REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-23/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel protiv tuženog BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Florijanu Matiću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade za neosnovano korištenje nekretnine i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, od 27. listopada 2023., poslovni broj: 121 P-905/2021-18, u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog BĆ iz B kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, od 27. listopada 2023., poslovni broj: 121 P-905/2021-18, u pobijanoj točki I, II izreke i IV izreke.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

"II. Nalaže se tuženiku BĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 iznos od 1.833,95 EUR/13.818,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 366,79 EUR / 2.763,60 kn od 1. siječnja 2017.

- 366,79 EUR / 2.763,60 kn od 1. siječnja 2018.

- 366,79 EUR / 2.763,60 kn od 1. siječnja 2019.

- 366,79 EUR / 2.763,60 kn od 1. siječnja 2020.

- 366,79 EUR / 2.763,60 kn od 1. siječnja 2021. sve do isplate po stopi zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 30 dana.

II. Nalaže se tuženiku - BĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, isplatiti iznos od 149,31 EUR /1.125,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. prosinca 2019. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 30 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 149,31 EUR /1.125,00 kn od 28. lipnja 2019. do 7. prosinca 2019.

IV. Nalaže se tuženiku - BĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] tužiteljici Republici Hrvatskoj naknaditi parnične troškove 532,72 EUR/ 4.013,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2023. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 30 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom dopuštenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP). Troškove žalbenog postupka ne traži.

2.1. U uvodu žalbe tuženik navodi da pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim mu je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.833,95 eura te u točki II izreke kojom mu je naložena isplata troškova vještačenja temeljem kupoprodajnog ugovora, iako je u žalbi pogrešno navedeno da se radi o odluci o parničnim troškovima. Međutim iz sadržaja završnog žalbenog prijedloga proizlazi da predlaže preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, odnosno podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga ovaj sud zaključuje da tuženik presudu pobija u cijelosti, u dijelu u kojem nije uspio u sporu.

2.2. Tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da su razlozi pobijane presude nejasni i proturječni te da nisu utemeljeni na izvedenim dokazima. Navodi da je prvostupanjski sud, s jedne strane prihvatio procjenu korištenja nekretnine izrađenu sukladno Pravilniku o metodama procjene vrijednosti nekretnine, uz obrazloženje da tuženik procjenu nije osporio, dok je s druge strane zanemario činjenicu da je tuženik još u odgovoru na tužbu osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva bio na tužiteljici, koja za svoje tvrdnje nije predložila dokaze.

2.3. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako prijepornu nekretninu nije moguće vratiti tužiteljici jer predstavlja dio novoformirane zemljišnoknjižne čestice nužne za redovitu uporabu objekta u vlasništvu tuženika. Ističe da predmetno dvorište nema samostalnu gospodarsku vrijednost niti ga tužiteljica može dati u najam ili zakup, slijedom čega korištenje takve nekretnine ne može predstavljati imovinsku korist za tuženika. Ujedno smatra da tužiteljica kao vlasnica nije bila spriječena koristiti predmetnu nekretninu te da okolnost što to nije učinila ne može ići na teret tuženika i da je tužiteljica, ukoliko je smatrala potrebnim mogla pokrenuti odgovarajući postupak izvlaštenja jer nema gospodarski interes koristi istu nekretninu.

2.4. U odnosu na imovinsku korist tuženik navodi da suprotno zaključku prvostupanjskog suda, korist koju tuženik korištenjem nekretnine može ostvariti mora biti imovinska te da prvostupanjski sud nije obrazložio u čemu bi se ta korist konkretno sastojala i da je upravo to zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske boj: Su-IV-188/09-1, odnosno sudske prakse na koju se poziva prvostupanjski sud. Ističe da tužiteljica nije dokazala da bi predmetnu nekretninu uopće mogla iznajmiti ili dati u zakup niti kolika bi bila tržišna vrijednost takvog korištenja. Smatra da stoga nisu ispunjene pretpostavke za dosudu naknade za korištenje predmetne nekretnine, kao niti pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, budući da od korištenja nekretnine tuženik nije ostvarivao prihode, već je naprotiv tužiteljici platio određene naknade koje je prvostupanjski sud propustio cijeniti prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

2.5. Polazeći od navedenih razloga, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u odnosu na istaknute žalbene razloge i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da takve bitne povrede nisu počinjene. Pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud proveo sve dokaze bitne za odluku o tužbenom zahtjevu, a ocjena provedenih dokaza nije dovedena u sumnju žalbenim razlozima te je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade zbog korištenja njezine nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao kč. br. [katastarska čestica] izgrađeno zemljište i dvorište u površini od 316 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 1. siječnja 2021. u ukupnom iznosu od 1.833,95 eura, temeljem članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 149,31 eura koji predstavlja plaćene troškove Procjembenog elaborata radi utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine od 17. lipnja 2019., a koji se tuženik kupoprodajnim ugovorom obvezao podmiriti.

7. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su parnične stranke za predmetnu nekretninu sklopile Ugovor o kupoprodaji 9. kolovoza 2019., da se tuženik ugovorno obvezao platiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 111.000,00 kuna i iznos od 1.125,00 kn na ime troškova procjene tržišne vrijednosti nekretnine u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ugovora, da tuženik nije izvršio ugovorne obveze uslijed čega je došlo do raskida kupoprodajnog ugovora 21. svibnja 2020.

- da su stranke na ročištu od 18. travnja 2023. učinile nespornim da predmetna nekretnina predstavlja dvorišni prostor uz ozakonjeni stambeni objekt, koji čini dio novoformirane zemljišne čestice nužne za uporabu tog objekta, a kako je utvrđeno u procjembenom elaboratu od 17. rujna 2019.

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za mirno rješenje spora kojim je predložila tuženiku, zbog korištenja nekretnine bez valjane pravne osnove, sklopiti nagodbu za neplaćenu naknadu u iznosu od 13.818,00 kn te za troškove procjene nekretnine iznos od 1.125,00 kn,

- da iz dopisa Službe za tehničke poslove od 11. rujna 2020 prema Pravilniku o metodama procjene vrijednosti nekretnine „Narodne novine“ broj 105/15, prilog 13, proizlazi da je mjesečna vrijednost naknade za korištenje 230,30 kuna,

- da iz iskaza saslušanog svjedoka ČĆ proizlazi da je susjed tuženika, da imaju izgrađene kućice oko tridesetak godina, da su udaljeni oko 6 metara i da su zajedno 2017. podnijeli zahtjev za otkup zemljišta te da su ugovor dobili 2020., međutim nisu imali dovoljno novca za otplatiti puni iznos tržišne cijene, zbog čega su molili produženje roka jer su ostali bez posla, međutim to se nije riješilo i da mu je poznato da se predmetna nekretnina nalazi ispred kuće tuženika i da tuženik taj prostor koristi kao izlaz na cestu i dvorište u kojem sadi cvijeće,

- da je tuženik iskazao da je kućicu koja je bila derutna kupio 1996., da dvorište nije bilo uređeno, ali je cesta već bila izgrađena, da nije isplatio kupoprodajnu cijenu jer je došla korona i pad plaća te je u studenom 2020. doživio srčani udar, međutim i dalje je voljan kupiti predmetnu česticu i da od predmetne nekretnine ne ostvaruje nikakvu korist te da se na istoj nalazi travnjak i cvijeće.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev uz obrazloženje da sporna nekretnina predstavlja dvorišni prostor uz ozakonjeni stambeni objekt tuženika, da je prijepor tijekom vremena promijenio svoj identitet na način da je nastao cijepanjem kč. br. [katastarska čestica] na veći broj manjih čestica pa da prijepor nije moguće vratiti tužiteljici kao vlasnici jer prijepor predstavlja dio novoformirane zemljišne čestice nužne za uporabu objekta u vlasništvu tuženika te da takvo vraćanje ne bi bilo niti gospodarski opravdano jer ga tužiteljica ne bi mogla dati u najam ili zakup pa da u konkretnoj situaciji treba primijeniti odredbu članka 1120. ZOO-a prema kojoj osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje i da korist u navedenom slučaju predstavlja prednost od uporabe samog prijepora kao dvorišnog prostora u kojem tuženik sadi cvijeće i preko kojeg dolazi do ceste te da prednost takve uporabe ne mora nužno biti imovinske naravi, a pravo na sve koristi pa tako i korist koja se sastoji od same uporabe ima vlasnik i to iz razloga što je samom upotrebom prijepora ostvario korist.

9. Osim toga, prvostupanjski sud prihvaća podatke Službe za tehničke poslove od visini naknade za korištenje nekretnine u iznosu od 230,300 kn mjesečno, zaključujući da tuženik nije osporio ovu procjenu niti je iznio razloge zbog kojih sud procjenu ne bi trebao prihvatiti.

10. U odnosu na potraživanje iznosa od 1.125,00 kn prvostupanjski sud utvrđuje da se tuženik obvezao na plaćanje troškova procjene kupoprodajni ugovorom (članak 2. Ugovora), slijedom čega je ovaj iznos obvezan platiti na temelju članka 445. ZOO-a i članka 360. ZOO-a, sa zakonskom zateznom kamatom od dana stupanja na snagu Ugovora o kupoprodaji.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima (uporaba tuđe stvari u svoju korist) zauzeo pravno shvaćanje: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“

12. Polazeći od naprijed navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna nekretnina promijenila identitet radi čega nije moguće i gospodarski opravdano vraćanje nekretnine. Naime, predmetna je nekretnina do 2017. predstavljala pašnjak i šumu, u ukupnoj površini od 7705 m2. Na toj čestici se od 1996. nalazio stambeni objekt tuženika, koji je u vrijeme kupnje predstavljao derutnu kolibu, a kasnije preuređen u kućicu. Nakon provedenog parcelacijskog elaborata formirana je građevna čestica u površini od 316 m2, koja u zemljišnim knjigama predstavlja izgrađeno zemljište i dvorište nužno za redovitu uporabu naknadno legaliziranog stambenog objekta tuženika, pa je stoga nekretnina dobila novi oblik i namjenu. Time predmetna nekretnina više ne predstavlja šumu i pašnjak, već funkcionalnu okućnicu stambenog objekta s kolnim prilazom pa je promijenila svoju funkciju, gospodarsku namjenu i identitet. Stoga je osnovan je zaključak prvostupanjskog suda o gospodarski neprihvatljivom vraćanju nekretnine u posjed tužiteljici te primjeni odredbe članka 1120. ZOO-a, kao i zaključak da je tuženik, bez obzira na poštenje ili nepoštenje, dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari.

13. Tuženik dakle trajno koristi tuđu stvar, kao okućnicu i prilaz, odnosno kao funkcionalnu građevnu česticu, dok je s druge strane tuženica lišena mogućnosti da tom nekretninom raspolaže. Korist za uporabu tuđe stvari u konkretnom slučaju ne očituje se u ostvarenju zakupnine ili najamnine, nego što predmetna nekretnina čini sastavni dio okućnice nužne za redovitu uporabu stambene jedince, čime je tuženik ostvario trajnu uporabnu korist. Suprotno žalbenim navodima, da korist mora predstavljati isključivo neposrednu imovinsku korist, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u okolnostima konkretnog slučaja korist sastoji u trajnoj uporabi predmetne nekretnine kao okućnice, prilaza i funkcionalne građevne čestice, koja je ograničila pravo vlasništva tužiteljici, dok si je s druge strane je tuženik osigurao prostor oko stambenog objekta, prilaz objektu, dvorište i ulaz u stambeni objekt. Dakle, okolnost da predmetna nekretnina sama za sebe nije pogodna za davanje u zakup ili najam, ne dovodi u pitanje postojanje koristi u smislu članka 1120. ZOO-a.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se osporava visina dosuđene naknade. Tužiteljica je tijekom postupka, radi dokazivanja visine koristi od uporabe predmetne nekretnine dostavila očitovanje Službe za tehničke poslove od 11. rujna 2020., iz kojeg proizlazi da je prema Pravilniku o metodama procjene vrijednosti nekretnine „Narodne novine“ broj 105/15, prilog 1, procijenjena mjesečna vrijednost naknade za korištenje predmetne nekretnine u iznosu od 230,30 kn. Time je dostavila dokaz na okolnosti visine svog potraživanja, koji je prvostupanjski sud ocijenio zajedno s ostalim provedenim dokazima. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu osporio visinu i osnov tužbenog zahtjeva, tijekom postupka nije iznio konkretne stručne primjedbe na dostavljeni izračun niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi doveo u pitanje pravilnost izračuna ili ukazao na drukčiju visinu primjerene naknade.

15. Pri tome valja imati na umu i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-1011/2023 od 18. prosinca 2024. prema kojem se visina naknade za uporabu nekretnine, može utvrditi primjenom članka 223. ZPP-a, odnosno slobodnom sudačkom ocjenom. Ta naknada naravno mora biti u razumnoj vezi s opsegom ograničenja vlasničkog prava. U okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud je polazeći od dostavljenog izračuna, površine i namjene predmetne nekretnine te svih utvrđenih okolnosti, pravilno prihvatio dosuđeni iznos naknade, koji i prema ocjeni ovog suda predstavlja primjerenu naknadu za korist koju je tuženik ostvarivao uporabom predmetne nekretnine.

16. Iako iz sadržaja žalbe ne proizlaze određeni razlozi kojima bi tuženik osporavao odluku prvostupanjskog suda u dijelu kojim je obvezan naknaditi tužiteljici trošak procjene tržišne vrijednosti nekretnine u iznosu od 1.125,00 kn, ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Naime, među strankama nije sporno da su člankom 1. Ugovora o kupoprodaji od 26. studenog 2029. ugovorili obvezu tuženika da, uz kupoprodajnu cijenu, u roku od 30 dana podmiri i trošak procjene tržišne vrijednosti nekretnine u iznosu od 1.125,00 kn. Kako je predmetni ugovor raskinut zbog toga što tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja kupoprodajne cijene, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljici nastala šteta u visini troška procjene tržišne vrijednosti nekretnine koji je prethodno podmirila radi sklapanja predmetnog ugovora, a koji se tuženi ugovorom obvezao naknaditi. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 445., u svezi sa člankom 360. ZOO-a, tuženiku naložena isplata navedenog iznosa.

18. Iz svih navedenih razloga, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na tako utvrđeno činjenično staje pravilno primijenio materijalno pravo te za svoju odluku dao dostatne i međusobno neproturječne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Budući da žalbenim navodima tuženika pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude nisu dovedene u sumnju, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka, koja se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a. Tuženik nije osporavao pojedinačno dosuđene troškove, a u odnosu na parnični trošak drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 10. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić