Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1354/2023-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ana Čopor, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473,Zagreb, Trg bana Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Silvija Crnogaća Ćorušić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, 10. srpnja 2026.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 3. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., 2., 7., 23. Ugovora o kreditu, sklopljenog dana 02.07.2007.g. između tužiteljice, PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika, Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, kao kreditora, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba, Mandrovićeva 10, pod brojem OV-22129/2007 dana 09.07.2007.g, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, točnije redom slijedeće odredbe i dijelovi odredaba:

- dio odredbe članka 1. koji glasi: „…kunska protuvrijednost od 205.000,00 CHF (dvjestopettisućašvicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. „, u dijelu u kojem se to odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF,

- dio odredbe članka 2. stavak 1, koji glasi: „…korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 205.000,00 CHF…“, u dijelu u kojem se to odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF,

- dio odredbe članka 7. koji glasi: „…Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima….“, u dijelu koji se na to odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF,

- dio odredbe čl. 23., točke P, koja glasi: „…Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obaveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu…“, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF i pristanak Korisnika kredita i svih ugovornih strana na strani Korisnika kredita kojim pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa,

pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (tužitelja i tuženika).

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici, po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, iznos od 18.216,75 eur (osamnaesttisućadvjestošesnaest eura i sedamdesetpet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 291,27 eur za razdoblje od 02.07.2018. do isplate,

