REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] C 5

Poslovni broj: Us I-1152/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj CKĆD, državljanin [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 10. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/26-06/4151, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 19. lipnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju TKĆD u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 625,00 (šest stotina dvadeset i pet) eura u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/26-06/4151, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 19. lipnja 2026. toč. 1. izreke tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.2000., državljaninu Narodne Republike Bangladeš, izrekao mjeru ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (u nastavku teksta: Prihvatilište). Točkom 2. izreke je određeno da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Točkom 3. izreke je određeno da se ograničenje slobode kretanja određuje za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja.

2. Tužitelj je ovom sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, ukazujući na povredu zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nastavno, ističe kako tuženik u obrazloženju nudi objašnjenje da je u tijeku dubinske provjere utvrđeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatrati u graničnom postupku. Smatra da ovakvo obrazloženje nije dostatno, jer ne daje razloge o odlučnim činjenicama. Naime, puno korisnije bi bilo kada bi tuženik naveo koje su to činjenice utvrđene u dubinskoj provjeri dovele tuženika do takvog zaključka, ili uopće što se utvrdilo dubinskom provjerom. Podsjeća da je svim sudionicima u ovom postupku sve ovo novo, te je doista potrebno da se utvrde standardi koji će na zadovoljavajući način iznijeti obrazloženje tako da sve stranke mogu ravnopravno sudjelovati u ovom postupku. Dakle, što se utvrdilo dubinskom provjerom čiji je konačni rezultat granični postupak, koje su to bitne odrednice za tužitelja, pa onda i za sve buduće sudionike ovakvog postupka koje dovode do ovakvih izrazito nepovoljnih rezultata po njih. Nadalje, tužitelj navodi da ukoliko bi se priklonili navodima tuženika, te vjerovali da je tuženik ispitao primjenu čl. 34. ZIZMPZ, tada tuženik tvrdi da je ispitao i druge mjere iz tog članka, te da je utvrdio da tužitelj nema financijskih ili drugih jamstava, iako očekuje da će tuženik na tu okolnosti dostaviti dokaze da je u konkretnom slučaju tužitelja ispitivao kako bi se tužitelj mogao izjasniti o takvim opcijama, kao i da je pitan o odlučnim uvjetima kao što su npr. novčana sredstva i mogućnost boravka u Republici Hrvatskoj, ali poglavito novčana sredstva. U tu svrhu potrebno je i makar eventualno navesti je li tužitelju oduzet kakav novac i stavljen na polog, o kojem iznosu se radi, te ukoliko jest, radi čega se smatra da isti nije dovoljan kako bi se zaključilo da tužitelj može biti sudionik i redovnog postupka, ili da se u odnosu na njega primijeni kakva druga mjera. Tužitelj tvrdi da nije bio ispitan na takve ili slične okolnosti, a što onda ukazuje da je ovaj zaključak donesen paušalno, jer ničime nije potkrijepljen. S tim u vezi valja napominje da je isto u skladu s čl. 34. st. 3. ZIZMPZ. Uvjeti u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite nisu na nivou kako bi osigurali ili spriječili pogoršanje stanja u kojem je tužitelj, jer u Prihvatilištu su smješteni u kontejnerske kućice bez klimatizacije, te bez ikakve efektivne izolacije, kao i bez zaštite drveća, s obzirom da na ovim vrućinama oni borave ne proplanku, te im je u tom smislu kretanje ograničeno ogradom, čiji niti jedan dio ne zalazi pod sjenu drveća. Znamo da pretjerana toplina na izrazito negativan način djeluje na mogućnost inficiranja rane, te je u tom smislu tužitelj u zdravstvenoj opasnosti iz koje ni na koji način ne bi moglo doći do popravka zdravstvene situacije. Naglašava da se tuženik prilikom donošenja ovog rješenja pozvao na zaštitu javnog reda ili radi sprječavanja bijega, pa se postavlja pitanje hoće li se tuženiku dopustiti da se, pozivajući se na te okolnosti, iste uzmu zdravo za gotovo, bez da budu valjano obrazloženje, pa da ih se ne može testirati. Temeljem kojih jasnih činjenica je procijenjeno da bi tužitelj bio u situaciji remetiti javni red, ili pak radi čega se zaključilo da bi tužitelj bježao. Nadalje, tužitelj ističe da se tuženik prilikom određivanja mjere poziva na čl. 54. Uredbe 2024/1348 kao samostalnu pravnu osnovu. Članak 54. Uredbe 2024/1348 ne propisuje individualne ili bilo kakve druge uvjete za ograničenje slobode kretanja, nego samo određuje lokacije na kojima se provodi granični postupak. Članak 54. govori da država može zahtijevati da tražitelj boravi na ili blizu granice ili na drugoj određenoj lokaciji tijekom graničnog postupka. Članak 54. Uredbe ne propisuje automatsko ograničenje slobode kretanja svim osobama u graničnom postupku. Pojašnjava da time želi reći da tuženik zapravo tvrdi da ukoliko se zahtjev razmatra u graničnom postupku, tada to mora biti u Dugom Dolu. Smatra isto netočnim, naročito u situaciji u kojoj pobijanom rješenju manjka bilo kakve individualizacije, tj. njegovo obrazloženje u tom smislu nema razloga o odlučnim činjenicama, a što je naveo ranije. Naime, tuženik pobraja uvjete iz Zakona, a da pri tome ne kaže je li to utvrdio i na koji način je utvrdio da tužitelj ne zadovoljava niti jedan od tih uvjeta. Ono što tuženik tvrdi u obrazloženju je da tužitelj nema uvjete. Je li to utvrdio uzimanjem iskaza tužitelja ili na neki drugi način, to nije poznato, a to predstavlja minimum individualizacije postupka. Uredba propisuje da granični postupak može trajati do 12 tjedana, dok tuženik odmah određuje trajanje od 12 tjedana, pri tome ni na koji način ne navodeći radi čega je u ovom predmetu potrebno svih dvanaest tjedana, radi čega neko kraće razdoblje ne bi u ovom slučaju bilo dovoljno, te koje bi se to konkretne radnje u tom vremenskom periodu imale očekivati. S tim u vezi tužitelj opetovano ukazuje na individualizaciju ili nedostatak individualizacije, te ističe da za tužitelja nema vidljive analize tužiteljeva zdravstvenog stanja, psihološkog stanja, eventualne ranjivosti, traumatskih iskustava, te potrebe za posebnim procesnim jamstvima. Uredba 2024/1348 izričito zahtijeva da se granični postupak ne primjenjuje ili prekine ako se ne mogu osigurati posebna jamstva ili postoje relevantni medicinski razlozi.

3. Slijedom navedenog, predloženo je sudu donošenje presude kojom će poništiti rješenje tuženika, naložiti tuženiku da odmah pusti tužitelja iz Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, te odobriti tužitelju besplatnu pravnu pomoć u predmetnom upravnom sporu i naložiti tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u ovom postupku, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj 17. lipnja 2026. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a tijekom dubinske provjere utvrđeno je da će se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrati u graničnom postupku. Utvrđeno je da je tužitelj državljanin Narodne Republike Bangladeš, države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20 % ili manje, zbog čega se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu, sukladno čl. 45. u vezi s čl. 42. st. 1. toč. (j) Uredbe (EU) 2024/1348, razmatra u graničnom postupku. U konkretnom slučaju određeno je da tražitelj boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu kao mjestu određenom za provedbu graničnog postupka. Slijedom navedenog, nacionalnu pravnu osnovu za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja predstavlja čl. 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, dok čl. 54. Uredbe (EU) 2024/1348 propisuje obvezu boravka tražitelja na lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka. Uzimajući u obzir da se zahtjev za međunarodnu zaštitu tražitelja razmatra u graničnom postupku, potrebno je osigurati njegovu dostupnost nadležnim tijelima tijekom provedbe svih postupovnih radnji, uključujući registraciju zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Također je potrebno osigurati njegovu prisutnost na mjestu na kojem se provodi granični postupak tijekom njegova trajanja. Navedeno je nužno radi osiguravanja njegove prisutnosti tijekom provedbe postupaka propisanih Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Prilikom procjene osobnih okolnosti tražitelja utvrđeno je da nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj niti druge okolnosti koje bi samostalno osigurale njegovu dostupnost nadležnim tijelima tijekom provedbe graničnog postupka. Nadalje, utvrđeno je da nema posebne prihvatne niti postupovne potrebe te su mu pružene informacije o pravima i obvezama u postupku međunarodne zaštite. Ministarstvo je razmotrilo mogućnost primjene drugih mjera propisanih čl. 54. st. 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, uključujući obvezu osobnog javljanja nadležnim tijelima i polaganje financijskog ili drugog jamstva. Ocijenjeno je da se navedenim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha osiguravanja stalne dostupnosti tražitelja tijekom provedbe graničnog postupka jer se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji i zahtijevaju njegovu neposrednu dostupnost nadležnim službama tijekom trajanja postupka. Nadalje, radnje u graničnom postupku mogu se poduzimati u kratkim rokovima, zbog čega je nužno osigurati njegovu stalnu prisutnost na lokaciji određenoj za provedbu postupka. U skladu s načelom razmjernosti utvrđeno je da je mjera ograničenja slobode kretanja prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja te da se svrha osiguravanja prisutnosti tražitelja u konkretnom slučaju ne može jednako učinkovito postići blažim mjerama. Istodobno je ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale određivanje mjere zadržavanja. Mjera je određena za razdoblje od 12 tjedana, uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim pravom Europske unije i nacionalnim zakonodavstvom. Navedeno razdoblje odgovara najduljem predviđenom trajanju graničnog postupka u konkretnoj fazi postupka te je određeno radi osiguravanja učinkovite provedbe svih postupovnih radnji. Također je istaknuo kako će tijekom trajanja mjere kontinuirano pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu. Opunomoćenik tužitelja u tužbi navodi kako u obrazloženju pobijanog rješenja tuženik navodi da je tijekom dubinske provjere utvrđeno kako će se zahtjev razmatrati u graničnom postupku, što smatra nedostatnim. Ističe kako bi bilo korisnije da je tuženik naveo koje su to konkretne činjenice utvrđene tijekom dubinske provjere dovele do takvog zaključka. Vezano uz navedene navode, tuženik ističe da je u obrazloženju pobijanog rješenja jasno naveden razlog zbog kojega se zahtjev razmatra u graničnom postupku. Člankom 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da se postupak međunarodne zaštite nakon provedene dubinske provjere može voditi u graničnom postupku kada je ispunjen jedan od uvjeta propisanih čl. 43., 44. ili 45. Uredbe (EU) 2024/1348. Kao što je navedeno u pobijanom rješenju, utvrđeno je da je tražitelj državljanin Narodne Republike Bangladeš, države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata stopa odobravanja međunarodne zaštite na razini Europske unije iznosi 20 % ili manje. Navedena okolnost predstavlja zakonski kriterij za primjenu čl. 45. u vezi s čl. 42. st. 1 . toč. (j) Uredbe (EU) 2024/1348, zbog čega se zahtjev razmatra u graničnom postupku. Neosporno je utvrđeno da je imenovani državljanin Narodne Republike Bangladeš, što je i sam izjavio prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Opunomoćenik tužitelja navodi kako je tuženik utvrdio da tužitelj nema financijskih ili drugih jamstava te očekuje da dostavi dokaze da je ispitao tužitelja o navedenim okolnostima, odnosno da je bio pitan o odlučnim činjenicama, poput novčanih sredstava i mogućnosti boravka u Republici Hrvatskoj. Također navodi kako smatra da je potrebno utvrditi je li tužitelju oduzet novac i stavljen na polog te, ako jest, zbog čega se smatra da ne može biti sudionik redovitog postupka. U odnosu na izneseno tuženik ističe da Ministarstvo unutarnjih poslova, odnosno tuženik u ovom postupku, nije nadležno za provedbu dubinske provjere niti za privremeno oduzimanje novčanih sredstava. Uvidom u službenu bilješku sastavljenu prilikom izražavanja namjere za međunarodnu zaštitu utvrđeno je da je tužitelj raspolagao iznosom od 8,00 eura te da je posjedovao crni novčanik i mobilni uređaj marke Redmi. Pri tome tuženik napominje da financijsko stanje tužitelja nije bilo odlučna okolnost za donošenje pobijanog rješenja, već je ono doneseno iz razloga detaljno obrazloženih u samom rješenju. Opunomoćenik tužitelja navodi da se Ministarstvo prilikom određivanja mjere poziva na čl. 54. Uredbe (EU) 2024/1348 kao samostalnu pravnu osnovu, iako navedena odredba ureduje isključivo lokacije na kojima se provodi granični postupak. Nadalje navodi da nije jasno zbog čega se postupak mora provoditi upravo u Dugom Dolu te da pobijanom rješenju nedostaje individualizacija. Također smatra da nije obrazloženo zbog čega je mjera određena upravo u trajanju od 12 tjedana. Navedeni prigovori nisu osnovani. Člankom 54. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1348 propisano je da države članice tijekom provedbe graničnog postupka zahtijevaju da tražitelji borave na vanjskoj granici, u tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini, odnosno na drugim određenim lokacijama na državnom području države članice. Stavkom 3. istog članka propisana je obveza država članica da Europskoj komisiji prijave lokacije na kojima će se provoditi granični postupak. Sukladno navedenim odredbama, Ministarstvo unutarnjih poslova ustrojilo je Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu kao lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka. Mjera je određena u trajanju od 12 tjedana jer navedeno razdoblje predstavlja najdulje propisano trajanje graničnog postupka, unutar kojega će biti provedene sve faze postupka međunarodne zaštite. Tijekom trajanja mjere Ministarstvo kontinuirano prati postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te će je ukinuti čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu. Tužitelju će tijekom graničnog postupka biti omogućeno da iznese sve činjenice i okolnosti relevantne za odlučivanje o njegovu zahtjevu te da dostavi sve raspoložive dokaze kojima potkrepljuje svoje navode, uključujući i dokaze o svom identitetu. Opunomoćenik tužitelja se u tužbi poziva na pogoršano zdravstveno stanje tužitelja. Vezano uz navedeni prigovor tuženik ističe da tijekom preliminarnog zdravstvenog pregleda nisu utvrđene zdravstvene poteškoće niti druge okolnosti koje bi upućivale na to da je tužitelj pripadnik ranjive skupine. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Subjektivno nezadovoljstvo pobijanim rješenjem samo po sebi ne znači da je ono nezakonito. Predmet upravnog spora jest ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo, u ovom slučaju tuženik, odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 98. st. 1. toč. 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS), sud je spor riješio bez rasprave.

6. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.

7. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredba čl. 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba), koja nosi naziv „Lokacije za provedbu postupka azila na granici“ glasi: Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju čl. 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin čl. 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice (st. 1.). Ne dovodeći u pitanje čl. 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346 (st. 2.). Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje čl. 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih čl. 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena (st. 3.). Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa st. 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu (st. 4.). Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice (st. 5).

9. Odredbom čl. 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta: ZMPZ), kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348 (stavak 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348. (stavak 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz članka 59. stavka 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (stavak 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. ovoga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (stavak 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (stavak 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (stavak 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (stavak 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (stavak 8.).

10. Odredbama čl. 54. st. 1. i 2. ZMPZ-a, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku (stavak 1.). Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

11. Iz posebnih odredaba čl. 54. Uredbe i čl. 42. ZMPZ-a proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

12. U tom se pogledu tužitelj u tužbi pozvao na zdravstvene razloge, no taj je navod tuženik osnovano otklonio u odgovoru na tužbu, navodeći kako tijekom preliminarnog pregleda nisu utvrđene zdravstvene poteškoće, a i sam je tužitelj u Zapisniku od 23. lipnja 2026. izjavio da nema nikakvih zdravstvenih problema.

13. Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u pobijanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće.

14. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog suda upravno tijelo pravilno postupilo odlučivši kao u pobijanoj odluci, dok prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane odluke, te je stoga na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

15. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26) te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik).

16. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

17. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 625,00 eura (čl. 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci 7. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite