REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-391/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Danijela Uzelac Ljubić, u pravnoj stvari tužitelja ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Alan Hranilović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnica Marina Ljubanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri iz Zagreba, radi isplate 4.657,11 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2314/2017 od 14. ožujka 2025., 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2314/2017 od 14. ožujka 2025. u točkama I. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2314/2017 od 14. ožujka 2025. u točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2314/2017 od 14. ožujka 2025. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 4.657,11 EUR / 35.089,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 16. srpnja 2013. do isplate (točka I. izreke). Odbačena je tuženikova protutužba kojom je tuženik zahtijevao dostavu Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 12. prosinca 2008. zaključenog između tužitelja i HĐ te druge raspoložive dokumentacije vezane uz vozilo, dostavu očitovanja je li vozilo prodano i tko mu je sadašnji vlasnik, dostavu analitičko knjigovodstvene evidencije i izvanbilančnih stavki te zahtjev za isplatu novčanog iznosa ili predaju osobnog vozila marke ili izvršenje prijenosa prava ustupa instrumenata osiguranja koji će tuženik urediti nakon dostave traženih podataka (točke II. i III. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu kojom ju pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešne odluke o troškovima postupka. Predložio je preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev podredno ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Tužiteljeva žalba je neosnovana u odnosu na točke I. i IV. izreke presude, dok je nedopuštena u odnosu na točke II. i III. izreke.

5. Nakon što je ispitao presudu u točkama I. i IV. izreke na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u vezi s člankom 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), budući da je postupak pokrenut prije 1. rujna 2019., u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda u tom dijelu pravilna i zakonita.

6. Predmet spora po tužbenom zahtjevu je naknada šteta u iznosu od 4.657,11 EUR / 35.089,03 kn koja je tužitelju nastala zbog nemogućnosti naplate tog iznosa od dužnika HĐ kao korisnika kredita na temelju Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2008 od 11. prosinca 2008. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na Ugovoru o osiguranju naplate potraživanja od 22. siječnja 2007. (dalje: Ugovora o osiguranju) sklopljenom između tuženika kao osiguratelja i tužitelja kao osiguranika kojim se tuženik obvezao da će tužitelju nadoknaditi iznos koji tužitelj potražuje od svojih dužnika (korisnika kredita) iz odobrenih kredita za kupnju motornog vozila, a koje tražbine tužitelj nije uspio naplatiti.

7. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe članka 370. ZPP -a (članak 467. stavci 1. i 2. ZPP-a). Zbog toga ovaj sud nije ispitivao žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP -a koju je tužitelj opisno istaknuo u žalbi kada je tvrdio da je prvostupanjski sud propustio pravilno ocijeniti dokaze u skladu s člankom 8. ZPP-a. Ovaj sud nije ispitivao niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji je tužitelj izričito istaknuo u žalbi, a koji žalbeni razlog se osobito odnosi na činjeno stanje vezano uz starost motornog vozila te nastanak štetnog događaja.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude i u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni bitne povrede odredaba postupka sadržane u članku 354. stavku 2. točkama 6. i 11. ZPP-a koje je tužitelj opisno istaknuo u žalbi.

9. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je onemogućen u raspravljanju jer sud nije uzeo u obzir činjenice i dokaze koje je tužitelj iznio i predložio na pripremnom ročištu ističe se da su prema članku 461.a stavku 3. ZPP-a stranke u sporu male vrijednosti mogle na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu. Protivno tužiteljevim žalbenim navodima prvostupanjski sud je u točki 43. obrazloženja presude pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao da bez svoje krivnje predane dokaze (isprave) nije mogao predložiti u tužbi odnosno da nije mogao već u tužbi predložiti dokaze za utvrđenje činjenica da je proveo sve radnje opominjanja i radnje koje prethode podnošenju odštetnog zahtjeva prema člancima 8. i 9. Ugovora o osiguranju potraživanja. Ovo iz razloga jer je tuženik na tužiteljev odštetni zahtjev od 15. srpnja 2013. odgovorio dopisom od 14. kolovoza 2013. koji je tužitelj zaprimio 26. kolovoza 2013. (listovi 75. i 76. spisa). U tom dopisu tuženik je naveo da je donio odluku kojom je utvrdio da je odštetni zahtjev pravno neosnovan zbog toga što „kreditna dokumentacija nije potpuna na način propisan čl. 3. Ugovora o osiguranju, starost vozila veća je od one propisane u čl. 2. st. 2. Ugovora o osiguranju, opominjanje i dostava odštetnog zahtjeva nije provedeno sukladno odredbama ugovora o osiguranju…“ te ga je uputio na mogućnost podnošenja prigovora protiv navedene odluke.

