Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž R-185/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja UA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Ćosiću, odvjetniku iz Imotskog, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Stalna služba u Makarskoj, Građansko upravni odjel, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Pr-433/2021-32 od 16 travnja 2025., u sjednici 10. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Pr-433/2021-32 od 16 travnja 2025. u točki I. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.555,01 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose za razdoblje od 16. rujna 2016. do 16. travnja 2020. (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.265,45 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).
2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude i odluke o troškovima postupka (točka I. i III. izreke) žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje:ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev.
3.Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za jedan sat rada duži od redovnog radnog vremena za razdoblje od kolovoza 2016. do ožujka 2020. .
6. Tuženik ne konkretizira u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
7. Među strankama nije sporno da je tužitelj djelatnik MUP-a, Ispostave granične policije u [adresa] te da je u utuženom razdoblju bio zaposlen kao policajac na poslovima kontrolora prelaska državne granice i to na međunarodnim cestovnim graničnim prijelazima (MCGP) i na graničnim prijelazima za pogranični promet (GPZPP) te da je njegov rad bio organiziran u turnusima (12-24-12-48).
8. Sporno je da li tužitelju pripada pravo na razliku plaće za vrijeme provedeno na radu prije početka i nakon završetka redovnog radnog vremena, ukupno jedan sat.
9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i to iskaza svjedoka LA, VA, ŠA, FA i ĐA utvrđuje da su granični policajci prije odlaska na granične prijelaze dolazili u Policijsku postaju Imotski 15 do 30 minuta prije redovnog radnog vremena, nakon čega su službenim vozilom odvezeni na granični prijelaz, kao i da su se 20-30 minuta odnosno do 60 minuta nakon završetka smjene vraćali službenim vozilom u Policijsku postaju Imotski gdje su voditelj smjene, a i ostali policajci koji su bili sami na graničnom prijelazu, izvršili primopredaju vozila i predaju izvješća.
10. Imajući u vidu prethodno navedena utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04., 114/04. i 150/04.) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08., 89/12. i 104/13.) zauzima pravno shvaćanje da tužitelju za vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena (ukupno jedan sat) pripada pravo na naknadu za rad i to u visini izračunatoj prema prosječnoj vrijednosti sata rada tužitelja za svaki pojedini mjesec.
11. Stoga, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1. 555,01 euro (u skladu sa izračunom financijskog vještak) sa pripadajućim zateznim kamatama, kao osnovan.
12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).
13. Tuženik žalbom neosnovano osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i pravilnost primjene materijalnog prava.
14. Naime, tuženik u žalbi navodi da tužitelju ne pripada pravo na razliku plaće u odnosu na međunarodne granične prijelaze ([adresa] i [adresa]) jer da od 14. listopada 2013. za te prijelaze ne postoji obveza ranijeg dolaska niti kasnijeg odlaska budući da se primopredaja službe vrši na samim graničnim prijelazima , pa se u PP Imotski prije početka smjene nisu obavljali nikakvi radni zadaci već je raniji dolazak od 15 minuta bio isključivo u funkciji organiziranog prijevoza službenim vozilom, a što se ne može smatrati radom. U odnosnu na obvezu vraćanja u PP Imotski nakon smjene da iz iskaza svjedoka ne proizlazi da je ista postojala radi potreba službe, već samo organiziranog prijevoza pa da se niti to vrijeme ne može smatrati radom.
15. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani, budući da je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je tužitelj prije odlaska na granične prijelaze na kojima je radio, pa tako i međunarodne imao obvezu dolaska u PP Imotski 15 minuta ranije od redovnog radnog vremena (početka smjene) nakon čega je službenim vozilom prevezen na granični prijelaz, te da se nakon završetka smjene kroz narednih 20-30 minuta odnosno do 60 minuta vraćao službenim vozilom u PP Imotski, gdje je vršena predaja vozila i radnih izvješća. Stoga, s obzirom na obvezu ranijeg dolaska prije smjene i kasnijeg povratka nakon smjene u PP Imotski, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, zaključio da je tužitelj radio jedan sat duže od redovnog radnog vremena.
15.1. Takav zaključak u skladu je sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Rev-1130/2020 od 19. travnja 2023. i Rev- 594/2024 od 30. travnja 2024. prema kojem se vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali se to vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena treba vrednovati po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima.
16. Kako je dakle utvrđeno da je tužitelj prije početka i nakon završetka redovnog radnog vremena (smjene) proveo na radu ukupno jedan sat duže, to tužitelju sukladno čl. 41.st.1. i čl. 44. st.1. Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16., 112/17., dalje: KU/13) odnosno čl. 35.st.1. i čl. 38. st.1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 112/17., 12/18., 2/19., 119/19., 66/20., 56/22., dalje:KU/17) pripada u utuženom razdoblju razlika plaće za jedan sat vremena provedenog na radu duže od formalno propisanog radnog vremena i to u utuženom iznosu od 1.555,01 eura izračunatom na osnovi prosječne vrijednosti sata sa uključenim dodacima na plaću sukladno platnim listama tužitelja.
17. Suprotno žalbenim navodima kojima tuženik osporava visinu dosuđenog iznosa, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju razliku plaće na osnovu prosječne vrijednosti bruto satnice uključujući i dodatke na plaću (osim za rad u drugoj smjeni), a ne na osnovi prosječne satnice izračunate bez dodataka na plaću kako se u žalbi poziva tuženik. Naime, pravilnim tumačenjem odredbe čl. 44. KU/13 odnosno čl. 38 KU/17 kojom je propisano da se osnovna plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat rada u određenom postotku i to za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i na Uskrs, rad u drugoj smjeni, dvokratni rad s prekidom te rad u turnusu, s time da se dodaci međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni, proizlazi da rad u turnusu ne isključuje druge načine uvećanja plaća pripadajućim dodacima, osim u slučaju dodatka za rad u drugoj smjeni. Stoga se policijskom službeniku koji rad obavlja u turnusu visina satnice rada za vrijeme koje isti provede dulje od formalno propisanog radnog vremena obračunava na osnovi prosječne vrijednosti bruto satnice (uvećanjem satnice za sve pripadajuće dodatke), a ne na osnovi visine osnovne satnice uvećane za dodatak za rad u turnusu (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-924/2024-3 od 11. prosinca 2024.,).
18. Tuženik žalbom neosnovano osporava odluku o troškovima postupka. Naime, pravilno je prvostupanjski sud odmjerio tužitelju trošak za zastupanje na ročištu 12. studenog 2024. u visini od 100 bodova sukladno Tbr.9.t.1. Tarife jer je prema sadržaju zapisnika, a suprotno žalbenim navodima, riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari.
19. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368.st.1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao u izreci.
U Rijeci 10. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić-Margan
