Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-163/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika AČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, Špire Brusine 12, protiv tuženika-protutužitelja JČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Mamuli, odvjetniku u Karlovcu, Nikole Tesle 3 I, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu poslovni broj P-2247/2020 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu u točki I. II. izreke, u točki I. III. izreke osim za iznos od 39.034,74 kn sa zateznom kamatom, u točki II. izreke, te u točki III. II . izreke u odnosu na isplatu naknade za električnu energiju pod B, naknade za čistoću pod C, naknade za utrošenu vodu pod D, komunalne naknade pod E, građevinski materijal pod G i novčani iznos pod H i novčani iznos za asfaltiranje okućnice pod I.

2. Uvaženjem žalbi stranaka preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu u točkama I.III. za iznos od 39.034,74 kn sa zateznom kamatom te u točki III.II. izreke u odnosu na godišnji porez na kuće za odmor pod A, naknadu za uređenje voda pod F i naknadu za legalizaciju objekta pod J i sudi:

„1.Nalaže se tuženiku-protutužitelju da u roku od 15 dana isplatiti tužitelju- protutuženiku s osnove protupravnog korištenja nekretnine označene kao čest. 4571 k. o. [katastarska općina], Zukve, zemlj. Pod GZ pov. 22 m2, dvorište pov. 151 m2, zemlj. pod GZ pov. 20 m2, zemlj. pod SZ pov. 60 m2, ukupne površine 253 m2, u razdoblju od 25. kolovoza 2011. godine do podnošenja tužbe 12. listopada 2012. iznos od 5.180,80 eur/39.034,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe 12. listopada 2012. do isplate.

2.Nalaže se tužitelju -protutuženiku da u roku od 15 dana isplatu tuženiku- protutužitelju iznose od:

A)godišnji porez na kuće za odmor u periodu od 2009. godine do 2015. godine u ukupnom iznosu od 8.910,00 kn/1.182,56 eur sa kamatom tekućom:

- na iznos od 1.080,00 kn/143,34 eur od 14.11.2009 godine do 30.06.2011. godine po stopi od14 % godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 1.080,00 kn/143,34 eur od 03.11.2010. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14 % godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 1.350,00 kn/179,18 eur od 03.10.2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 1.350,00 kn/179,18 eur od 30.08.2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 1.350,00 kn/179,18 eur od 04.11.2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 1.350,00 kn/179,18 eur od 25.08.2014. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 1.350,00 kn/179,18 eur od 20.09.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

F) naknada za uređenje voda 2015. godine ukupni novčani iznos od 216,00 kn/28,67 eur sa kamatom tekućom:

- na iznos od 72,00 kn/9,56 eur od 13.04.2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 72,00 kn/9,56 eur od 02.06.2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

- na iznos od 72,00 kn/9,56 eur od 01.10.2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena

J) naknada za legalizaciju objekta u iznosu od 6.875,00 kn/912,47 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu nadoknadi ovim postupkom prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

r i j e š i o  j e

1.Uvaženjem žalbe tuženika-protutužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu u odnosu na eventualni zahtjev radi isplate s osnova uloženih radova i sredstava od 1.137.500,00 kn/150.972,19 eur sa zateznom kamatom.

2. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje usvajajući dio odluke o troškovima postupka sadržan u točki III. izreke.

3. Uvaženjem žalbe tužitelja-protutuženika preinačuje se odbijajući dio odluke o troškovima postupka sadržan u točki III. izreke i rješava:

„Nalaže se tuženiku-protutužitelju u roku od 15 dana pored dosuđenog troška od 28.985,54 eura naknaditi tužitelju-protutuženiku daljnji trošak parničnog postupka od 1.056,77 eur, dok se u preostalom odbijajućem dijelu odluke o trošku žalba tužitelja-protutuženika odbija kao neosnovana.

4. Nalaže se tuženiku-protutužitelju da u roku od 15 dana naknadi tužitelju- protutuženiku trošak žalbenog postupka od 100,00 eur, dok se s preostalim zahtjevom za naknadu troška tužitelj-protutuženik odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom je presudom djelomično usvojen tužbeni zahtjev radi isplate osnovom iznajmljivanja i protupravnog korištenja nekretnine oznake čest. 4571, k. o. [katastarska općina] u naravi kuće, tako što je tužitelj odbijen sa zahtjevom po toj osnovi za razdoblje od 9. prosinca 2009. do dana podnošenja tužbe 12. listopada 2012. (točke I.II. i I.III. izreke), dok je u preostalom dijelu za razdoblje od dana podnošenja tužbe do veljače 2023. zahtjev usvojen kao u točki II. izreke u iznosima i s kamatom kako je specificirano u toj točki.

2. U točki III. izreke u cijelosti je odbijen protutužbeni zahtjev, kako onaj osnovni kojim je tuženik tražio naknadu novčanih sredstava koje je isplatio osnovom godišnjeg poreza na kuću za odmor, za utrošenu električnu energiju, vodu, odvoz otpada, komunalnu naknadu, naknadu za uređenje voda, građevinski materijal prema računu Fas centar od 5.769,60 kn/765,76 eur i po istoj osnovi iznos od 820,34 kn/108,86 eur, po osnovi naknade za asfaltiranje okućnice u iznosu od 68.384,93 kn/9.076,24 eur i po osnovi troškova za legalizaciju objekta u iznosu od 6.875,00 kn/912,47 eur. Odbijen je i eventualno kumulirani zahtjev radi isplate uloženih radova i sredstava u kuću u iznosu od 1.137.500,00 kn/150.971,19 eur sa zateznom kamatom.

3. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku dopuštena je preinaka protutužbe iz podneska tuženika-protutužitelja od 22. rujna 2022. (točka I. izreke), odbačena je protutužba radi utvrđenja prava suvlasništva na predmetu spora (točka II. izreke), te je odlučeno o troškovima postupka u točki III. izreke.

4. Obje parnične stranke ulažu žalbe pobijajući presudu u dijelovima u kojima nisu uspjele u postupku, pa tako tužitelj-protutuženik pobija presudu u točki I.II i I.III. izreke, te u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke rješenja, dok tuženik pobija usvajajući dio presude po tužbi sadržan u točki II. izreke, te odluku o odbiću protutužbenog zahtjeva sadržanog u točki III.II. izreke, kao i odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke rješenja. Tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) poziva se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava, dok se tuženik - protutužitelj (u daljnjem tekstu: tuženik) poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Predlažu uvažiti žalbe u smislu žalbenih navoda.

5. Stranke nisu dostavile odgovor na žalbu.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. U ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik predmetne kuće, da je tuženik u svojstvu tužitelja protiv tužitelja u svojstvu tuženika pred Općinskim sudom u Karlovcu vodio spor P-1237/2011 radi utvrđenja prava vlasništva kojeg je pravomoćno izgubio, te da je u ovom postupku postavio zahtjev radi utvrđenja prava suvlasništva u visini od 2/3 dijela o kojem je pravomoćno odlučeno odlukom ovoga suda pod poslovnim brojem Gž-2223/2018 na način da je potvrđena prvostupanjska odluka iz prvostupanjske presude P-2371/12 o odbačaju tog dijela zahtjeva kao pravomoćno presuđene stvari, pa je potom tuženik ponovo u podnesku od 22. rujna 2022. postavio zahtjev radi utvrđenja prava suvlasništva po istoj osnovi ulaganja ali sada u omjeru od 25/100 dijela. Ovaj je sud u odluci Gž- 2223/2018 utvrdio kako se predmet pred Općinskim sudom u Karlovcu radi utvrđenja prava vlasništva vodio i po osnovi ulaganja u predmetnu kuću, čime je našao da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, dok je sud prvog stupnja iz istih razloga budući je tuženik preinačenom tužbom zahtijevao utvrđenje prava vlasništva zasnovano na istim činjenicama i pravnoj osnovi ponovo odbacio tužbu u tom dijelu. Ova se odluka žalbom tuženika ne pobija.

8. Nije sporno da je istom odlukom ovoga suda Gž-223/2018 potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku da tužitelju preda kuću u posjed, te da je tužitelj ušao u posjed kuće u ovršnom postupku 9. ožujka 2023. Nije sporno ni to da je tužitelj izdao svom ocu, tuženiku Punomoć od 9. studenog 2009., te da je sastavio ispravu nazvanu Opoziv punomoći od 2. svibnja 2011.

9. Bilo su sporna i ostala u ovoj fazi žalbenog postupka ovlaštenja tuženika kao punomoćnika temeljem izdane Punomoći i s tim u svezi pitanje je li tuženik imao pravo zadržati prihod od iznajmljivanja kuće i od kojeg je trenutka tuženik saznao za opoziv punomoći budući za ovu okolnost i prihvaćajući stajalište tužitelja sud prvog stupnja vezuje utvrđenje o nepoštenju tuženikova posjeda, dok tuženik suprotno tome tvrdi kako se nepoštenim posjednikom može smatrati tek pravomoćnošću odluke u ovom sporu.

10. Sud je prvog stupnja utvrdio da je tužitelj kao vlasnik nekretnine izdao svom ocu tuženiku Punomoć od 9. studenog 2009. kojom ga je ovlastio da koristi kuću, da istu može prodati kupcu po vlastitom izboru, da je iznajmljuje i obnavlja te poduzima sve radnje vezane za stambenu zgradu i dvorište budući je mišljenja da sve navedene radnje otac može obaviti kvalitetnije od njega. Obzirom je u Punomoći tuženik bio ovlašten iznajmljivati kuću sud smatra da je ujedno bio ovlašten zadržati i prihod od iznajmljivanja turistima za vrijeme važenja Punomoći jer nigdje nije naznačeno da bi zaradu od iznajmljivanja trebao predati tužitelju. Nadalje je sud utvrdio kako je tužitelj izjavio Opoziv punomoći datiran sa 2. svibnjem 2011., međutim kako nije dokazao da bi prije podnošenja tužbe u ovom predmetu 9. studenog 2012. tuženik zaprimio izjavu o Opozivu punomoći, sud prvog stupnja zaključuje kako je tuženik do dana podnošenja tužbe bio poštenim posjednikom nekretnine u smislu odredbe čl. 18. st. 3. u svezi sa čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/0, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZV). Temeljem citirane odredbe sud zaključuje kako tuženik nije dužan dati naknadu za to što ju je nekretninu upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene pravu za koje je vjerovao da mu pripada, a što da je k tome i u skladu s ovlaštenjima iz Punomoći osnovom kojih je imao pravo zadržati prihod od iznajmljivanja. Stoga sud prvog stupnja u točki I. II. i I. III. izreke djelomično odbija tužbeni zahtjev radi isplate koristi koje je tuženik stekao osnovom iznajmljivanja i korištenja nekretnine za razdoblje od 9. studenog 2009. do 9. studenog 2012. kao dana podnošenja tužbe .

11. Za nastavno razdoblje od dana podnošenja tužbe do dana predaje nekretnine u ovršnom postupku 9. ožujka 2023. sud utvrđuje kako je tuženik kao nepošten posjednik u smislu odredbe čl. 165. st. 3. ZV dužan tužitelju naknaditi sve koristi koje je imao od nekretnine koje sud određuje u visini prosječne najamnine ugovorene na tom području kroz promatrano razdoblje i koju bi najamninu bio dužan plaćati vlasniku po osnovi korištenja nekretnine. Visinu ostvarene koristi sud utvrđuje iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Ante Vukovića sukladno kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojeg je sud presudom prihvatio zajedno sa zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.).

12. Tužitelj žalbom pobija pravilnost utvrđenja o danu Opoziva punomoći koju sud vezuje za dan podnošenja tužbe u ovom predmetu budući sud propušta na pravilan način cijeniti sadržaj priklopljenog spisa Općinskog suda u Karlovcu P - 1237/11. Iz tog predmeta proizlazi kako je tužitelj na ročištu održanom 25. kolovoza 2011. predao ispravu o Opozivu punomoći što se onda ima uzeti danom od kada je tuženik za opoziv saznao i prestao biti poštenim posjednikom pa je utoliko odluka o odbiću zahtjeva rezultat pogrešne primijene materijalnog prava. To se odnosi i na razdoblje važenja Punomoći s obzirom sud prvog stupnja pogrešno tumači sadržaj te isprave ne povezujući je sa propisima koji uređuju odnos punomoćnik i opunomoćitelja. Tužitelj smatra kako bi punomoć trebala sadržavati izričito ovlaštenje opunomoćitelja u pravcu da punomoćnik ima pravo zadržati novac, u ovom slučaju prihode od iznajmljivanja, a što konkretna punomoć ne sadrži. Suprotan zaključak suda o tome kako izostanak navođenja obveze tuženika u Punomoći da je kao punomoćnik dužan predati novac od iznajmljivanja tužitelju , protivan je svrsi i naravi ovog pravnog odnosa.

13. S pravom tvrdi žalitelj kako je sud prvog stupnja iz isprava priležećih spisu izveo pogrešan zaključak o danu opoziva punomoći s danom podnošenja tužbe u ovom predmetu budući je zanemario značaj okolnosti kako je tuženiku Opoziv punomoći uručen u predmetu P-1237/1 na ročištu od 25. kolovoza 2011., pa ovo vijeće u primjeni odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP smatra kako je do opoziva punomoći došlo 25. kolovoza 2011.

14. S druge pak strane imajući u vidu obiteljski odnos stranaka tijekom kojeg je sve do poremećaja odnosa koji je rezultirao Opozivom punomoći, tuženik posjedujući nekretninu vodio svu brigu o istoj angažirajući radnike na obnovi što su potvrdili nepristrani svjedoci radnici KČ, IČ, SČ, ... i odvjetnik BČ, ubirao prihod od iznajmljivanja za kojeg tužitelj nije tvrdio da bi mu ga tuženik tijekom trajanja mandatnog odnosa sukcesivno predavao ili da bi takve zahtjeve postavljao tuženiku, ovaj sud smatra kako je utvrđenje suda o ovlastima tuženika kao punomoćnika ispravno jer ove okolnosti govore u prilog pravilnom tumačenju isprave Punomoć od 9. studenog 2009. od strane suda prvog stupnja. Ovo još treba povezati sa sadržajem Punomoći iz koje proizlazi kako je otac bi ovlašten uz iznajmljivanje i obnavljati kuću, što dovodi do zaključka kako je intencija stranaka bila ulaganje i obnavljanje kuće, pa utoliko nedostatak izričitog ovlaštenja za koje tužitelj s pravom u žalbi tvrdi da bi trebalo biti navedeno u smislu odredbe čl. 315. st. 1. ZOO jer se ne radi o poslovima redovnog poslovanja iz st. 2. iste zakonske odredbe, ne dovodi u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja o pravu tuženika da zadrži prihode od iznajmljivanja jer navedeno ovlaštenje tuženika proizlazi iz ponašanja stranaka.

15. Međutim i odredbom je čl. 164. st. 1. ZV propisano kako pošteni posjednik nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada. Tuženik je s obzirom na sadržaj Punomoći i konačno zbog okolnosti da se smatrao izvanknjižnim vlasnikom nekretnine zbog čega je pokrenuo parnicu, koristio nekretninu i zadržao prihod od iznajmljivanja sukladno pravu za koje je smatrao da mu pripada, to tim više što tužitelj do podnošenja ove tužbe nije tražio da mu se taj prihod preda. Utoliko je sud prvog stupnja u pravu kada zaključuje da tuženik za vrijeme važenja Punomoći sve do njezina Opoziva kao pošteni posjednik nije dužan predati koristi tužitelju kao vlasniku, bilo da se radi o iznajmljivanju ili plaćanju naknade u visini najma. Stoga je u odbijajućem dijelu točke I.II. izreke, kao i točke I.III. izreke za odbijajući iznos od 8.965,26 kn sa zateznom kamatom žalbu tužitelja valjalo odbiti i pobijanu presudu potvrditi prema odredbi čl. 373. toč. 2. ZPP.