10. Kako je očito da je tuženik dopisom otklonio odštetni zahtjev u mirnom postupku i tim dopisom izvijestio tužitelja o razlozima neprihvaćanja zahtjeva zbog nedostatne dokumentacije, pri čemu se pozvao na ugovorne odredbe članka 3. i članka 2. stavka 2. Ugovora o osiguranju te je jasno naveo da postupak opominjanja nije proveden sukladno ugovoru, a također i da odštetni zahtjev nije dostavljen u skladu s odredbama navedenog ugovora, tužitelj je mogao predvidjeti da će tuženik u odgovoru na tužbu osporavati tužbeni zahtjev iz navedenih razloga.

11. Međutim, unatoč tome što je tužitelj zaprimio tuženikov dopis 26. kolovoza 2013. u tužbi podnesenoj 1. srpnja 2015. je tek paušalno naveo da je stekao pravo na naplatu štete po članku 7. Ugovora o osiguranju jer je poduzeo sve potrebne radnje za naplatu duga u smislu članka 8. Ugovora o osiguranju te da je time nastao osigurani slučaj pa je sukladno članku 9. podnio tuženiku odštetni zahtjev od 15. srpnja 2013. Tužitelj pored činjenica navedenih u tužbi nije iznio nikakve druge činjenice koje se odnose na postupak opominjanja i podnošenja odštetnog zahtjeva , te nije iznio činjenice vezane uz starost motornog vozila odnosno razloge osporavanja odštetnog zahtjeva zbog starosti motornog vozila u smislu članka 2. stavka 2. Ugovora o osiguranju.

12. Prema tome, tužitelj je skoro dvije godine znao zbog kojih razloga mu je tuženik odbio isplatu po odštetnom zahtjevu pa je imao dovoljno vremena da predmetnu dokumentaciju dostavi sudu uz tužbu i da u tužbi iznese činjenice vezane uz starost vozila te da je postupak opominjanja i dostave odštetnog zahtjeva proveden sukladno odredbama Ugovora o osiguranju. Ovo tim više što je tužitelj kao sudionik obveznog odnosa dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), a što je propisano člankom 10. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

13. Kako se prema članku 2. stavku 2. Ugovora o osiguranju pod pojmom starost vozila podrazumijeva starost vozila u trenutku podnošenja kreditnog zahtjeva i rok otplate kredita zbrojeno, pravilno je prvostupanjski sud računao sedmogodišnji rok otplate kredita od 1. veljače 2009. kada je na naplatu dospio prvi anuitet (jednako shvaćanje izraženo je i u presudi ovoga suda poslovni broj Pž-5799/2021 od 18. veljače 2022.). Međutim, neovisno o tome, iz spisa proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ne samo iz razloga ne poštivanja ugovorne odredbe članka 2. stavka 2. Ugovora o osiguranju, već i zbog toga što tužitelj nije ispunio uvjete propisane člancima 8. i 9. Ugovora o osiguranju kojim ugovornim odredbama je propisan postupak opominjanja dužnika te podnošenja odštetnog zahtjeva.

14. U odnosu na žalbeni navod da tuženik tijekom postupka nije sporio da je tužitelj poduzeo radnje propisane člankom 8. Ugovora o osiguranju, već da je sporio da bi tužitelj predmetne radnje poduzeo sukladno članku 8. Ugovora o osiguranju, te da nije isto je li sporno je li tužitelj uopće poduzeo radnje propisane člankom 8. Ugovora o osiguranju ili je sporno je li tužitelj te radnje poduzeo sukladno članku 8. Ugovora o osiguranju, ovaj sud je ocijenio neosnovanim. Iako u semantičkom smislu postoji razlika između osporavanja da nešto nije učinjeno od osporavanja da nešto nije učinjeno sukladno ugovornoj odredbi, to u pravnom smislu nije od značaja jer ako nešto nije učinjeno u skladu i upravo onako kako je propisano ugovorom odnosno u konkretnom slučaju u skladu s člankom 8. Ugovora o osiguranju, tada je to jednako tome kao da uopće nije učinjeno, budući da je postupanje u skladu s ugovorom jedino postupanje koje je relevantno, pa bilo kakvo drugo postupanje koje odudara od ugovorenog nije od značaja (jednako shvaćanje je izraženo u presudi ovoga suda poslovni broj Pž-4992/2017 od 9. siječnja 2020.).

15. Prema članku 7. Ugovora o osiguranju osigurani slučaj nastaje onda kada je tužitelj poduzeo sve potrebne radnje za naplatu dospjelog duga koje su navedene u članku 8. Ugovora o osiguranju. Tužitelj je radi utvrđenja činjenice nastanka osiguranog slučaja bio dužan dokazati i da je poduzeo sve radnje u postupku opominjanja navedene u članku 8. Ugovora o osiguranju i dostaviti u spis pisane opomene, preporučene pisane opomene zahtjev za zapljenu plaće i obavijest o raskidu ugovora, a sve kako bi prvostupanjski sud na nedvojben način mogao utvrditi da je tužitelj te radnje prema svom dužniku poduzeo u skladu s Ugovorom o osiguranju jer i prema ocjeni ovoga suda iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio te činjenice nije moguće utvrditi.

16. Tužitelj neosnovano smatra da je sud propustio izvesti dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem čije izvođenje je između ostalog predložio i radi utvrđenja činjenice poduzimanja radnji opominjanja u skladu s člankom 8. Ugovora o osiguranju. Suprotno žalbenim navodima utvrđivanje poduzimanja radnji opominjanja nisu činjenice za čije utvrđivanje je sudu potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže u smislu članka 250. ZPP-a (tako i u odlukama ovoga suda poslovni broj Pž-1954/2021 od 24. ožujka 2022.,Pž-3086/2021 od 1. ožujka 2022. i Pž-3980/2017 od 18. ožujka 2020.). Neosnovan je i tužiteljev žalbeni navod da se sud nije očitovao zašto nije saslušao svjedoke. Prvostupanjski sud je dao jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, između stranka je ugovoreno da se kao dokaz o ispunjenju ugovornih obveza moraju priložiti pisane isprave i odgovarajuće poštanske potvrde (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Pž-4641/2021 od 4. veljače 2022.).

17. Prvostupanjski sud je za svoja utvrđenja na temelju kojih je odbio tužbeni zahtjev dao pravilne i neproturječne razloge koje prihvaća i ovaj sud, a u obrazloženju presude su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te je sud pravilno primijenio materijalno pravo. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud primijenio odredbu članka 921. ZOO-a iako se na nju nije izričito pozvao, budući da je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je nastao osigurani slučaj.

18. Prema ocjeni ovoga suda pri odlučivanju o parničnom trošku prvostupanjski sud je dao valjane razloge te je pravilno primijenio materijalno pravo. Štoviše, tužitelj u žalbi nije iznio razloge zbog kojih osporava odluku o troškovima sadržanu u pobijanoj presudi, već je naveo da ju pobija jer smatra nepravilnom odluku o glavnoj stvari.

19. Zato je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 467. stavkom 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

20. Budući da je prvostupanjski sud u točkama II. i III. izreke presude odbacio tuženikovu protutužbu (iako ju je pravilno trebao odbaciti rješenjem), tužitelj nema pravni interes za izjavljivanje žalbe protiv tog dijela odluke, pa je u smislu članka 358. stavka 3. ZPP-a, tužiteljevu žalbu u tom dijelu trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Zbog toga je na temelju članka 367. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 10. srpnja 2026.

Sutkinja

Danijela Uzelac Ljubić