- na iznos od 315,61 eur za razdoblje od 02.08.2018. do isplate,

- na iznos od 326,52 eur za razdoblje od 02.09.2018. do isplate,

- na iznos od 313,51 eur za razdoblje od 02.10.2018. do isplate,

- na iznos od 314,83 eur za razdoblje od 02.11.2018. do isplate,

- na iznos od 319,65 eur za razdoblje od 02.12.2018. do isplate,

- na iznos od 327,71 eur za razdoblje od 02.01.2019. do isplate,

- na iznos od 316,78 eur za razdoblje od 02.02.2019. do isplate,

- na iznos od 320,55 eur za razdoblje od 02.03.2019. do isplate,

- na iznos od 325,97 eur za razdoblje od 02.04.2019. do isplate,

- na iznos od 313,21 eur za razdoblje od 02.05.2019. do isplate,

- na iznos od 330,54 eur za razdoblje od 02.06.2019. do isplate,

- na iznos od 334,08 eur za razdoblje od 02.07.2019. do isplate,

- na iznos od 352,43 eur za razdoblje od 02.08.2019. do isplate,

- na iznos od 351,74 eur za razdoblje od 02.09.2019. do isplate,

- na iznos od 355,24 eur za razdoblje od 02.10.2019. do isplate,

- na iznos od 351,09 eur za razdoblje od 02.11.2019. do isplate,

- na iznos od 358,59 eur za razdoblje od 02.12.2019. do isplate,

- na iznos od 369,76 eur za razdoblje od 02.01.2020. do isplate,

- na iznos od 381,00 eur za razdoblje od 02.02.2020. do isplate,

- na iznos od 401,28 eur za razdoblje od 02.03.2020. do isplate,

- na iznos od 418,74 eur za razdoblje od 02.04.2020. do isplate,

- na iznos od 414,42 eur za razdoblje od 02.05.2020. do isplate,

- na iznos od 392,11 eur za razdoblje od 02.06.2020. do isplate,

- na iznos od 399,78 eur za razdoblje od 02.07.2020. do isplate,

- na iznos od 375,38 eur za razdoblje od 02.08.2020. do isplate,

- na iznos od 386,23 eur za razdoblje od 02.09.2020. do isplate,

- na iznos od 389,66 eur za razdoblje od 02.10.2020. do isplate,

- na iznos od 385,81 eur za razdoblje od 02.11.2020. do isplate,

- na iznos od 388,62 eur za razdoblje od 02.12.2020. do isplate,

- na iznos od 382,28 eur za razdoblje od 02.01.2021. do isplate,

- na iznos od 386,69 eur za razdoblje od 02.02.2021. do isplate,

- na iznos od 365,26 eur za razdoblje od 02.03.2021. do isplate,

- na iznos od 367,83 eur za razdoblje od 02.04.2021. do isplate,

- na iznos od 366,65 eur za razdoblje od 02.05.2021. do isplate,

- na iznos od 368,49 eur za razdoblje od 02.06.2021. do isplate,

- na iznos od 372,60 eur za razdoblje od 02.07.2021. do isplate,

- na iznos od 377,43 eur za razdoblje od 02.08.2021. do isplate,

- na iznos od 371,56 eur za razdoblje od 02.09.2021. do isplate,

- na iznos od 385,51 eur za razdoblje od 02.10.2021. do isplate,

- na iznos od 403,97 eur za razdoblje od 02.11.2021. do isplate,

- na iznos od 420,34 eur za razdoblje od 02.12.2021. do isplate,

- na iznos od 414,34 eur za razdoblje od 02.01.2022. do isplate,

- na iznos od 404,99 eur za razdoblje od 02.02.2022. do isplate,

- na iznos od 445,56 eur za razdoblje od 02.03.2022. do isplate,

- na iznos od 448,93 eur za razdoblje od 02.04.2022. do isplate,

- na iznos od 418,37 eur za razdoblje od 02.05.2022. do isplate,

- na iznos od 423,90 eur za razdoblje od 02.06.2022. do isplate,

- na iznos od 469,94 eur za razdoblje od 02.07.2022. do isplate,

i to za period od dospijeća do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu 7.279,73 EUR (sedamtisućadvjestosedamdesetdevet eura i sedamdesettri centa) s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi tužiteljici ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu 3.187,50 EUR (tritisućestoosamdesetsedam eura i pedeset centi), uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.142,50 EUR (tisućustočetrdesetdva eura i pedeset centi) s pripadajućim zateznim kamatama.

VI. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom kao kreditorom, dana 02.07.2007.g. Ugovor o namjenskom kreditu, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba, Mandrovićeva 10, pod brojem OV- 22129/2007 dana 09.07.2007.g. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 205.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) na rok otplate od 23 godine, uz rok korištenja kredita od 6 mjeseci od dana sklapanja Ugovora po kreditu tj. do 15.12.2007.g. Namjena kredita je kupnja apartmana za osobne potrebe tužiteljice. Člankom 1. Ugovora o kreditu, tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 205.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se tužitelj obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim ugovorom. Člankom 7. Ugovora o kreditu je ugovoreno kako tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Nakon sklapanja Ugovora o kreditu više se puta se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj, što je imalo za utjecaj povećanje mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu, koje je tužiteljica tako povećane i plaćala. Tužiteljica ističe kako su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica za švicarski franak, a sve iz razloga kako slijedi. Naime, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljica kao potrošač nije imala niti znanje niti mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka vezano za obim njegove obveze i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, o čemu ju je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Tužiteljica tako nije znala da valuta švicarski franak tzv. „valuta utočišta“, što znači da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne i za potrošače, o čemu je tuženik trebao obavijestiti tužiteljicu. Zbog toga tužiteljici odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu bile razumljive. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji i sigurniji, te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pri tom je tuženik svoje “kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Slijedom navedenoga, ništetne su slijedeće odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF:

- dio odredbe članka 7. koji glasi: „…Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima….“, u dijelu koji se na to odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF,

pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (tužitelja i tuženika).

