Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R 83/2026-6

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničićć kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Lešnjakoviću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Energetski institut Hrvoje Požar, Zagreb, Savska cesta br. 163., OIB: 43980170614, zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Josip Janković i dr., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 7982/2020 od 11. prosinca 2025., u sjednici vijeća 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja NC, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 7982/2020 od 11. prosinca 2025. u točki II. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba tužitelja, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke i sudi:

„Utvrđuje se da je između tužitelja NC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Energetski institut Hrvoje Požar, Zagreb, Savska cesta br. 163., OIB: 43980170614, sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Voditelj Odjela za informatiku i komunikaciju.“

III.Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 187,50 eur u roku od 15 dana, dok se odbija tužitelj s preostlaimdijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 187,50 eur kao neosnovanim.

IV.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Voditelj Odjela za informatiku i komunikaciju, s važenjem od 1. siječnja 2003. do 31. kolovoza 2020. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi nedopuštenom Odluka o stavljanju van snage odluke o imenovanju Voditelj Odjela i koeficijentu složenosti poslova i o utvrđivanju koeficijenta složenosti poslova, te raspoređivanju u odjel, Broj dokumenta: 20093400483, koju je tuženik donio 25. kolovoza 2020. Točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2.Prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u kojem nije udovoljeno preostalom dijelu tog tužbenog zahtjeva, u točki II. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak, pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja kao neosnovane i zatražio naknadu troška odgovora na žalbu.

4.Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Isto tako, nije u pravu tužitelj kada zaključuje da je prvostupanjski sud donoseći odluku sadržanu u točki I. izreke, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.12. ZPP-a.

Protivno tumačenju tužitelja, time što je sud udovoljio zahtjevu tužitelja na način kako je to navedeno u točki I. izreke, isti nije prekoračio tužbeni zahtjev odnosno nije prema uvjerenju ovog suda odlučio izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva. To stoga jer je tim zahtjevom tužitelj tražio da se utvrdi da su stranke sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Voditelj Odjela za informatiku i komunikaciju, na neodređeno vrijeme, a pobijanom odlukom je sud utvrdio da je sklopljen predmetni Ugovor s važenjem od 1. siječnja 2003. do 31. kolovoza 2020., time je dosuđeno manje od traženog.

7.Nisu osnovani ni navodi tužitelja u dijelu u kojem upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice, kao ni navodi kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke, dok osnovano tužitelj upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja, temeljem rezultata dokaznog postupka, utvrđuje nespornim da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu za radno mjesto Stariji istraživač, a da ga je tuženik Odlukom od 7. siječnja 2003. rasporedio na radno mjesto Voditelj Odjela za informatiku i komunikaciju, koje je poslove obavljao do donošenja sporne odluke tuženika od 25. kolovoza 2020. Nastavno tome, prvostupanjski sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj doista sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za ranije navedeno radno mjesto i to konkludentnim radnjama, unatoč tome što je cijelo vrijeme egzistirao Ugovor o radu za drugo radno mjesto.

Sukladno tome odlučuje kao u točki I. izreke.

8.2.U odnosu na drugi tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik Odlukom od 25. kolovoza 2020. stavio van snage svoju Odluku od 7. siječnja 2003. s važenjem od 1. siječnja 2020., da je istom tužitelju određen niži koeficijent složenosti radnog mjesta, te je raspoređen u odjel za energetsku regulativu i ekonomiku, sa time da je prethodno tužitelju ponuđeno sklapanje novog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojeg isti nije prihvatio. Analizirajući sadržaj pobijane Odluke, sud zaključuje da je iz sadržaja iste razvidno da se u stvari radi o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, u smislu čl. 115. st.1. t.1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a), navodeći da je kod tuženika došlo do organizacijskih promjena uslijed kojih je ukinut raniji Odjel za informatiku i komunikaciju, a time ujedno i radno mjesto Voditelja tog Odjela.

8.3.Slijedom tih utvrđenja, stajalište je suda prvog stupnja da kako je u ovlasti poslodavca da provodi organizacijske promjene u svrhu optimatizacije poslovanja, da razlog otkaza naveden u pobijanoj Odluci tuženika predstavlja opravdan razlog za otkaz Ugovora o radu. Iz tih razloga, ocjena je suda da tuženik kao poslodavac nije imao obvezu vezano za provođenje usporedbe s drugim usporedivim radnicima u smislu čl. 115. st.2. ZR-a. Pored toga, sud utvrđuje da kod tuženika nema radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika s ovlastima radničkog vijeća, pa da bi tuženik donoseći pobijanu odluku, povrijedio obvezu iz čl. 150. ZR-a, vezano za obvezu savjetovanja s radničkim vijećem. Pri tome je napomenuto da nisu u ovom slučaju bili od značaja nepovoljni navodi tuženika o načinu i rezultatima rada tužitelja, a obzirom na razlog otkaza ugovora o radu.

