Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-352/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužiteljice KI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], Nikole [adresa], koju zastupa Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. (OIB:36514183925) iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, n akon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 28. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi Ugovora o kreditu broj 00540 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 21. svibnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 36514183925, kao kreditora i tužitelja KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 754,50 CHF.”

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB:36514183925, da tužitelju KI iz [adresa], K [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za trošak zaključenja kredita, isplati iznos od 447,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 21. svibnja 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB:36514183925, da tužitelju KI iz [adresa], K [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 686,93 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 10. srpnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi Ugovora o kreditu broj 00540 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 21. svibnja 2007. godine, u dijelu koji glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 754,50 CHF.” te naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 447,97 eur na ime naknade za trošak zaključenja kredita, zajedno sa pripadajućim kamatama. Zahtjeve temelji na tvrdnjama da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao davateljem kredita Ugovor o kreditu br. 00540 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (dalje u tekstu: Ugovor kreditu) od dana 21. svibnja 2007. godine, kojim Ugovorom je tuženik istom omogućio korištenje kredita u iznosu od 22.311,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunata prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, s rokom vraćanja od 84 mjeseci, a u svrhu financiranja troškova kupnje osobnog vozila; da je točkom III. Ugovora o kreditu pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje Ugovora/Troškovi Ugovora o kreditu propisano da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 754,50 CHF (uklj. 22% PDV-a); da je tužitelju dana 23. svibnja 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 447,97 EUR / 3.375,24 kn; da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ugovor koji je standardizirani (tipski) ugovor, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne; da Ugovor o kreditu u Uvjetima Ugovora o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita naveden u toč. II. Ugovora o kreditu, isplaćuje umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u toč. III. Ugovora, time da tužitelju kao korisniku kredita ne pristoji pravo zahtijevati drugačiji način isplate kredita; da tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o odredbama ugovora o troškovima zaključenja/obrade kredita tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je iste odredbe predočio uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika; da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedenih odredbi, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno; da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da plaćanje gore navedene naknade za trošak obrade uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi navedene naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za 754,50 CHF od iznosa istog; da je tužitelj, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već za financiranje troškova kupnje vozila proizlazi iz članka 3. 1. Uvjeta Ugovora o kreditu; da tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade odnosno odredba o prijevremenoj otplati kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti; da je tužitelj kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao financijsku instituciju koja postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedenih odredbi Ugovora o kreditu; da je sve navedeno dovelo do pristanka tužitelja na odredbe predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika; da je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja; da prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika; da je, uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za trošak zaključenja/obrade kredita nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03, ništetna; da u tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora; da je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i trgovačko društvo u pravnom obliku društva s ograničenom odgovornošću, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora; da je Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog, da je prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za trošak obrade te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada za troškove obrade iznosi upravo odnosno 447,97 EUR / 3.375,24 kn; da je nejasno zašto visina naknade za trošak obrade kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita; da tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se odbijaju troškovi obrade, ne spominjući što točno radnje obrade kredita obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato; da, obzirom da se o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, a sadržanim u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, kao i o općim aktima istog na koje se iste pozivaju, nije moglo pojedinačno pregovarati, znači da su iste odredbe ništetne; da je očito i nesporno da je odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita koju je korisnik kredita platio 23. svibnja 2007. godine u iznosu od 447,97 EUR/ 3.375,24 kn, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenim ugovornim odredbama; da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje; da je u konkretnom slučaju, tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu u iznosu od 447,97 EUR.

2. Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu broj: 00540 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 21.05.2007.g., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potvrdu tuženika / isplatni nalog o uplati naknade za trošak obrade od dana 19.09.2024.g., dopis tužitelja tuženiku za dostavom podataka o uplatama ulazno / izlaznih naknada od 06.09.2024.g., otplatni plan od dana 16.06.2023.g., saslušanjem tužitelja te financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da su tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti, zastare potraživanja te nedostatka aktivne legitimacije; da se na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga; da je iznos na osnovi troškova obrade predmetnog Ugovora isplaćen još 2006. godine te posljednji obrok kredita 2008. godine, a tužba je podnesena u ožujku 2025. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, budući da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka; da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare; da tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu; da tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama; da kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju; da se tužitelj u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava; da, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive; da tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi; da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana; da je tuženik održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni; da je tuženik nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR; da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio; da navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima; da je nejasno po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade kredita nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena; da se ulazna naknada Ugovora odnosi na troškove obrade kredita, odnosno troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i sl., koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora te je tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati; da je tužitelj podnio Zahtjev tuženiku za sklapanje Ugovora o kreditu koji je sadržavao sve točno određene troškove i o kojima je korisnik kredita bio informiran i oko istih je mogao pregovarati; da je u predmetnom zahtjevu točno naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog Ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja Ugovora o kreditu te koji troškovi nisu obuhvaćeni Ugovorom; da je tužitelj prije podnošenja zahtjeva za sklapanjem Ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem Zahtjeva za zaključenje Ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove; da troškovi obrade kredita uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora, upis fiducijarnog prava vlasništva te trošak police obveznog auto osiguranja; da bi navedene troškove korisnik kredita ionako snosio sam jer su bili nužni za ispunjenje pravnog posla te u konačnici prijenosa vlasništva vozila na tužitelja; da je tuženik prije podnošenja zahtjeva i u konačnici potpisa Ugovora, mogao odlučiti da će troškove snositi sam neovisno o tuženiku; da kada korisnik kredita uzima kredit bilo za nekretnine, stan ili gotovinski kredit, nužan nusprodukt istog je davanje sredstva osiguranja ovisno o pravnom poslu koji se sklapa; da je odredbom t. 10. Ugovora, propisano da trošak javnog bilježnika podmiruje korisnik kredita, a koji trošak je u konkretnom slučaju bio obuhvaćen stavkom iz Ugovora – troškom zaključenja Ugovora; da je postojala mogućnost pregovora u vezi s troškovima obrade Ugovora i mogućnost tužitelja da sam snosi sve navedene troškove kao korisnik kredita, samo ih u tom slučaju ne bi platio u iznosu od 949,15 CHF već u znatno većem iznosu; da su ulazni računi, koji bi dokazali navedene troškove, uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja, tako da tuženik jedino raspolaže evidencijom iz konta; da ovdje dolazi do izražaja povreda načela jednakosti stranaka koje je temeljno načelo poštenog suđenja zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; da je tuženik stavljen u neravnopravan položaj jer se od njega zahtijeva dokazivanje činjenica za koje više ne raspolaže materijalnim dokazima zbog proteka vremena i zakonskih ograničenja, dok tužitelj nije pod istim teretom dokazivanja niti je suočen s istim ograničenjima; da je tužitelj bio svjestan i upoznat sa svim troškovima zaključenja i obrade Ugovora te je mogao utjecati na navedene odredbe, ali je korisnik kredita odabrao platiti fiksni postotak odnosno fiksno određen iznos umjesto da sam plaća pojedinačne troškove, koji troškovi premašuju navedeni fiksni iznos; da je potrebno ukazati da se u ovom slučaju radi o naknadi za sklapanje kredita koji je bio namijenjen isključivo za kupnju vozila, što ovu vrstu kreditnog aranžmana razlikuje od klasičnih potrošačkih kredita; da kod kredita za kupnju vozila ulazne naknade imaju specifičan karakter jer su povezane s dodatnim administrativnim i operativnim troškovima koji proizlaze iz same prirode ugovora; da ove naknade stoga nisu identične ulaznim naknadama kod klasičnih kredita, gdje takvi specifični troškovi značajno manjeg obujma.

4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u Izjavu area menagera HI, Ugovori s valutnom klauzulom u EUR.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 21.5.2007. (10-12), ugovor o kreditu broj 00540 od 21.5.2007. (13-17), pregled prometa po kreditu (18-24), promjene kamatne stope (25), plan otplate uz ugovor o kreditu br. 00540 (26-30), izjavu HI od 29.9.2023. (135-137), ugovore sa valutnom klauzulom u eur (138-141) te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja (319-320).

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 21. svibnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 00540 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini koji je solemniziran kod javnog bilježnika Slavke Marković iz Bjelovara pod brojem OV-3717/07 dana 22. svibnja 2007., a u kojem je ugovoru o kreditu u odredbi članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi, ugovorena naknada za troškove zaključenja ugovora (uključen 22% PDV-a) u iznosu od 754,50 CHF.

8. Nije sporno da je temeljem navedene odredbe tuženik naplatio tužiteljici iznos od 3.375,24 kuna (što je sada 447,97 eur) na ime troškova obrade kredita, koja je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, dana 23. svibnja 2007., kako je to utvrđeno uvidom u pregled prometa po kreditu (18-24).

9. Sporno je, da li je predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da li je tužitelj potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim i logičnim u dijelu u kojem navodi da su išli kupiti auto u jednu poslovnicu u Bjelovaru, a kupovali su Seat Ibizu, da oni njima tamo u toj firmi baš ništa nisu pričali o kreditu i o uvjetima, samo su im rekli da je to najbolje, u švicarskim francima; da im ni javni bilježnik nije ništa govorio, samo je pročitao ugovor i to je bilo sve, te su oni zatim potpisali taj ugovor kod javnog bilježnika; da im je taj auto trebao za osobne potrebe; da je njima taj auto trebao te je ona iz tog razloga razumjela na koliko rata su auto kupili, te neke druge stvari nije razumjela.

11. Ovako dani iskaz tužiteljice sukladan je dokumentaciji koja se nalazi u spisu predmeta, a naročito Ugovoru o kreditu (23-16), a u dijelu u kojem navodi da se o odredbama ugovora nije pregovaralo, tuženik posebno niti ne osporava.

12. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP- a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

13. Člankom 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP- a, ništetna.

14. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

16. Članak 323. ZOO-a, regulira posljedice ništetnosti i određuje da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

17. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

18. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica, koja je Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje osobnog automobila, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te joj kao takvoj pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama tog Zakona.

20. Sporna odredba članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi, ugovorena naknada za troškove zaključenja ugovora (uključen 22% PDV-a) u iznosu od 754,50 CHF ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

21. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

22. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi troškova zaključenja ugovora jer ta odredbe ne definira bit ugovora o kreditu.

23. Razmatrajući da li je predmetna odredba članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da su odredbe gramatički razumljive i ne zahtijevaju posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no iste ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

24. Dakle, u ugovoru se navode troškovi zaključenja ugovora u određenom iznosu od 754,50 CHF, a da nije jasno u čemu se ti troškovi sastoje.

25. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, pri čemu tužiteljica nije bila upozna sa razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade odnosno da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pri sklapanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

26. Kako temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, sud je razmatrao osnovanost prigovora zastare imajući u vidu odredbe ZOO-a, sudsku praksu, te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o računanju zastarnog roka.

1 0

27. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela, održanoj dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovakvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH: Rev- 953/2020.

28. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek od dana pravomoćnosti odluke u ovom predmetu.

29. Prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda i recentnu sudsku praksu, ovaj sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

30. Temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, tuženik kao nepošten stjecatelj dužan je platiti i kamatu od dana stjecanja bez osnove.

31. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj plaćene naknade za trošak zaključenja ugovora o kreditu od 21. svibnja 2007. dužan je platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, slijedom čega je sud tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate, našao osnovanim.

32. Stoga je presuđeno kao u izreci.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, a isti se sastoje od troškova odvjetničkih usluga odmjerenih prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe iznos od 100,00 eur, pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita iznos od 50,00 eur, sastav podneska od 12.9.2025. iznos od 100,00 eur, zastupanja na ročištu dana 24.2.2026. iznos od 100,00 eur, sastav podneska od 30.3.3036. (25%) iznos od 25,00 eur, zastupanja na ročištu dana 28.5.2026. iznos od 100,00 eur, zajedno sa PDV u iznosu od 118,75 eur, te troškova sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 33,18 eur i na presudu u iznosu od 60,00 eur.

U Virovitici 10. srpnja 2026.

S u d a c

Mirjana Jelavić

1 1

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba

2. OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba