatezne kamate i troškova u ukupnom iznosu 12.818,87 kn. Ukoliko se od ukupnog iznosa uplata 700.394,89 kn oduzme iznos naplaćenih naknada i troškova u iznosu 12.818,87 kn, dobije se iznos 687.576,02 kn koji je stvarno korišten za podmirenje anuiteta. Ako se od tog iznosa oduzme iznos anuiteta 535.329,40 kn koji bi tužitelj platio po početno ugovorenim uvjetima, dobiva se iznos 152.246,62 kn koji predstavlja eventualno stvarno više plaćeni iznos anuiteta zbog promjene kamate i tečaja, dok je vještak prikazao razliku u iznosu 165.076,54 kn.

40. Sud je saslušao vještaka na ročištu dana 6. srpnja 2022. te je iskazao da s obzirom na podnesak tuženika u kojem se navodi da je predmetnim ugovorom određeno da će se anuiteti obračunavati na dan dospijeća, a ukoliko bi tuženik plaćao prije dospijeća, tečaj bi se obračunavao po danu plaćanja očitujem se kako slijedi:

Vještak je uvidom u ugovor o kreditu provjerio način kako preračunavati kunsku uplatu u CHF iznos anuiteta. Uvidom u čl. 3 st. 2 predmetnog Ugovora o kreditu br: 016- 719/2005 piše: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 485,12 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke počevši od 30.6.2005." S obzirom na navedeni članak u kojem se navodi da se tečaj obračunava na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, a da nigdje u ugovoru vještak u ugovoru nije pronašao detaljnije objašnjenje o obračunu konverzije tečaja, vještak je tečaj obračunavao onako kako je smatrao najpreciznije, a to je po datumu plaćanja. S obzirom na drugu točku prigovora tuženika, u kojoj se navodi: "Međutim, najveći dio razlike u izračunu se javlja zbog činjenice da je vještak u svoj izračun uračunavao i iznose naplaćene zatezne kamate i troškova u ukupnom iznosu 12.818,87 kn." Vještak se na navedeni prigovor očituje kako slijedi: Vještak je uvidom u specifikaciju uplata tužitelja, a dokument koji je dostavio tuženik vidljiv u spisu na stranicama od 59-61 spisa prepisao i koristio navedene uplate te uvidom u iste nigdje ni na koji način nije mogao zaključiti da se neke uplate razlikuju od drugih.

41. Tuženik je predložio da vještak sačini dopunski nalaz i mišljenje na način da se vještaku zada zadatak da izračuna razliku primjenom tečaja na datum dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko su plaćanja vršena prije datuma dospijeća, te da razliku računa uzimajući u obzir podatke iz dostavljene dokumentacije, konkretno pregleda prometa.

42. Vještak je u dopunskom nalazu i mišljenju od 14. studenog 2022. naveo da:

- ukupan iznos preplaćenih kamata (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) – RAZLIKA

KAMATA iznosi 30.107,01 HRK (preplata Tužitelja),

- ukupan iznos preplaćenih kamata (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) – RAZLIKA TEČAJA iznosi 122.150,70 HRK (preplata Tužitelja), a sve sukladno priloženoj tablici i prilozima.

43. Sud je dopunjeni nalaz i mišljenje vještaka dostavio strankama pri čemu je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem iz čega sud zaključuje da isti prihvaća u cijelosti, dok se tuženik nije pisano očitovao na isti. Stranke niti su na ročištu od 15. veljače 2024.nisu istaknule kakve prigovore.

44. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Đure Lobaša od 28. siječnja 2021. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako tužitelj na isti nije imao prigovora ili primjedbi dok je vještak na prigovore tuženika opsežno i detaljno odgovorio kako u pisanom očitovanju od 6. srpnja 2021. tako i usmeno na ročištu 6. srpnja 2022.

45. Osobito se ukazuje da sud nije uzeo u obzir dopunu nalaza od 14. studenog 2022. jer je vještak uzeo u obzor promjenu utjecaja tečaja, odnosno tzv. negativne razlike, a kako je naprijed izneseno ovaj sud to ne može uzeti u obzir budući tuženik nije stavio materijalnopravni prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja.

46. Ukazuje se da su stranke na ročištu dana 23. travnja 2026. navele da predlažu glavnu raspravu zaključiti temeljem stanja spisa, dakle razvidno je da su time odustale od bilo kakvih daljnjih dispozicija glede dokaznih prijedloga.

47. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 5.304,20 eura, a utvrđeno je i da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 16.605,44 eura.

48. Na te iznose tuženiku pripadaju i zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 153/2004, 35/2005), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23)

49. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

50. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

51. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

52. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

54. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

55. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

56. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

57. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

58. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

59. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

60. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

61. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

62. Zaključak iz točke 45. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

63. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

64. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedenih predmetnih odluka, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetnih odredbi podnio ovome sudu putem pošte 15. svibnja 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina (kao što je ranije navedeno u odnosu na isplatu s osnove ništetnosti valutne klauzule zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10, a u odnosu na isplatu s osnove promjenjive kamatne stope od 13. lipnja 2014. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13).

65. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

66. Nadalje, neosnovani su prigovori tužitelja da je zastara nastupila u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev jer sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (a što ista jest kako je već obrazloženo u točki 7. obrazloženja), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

67. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se istim potražuje isplata s osnove ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. i II.

68. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima a o primjeni kamatnih stopa na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

69. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

70. Ukazuje se da je tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

71.1. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora (21.909,64 eura) i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe 15. svibnja 2019. u iznosu 500,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), podneska od 19. rujna 2019. u iznosu 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očituje na navode iz odgovora na tužbu, sastava podneska od 9. veljače 2021. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) umjesto zatraženih 500,00 eura jer se istim tužitelj samo očituje da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, sastava podneska od 20. siječnja 2023. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) jer se njime tužitelj također očituje na dopunski nalaz i mišljenje vještaka, ali se pri tom obrazloženo očituje i na navode i prigovore tuženika, sastav podneska od 15. studenog 2024. u iznosu 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se njime tužitelj obrazloženo očituje na navode tuženika u svijetlu promjena u sudskoj praksi, zastupanja na ročištima dana 9. prosinca 2019., 12. listopada 2020., 11. travnja 2022., 6. srpnja 2022., 14. studenog 2023., 15. veljače 2024., 7. travnja 2025., 11. studenog 2025., 12. siječnja 2026. i 23. travnja 2026. u iznosu od 500,00 eura po radnji (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), ukupno 5.000,00 eura za deset navedenih ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, što čini ukupno 7.050,00 eura, kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,44 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 72,99 eura jer iz spisa proizlazi da je tužitelj istu sudsku pristojbu platio iako je sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18, 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, a što sve čini ukupno 7.388,43 eura opravdanog troška tužitelja te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki III. izreke presude.

71.2. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke.

72. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 14. listopada 2020. u iznosu 100,00 eura jer njime tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je nepotrebno dostavljati potvrdu o izvršenim uplatama s obzirom da računovodstvo suda u spis predmeta dostavlja obračunski list kao dokaz da je predujam uplaćen, dakle navedena uplata vidljiva sudu kroz obračunski list. Tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 21. studenog 2023. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice budući da njime tužitelj usklađuje tužbu sa dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka, ali s obzirom na to da je tužitelj u konačnici tek podneskom od 13. rujna 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev, podnesak od 21. studenog 2023. nije bio potreban za odlučivanje. Tužitelju nije priznat niti trošak za zastupanje na ročištu dana 14. studenog 2023. u iznosu 500,00 eura jer je tužitelj prema priloženom troškovniku tražio dva puta naknadu za istu radnju. Konačno, tužitelju nije priznat niti trošak zastupanja na ročištu od 4. rujna 2024. jer je isto odgođeno na zahtjev tužitelja kako bi uskladio tužbeni zahtjev s recentnom praksom Vrhovnog suda iako se radilo o odluci koja je donesena i prije održavanja prethodnog ročišta u postupku pa je tužitelj mogao izvršiti potrebno usklađenje tužbenog zahtjeva i ranije.

73. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 2.451,00 eura pa je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

74. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti izgubio predmetni spor, to je sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a valjalo u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan pa je odlučeno kao pod toč. V. izreke presude. Ukazuje se da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe pa mu niti ne pripada trošak zbog istog, ali i da tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi u odnosu na povučeni dio tužbe jer se u odnosu na isto nisu izvodili dokazi.

75. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. srpnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.