16. U odnosu na odbijajući dio točke I.III. izreke u visini od 39.034,74 kn/5.180,80 eur sa zateznom kamatom koji se odnosi na razdoblje korištenja nekretnine od Opoziva punomoći 25. kolovoza 2011. do dana podnošenja tužbe valjalo je žalbu tužitelja uvažiti i preinakom prvostupanjske presude kao u točki 2. izreke ove presude tužitelju dosuditi daljnji iznos koristi koju je tuženik imao kao nepošteni posjednik u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV, kao što je valjalo žalbu tuženika protiv usvajajućeg dijela sadržanog u točki II. izreke odbiti i potvrditi dosudu koristi za razdoblje od utuženja do predaje u posjed zaključno s mjesecom ožujkom .

17. Tuženik smatra da je sud prvog stupnja u dosuđujućem dijelu koristi sadržanom u točki II. izreke ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je sudio o neodređenom tužbenom zahtjevu, kao i time što je novčane iznose izražene u kunama pretvorio u eur. Ovi se navodi ne prihvaćaju jer činjenicom što tužitelj nije izrazio zahtjev u ukupnom novčanom iznosu zbrajajući pojedinačne mjesečne iznose, taj zahtjev ne čini neodređenim ni nepodobnim za raspravljanje. Jednako tako, niti okolnošću što je sud prvog stupnja u presudi dosuđujuće iznose odredio u važećoj valuti eur umjesto kako je to tužitelj označio u ranijoj valuti kune, ne može biti ostvarena citirana povreda postupka, sve to tim više što tuženik ne prigovara da bi bilo ikakvih proturječnosti ili da bi konverzija bila pogrešno obračunata. Dakle, zbog ovih razloga, a ni ikojih drugih presuda u ovom dijelu nije nerazumljiva, već jasna, obrazložena i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa ju je bilo moguće ispitati. To tim više što nije ostvarena ni jedna druga povreda postupka na koje ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

18. Tuženik još u žalbi tvrdi da se ne može smatrati nepoštenim posjednikom do dana pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, da tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari iznajmljivao nekretninu u sezoni i izvan sezone, to tim više što nije bila legalizirana pa da ne zadovoljava uvjete za iznajmljivanje. Visini zahtjeva prigovara time što drži da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP jer nije obrazložio iz kojih razloga prihvaća nalaz vještaka Ante Vukovića koji po njegovu mišljenju nije otklonio tuženikove primjedbe na nalaz u pogledu ostvarene koristi tijekom promatranog razdoblja.

19. Odgovarajući na ove žalbene navode valja reći kako je tuženik postao nepoštenim posjednikom danom primitka Opoziva punomoći sve kako je prethodno obrazloženo, pa se time suprotni žalbeni navodi ne prihvaćaju. Nadalje, što se tiče pravne osnove na kojoj tužitelj temelji zahtjev radi isplate novčanih iznosa kojeg sud prvog stupnja prihvaća, treba reći kako tuženik pogrešno smatra da bi tužitelj trebao dokazivati pretpostavke za naknadu štete pa time i da bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao prihod od iznajmljivanja nekretnine. Ovdje se radi o zahtjevu utemeljenom na odredbi čl. 165. st. 1. ZV kojom je propisana obveza nepoštenog posjednika radi naknade koristi koje je imao tijekom posjedovanja a koju je sud prvog stupnja pravilno odredio u visini prosječne najamnine ugovorene na tom području kroz promatrano razdoblje i koju bi najamninu bio dužan plaćati vlasniku tj. tužitelju po osnovi korištenja nekretnine. Ujedno je sud protivno žalbenim navodima obrazložio razloge zbog kojih prihvaća nalaz vještaka Ante Vukovića u ovom dijelu jer proizlazi kako se radi o stručnom, obrazloženom i objektivnom nalazu na kojeg tuženik nije imao posebne primjedbe pa se sad bez osnove u žalbi poziva na povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP. I pravilno je sud utvrdio činjenično stanje kada je uz pomoć nalaza vještaka Vukovića utvrdio visinu koristi kroz razdoblje od utuženja do predaje nekretnine u posjed u ovršnom postupku, kao što je i ovaj sud temeljem istog tog nalaza dosudio razliku novčanih koristi za razdoblje od Opoziva punomoći 25. kolovoza 2011. do dana podnošenja tužbe. Stoga kako je u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu činjenično stanje pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno pa je valjalo žalbu tuženika pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u njezinoj točki II. izreke.

