REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Josipa Jelačića 3
43000 Bjelovar
Poslovni broj: Ovr-1525/2026-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu toga suda Ani Marković-Ćoso, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Ivanu Zoriću, odvjetniku iz Zagreba, protiv ovršenika ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Nemanji Nožiniću, odvjetniku iz Nove Gradiške, radi ovrhe, 10. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika od 08. ožujka 2026. za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava na temelju ovršne isprave – presude Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-574/2008 od 17. listopada 2008.
Obrazloženje
1.Ovršenik je dana 08. ožujka 2026. podnio prijedlog radi donošenja rješenja kojim se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim. U prijedlogu navodi da je ovrhovoditelj 10.02.2026. podnio Financijskoj agenciji, Zagreb, zahtjev za izravnu naplatu protiv ovršenika radi namirenja novčanog potraživanja temeljem presude Općinskog suda u Novoj Gradiški P-574/2008 od 17.10.2008. u iznosu od 7.683,34 €, sve kako to pobliže proizlazi iz zahtjeva za izravnu naplatu i pripadajućeg privitka zahtjevu- cit. presude te izvatka iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje. Ističe kako osnova za plaćanje nije niti podnesena FINI na način kako je to definirano odredbama čl. 5. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, uslijed čega osnova za plaćanje nije niti smjela biti niti zavedena u očevidnik osnova za plaćanje, a onda niti izdan nalog banci ovršenika za provođenjem pljenidbe. U tom se kontekstu ističe kako je prijedlog ovrhovoditelja nepotpun, a radi sljedećeg i neosnovan. Navodi da ovršna isprava temeljem koje ovrhovoditelj zahtjeva izravnu naplatu nije podobna za izvršenje putem FINE jer ne sadrži identifikacijske podatke poput OIB-a pa da bi ovrhovoditelj uopće bio ovlašten protiv ovršenika pokrenuti postupak izravne naplate kao i da bi FINA po takvom zahtjevu temeljenom na takvoj ispravi uopće mogla postupiti. U tom se kontekstu ističe i kako ovrhovoditelj uopće nije ovlašten pokrenuti postupak izravne naplate, pa ovršenik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a s tim u vezi i prigovor promašene pasivne legitimacije. Ističe da navedena ovršna isprava ne sadrži niti klauzulu ovršnosti pa da bi uopće mogla predstavljati ovršnu ispravu i biti podobna za izvršenje u smislu odredaba Ovršnog zakona. Ističe se i prigovor zastare predmetnog potraživanja čiju izravnu naplatu zahtijeva ovrhovoditelj. Uvažavajući navedeno, sukladno čl. 50. st. 1. t. 1., 2., 5.,7..8. i 11. Ovršnog zakona, ističe se kako su zapljena i prijenos temeljem ovrhovoditeljevog zahtjeva za izravnu naplatu kod FINA-e kojim se potražuje naplata na temelju ovršne isprave- presude Općinskog suda u Novoj Gradiški P-574/2008 od 17.10.2008., u cijelosti nedopušteni. Zaključno, sporno postupanje Financijske agencije po narečenoj osnovi za plaćanje u cijelosti je protivno odredbama Ovršnog zakona i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, dok je zahtjev ovrhovoditelja za izravnu naplatu kao i daljnje provođenje postupka izravne naplate u cijelosti neosnovan. Obzirom ovršenik provedbom izvansudske ovrhe nedvojbeno trpi teško nadoknadivu štetu, koja se očituje ne samo u neosnovanom ustezanju novčanih primanja ovršenika odnosno blokade njegovih bankovnih računa nego i daljnjim posljedicama u vidu ovršenikove kreditne nesposobnosti zbog čega nije u mogućnosti realizirati kakve vlastite privatne i poslovne planove koji podrazumijevaju prethodnu realizaciju kredita ovršenik podnosi prijedlog za odgodu. Teška nadoknadivost štete očituje se i u činjenici da bi u slučaju daljnjeg provođenja ove neosnovane pljenidbe, ovršenik bio primoran, radi zaštite svojih interesa i ostvarenja svojih prava-povrata zaplijenjenih sredstava, ustajati tužbom protiv ovrhovoditelja, a zatim izvjesno i ovršnim postupkom protiv ovrhovoditelja, trošak kojih postupaka je u potpunom nesrazmjeru sa iznosom koji ovrhovoditelj ovdje potražuje, što je posebno sporno u kontekstu da neosnovanost ovrhovoditeljeva potraživanja proizlazi iz samih isprava. Zbog navedenog predlaže proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao i odgodu ovrhe. Prijedlogu je priložen zahtjev za izravnu naplatu (list 7-9), ovršna isprava (list 10-12), te Očevidnik FINE (list 13-14).
2. Ovrhovoditelj se u podnesku od 01. srpnja 2026. u cijelosti usprotivio prijedlogu ovršenika.
3.Iz odredbe čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 44/16, 73/17, 131/20 dalje OZ-a) proizlazi da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. istoga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe istoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. istoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. Ovršnog zakona).
4. Prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe nije osnovan.
5. Odredbom čl. 65. st.1. OZ-a propisano je da sud na ovršenikov prijedlog može ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu uz ispunjenje jednog od uvjeta iz čl. 65. st. 1. toč. 1. do 10. OZ-a.
6. Ovršenik u prijedlogu za odgodu ovrhe ne navodi zakonske razloge za odgodu ovrhe u smislu gore navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu odredbe čl. 176. OZ-a, prema kojima ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj novčanoj tražbini, a pljenidba se provodi dostavom ovršenikovom dužniku rješenja o ovrsi, odnosno u ovom slučaju zahtjeva za izravnu naplatu, kojim se ovršenikovom dužniku zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, evidentno je da niti nakon odgode ovrhe ovršenik neće moći raspolagati sa novčanim sredstvima na računu. Kako je jedini učinak odgode ovrhe u konkretnom slučaju odgoda prijenosa zaplijenjenih sredstava ovrhovoditelju, sud bi mogao odrediti odgodu ovrhe jedino u slučaju da ovršenik učini vjerojatnim da bi prijenosom sredstava trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu odnosno da je ovršenik učinio vjerojatnim da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje.
7.Iz navoda ovršenika u prijedlogu za odgodu ovrhe ne proizlazi da bi kod ovršenika mogla nastati kakva nenadoknadiva šteta niti je učinjeno vjerojatnim da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje.
8.Ovršenik je izjavio pravni lijek i to da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim, no ovršenik u svom prijedlogu mora navesti i valjane razloge iz kojih će proizlaziti osnovanost prijedloga za odgodu, no ovršenik u prijedlogu za odgodu ne navodi nikakve zakonske razloge u smislu odredbe čl. 65. st. 1. OZ-a. Naime, šteta koju bi ovršenik možda trpio bila bi nenadoknadiva ili teško nadoknadiva tek u slučaju ako ovršenik takvu štetu ne bi mogao naknaditi, što može ovisiti samo o okolnostima na ovrhovoditeljevoj strani koje ovršenik u prijedlogu za odgodu niti ne spominje. 10. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja temeljem čl. 65. st. 1. u svezi čl. 210. st. 2. OZ-a.
U Bjelovaru, 10. srpnja 2026.
Sudac
Ana Marković-Ćoso
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovoga rješenja može se podnijeti žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa rješenja, Županijskom sudu, putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.