Sukladno tome, utvrdio je sud prvog stupnja da su kod tuženika postojali opravdani razlozi za otkazivanje predmetnog Ugovora o radu, zbog čega odlučuje kao u točki II. izreke, dok vodeći računa o ukupnom uspjehu tužitelja u ovoj parnici, odlučuje da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

9.1.Rukovodeći se do sada navedenim, valja reći da i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje da je tužitelj faktično radio na radnom mjestu Voditelja Odjela za informatiku i komunikaciju, te da su posljedično stranke 2003. faktično sklopile Ugovor o radu za to radno mjesto na neodređeno vrijeme konkludentnom radnjom –faktičnim izvršavanjem poslova i zadataka od stane tužitelja za navedeno radno mjesto.

9.2.Posljedično tome, pogrešno je po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja samo djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kada je odredio da je prednje navedeni Ugovor sklopljen ali za točno određeno razdoblje – od 1. siječnja 2003. do 31. kolovoza 2020.

Ovo stoga što, protivno shvaćanju prvostupanjskog suda, glede osnovanosti prvog tužbenog zahtjeva tužitelja, ovaj sud drži da nije od odlučnog značaja činjenica donošenja pobijane Odluke od 25. kolovoza 2020., odnosno faktično vrijeme kroz koje je tužitelj radio na radnom mjestu Voditelja Odjela za informatiku i komunikaciju, čime se očigledno sud rukovodio.

Naime, ovaj sud smatra da je valjalo u cijelosti udovoljiti ovom zahtjevu tužitelja, iz razloga jer prilikom donošenja Odluke od 7. siječnja 2003. tuženik kao poslodavac, nije odredio vrijeme kroz koje će tužitelj raditi na tom radnom mjestu, pa posljedično tome, nije bilo valjanog pravnog uporišta za određivanje trajanja predmetnog Ugovora o radu.

9.3.Slijedom prethodno iznesenih razloga, valjalo je preinačiti odluku sadržanu u točki I. izreke, te udovoljiti tom tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

10.1.Međutim, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tužitelja u dijelu u kojem pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja glede tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje nedopuštenosti Odluke tuženika od 25. kolovoza 2020.

10.2.Prvenstveno treba istaknuti da nije u pravu tužitelj kada smatra da sporna Odluka tuženika ne predstavlja otkaz ugovora o radu, već da se radi o jednostranoj odluci tuženika kao poslodavca, koja je u protivnosti sa ugovorom o radu koji određuje određena pitanja važna za radno-pravni status tužitelja.

Polazeći od ranijeg utvrđenja da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu za radno mjesto Voditelja Odjela za informatiku i komunikaciju, nameće se zaključak da i sporna Odluka kojom se stavlja van snage ranija Odluka od 7. siječnja 2003., se ne može, neovisno o nazivu iste, smatrati jednostranom odlukom, kako to pogrešno tumači tužitelj. Protivno tome, pravilno je i prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud pobijanu Odluku tuženika, protumačio kao otkaz Ugovora o radu za radno mjesto Voditelja Odjela za informatiku i komunikaciju, koji sukladno stanju u spisu sklopljen konkludentnim radnjama.

Drugim riječima, stajalište je i ovog suda da se pobijana Odluka tuženika od 25. kolovoza 2020. ne može promatrati sama za sebe, dakle izvan konteksta cjelokupnog radno pravnog statusa tužitelja, znači bez da se uzme u obzir Odluka od 7. siječnja 2003., za koju i ovaj sud, kako je ranije navedeno, suštinski predstavlja Ugovor o radu za radno mjesto Voditelja Odjela za informatiku i komunikaciju.

10.3.U kontekstu prethodno izloženog, prosudba je ovog suda, da je u konkretnoj pravnoj situaciji, tuženik kao poslodavac bio ovlašten donijeti pobijanu Odluku, upravo zbog toga što se suštinski radilo o odluci o otkazu ugovora o radu, gdje se protivno tvrdnjama tužitelja, ne traži suglasnost radnika u odnosu na kojeg se takva odluka namjerava donijeti, te ista neupitno ne predstavlja sporazum radnika i poslodavca, jer se ne radi o sporazumnom raskidu radnog odnosa (čl. 112. st.1. t.7. ZR-a). To znači da poslodavac ima ovlaštenje otkazati ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, ukoliko su za to ispunjene sve potrebne zakonske pretpostavke.