Tužiteljica, također, ističe kako je u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04.07.2013.g. donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik):

- u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.06.2018.g. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022 u daljnjem tekstu: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), sud je u ovom postupku vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu. Kako su, dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa koju je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Tužiteljica ističe kako je u postupku koji se vodio kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-3217/18, donijeta presuda dana 25.04.2022.g., a kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici razliku preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene valute za razdoblje od 20.09.2007.g. do 11.06.2018.g. u iznosu od 42.920,81 eur / 323.386,84 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, u predmetnom postupku tužitelj potražuje preplaćene iznose zbog promjene valute za period od srpnja 2018.g. do srpnja 2022.g. Na svaki pojedinačno utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja, tužiteljici pripada i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a sukladno čl. 1115. ZOO. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa zbog promjene valute za period od srpnja 2018.g. do srpnja 2022.g. po Ugovoru o kreditu tužiteljica je angažirala stalnog sudskog vještaka financijske struke mr.sc. Zrinka Ručevića. Vještak je u svom Izračunu visine preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu naveo da, u periodu od srpnja 2018.g. do srpnja 2022.g., razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženika za CHF iznosi 18.250,18 eur/ 137.166,73 kn.. U daljnjem tijeku postupka ističe prigovor zastare tražbina koje je tuženik istaknuo radi prebijanja. Predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da naknadi troškove parničnog postupka tužitelju.

2. Tužitelj je podneskom od 3. srpnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, aktivnu legitimaciju tužitelja te je istaknuo prigovor dvostruke litispendencije. Tuženik je također osporio tijek zateznih kamata, status potrošača tužitelja te je osporio da bi odredbe o valutnoj klauzuli bile ništetne. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare te osporava tijek zakonskih zateznih kamata i protivi se provođenju financijskog vještačenja. Konačno, tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe i prigovor radi prijeboja s osnove negativnih tečajnih razlika. Predlaže sudu tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 9-12 spisa), sudsku praksu (list 13, 105-109 spisa), otplatni plan (list 14-17 spisa), plan uplata (list 18-24 spisa), promet po kreditu (list 25-29 spisa), privatni izračun preplaćenih iznosa razlika obveza po kreditu (list 30-31 spisa), preslika presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3217/18-43 od 25. travnja 2022. (list 32-42 spisa), stručni članak s ovjerenim prijevodom (list 66-98 spisa), preslika novinskog članka (list 99-102 i 104 spisa), izvadak iz edukativnog materijala (list 103 spisa), promet po kreditu (list 139-155 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića (list 162-169 spisa), saslušao svjedoka IČ (list 199-200 spisa) te tužiteljicu (list 208-209 spisa).

5. Među strankama su sporne sljedeće činjenice:

- svrha, namjena i sadržaj ugovora o kreditu,

- je li tužitelj pregovarao s tuženikom oko sadržaja ugovora,

- je li tužitelj valjano obaviješten o svim elementima ugovora,

- tko je otplaćivao kredit,

- postojanje i visina tražbina tužitelja i tuženika.

6. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja:

- sadržaj ugovora o kreditu

- jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne,

- ima li tužitelj status potrošača,

- je li tužitelj valjano informiran i je li se pregovaralo o sadržaju ugovora,

- je li nastupila zastara tražbine,

- je li nastupila zastara prijeboja i postoji li tražbina tuženika,

- je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj,

- je li tužbeni zahtjev osnovan,

- je li prigovor prijeboja osnovan.

7.1. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 3. srpnja 2025. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 3. srpnja 2025. valja reći da sud dopušta navedenu preinaku tužbe. Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.

7.2. Također, ukazuje se da je tuženik podneskom od 3. srpnja 2025. naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe u dijelu u kojem je tužitelj po provedenom vještačenju smanjio pojedine utužene iznose. Pri tom valja ukazati da se ovdje radi o smanjenju tužbenog zahtjeva iz članka 191. stavak 3. ZPP-a koje ne predstavlja preinaku i kojem se tuženik ne može protiviti, a s obzirom na to da tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te isto čini radi usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tretiranje usklađivanja postavljenog tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka kao djelomičnog povlačenja tužbe iz članka 193. stavak 2. ZPP-a za koje je potreban pristanak tuženika predstavljao bi, u navedenim okolnostima, pretjerani formalizam te bi isto postupanje bilo u potpunosti nelogično i suprotno svrhovitom tumačenju zakona (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. br. Gž-1129/2024-2 od 3. rujna 2025. te Županijski sud u Slavonskom Brodu u presudi posl. br. Gž-939/2025-3 od 3. veljače 2026.). Ovo osobito kad se uzme u obzir da je u navedenim okolnostima, odnosno prilikom usklađivanja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelju dopušteno preinačiti tužbeni zahtjev (prethodno citirano shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV–162/2021), a što posljedično uključuje i mogućnost povećanja i smanjenja istog ovisno o rezultatima provedenog vještačenja.

8. Prije odlučivanja o meritumu spora valjalo je odlučiti o tuženikovom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

9.1. Naime, tuženik navodi kako su uplate na ime podmirenja predmetnog kredita, između ostalo, vršene od strane IČ pa bi tužiteljica mogla potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama vršila.

9.2. Uvidom u promet prometa po kreditu (list 25-29, 149-155 spisa) razvidno je da je IČ vršio uplate mjesečnih obroka kredita u utuženom razdoblju, počevši s uplatom od 11. srpnja 2018. pa do uplate 11. srpnja 2022., pri čemu je uplate za lipanj i srpanj 2022. uz IČ izvršila i tužiteljica. Među strankama je nesporno, a i iz prometa po kreditu proizlazi da se radi o podacima koji se odnose upravo na predmetni kredit (odgovara istome brojem i iznosom) pri čemu je tužiteljica navedena kao klijent.

9.3. Svjedok IČ je u svojem iskazu danom na ročištu 14. srpnja 2025. naveo da je potpisao predmetni ugovor o kreditu kao založni dužnik, a da je namjena kredita bila kupnja obiteljskog apartmana u Bolu na Braču. Ugovor je kao glavni dužnik zaključila tužiteljica koja je njegova supruga. Navodi da je tužiteljica otplaćivala kredit prvih deset godina, a da ga sad otplaćuje on jer mu supruga obavlja samostalnu djelatnost, a on nesamostalnu pa ima stalne prihode te kredit otplaćuje putem trajnog naloga. Navodi da plaća kredit sa svog računa za tužiteljicu i u trajnom nalogu plaća za račun tužiteljice. Nikada nije zaključio sa suprugom ugovor kojim bi regulirao njihove imovinske odnose te ne zna što je cesija.

9.4. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 2. srpnja 2007. (list 9-12 spisa) proizlazi da su isti sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a da je IČ isti sklopio kao založni dužnik te da su ga potpisali punomoćnik tuženika, tužiteljica i IČ te da je isti ugovor solemniziran od javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba.

10.1. Člankom 161. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO/21), koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih uplata, propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a stavkom 3. da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno.

10.2. Člankom 1021. ZOO/21 propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Slijedom navedenog, razvidno je da je među strankama sklopljen ugovor o kreditu koji niti s obzirom na svoju pravnu narav koja proizlazi iz gore navedene zakonske odredbe, niti s obzirom na ugovorne odredbe konkretnog ugovora ne zahtjeva da pojedine uplate kreditoru ne bi mogla izvršiti treća osoba u korist korisnika kredita. Naime, predmetnim ugovorom stvorena je obveza između tuženika i tužitelja na način da se tuženik ako korisnik kredita obvezao tužitelju vratiti novčani iznos koji mu je tuženik stavio na raspolaganje u rokovima i pod uvjetima određenima ugovorom. Pri tom činjenica da su pojedine uplate rata kredita vršile treće osobe u korist tuženika ne utječe niti na opseg obveze tuženika prema tužitelju niti na bilo koji način mijenja pravni položaj tuženika kao vjerovnika. Naime, sve su navedene uplate jasno izvršene na ime ispunjenja obveze koje upravo tuženik ima prema tužitelju po osnovi predmetnog ugovora o kreditu (a kako proizlazi iz priloženog pregleda prometa po kreditu) dok je odnos između treće osobe i tužitelja pitanje posebnog obveznog odnosa kojem tuženik nije strana i koji za njega ne stvara nikakve obveze niti umanjuje obvezu koju tužitelj ima prema njemu kao kreditoru. Konačno, kako iz iskaza svjedoka IČ proizlazi da mu je tužiteljica supruga i da je navedene uplate vršio u njezino ime i za njezin račun, to je tuženik bio dužan primiti takvo ispunjenje, a sukladno gore citiranim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje se i kako iz predmetnog ugovora o kreditu, ali iskaza IČ i tužiteljice proizlazi da je IČ bio i založni dužnik po osnovi predmetnog ugovora. Stoga je tužiteljica kao korisnik kredita aktivno legitimirana potraživati povrat svih neosnovano plaćenih iznosa po osnovi predmetnog ugovora o kreditu, bilo da je iste isplate vršio osobno sam tužitelj, bilo da ih je izvršila treća osoba uz njegovu suglasnost, a u konkretnom slučaju suprug tužiteljice kao založni dužnik. Ukazuje se da navedeno potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-153/2024-2 od 29. svibnja 2024. kada navodi da je „Korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita.“

12. Slijedom navedenoga, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije odbija se kao neosnovan.

13.1. Ukazuje se da je tuženik istaknuo i prigovor dvostruke litispendencije jer da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-3217/18 vodi spor među istim strankama za isplatu po osnovi tečajne razlike u odnosu na isti ugovor o kreditu.

13.2. Uvidom u presliku presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3217/18-43 od 25. travnja 2022. (list 32-42 spisa), odnosno točku I. izreke presude, proizlazi da se istom nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznose po osnovi tražbina na temelju predmetnog ugovora o kreditu za razdoblje od rujna 2007. godine do lipnja 2018. godine.

13.3. Uvidom u tužbeni zahtjev (list 181-183 spisa) razvidno je da se istim u točki I. traži utvrđenje ništetnosti spornih odredaba ugovora o kreditu, a da se točkom II. traži isplata neosnovano plaćenih iznosa po osnovi istog ugovora o kreditu za razdoblje od srpnja 2018. do srpnja 2022.

14. Člankom 194. stavkom 3. ZPP-a propisano je da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. Stavkom 4. istog članka propisano je da će sud u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama.

15. Slijedom navedenoga, razvidno je da je ne postoji identitet predmetne parnice i one koja se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-3217/18. Naime, u tom je postupku predmet tužbenog zahtjeva isplata neosnovano plaćenih iznosa tijekom razdoblja koje prethodi onom koje je predmetom ove parnice te iz izreke navedene presude proizlazi da se istom nije deklaratorno odlučilo o ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Da bi prigovor dvostruke listispendencije bio osnovan potrebno je dokazati subjektivni identitet spora, odnosno da se isti vodi među istim strankama, ali i objektivni identitet spora, odnosno da se tužbeni zahtjevi u dva spora temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. U konkretnom slučaju, tužitelj u ovoj parnici zahtijeva da se presudom utvrdi ništetnost spornih odredbi ugovora i da se naloži isplata iznosa neosnovano plaćenih na temelju tog ugovora, ali za razdoblje koje nije obuhvaćeno prethodnom presudom, odnosno za razdoblje nakon lipnja 2018.

16. Slijedom navedenoga, među navedenim parnicama ne postoji objektivni identitet spora, pa je tuženikov prigovor dvostruke litispendencije valjalo odbiti kao neosnovan.

17. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

18. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen dana 2. srpnja 2007. te se stoga na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

19. Predmetnim ugovorom je u čl. 1. određen iznos novčanih sredstava koja kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita i to kunska protuvrijednost iznosa od 205.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita te da će korisnik kredita vratiti navedeni iznos uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Nadalje, čl. 2. ugovora ugovoreno je da će korisnik kredita iznos kredita platiti u anuitetima zajedno s redovnom kamatom, a sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a u čl. 7. ugovora ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Konačno, u čl. 23. ugovora pod toč. P) određeno je da ugovorne strane izjavljuju kreditoru da su upoznate s činjenicom da su kredit i sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te da izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa.

20. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/05; dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti odredaba čl. 1. 2, 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.

21. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

22. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužitelju status potrošača jer da nije isti dokazao te osporava da bi sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

23. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

24. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom Ugovora o kreditu za koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu te da je u čl. 6. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja apartmana.

25. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužiteljicu. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 23. travnja 2026. proizlazi da je potpisala predmetni ugovor o kreditu zajedno s njezinim mužem IČ kao sudužnikom. Odlučila se na Zagrebačku banku jer je bila njihov klijent 36 godina i to kao privatni klijent dok njezina ordinacija ima poslovni račun. Kredit je bio za apartman na moru, a osobna bankarica joj je rekla da je kredit u CHF bio najpovoljniji pa ju nakon toga nije dalje ispitivala. Nije pregovarala o uvjetima kredita jer je sve bilo po sistemu uzmi ili ostavi, a ne sjeća se da bi joj netko objasnio valutnu klauzulu, valutni rizik, promjenjivu kamatnu stopu niti da je bilo ikakvih letaka, brošura ili plakata koji bi joj to objašnjavali. Samo joj je osobna bankarica rekla da je to najpovoljniji kredit te joj je vjerovala zbog dugogodišnje suradnje. Vjerovala je svojoj bankarici i opet bi joj vjerovala da sada ponovno diže kredit. Nije pitala bankaricu, niti joj je tko objasnio, moguće rizike koji su posebno opisani u čl. 23. P ugovora o kreditu, a nitko joj nije rekao da će doći od početnih 560,00 eura na 1.200,00 eura te takav aranžman ne bi prihvatila. Ugovor je pročitala, ali navodi da nije pravnik te koliko je razumjela znala je što znači valutna klauzula, ali nije joj to baš objašnjeno. Znala je da je CHF službena valuta u Švicarskoj, ali nije pratila kretanje CHF jer je potpuno vjerovala svojoj bankarici jer je to njezin posao, a imali su dugogodišnju poslovnu suradnju. Nije tražila niti joj je itko prilikom sklapanja ugovora ponudio na uvid otplatni plan u drugoj valuti da bi mogla usporediti uvjete. Navodi da je kredit iskoristila za kupovinu apartmana u Bolu na Braču površine cca 70 m2 kojeg je koristila za svoju djecu i za ljetovanje obitelji. Nikada ga nije davala u najam ili zakup, nikada nije bio sjedište obrta ili trgovačkog društva niti je tamo obavljala ikakvu gospodarsku djelatnost te apartman nema kategorizaciju. Misli da se apartman nalazi na adresi [adresa]. Cijeli život radi u stomatološkoj ordinaciji mr. sc. PČ, a kasnije je specijalizirala ortodonciju.

26. Sažimajući u bitnom iskaz tužiteljice proizlazi da je kreditom kupila apartman za osobnu uporabu, odnosno ljetovanje, i da isti ne koristi za bilo kakvu gospodarsku djelatnost, da nije pregovarala o uvjetima ugovora i nitko ju nije informirao niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

27. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju. Nadalje, iskaz tužiteljice je djelomično potvrđen i iskazom svjedoka IČ koji potvrđuje da je namjena kredita bila kupovina apartmana na Bolu na Braču, da se ne sjeća da su dobili ikakve brošure, letke ili plakate koji bi objašnjavali valutnu klauzulu i da im nitko nije ništa objašnjavao, nego im je javni bilježnik samo dao da potpišu ugovor i da se potpišu u veliku knjigu te da apartman koriste isključivo za obiteljski boravak, da isti nije davan u najam i zakup niti ikada korišten za obavljanje gospodarske djelatnosti. Nadalje, sud je uzeo u obzir i činjenicu da tužiteljica nema stručno pravno obrazovanje, ali iskazuje životno o onim okolnostima koje su ju motivirale na sklapanje ugovora, a osobito da se pouzdala u stručni savjet osobne bankarice s kojom je ostvarivala dugogodišnju poslovnu suradnju. Konačno, to da tužiteljica ujedno ima i stomatološku ordinaciju ne osporava istoj status potrošača u odnosu na konkretni ugovor o kreditu jer iz samog ugovora, ali i iskaza tužiteljice i IČ proizlazi da je kredit iskorišten za kupnju apartmana za obiteljsko ljetovanje koji nije korišten u gospodarske svrhe, odnosno radi se o ugovoru kojeg je tužiteljica sklopila djelujući izvan svoje profesionalne djelatnosti.

28. Tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužiteljici osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima, dok je u odnosu na informiranost tužitelja i pregovore o predmetnom ugovoru o kreditu tuženik predložio čitanje isječaka iz različitih novinskih članaka s izjavama tadašnjeg vice-guvernera HNB-a o pitanjima tečaja CHF prema HRK te izvoda iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine, ali sud iste dokaze ne cijeni odlučnim u ovoj stvari. Naime, navedeni edukacijski materijal predstavlja generalnu uputu zaposlenicima tuženika izdanu dvije godine prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te tuženik nije ničim dokazao da je njegov zaposlenik zaista i postupio sukladno danoj uputi u konkretnom slučaju, niti da je ista bila obvezna za zaposlenike tuženika s obzirom da prema nazivu i sadržaju predstavlja opći edukativni materijal, a ne obvezni nalog o načinu obavljanja povjerenih poslova. Također, iz iskaza tužitelja (kojeg je sud cijenio u cijelosti istinitim i uvjerljivim) proizlazi da mu nije dano nikakvo tumačenje bilo kakvih odredbi ugovora, već samo preporuka zaposlenika tuženika bez upozorenja na bilo kakve rizike povezane s valutnom klauzulom. Nadalje, iz navedenog edukativnog materijala proizlaze samo općenite upute, odnosno savjeti, o postupanju u odnosu na odabir valute kredita i valutni rizik, dok se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i načinu određivanja iste ne navodi ništa te se samo spominje da kamatna stopa „nije jedini element za odluku pri podizanju kredita“ i da „razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita „pojesti“ razliku u kamati“. Slijedom navedenog, čak i da je tuženik dokazao da je njegov zaposlenik postupio sukladno navedenom edukativnom materijalu (što nije učinio, a osobito uzevši u obzir iskaz tužitelja) istim ne bi dokazao niti da tužitelj nema status potrošača niti da je tuženik s tužiteljem pregovarao prije sklapanja predmetnog ugovora te ga o odredbama istog informirao na odgovarajući način. Također, ukazuje se da je na tuženiku bila dužnost informiranja tužitelja o rizicima valutne klauzule prilikom sklapanja konkretnog ugovora o kreditu pa je pozivanje na raznovrsne isječke iz novinskih članaka o načelnim izjavama vice-guvernera HNB-a u navedenom kontekstu promašeno i paušalno. Zaključno, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje nikakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

29. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

30. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

31. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005) jer je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključen 2. srpnja 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

32. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredba čl. 1., 2., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu).

33. Naime, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

34. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

35. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

36. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

37. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

38. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

39. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

40. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

41. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

42. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

43. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 24. ožujka 2025. proizlazi da:

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, (u utuženom razdoblju od srpnja 2018. do srpnja 2022.) iznosi 137.253,90 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eura 18.216,75 EUR,

- u utuženom razdoblju od srpnja 2018. do srpnja 2022. nema manje plaćenih iznosa između anuiteta s osnove valutne klauzule,

- U periodu tuženika u prigovoru radi prebijanja od 2. siječnja 2023. do 2. veljače 2024. nema manje plaćenih iznosa između anuiteta s osnove valutne klauzule, odnosno svi iznosi su pozitivnog predznaka.

44. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je podneskom od 3. srpnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem te izjavio da nema nikakvih prigovora ili primjedbi na isti. Tuženik je podneskom od 3. srpnja 2025. naveo da osporava pravo tužitelja na preinaku tužbe sukladno provedenom vještačenju te istaknuo prigovor zastare, ali nije osporio nalaz i mišljenje vještaka koje mu je dostavljeno niti istaknuo prigovor na isto pa sud zaključuje da niti tuženik nema primjedbi ili prigovora na predmetni nalaz i mišljenje.

45. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 24. ožujka 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na očitovanje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge.

46. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 18.216,75 EUR.

47. Na te iznose tuženiku pripadaju i zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 153/2004, 35/2005), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.)

48. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

49. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

50. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

51. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

52. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

53. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

54. Slijedom navedenog, a kako je Visoki trgovački sud RH donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 2. srpnja 2007., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

55. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

56. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

57. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

58. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

59. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

60. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

61. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

62. Zaključak iz točke 58. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 potvrđeno je i kasnijim revizijskim odlukama Vrhovnog suda (vidi rješenje VSRH posl. br. Revd-2302/2025-2 od 24. rujna 2025. i rješenje VSRH posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025.).

63. S obzirom na navedeno, a i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

64. Tužitelj je zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom na to da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem informacijskog sustava 13. lipnja 2023. pa proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina (kao što je ranije navedeno u ovom dijelu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10).

65. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO. Tu valja istaknuti i da su neosnovani prigovori tuženika da bi se trebao primjenjivati trogodišnji zastarni rok iz članka 226. ZOO-a jer se u ovom predmetu radi o tražbini tužitelja za povrat stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi predmetnog ugovora, a koja tražbina koja zastarijeva po općem zastarnom roku od pet godina te je navedeno potvrđeno dugogodišnjom praksom viših sudova (tako i VSRH u presudi posl. br. Rev-867/1999-2 od 10. listopada 2002., presudi posl. br. Rev 2623/13-2 od 8. ožujka 2017., rješenju posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. i dr.).

66. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se istim traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i potražuje isplata s osnove ništetnosti navedenih odredaba, a kako je to naprijed izneseno, i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. i II.

67. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

68. Ukazuje se da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

69. Slijedom navedenog, odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora (18.216,75 EUR) i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 13. siječnja 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se njime tužitelj obrazloženo očituje na navode odgovora na tužbu, sastav podneska od 3. srpnja 2025. u iznosu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) umjesto zatraženih 500,00 EUR jer se istim tužitelj samo očituje da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, zastupanja na ročištu 21. siječnja 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari i zaključen je prethodni postupak, zastupanja na ročištu 14. srpnja 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom saslušavalo svjedoka te zastupanja na ročištu 23. travnja 2026. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom saslušalo tužiteljicu i zaključila glavna rasprava, odnosno ukupno 2.550,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (637,50 EUR) iznosi 3.187,50 EUR pa je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u navedenom iznosu od 3.187,50 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki III. izreke.

70. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. izreke.

71. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu 460,00 EUR jer je tužitelj oslobođen obveze plaćanja pristojbe u ovom postupku sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18, 51/23), a uvidom u spis nije utvrđeno da istom prileži bilo kakva potvrda da je tužitelj navedene pristojbe zaista i platio. Nadalje, tužitelju nije priznat niti trošak izrade vanraspravnog nalaza i mišljenja u iznosu od 120,00 eura jer značaj nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud, a ne nalaz i mišljenje vještaka kojeg je stranka privatno angažirala te je izrada privatnog nalaza i mišljenja tužiteljice bio koristan izdatak za tužiteljicu, ali nije bio i nužan jer je sud donio odluku u ovom sporu prema nalazu i mišljenju vještaka koje je u odredio sud u ovom postupku (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 291/2015-2 od 2. listopada 2018.) pa je sud isti trošak cijenio kao nepotreban za vođenje parnice sukladno članku 155. ZPP-a. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 1.142,50 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. V. izreke presude.

72. S obzirom na to da je tuženik izgubio u parnici, valjalo je u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka specificiranog troškovnikom tuženika te je odlučeno kao pod toč. VI. izreke presude.

73. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. srpnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte