Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-5164/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Eufemije Nanković i Ivanke Mašić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Kristine Sesar, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. AI i dr. zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pp-2607/2025 od 26. veljače 2026. godine, na sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okr. AI, i okr. II su, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), oslobođeni optužbe zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, s obrazloženjem da u postupku nije s nedvojbenom sigurnošću dokazano da bi okrivljenici počinili prekršaj za koji se terete te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada na teret proračunskih sredstava suda.
2. Protiv te presude je tužitelj pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, te da se okrivljene proglasi krivima i kazne novčanom kaznom u iznosu od 920,00 eura sukladno čl.22.st.1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj niti su počinjene povrede na koje ovaj sud, sukladno naprijed navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.
5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj u žalbi navodi da sud nije ispravno postupio oslobodivši okrivljenike optužbe jer smatra da su utvrđene činjenice koje čine zakonsko obilježje prekršaja, te da je nesporno da su dotične prigode okrivljenici počinili prekršaj, što je vidljivo iz izjava koju su okrivljenici dali u svojim iskazima a čime upravo okrivljenici teretili jedan drugoga opisujući na koji način su počinili navedeno djelo prekršaja i to sve sa ciljem izbjegavanja vlastite prekršajne odgovornosti. Nadalje navode kako se trebala izvršiti dokazna radnja suočavanja okrivljenika na okolnosti u kojima se njihovi iskazi ne slažu, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, te uzimajući u obzir da izvedena dokazna radnja suočavanja nije izvedena smatraju da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 182.st.t.3. PZ-a na temelju kojeg je donesena osporavana presuda, te da sud nije u potpunosti iscrpio sve mogućnosti u cilju utvrđivanja svih relevantnih činjenica i dokaza temeljem koji bi se donijela za okrivljenike presuda utemeljena na zakonu, te ističu da takvim načinom rješavanje predmeta nisu ispunjeni osnovni ciljevi prekršajnog postupka a to je da osobe ubuduće više ne čine prekršaje.
6.1. Međutim, suprotno prigovorima tužitelja, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno i osnovano na temelju svih provedenih dokaza donio odluku o oslobađanju okrivljenika optužbe. Prije svega, prvostupanjski je sud pobijanu presudu temeljio na činjenicama i dokazima koji su izneseni tijekom postupka u smislu odredbe čl. 179. st. 5. PZ-a te je tako sud u postupku proveo sve relevantne dokaze, te je analizirao svaki dokaz zasebno i u međusobnoj vezi, cijeneći ih na način kako je to propisano odredbom čl. 88. PZ-a i za odluku o oslobađanju optužbe okrivljenika dao uvjerljive razloge koji se temelje na rezultatima dokaznog postupka, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
6.2. Naime, i po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se iz obrana ispitanih okrivljenika koji su poricali svoj dio inkriminacije, a teretili se između sebe i to na način da je okr. AI iskazivao da se ne smatra krivim, da se ništa nije dogodilo na način kako je to navedeno u optužnom prijedlogu već da je njemu tada okr. II govorila pogrdne riječi , a okr. II je iskazivala da je bila smirena već da je okr. ŠI lupio po volanu da joj je govorio da bi on mogao ubiti bilo koga tko mu se nađe na putu, da ju je u autu omalovažavao govorio da je nesposobna da mora brinuti o djetetu, ne može izvan svake razumne sumnje (a što je stupanj utvrđenja odlučnih činjenica potreban za donošenje osuđujuće odluke), dakle, s potpunom izvjesnošću utvrditi da su okrivljenici počinili prekršaj nasilja u obitelji iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
6.3. Suprotno navodima tužitelja, u situaciji kada okrivljenici poriču svoju krivnju i prebacuju krivnju na drugoga ne može se s potpunom izvjesnošću zaključiti da su okrivljenici počinili prekršaj za koji se terete, budući da sud ne može selektivno cijeniti obrane okrivljenika - istinitim u dijelu kojim terete drugog okrivljenika, a neistinitim u dijelu kojim poriču svoju krivnju za prekršaj, imajući pritom u vidu činjenicu da se okrivljenici imaju pravo braniti na način koji žele, pa dakle i neistinitim iskazivanjem.
6.4. Slijedom navedenog u odnosu na navode tužitelja kako se trebala izvršiti dokazna radnja suočavanja okrivljenika na okolnosti u kojima se njihovi iskazi ne slažu, ističe se da suočenje suokrivljenika koji aktivno poriču krivnju i prebacuju je jedan na drugoga je suvišna. Suočenje je dokazna radnja koja služi tome da se otklone proturječnosti u iskazima, a budući okrivljenici kako je to već navedeno nisu zakonski dužni govoriti istinu, provođenje dokazne radnje suočenja suokrivljenika u konkretnom predmetu ne bi pridonijelo pravilnom i potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja, već bi rezultiralo ustrajanjem na već iznesenim obranama okrivljenika.
6.5. Stoga po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski na temelju slobodne ocjene dokaza, zaključio da nije moguće s potpunom sigurnošću utvrditi da su okrivljenici inkriminiranog dana počinili prekršaj nasilja u obitelji na način kako ih se tereti u činjeničnom opisu optužnog prijedloga, to je pravilna odluka prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju, u nedostatku drugih relevantnih dokaza, u sumnji, trebalo odlučiti u korist okrivljenika koje je sukladno čl. 182. t. 3. PZ-a, opravdano oslobodio optužbe.
7. Slijedom iznesenog je trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu.
8. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 10. srpnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Kristina Sesar, v.r.
Kristina Gašparac Orlić , v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 otpravka: za spis, okrivljenike, i tužitelja.