11.1.Nadalje, nije u pravu tužitelj kada smatra da u konkretnim okolnostima drži da je pobijana Odluka nedopuštena, ističući da istom tužitelju nije dat otkazni rok u smislu čl. 115. st.1. i 2. ZR-a.

U svezi toga, za naglasiti je da neovisno o tome da i ovaj sud smatra da se ovdje faktično radilo o otkazu ugovora o radu sklopljenom 2003., uvjerenje je ovog suda da sama činjenica da u spornoj Odluci tuženik nije dao tužitelju otkazni rok, nije od odlučnog značaja, a to iz razloga jer je t.III. te iste Odluke, tužitelj raspoređen na radno mjesto u Odjel za energetiku, regulativu i ekonomiku. Drugim riječima, tužitelj stavljanjem van snage Odluke iz 2003. nije trajno prestao raditi kod tužitelja.

11.2.Pored toga, pogrešno tužitelj u žalbi ukazuje i na to da je tuženik u konkretnom slučaju trebao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

Protivno tumačenju tužitelja, iz stanja u spisu, uključujući i iskaz samog tužitelja, nesporno je između ostalog da je tužitelju prije donošenja sporne Odluke od 25. kolovoza 2020. bio ponuđen novi Ugovor o radu za radno mjesto u Službi pravnih, kadrovskih i općih poslova koji je Ugovor tužitelj odbio. Nastavno takvom stanju stvari, uvjerenje je ovog suda da donoseći pobijanu Odluku, tuženik nije postupio protivno čl. 123. st.1. ZR-a.

Ovo stoga, što ovaj sud smatra da ni iz jedne odredbe ZR-a, ne proizlazi izričita obveza otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora.

12.1.Rukovodeći se svim prethodno izloženim, stajalište je ovog suda da je tijekom ove parnice tuženik, na kojem je teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu čl. 135. st.3. ZR-a, dokazao postojanje tih razloga za donošenje pobijane Odluke od 25. kolovoza 2020.

U svezi toga, pravno odlučnim drži ovaj sud slijedeće činjenice:

-da iz Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta tuženika iz srpnja 2020. nije razvidno da postoji Odjela za informatiku i komunikaciju,

-da je prema navodima zz tuženika poslovanje tuženika bilo izuzetno teško, da su imali problema sa likvidnošću, da nije bilo novca ni za plaće, tako se zbog toga u siječnju 2020. podizao kredit da bi bilo sredstava za plaće radnicima, da se iz tog razloga pristupilo hitnom rekonstruiranju poslovanja, a to se odnosilo na smanjenje troškova, bolju organizaciju rada, da je tada svim radnicima tuženika bio ponuđen novi ugovor o radu uglavnom s manjim koeficijentom složenosti poslova,

-da prema navodima svjedoka NCO proizlazi pored ostalog da je novom sistematizacijom 2020. došlo do ukidanja određenog broja radnih mjesta, između onog i na kojem je tužitelj radio, te da su uspostavljena neka nova radna mjesta.

12.2.Sagledavajući sve pravno odlučne činjenice, nameće se prema stajalištu ovog suda, zaključak da u konkretnom slučaju, nisu ispunjene pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti Odluke tuženika od 25. kolovoza 2020., slijedom čega se odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

13.Iako je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja, preinačena točka I. izreke presude, na način da je u cijelosti udovoljeno prvom tužbenom zahtjevu tužitelja, kako je ipak u konačnici potvrđena odluka suda prvog stupnja kojom je odbijen drugi tužbeni zahtjev tužitelja, to pravilnom drži ovaj sud odluku prvostupanjskog suda o parničnom trošku, na način da svatko snosi svoj trošak.

14.Kako je djelomičnim usvajanjem žalbe tužitelja, djelomično preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka srazmjerno uspjehu s izjavljenom žalbom, što u konkretnom slučaju iznosi 50%.

Nastavno tome, primjenom odredaba Tarife o naknada i nagradi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr.), dosuđena nagrada odnosi se na nagradu za sastav žalbe uz uvećanje za PDV odnosno ukupno 187,50 eur, slijedom člega se neosnovanim ukazuje po ocjeni ovog suda preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 187,50 eur.

15.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja, preinačiti točku I. izreke presude na način pobliže naveden u točki II. izreke presude, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

16.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Rijeci, 10.srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković