Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-5337/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Eufemije Nanković i Ivanke Mašić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Kristine Sesar, zapisničarke u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Croatia Airlines d.d. i dr., zbog prekršaja iz članka 249. stavak 1. i st. 4. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/2020., 114/2022., 151/2022., 40/2025. i 55/2026. ), odlučujući o zajedničkoj žalbi okrivljene pravne osobe Croatia Airlines hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d. i okrivljene odgovorne osobe u pravnoj osobi KV, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 13. veljače 2026., broj: Pp-1499/2023-15, u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljene pravne osobe okr. Croatia Airlines d.d. i okr. KV preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na okr. KV na način da se istom izriče novčana kazna 3.000,00 (tri tisuće) eura, koju je dužan platiti u roku od 60 (šezdeset) dana od primitka ove presude, a ako okr. KV u navedenom roku plati dvije trećine te novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

II. U ostalom dijelu, odbija se žalba okr. Croatia Airlines d.d. i okr. KV kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st.2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. Croatia Airlines d.d. dužna je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 100,00 (sto) eura i okr. KV dužan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 (sedamdeset) eura, u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 13. veljače 2026., broj: Pp - 1499/2023-15, okr. Croatia Airlines d.d. i okr. KV proglašeni su krivim da su na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 249. stavak 1. Zakona o strancima (okrivljena pravna osoba) odnosno članka 249. stavak 4. istog Zakona (okrivljena odgovorna osoba), za koje je okrivljenoj pravnoj osobi izrečena novčana kazna 5.100,00 eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi 3.050,00 eura, koje su dužni platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu odlučeno je da je svaki okrivljenik obvezan naknaditi 50,00 eura.

2. Protiv te presude, okr. Croatia Airlines Hrvatska d.d. i okr. KV, pravodobno su podnijeli zajedničku žalbu naznačujući da se žale zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žale zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i odluke o izrečenoj novčanoj kazni, s prijedlogom da se okrivljenici oslobode od kazne odnosno da ih se oslobodi od plaćanja novčane kazne ili da im se izrekne najniža moguća novčana kazna a podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti.

5. Prije svega je potrebno navesti da je pravilno prvostupanjski sud prilikom odluke o kazni primijenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“ broj:40/25) koji je stupio na snagu nakon počinjenja prekršaja te je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a koji je u konkretnom slučaju u odnosu na prekršaje za koje su okrivljenici prvostupanjskom presudom proglašeni krivim, blaži za okrivljenike, budući da propisuje manje novčane kazne za prekršaj iz čl. 249.st.1.i 4. Zakona o strancima. Naime, taj je zakon za predmetni prekršaj propisao novčanu kaznu od 5.100,00 eura za pravnu osobu te 3.000,00 eura za odgovornu osobu. Međutim , dok je prvostupanjski sud pravilno primijenio tu odredbu novog zakona u odnosu na pravnu osobu ( i izrekao 5.100,00 eura), nejasno je zašto tu odredbu nije primijenio i na odgovornu osobu u pravnoj osobi te joj izrekao novčanu kaznu 3.050,00 eura umjesto 3.000,00 eura.

5.1. Sukladno odredbi čl. 3. st.1. i 2. PZ-a, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je blaži za počinitelja.

5.2. Naime prvostupanjski je sud, pozivajući se na „nove“ odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 40/25) izrekao okrivljenoj odgovornoj osobi novčanu kaznu 3.050,00 eura jer je „ostala nepromijenjena“, iako je vidljivo da nije ostala nepromijenjena već je tim zakonom propisana niža novčana kazna od 3.000,00 eura. Time je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo na štetu okr. odgovorne osobe koja povreda se ističe i u žalbi.

5.3. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u odnosu na okr. odgovornu osobu u odluci o kazni, te joj izrekao novčanu kaznu u zakonom propisanom iznosu, kako je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

5.4. Potrebno je navesti da su nakon donošenja prvostupanjske presude, a u vrijeme rješavanja ovog žalbenog postupka stupile na snagu nove izmjene Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 55/26) koje za isti prekršaj propisuju iste blaže novčane kazne pa je trebalo primijeniti taj zadnji Zakon o strancima koji je na snazi od 4. lipnja 2026 godine.

6. Žaleći se nadalje zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava okrivljenici ističu da je Republika Hrvatska od 1. siječnja 2023. dio Schengenskog područja te da je odredbom članka 63. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 151/2022.) propisano da se odredbe članka 40., 50. i 51. stavak 2. te članka 52. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/2020. i 114/2022.) neće primjenjivati na unutarnjoj granici Republike Hrvatske nakon stupanja na snagu Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj, zbog čega smatraju da djelo za koje se optužuju više nije prekršaj i da je, primjenom načela blažeg zakona, trebalo donijeti oslobađajuću presudu.

6.1. Suprotno žalbenim navodima, i u sada važećim odredbama Zakona o strancima konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, radi čega nema mjesta primjeni blažeg zakona. Ističe se da činjenica da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja ne utječe na konstitutivne elemente prekršaja za koji su okrivljenici proglašeni krivima, nego je samo dovela do toga da su neki dijelovi vanjskih granica Republike Hrvatske postali unutarnje državne granice Republike Hrvatske na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza, a što je i prvostupanjski sud valjano obrazložio u 8. odlomku obrazloženja pobijane odluke.

6.2. Stoga, žalba okrivljenika zbog ove povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava nije osnovana.

6.3.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenici ističu zabludu o okolnostima koje isključuju protupravnost predmetnog prekršaja iz razloga što djelatnici okr. pravne osobe nisu bili u mogućnosti provjeriti isprave ranije kontrolirane od strane talijanskih policijskih službenika.

6.4.

Međutim, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica, pa tako i glede činjenice koja se ističe u žalbi. Neosnovano žalitelji ističu da u konkretnom slučaju ne postoji njihova odgovornost jer djelatnici okr. pravne osobe nisu bili u mogućnosti provjeriti isprave ranije kontrolirane od strane talijanskih policijskih službenika. Naime, prije svega, okrivljenici su odgovorni za svoje zakonito poslovanje u svim segmentima. Odredbom čl. 52 Zakona o strancima propisano je da prijevoznik, a nesporno je da okr. pravna osoba ima to svojstvo, može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima, između ostalog, i valjanu vizu. Navedena zakonska odredba je jasna i obvezujuća, a na prijevozniku je da organizira način na koji će ispuniti tu zakonsku obvezu. Stoga je jasno da okr. pravna osoba, kao prijevoznik, odnosno njeni službenici imaju ovlast uskraćivanja ukrcaja putnika na let bez valjane vize. Eventualno postojanje određenih poteškoća bilo koje naravi, oko vršenja kontrole prilikom ukrcaja putnika i kontrole valjanosti potrebne dokumentacije za ulazak u Republiku Hrvatsku ni na koji način ne dovodi do otklanjanja prekršajne odgovornosti okrivljenika, kako se to ističe u žalbi.

7. Nadalje, nisu u pravu okrivljeni kada ističu da se u konkretnom slučaju radilo o zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost. Naime, odredbom čl. 30. st. 3. PZ-a, propisano je: „(3) Nema prekršaja iako je njegova propisana obilježja počinitelj ostvario s namjerom, ako je u vrijeme počinjenja djela pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi djelo bilo dozvoljeno da su one stvarno postojale.“ U provedenom postupku nije sporno da je okr. pravna osoba inkriminirane prilike kao zrakoplovni prijevoznik iz Rima ( Italija) dovezla putnika državljanina Sudana KVNĆ, a koji nije posjedovao valjanu vizu potrebnu za ulazak u Republiku Hrvatsku, slijedom čega mu je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku.

7.1. Imajući u vidu da je Vlada Republike Hrvatske na temelju čl. 2. i 3. Odluke br. 565/2014/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. na sjednici održanoj 10. srpnja 2014. donijela Odluku o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi ili namjeravani boravak za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (NN 84/14) kojom je u toč. II. propisano da se kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koju su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava, priznaju; 1. jedinstvena viza koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka; 2. viza s ograničenom područnom valjanošću izdana nositelju putne isprave što je ne priznaju jedna ili više, ali ne sve države Schengenskog prostora, a koja vrijedi za područje država koje priznaju tu putnu ispravu, valjanu za dva ili više ulazaka; 3. dugotrajna viza za boravak dulji od 90 dana; 4. dozvola  boravka kako je definirana u članku 2. Točki 15. Uredbe (EZ) broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kojom se uspostavlja Zakonik Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama), jasno je da državljanin Sudana koje je okr. pravna osoba kao prijevoznik dovezla u Republiku Hrvatsku nije imao valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku.

7.2. Slijedom iznesenog, neprihvatljiv je žalbeni navod da se u konkretnom predmetu radilo o zabludi o okolnosti koje isključuju protupravnost, jer u konkretnoj situaciji nisu postojale nikakve okolnosti za koje su okrivljeni pogrešno smatrali da postoje, a zbog kojih bi, da su stvarno postojale u Republiku Hrvatsku mogla dovesti osobu koja ne posjeduju valjanu vizu.

7.3. Iz navedenih razloga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, žalitelji ističu da prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije primjeno odredbe o ublažavanju kazne, a trebao s obzirom na olakotne okolnosti a osobito stupanj eventualne krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, njegovo ponašanje nakon počinjenog prekršaja ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja te imovino stanje okrivljenika.

9. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog fiksnog iznosa ( za pravnu osobu u iznosu 5.100,00 eura za svakog prevezenog državljanina treće zemlje, a za odgovornu osobu u pravnoj osobi 3.000,00 eura ), ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema okolnosti koje bi imale značaj onih naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne. Stoga, imajući na umu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, a niti ih okrivljena pravna osoba u žalbi navodi, ovaj sud ocjenjuje da su izrečene novčane kazne primjerene i dostatne kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

9.1. Neosnovano se u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe o ublažavanju novčane kazne, navodeći u žalbi sadržaj odredbe čl. 36. PZ-a koja u st. 1. propisuje opća pravila o izboru vrste i mjere kazne propisujući da izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja, a st. 2. istog članka propisuje obveze suda u odnosu na okolnosti koje utječu da kazna bude po vrsti i mjeri lakša ili teža za počinitelja prekršaja te je propisano da će sud, određujući vrstu i mjeru kazne, osobito voditi računa o stupnju krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, na njegovo ponašanje nakon počinjenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja, a u slučaju izricanja novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje počinitelja prekršaja.

9.2 Institut ublažavanja kazne propisan je odredbom čl. 37. st. 1. PZ-a koja propisuje da sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje, a st. 2. da blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom. Budući da u ovom konkretnom slučaju nije PZ-om izričito propisano da se kazna može ublažiti, to je za eventualnu primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može se postići i blažom kaznom od propisane.“ Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoje osobito izražene olakotne okolnosti na strani okr. pravne osobe te okr. odgovorne osobe u pravnoj osobi zbog čega se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ublažavanje kazne, niti su po ocjeni ovog suda, žalbeni navodi dostatni da se primijeni institut ublažavanja novčane kazne.

9.3. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

10. Nadalje, ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, a povodom žalbe okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, obvezalo okrivljenike na plaćanje paušalnog troška, a koji je određen sukladno trajanju i složenosti postupka koji je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka ( „Narodne Novine“, broj : 18/13) u rasponu od 13,27 do 663,61 eura te po ocjeni ovog suda ne postoje uvjeti za oslobađanje okrivljenika od plaćanja navedenih troškova.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st.2. t. 3.c) PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 100 eura za okr. pravnu osobu te 70,00 eura za okr. odgovornu osobu, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje poslovanje okrivljene pravne osobe.

12. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe, pa je, na temelju čl. 205. i čl. 207. PZ-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 10. srpnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Kristina Sesar, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 otpravka: za spis, okrivljenike i tužitelja.