20. U odnosu na protutužbeni zahtjev sud je prvog stupnja smatrao kako troškovi naknade iznosa godišnjeg poreza za kuće na odmor, naknade za utrošenu električnu energiju, naknade za čistoću, naknade za utrošenu vodu, komunalnu naknadu, naknade za uređenje voda ne predstavljaju nužne troškove na koje bi tuženik kao pošten ili nepošten posjednik ima pravo naknade jer po svojoj prirodi nisu troškovi koji služe redovnom održavanju stvari pa iz tih razloga odbija ovaj dio zahtjeva. U žalbi tuženik tvrdi kako je ovaj dio prvostupanjske presude zahvaćen apsolutno bitnom povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da sud ne navodi razloge o odlučnim činjenicama što nije točno budući sud obrazlaže da se ne radi o nužnim troškovima koji služe redovnom održavanju stvari. Međutim, sud prvog stupnja zanemaruje odredbu čl. 1111. st. 1.ZOO kojom je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Troškove koje je tuženik imao osnovom utroška vode, električne energije, odvoza otpada označene u pobijanoj presudi pod III.II. B, C i D nisu troškovi koje bi iz imovine tuženika prešli u imovinu tužitelja jer su nastali uslijed tuženikova korištenja nekretnine i ni po čemu nisu služili tužitelju ili povećali njegovu imovinu da bi tuženik imao pravo na njihovu naknadu prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO. Isto se odnosi i na troškove komunalne naknade za razdoblje od 2019. do 2015. označeni u presudi pod III.II. E budući iz odredbe čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03., 82/04.,178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11.,144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 136/15.) slijedi kako komunalnu naknadu plaćaju vlasnici odnosno korisnici nekretnine, što je tuženik bez daljnjeg bio jer se nalazio u posjedu nekretnine u razdoblju od 2009. do 2015. pa mu ne pripada naknada ni po ovoj osnovi.

21. Tuženik nema pravo ni na isplatu troškova za građevinski materijal prema izdanom računu od Fas centar d.o.o. u visini od 5.769,60 kuna, niti računu na iznos od 820,34 kune izdan od društva Ankh d.o.o. jer sve da je i dokazao kako je te troškove podmirio (sud smatra da nije dokazao), pored pravilnih utvrđenja da je tuženik tjedan dana prije održavanja ovršnog ročišta radi predaje nekretnine u posjed policiji izjavio kako je poskidao vrata i prozore (potvrda policije na listu 859 spisa), da su prilikom uredovanja ovršnog suda zatečena znata oštećenja objekta koje je vještak građevinske struke procijenio u visini štete od 17.864,53 eur, izvodi se zaključak kako je tuženik svojom voljom i radnjama utjecao na uništenje eventualnih koristi od ulaganja. Odnosno na ovaj je način tuženik eventualne koristi koje bi tužitelj kao vlasnik nekretnine imao od njegovih ulaganja uništio, pa kako se ne može razlučiti, niti je tuženik na te okolnosti predlagao dokaze bi li se uložen materijal prema gore navedenim računima odnosio na sačuvani ili uništeni dio objekta, pravilno je tuženik i s ovim dijelom označenim u izreci pod III.C i H odbijen. Tuženik u žalbi pobija pravilnost utvrđenja da bi počinio štetu u visini od 17.864,53 eur, te navodi kako potvrda policije ne odgovara istini, što se također ne prihvaća jer su utvrđenja o visini nastale štete utvrđena nalazom sudskog vještaka, dok puka tvrdnja o nevjerodostojnosti isprave koju je sastavilo za to nadležno državno tijelo nije dovoljna da se istoj oduzme snaga javne isprave a time i vjerodostojnost.

22. Jednako tako i protivno općenitim žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja odbio i dio zahtjeva u navedenog u točki III. slovo I po osnovi asfaltiranja okućnice jer iz priložene materijalne dokumentacije (Troškovnika Cesta Zadarske županije, uplatnice koje glasi na platitelja EČ, te pisanih izjava ĆČ i EČ) nije bilo moguće utvrditi u kakvoj su vezi sa tuženikom, niti koji bi to iznos tuženik eventualno podmirio. Stoga je u svim prednje navedenim dijelovima i kako je obuhvaćeno obrazloženjem ove odluke pod točkama 20. do 22. pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je protutužbeni zahtjev odbijen, pa je žalbu tuženika prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti i prvostupanjsku presudu u tim dijelovima potvrditi.

23. Protivno tome, žalba je tuženika usvojena u odnosu na odbijajuće dijelove po osnovi godišnjeg poreza na kuću za odmor u razdoblju 2009. do 2015. (točka III.II. A izreke), naknadu za uređenje voda (točka III.II. F izreke), te naknadu odvjetničkih troškova nastalih u postupku legalizacije predmetne nekretnine (točka III.II. J izreke) te je u tim dijelovima presuda suda prvog stupnja preinačena i navedeni su novčani iznosi dosuđeni skladno odredbi čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP.

24. Sud prvog stupnja smatra kako godišnji porez na kuću za odmor ne predstavlja trošak redovitog održavanja nekretnine. No u ovom se slučaju radi o primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO u svezi sa odredbom čl. 35. st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“ broj 117/93., 69/97., 33/00., 127/00., 59/01., 107/01., 150/02., 147/03., 132/06., 26/07. i 147/14) kojom je potonjom odredbom propisano kako godišnji porez na kuću za odmor plaćaju vlasnici. Budući je tuženik priloženim uplatnicama koje glase na ime tužitelja kao vlasnika nekretnine dokazao kako je platio porez u razdoblju 2009. do 2015. onda mu je tuženik dužan vratiti ove iznose prema pravilima o stjecanju bez osnove. Isto se odnosi i na naknadu za uređenje voda za 2015. jer iz odredbe čl. 14. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (»Narodne novine«, br. 153/09., 90/11. i 56/13.) slijedi kako ovu naknadu plaća vlasnik ili zakoniti posjednik nekretnine. Tuženik tijekom 2015. više nije bio pošten, time ni zakoniti posjednik nekretnine, već je istu držao u posjedu bez pravne osnove, pa mu je utoliko tužitelj kao vlasnik nekretnine dužan podmiriti ovaj izdatak sukladno odredbi čl.1111. st. 1. ZOO.

25. U odnosu na troškove odvjetničkih usluga nastalih u postupku legalizacije sud prvog stupnja pogrešno smatra kako tuženik nije dokazao da bi te troškove podmirio. Tuženik je u spis predmeta dostavio cjelokupnu dokumentaciju nastalu u postupku legalizacije predmetne kuće uključujući i rješenje o izvedenom stanju (listovi 763-799 spisa), a i svjedok BČ, odvjetnik potvrđuje da su mu ovi troškovi plaćeni prema izdanom računu koji prileži spisu od strane tuženika, pa iz ovoga bez daljnjeg slijedi kako je tuženik imao izdatak od 6.875,00 kn/712,47 eur kojeg mu valja priznati prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO jer je legalizacijom objekta prema zahtjevu kojeg je podnio tuženik za tužitelja nastala korist. Pri tome nisu od utjecaja razmišljanja suda prvog stupnja o nepostojanju nužnosti angažiranja odvjetnika u postupku legalizacije.

26. Budući je tuženik protutužbeni zahtjev postavio u eventualnoj objektivnoj kumulaciji kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, valjalo je nakon usvajanja osnovnog zahtjeva, pri čemu nije odlučno što je to učinjeno u djelomičnom opsegu, pozivom na odredbu čl. 188. st. 2. ZPP uvaženjem žalbe tuženika ukinuti odluku o odbiću eventualnog zahtjeva po osnovi uloženih radova i sredstava od 1.137.500,00 kn/150.972,19 eur sa zateznom kamatom bez potrebe vraćanja na ponovan postupak. Utoliko svi ostali žalbeni navodi koji se odnose na pobijanje zakonitosti odbića eventualnog zahtjeva nisu odlučni.

27. Sud je prvog stupnja odluku o troškovima postupka u odnosu na tužbu utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, a odluku o troškovima po protutužbi na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP sve u svezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23).

28. Tuženik žalbom ne iznosi prigovore protiv odluke o trošku da bi ovaj sud intervenirao prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. Tužitelj također ne pobija pravilnost odluke u odnosu na obračunati trošak po tužbi jedino smatra da mu je sud neosnovano odbio putne troškove na relaciji Zadar-Pag uz nepravilno obrazloženje da je imao mogućnost angažirati odvjetnika s područja otoka Paga odnosno Stalne službe Pag. Neovisno od toga, tužitelj je troškovnikom putni trošak zatražio na neodređen način pozivajući se na Tbr. 45. Tarife koja se ne odnosi na ovu materiju, te je zatražio “19 x 7 d“ ukupno 1.162,80 eur, pa već iz ovih razloga nije bilo osnove da mu se navedeni trošak prizna. Budući je tužitelj preinakom presude po okončanju žalbenog postupka uspio s 86% u sporu valjalo mu je na ime odvjetničkih radnji kako je to utvrdio sud prvog stupnja dosuditi razliku od 1.056,77 eur. Naime, prema uspjehu u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelju sada pripada 9.030,00 eur što uz predujam za vještačenje daje iznos od 10.015,31 eur, pa je u pogledu dosuđenog i onog što mu pripada okončanjem žalbenog postupka nastala razlika od 1.056,77 eur.

29. S druge strane, nije bilo osnove promijeniti odluku o trošku u odnosu na protutužbeni zahtjev. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom što dovodi do zaključka da mu za taj dio pripadaju troškovi. Tužitelj pak pravilno primjećuje kako je zadnjom preinakom protutužbenog zahtjeva iz podneska od 8. rujna 2022. VPS povišen. Imajući u vidu da je do preinake došlo pri samom kraju prvostupanjskog postupka, da se podnesci stranaka dostavljeni nakon toga ne mogu smatrati nužnim troškovima jer su stranke višekratno i opetovao obrazlagale svoja stajališta, da je više ročišta odgađano ili se na njima nije raspravljalo o glavnoj stvari, osim ročišta od 24. listopada 2023., očevida i zadnjeg ročišta na kojem je zaključena glavna rasprava, ovaj sud smatra kako tuženikov trošak prvostupanjskog postupka koji bi mu pripadao sukladno uspjehu u sporu kojeg je ostvario okončanjem ovog žalbenog postupka treba prebiti s troškom tužitelja po osnovi uvećane vrijednosti predmeta nakon povišenja zahtjeva iz protutužbe.

30. Zbog navedenog žalbu je tužitelja izjavljenu protiv odluke o troškovima dijelom valjalo usvojiti prema odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP, a dijelom je odbiti jednako kao i žalbu tuženika sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. istog Zakona.

31. Tužitelj je u žalbenom postupku uspio sa 40 % pa mu sukladno tome pripada trošak sastava žalbe koji bi prema ožalbljenom dijelu iznosio 125 bodova odnosno 250,00 eur od čega 40% iznosi 100 eur koji je iznos dosuđen, dok je ostatkom tužitelj odbijen.

32. Tuženik nije zatražio troškove žalbenog postupka pa o istima nje odlučivano.

U Rijeci, 10. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar